Ima jedan detalj iz kronologije hapšenja Ratka Mladića koji krajnje plastično oslikava stanje duhova u Srbiji nakon odlaska Slobodana Miloševića, a bogami nije manje referentan ni za stanje u Hrvatskoj nakon odlaska Franje Tuđmana. Kako je iscurilo iz još nezaustavljivog vodokotlića WikiLeaksa, Amerikanci su jednog trenutka pritisnuli premijera Vojislava Koštunicu da od vrha Srpske pravoslavne crkve zatraži da javno podrži Mladićevo hapšenje i izručenje, ali od toga na kraju nije bilo ništa. Nije precizirano da li je Koštunica odbio Amerikance ili su u SPC-u odbili njega, ali je jasno da takav nalog Pravoslavna crkva nikada ne bi ispunila. Štoviše, u prvim saslušanjima nakon hapšenja, sam je Mladić izjavio da su mu u toku višegodišnjeg bijega dolazili “mnogi popovi”. Doduše, nije ustanovljeno, barem zasad, da je SPC i aktivno sudjelovala u skrivanju srebreničkog ubojice, kao što uostalom nikada nisu potvrđene siktave tvrdnje Carle del Ponte da je Katolička crkva sudjelovala u skrivanju Ante Gotovine.

Ali, obje ove crkve, sjedinjene u Kristu i u jedva ičemu drugom, našle su savršeno sklonište koje odolijeva svakoj potrazi i koje se ne da otvoriti nikakvim ključem. One su ovu dvojicu bjegunaca, štono se voli reći na ovim prostorima, “čuvale u srcima”. To znači, odmah dešifrirajmo taj zlokobni epigram, da su se odrekle čak i minimuma kršćanske etike koja u svakom čovjeku, uključujući pape i patrijarhe, vidi grešnike. Jedini za koje to ne vrijedi su haški optuženici ili osuđenici, naravno pod uvjetom da su “naši”. Oni su za crkve s ove i one strane Dunava nacionalni heroji i mučenici, bez obzira na to što ih se u Haagu tereti za tisuće ubijenih civila, odnosno za desetine tisuća protjeranih, ili baš zato što ih se za to tereti.

Što je najvažnije, nekako je udešeno da se to svima stavlja na dušu, samo crkvama ne. U strogim uvjetima za članstvo Hrvatske odnosno za kandidaturu Srbije za Evropsku uniju, naći ćeš desetine i stotine ovoga i onoga. Jedino ih nitko ne pita kako su uredile odnose sa svojim nacionalnim crkvama, kao da je svejedno djeluju li one u duhu ekumenizma i međunacionalne tolerancije ili netrpeljivosti, čak otvorene mržnje. I prihvatili su to, jasno, popine s obje strane Dunava zdravo za gotovo. Zašto i ne bi ako je jedina neprijatnost koju pamte ona kada se Stipe Mesić u svom drugom mandatu izravno obratio Vatikanu da obuzda svećenike koji katolički univerzalizam reduciraju na sirovu ideološku isključivost i na nacionalizam i šovinizam. Šteta da se Mesić u obraćanju Ratzingeru ograničio uglavnom samo na notornog biskupa pod šljemom Jurja Jezerinca, jer taj praskavi svadljivac, po svemu sudeći, samo obavlja ulogu gromobrana.

Kod slabije upućenih stvara se, naime, dojam da se cijeli problem s Katoličkom crkvom svodi na povremene incidente kao što je Jezerinčevo koketiranje s ustaškim trubadurom Thompsonom, a to je daleko od istine. Ona je ustvari najbolje organizirani i najustrajniji promotor nacionalističke isključivosti u zemlji, u odnosu na koju bučna ali raštrkana radikalna desnica izgleda poput pilića oko kvočke, a s obzirom na zadanu podjelu uloga superiorno strši i iznad HDZ-a. Ovaj mora, tako ga je zapalo, što će, hapsiti ratne zločince i izručivati ih ili im suditi, a onda im biskupi odlaze u posjet u zatvor ili se solidariziraju s njima na antihaškim mitinzima.

Sve u svemu, dan uoči državno-pastoralnog posjeta Benedikta XVI Hrvatskoj to se može sažeti ovako. S jedne strane, papa dolazi državi koja je tik pred ulaskom u Evropsku uniju, ali joj to, prema najnovijem stanju stvari, mogu iskomplicirati prevelike rupe u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. S druge strane, dolazi nacionalnoj Katoličkoj crkvi koja je baš tu bila glavni kočničar i saboter iz drugog plana i kojoj to, ne računajući Mesića, nitko nikada nije imao petlje staviti pod nos. Može li, hoće li to učiniti ovaj papa? Ma kakvi, zaboravi, ili da isključim isključivost – ne vjerujem.

Ratzinger naprosto nije kapacitiran za onako maestralne geste kao njegov prethodnik Ivan Pavao II, koji je za prvog posjeta Hrvatskoj 1994. usporedio katolički zapad ex-Jugoslavije sa Savom, a pravoslavni istok s Dunavom, i poželio da se oni ponovno duhovno spoje kao što se spajaju te dvije rijeke. Kao što se zna, Wojtyline riječi pale su na jalovo tlo, nikada ništa iz toga nije isklijalo, a ne vidi se da Ratzinger u svojoj prtljazi donosi isto takvo sjeme koje bi makar pokušao ponovno zasijati. Ne, ne radi se o tome da bi on bio rigidni ideološki konzervativac koji bježi, kao od vraga, od sumnje da obnavlja jugoslavenske asocijacije iz vremena komunizma, jer je Ivan Pavao II bio barem isto toliko konzervativan. Štoviše, bio je prava antikomunistička korjenika, poznata posebno po maltretiranju i ponižavanju latinoameričkih promarksističkih “teologa oslobođenja”.

Riječ je nečem drugom, o onoj Ratzingerovoj skandaloznoj regensburškoj uvredi muslimana na početku pontifikata, iz čije sjene on ne uspijeva pobjeći ni do danas, uza sve isprike i ispravke, jer ga ona doista predstavlja u pravom svjetlu. Reći ću to kroz parafrazu onog poznatog urbi et orbi, kojom počinju obraćanja papa vjernicima i javnosti. Dok je Ivan Pavao II izgledao kao autentični vjerski poglavar sve mnogoljudnijeg i religijski sve složenijeg Svijeta, Benedikt XVI se doima kao zakopčani vođa katoličkog Grada, iz kojeg pomalja nos više po inerciji svoga prethodnika, nego po, vlastitom vizijom odabranog, poslanja. Zato on ne izgleda dovoljno kvalificirano ni za ovaj posjet Hrvatskoj, jer ona i danas vapi da je netko pokuša izvući iz pandži bojevnog katoličanstva koje ne prestaje živjeti od trženja najordinarnije mržnje prema Srbima. Ima li bolje potvrde za to od nedavne izjave notornog Ivana Miklenića isto toliko notornom Velimiru Bujancu da su hrvatski branitelji spasili Hrvatsku od neviđenog pokolja, u kojem bi Srbi pobili, držite se braćo i sestre, najmanje “milijun Hrvata”?!

Je li onda čudno da katolički biskupi, kao gospićko-senjski Mile Bogović ili šibenski Ante Ivas, ne bježe, nego se naprotiv guraju, da se pojave na mahnitim antihaškim prosvjedima koji završavaju prijetećom dernjavom “rat nije gotov”? I zar ti najevidentniji primjeri pomračenog uma nisu dovoljan razlog da se podvuče crta i da se vidi zašto formalno proevropska Katolička crkva svakom prilikom tako beziznimno iscuri u kanalizacijski slivnik nacionalne i vjerske nesnošljivosti i mržnje? E, vidiš, nisu! Naprotiv, Katolička crkva je na nedavnom popisu stanovništva počašćena privilegijem da jedino katolici budu poimence spomenuti, svi drugi nagurani su u kontejner “ostalih”. Da bi zatim Jadranka Kosor potpisala ugovor s Kaptolom o potpori katoličkim osnovnim i srednjim školama, istina bez “financijske obaveze” – nema se para, što da se lažemo – iako su implikacije za premijerku, najblaže rečeno, bolne. Isti taj Kaptol se, naime, preko “Glasa Koncila” propeo na stražnje noge od zgražanja nakon hapšenja Sanadera, smrtnog neprijatelja Jadranke Kosor, bez obzira na to što je taj drpadžija i tvrdi katolik osramotio Crkvu ništa manje nego Vladu.

Sve je, dakle, goli interes zbog kojeg svatko guta svoj dio dreka, pa se tu, ne budi suviše fin, uklopio i papa Benedikt XVI. Prije nego što će krenuti na put u Hrvatsku, poručio je preko hrvatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici Filipa Vučaka da podržava njeno članstvo u EU-u, da je, štoviše, njoj ondje odavno mjesto. Ali ju je striktno obavezao da kada se tamo nađe, mora braniti nepriznate “kršćanske korijene” Evrope. Čekaj malo, Sveti Oče! Ako će kršćanske korijene Evrope braniti filoustaška korienska Crkva u Hrvatskoj, onda, dragi papa, dobri Nijemče, ne dolazi. Ili, ako si došao – go home!

Novosti, 04.06.2011.

Peščanik.net, 05.06.2011.