Garden gnome

Garden gnome

Napokon, savršeno je svejedno hoće li Vojislav Glavaš biti pravomoćno osuđen ili pravomoćno oslobođen u sudskoj sapunici čiju sadržajnu bazu čine teški ratni zločini. Upravo zbog toga što je nepobitno dokazano kako je on kao visoko zapovjedno lice 1991. godine organizirao bestijalna mučenja i ubojstva više civila srpske nacionalnosti, nevinost Vojislava Glavaša ni u jednom ishodu ne dolazi pod znak pitanja. Pače, ona će djelovati još upečatljivijom, bit će obogaćena aromom mučeništva za nacionalnu stvar, ukoliko konačna presuda potvrdi navode iz optužnice.

To je ta prosta logika ciničnoga društva. Hrvatska ne osuđuje svoje ratne zločince protiv kojih su donesene osuđujuće presude. Osuđujuće presude protiv hrvatskih ratnih zločinaca samo su pravno-administrativni ornamenti koji će pospješiti njihovu društvenu beatifikaciju. Osuđujuće presude protiv hrvatskih ratnih zločinaca spadaju u istu vrstu „tekuće problematike“ kao i prljava voda u lavoru koju će brižna domaćica prosuti u vrt, na radost bodljikavog bilja. Ne radi se o vladavini, već o padavini prava.

Tako je bilo s Mirkom Norcem koji je sijao leševe u Gospiću i Medačkom džepu, a nakon presude bio javno obožavan s neposustalim žarom, umnožavan na kalendarima i posterima štampanim uz dnevne novine, ljubljen od strane viđenijeg klera, da bi ga u jeku nedavne izborne kampanje friška predsjednica države navela kao poželjnoga savjetnika za vojna pitanja; tako je bilo s Dariom Kordićem koji je nakon robije zbog stravičnog zločina u Ahmićima dočekan u Hrvatskoj aerodromskim ovacijama i zanosnim misnim slavljima, pa mu je i sam kardinal Bozanić, pridružujući se euforiji, suučesnički udijelio blagoslov, zagrljaj i par riječi duhovne okrepe; tako je, uostalom, bilo i s Dinkom Šakićem, nekadašnjim zapovjednikom logora u Jasenovcu, koji je osuđen na dvadeset godina zatvora, a samo izricanje presude bilo je ispraćeno ustaškim pokličima i podizanjem desnica u zrak crnokošuljaša okupljenih u sudskoj dvorani, te fizičkim napadom na jednog aktivistu za zaštitu ljudskih prava što se osmjelio tamo pojaviti.

U predmetu Vojislava Glavaša, ambijent ciničnoga društva najuvjerljivije je dočarao akademik Slobodan Novak, i to prije skoro deset godina, kada se sudska sapunica tek zahuktavala i nudila prve mutne zaplete. „Ovo nije sudski proces“, rekao je. „Ovo je politički proces. Ja nemam spoznaja o tome što je Glavaš radio, ne znam je li učinio zločin ili nije, ali mislim da netko tko ovako postupa očito nije kriv.“ Vojislav Glavaš je u to vrijeme simulirao štrajk glađu u istražnome zatvoru i Slobodan Novak je brinuo za njegov život. Kada ga je novinar upitao zbog čega, skupa s još osamnaest akademika i četiri biskupa, traži puštanje ubojice iz pritvora, iscijedio je iz sebe humanoidni patos dostojan školske lektire: „Zato što smatram da je čovjek iznad svega!“

Otkad je samostalne Hrvatske, nacionalna inteligencija osobito je pomno brinula o tome da učinak pravne države, kada je riječ o iznuđenim suđenjima za ratne zločine, u javnoj percepciji bude poništen i prije nego započne nešto nalik proceduri. „Ovo nije sudski proces“. Događa se padavina prava. Zbiva se takav uzbudljiv socijalni aranžman u kojem „sudovi rade svoj posao“, da bi formalno zadovoljili normative civiliziranog dijela svijeta, a nama Hrvatima se živo jebe, uključujući podvojene članove sudskih vijeća. Nacionalni intelektualac, ukoliko je opremljen konstruktivnim umom poput akademika Novaka, nema nikakvih spoznaja o tome „što je Glavaš radio“, ne zna „je li učinio zločin ili nije“, ali mu je svejedno razvidno da optuženi „očito nije kriv“.

Odbaci li se pomisao da je hrvatski akademik idiot, iz te je konstrukcije naizgled nemoguć logičan izlaz, i jedino što preostaje je izmjestiti perspektivu, osloboditi se moralnih predrasuda i autora iskaza pokušati pročitati doslovno: ne misli Slobodan Novak da Vojislav Glavaš „očito nije kriv“ zato jer nije počinio zločin, nego on drži kako dotični „očito nije kriv“ i ako zločin jest počinio.

A zašto hrvatski akademik smatra da Glavaš „očito nije kriv“ i kada ubija? Zato jer je hrvatskom akademiku „čovjek iznad svega“, pod uvjetom da Srbe ne ubrajamo u ljude, dakako, a ako su to još Srbi iz one Glavaševe garaže, nakljukani olovom i akumulatorskom kiselinom, tada pogotovo ne mogu biti „iznad svega“, jer borave dva metra ispod površine tla, posluženi kao hrana za crve bez akademskih titula.

To je, u najkraćem, mentalna i etička pretpostavka na kojoj je utemeljen takav društveni dogovor prema kojemu Vojislav Glavaš, po izlasku iz zatvora, dok čeka konačnost osuđujuće presude, može u rodnome Osijeku proslavljati još jedan trijumf cinične zajednice. Dočekan od Miroslava Škore i još tisuću do dvije raspjevanih ustašoida, s amblemom nacionalnog heroja okačenim o šešir, s mikrofonima vodećih medija pred njuškom, s reprezentacijom šatordžija iz Savske 66 u svojstvu počasne straže, osječki šerif nije se libio ispitati patološke granice skupnoga morala, poručivši sa svečane bine kako je, blagodareći podršci – „napunio akumulatore“, te je sada „spreman za daljnje izazove“.

Izazov Glavaševa napunjenog akumulatora – valjda istoga onakvog iz kojeg je 1991. sumporna kiselina izlivena u ždrijelo Čedomira Vučkovića, pa je taj Srbin skončao u najtežim mukama – ne samo što nije dovoljno iritantan da akademiku Novaku, nadbiskupu Srakiću ili nekom trećem uvaženom domoljubu izazove žgaravicu i druge želučane tegobe, nego stiže kao dobrodošlo olakšanje, živo uprizorenje padavine prava za koju smo se zalagali od postanka hrvatske države, krasno iskorištena prilika da najpoželjnija verzija javnoga morala bude eksplicirana na doličan način, u pornografskom žanru.

S akumulatorom Vojislava Glavaša hrvatsko društvo nema naročitih problema. Optimistički raspoloženi komentatori tvrde kako se na svečanome dočeku okupilo razmjerno malo ljudi, makar su pristaše zločinca dovožene autobusima iz slavonskih zabiti, što onda navodno pokazuje da mračna ideologija iz devedesetih gubi svoju snagu. Previđaju, međutim, sitan detalj – je li bilo moguće u Osijeku organizirati kontra-miting, nekakav mirni prosvjed koji bi, makar skromno, odaslao poruku da gradski trgovi nisu namijenjeni glorifikaciji zločina? Tko bi se odvažio upustiti u takvo što ako zna da je bijes patriotskih militanata sistemski opslužen? Tko bi se drznuo Glavaševo „punjenje akumulatora“ popratiti zviždukom ili glasnom psovkom, poput onoga nesmotrenog muškarca što je na zagrebačkom aerodromu doviknuo Kordiću da je ubojica, pa ga je okupljena horda maštovito linčovala?

Jedan je dnevni list nedavno preko čitave naslovne stranice objavio sliku službene osobe koja usred noći, s vunenom „fantomkom“ preko lica, uz pomoć dlijeta i čekića uklanja natpis „Za dom spremni“ na ustaškom spomeniku u Splitu. Bila je to najvjerodostojnija fotografija hrvatske pravne države. Čuvar zakona i počinitelj kaznenoga djela bez nesporazuma su izmijenili poze: i jedan i drugi „rade svoj posao“, ali prvi to čini faktički ilegalno, pod okriljem mraka, s maskom kojom štiti osobnu sigurnost, dok se drugi – gradski vijećnik Luka Podrug – u istim novinama otvoreno hvali svojim pothvatom iz oblasti fašističkog klesarstva. Sistem, dakle, funkcionira.

Zbog toga Vojislav Glavaš, kada se iz izgnanstva vrati matičnoj ciničnoj zajednici, zna da je svoj na svome, čak i ako bude prinuđen zaokružiti karizmu nacionalnog heroja kratkotrajnim boravkom u zatvoru. Zato njegovo punjenje akumulatora nema težinu društvenog problema. Problemi su davnih godina otplovili niz Dravu.

Novosti, 07.02.2015.

Peščanik.net, 07.02.2015.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.