Nakon što su se manje-više svi promatrači složili da HDZ i SDP izlaze na parlamentarne izbore s uglavnom jednakim programima, a protiv te se ocjene ne bune čak ni ove dvije stranke, više ne znaš za što bi se u ovoj kampanji uhvatio. Dobro, tu se, gledamo iz dana u dan, više nego ikada pjene velike riječi, pri čemu HDZ gađa SDP (Kukuriku) kartečom podinteligentnih optužbi da obnavlja “crvenu opasnost”, a ovaj uzvraća da je napokon došlo vrijeme da se s vlasti skine koruptivna “zločinačka organizacija”. Iako se stranci Zorana Milanovića debelo posrećilo da se ovo drugo pokaže u toku pretkampanje osnovanim na razini realnih indicija – pokretanje istrage protiv HDZ-a – ni to nije ispunilo ovo predizborno nadvikivanje nikakvim realnim sadržajem.

Naime, umjesto da ode korak dalje i pokuša rasvijetlili sistemske, polit-ekonomske i socijalne korijene korupcije, SDP je, vidjevši da gotovo sigurno dobiva, zanijemio i praktički se povukao iz kampanje. Pragmatično gledano, to može izgledati pametno, jer HDZ vodi tako sumanutu predizbornu kampanju da je na najboljem putu da pobijedi samoga sebe. Ovakvome, njemu neprijatelji zbilja nisu potrebni. Ali, slaba je to vrsta pameti. Jer, zemlja je u tako jadnom, zapuštenom stanju i bez zdravih ideja kako iz toga izaći, da je baš ova kampanja trebala poslužiti kao rasadište tih ideja. Ništa od toga. Doduše, šutnja SDP-a ima barem jednu dobru stranu. Njome je otvoren prostor da se prvi put na lijevom centru pojave dva nova, alternativna aktera. Ljubo Jurčić, koji je upornim ponavljanjem važnosti realne ekonomije praktički najavio sadašnju samoubilačku “pobjedu” irealnog špekulantskog kapitala. Drugi je Dragutin Lesar, koji se krizom neoliberalnog kapitalizma okoristio da se na političkoj sceni pojavi kao prvi vješto profilirani hrvatski lijevi populist (što možda i nije tako loše kada on, usto, ne bi pravio i lukave, ali potencijalno opasne izlete u prostor nacionalističkog).

Bilo kako bilo, ni Jurčić ni Lesar najvjerojatnije neće sudjelovati u novoj vlasti, ili ako i budu sudjelovali, neće presudno utjecati na nju. Zato sadašnja gromoglasna šutnja SDP-a ne može pobjeći od ocjene da se radi o običnom kukavičluku, usporedivom možda najviše s bijegom s mjesta nesreće. Dobro, nije on krivac za tu nesreću, ili barem nije glavni krivac, ali baš zato nije jasno zašto je podvio rep i zbrisao, jer tako je predizborna pozornica u cijelosti prepuštena HDZ-u. A taj prizor, blago rečeno, nije zdrav za oči.

Standardna je ocjena da se HDZ kampanjom kakvu sada vodi naglavce bacio natrag u devedesete, ali kamo sreće da je tako, zapravo je još puno gore. I u devedesetima je, naime, ta stranka vodila ovako arogantne i bahate kampanje, ali tada je još bila toliko samouvjerena da nikada nije ulazila u predizborne koalicije, pa se barem moglo znati s kime se ima posla. Sada je taj indeks predvidivosti otpao, jer stranka Jadranke Kosor grebe po samome dnu hrvatske političke kace, skupljajući najgori ološ koji se ondje nataložio. Zanimljivo je da šefica HDZ-a to radi na način kao da joj je namjera likvidirati vitalnu jezgru hrvatskog nacionalizma, iako sumnjam da smo baš tolike sreće.

Objavila je, naime, da pod nagnuti HDZ-ov barjak želi okupiti “sve što misli hrvatski”, ali se onda pokazalo da tako misli još samo šačica smušenih političkih olupina. Kao što je grupa generala predvođena velikim srećkovićem nesavršenosti haške pravde Davorom Domazetom Lošom, koji je važno izjavio da će Hrvatske biti samo dok “HDZ bude stožerna stranka”. No, pozivu na postrojavanje uz tog čovjeka s licem omatorjelog kicoša nisu se odazvale ni najmarginalnije stranke na desnici (upecao se samo Miroslav Tuđman na čelu grupe rashodovanih intelektualaca), iako se Jadranka Kosor u ovoj kampanji obraća isključivo njima, pa joj je dobro došao čak i devastirani splitski kralj rodijačkog kapitalizma Željko Kerum. Taj je već ušao u antologiju hrvatske abortirane tranzicije kao onaj koji je, nakon što je politika privatizirala sve što se dalo privatizirati, otišao najdalje u privatizaciji same politike. Uzor je, koliko se da razumjeti, našao u Berlusconiju, pa se nedavno pojavio s idejom da će kandidate na svojim izbornim listama birati “javnim natječajem”, kao što je i ovaj radio (Silviju je to bio osobiti zabavan način novačenja poslušnika i prsatih priležnica). Iako će vjerojatno ući u Sabor, Kerum je očito na izdisaju kao i njegov idol. Kapitalizam najnovije generacije rješava se svoje djece koja previše pune pelene.

Nikome drugome ne pada na pamet podnijeti toliku žrtvu, uključujući Katoličku crkvu, kojoj je HDZ-ova Vlada, po svemu sudeći, i sada obećala bogatu predizbornu dotu. Pa ipak, u redovitom predizbornom obraćanju vjernicima, Hrvatska biskupska konferencija primjetno je vagala, kalkulirala, pa i škrtarila u simpatijama za HDZ, otvoreno je podržavši samo u osudi komunističkih zločina. Štoviše, pod udar Kaptola došao je HDZ-ov zakon o radnoj nedjelji, da bi onda Crkveni vrh ipak napravio popust toj stranci izbjegavši osuditi njen glavni krimen – metastaziranu korupciju. Sama činjenica da je HDZ spao na ovakve mrvice milosti dovoljno govori o dubini srozavanja vladajuće stranke, koja je nekim očajničkim potezima i sama produbila provaliju. Tu prvenstveno spada dodjela putovnice Branimiru Glavašu, što se možda može shvatiti kao švalersko namigivanje radi mogućeg postizbornog kopuliranja s tim ratnim zločincem. Ali onda je i to propalo, jer je dosad poslušni Ustavni sud stavio nogu u vrata i zabranio Glavaševo pojavljivanje u ulozi nositelja izbornih lista njegove stranke.

Dakle, sve miriše na kraj prije kraja, što se već omaklo i šefici HDZ-a kada je izjavila da treba spriječiti da Kukuriku koalicija dobije dvotrećinsku većinu i tako dođe u poziciju samostalno mijenjati Ustav. Doduše, ugrizla se za jezik i već sutradan najavila trijumfalnu pobjedu svoje stranke, ali valjda ju je najbolje poklopio, možda i iz vlastitih kalkulacija, kuloarski nominirani pretendent na njeno mjesto Tomislav Karamarko, najavljujući masovno postavljanje novih ljudi na čelna mjesta u policiji. To ima jasan prizvuk da se Kukuriku koaliciji želi pomrsiti konce u ovladavanju ovim ministarstvom koje je vitalno za nastavak antikorupcijske kampanje. Ali, time se stvara i jasan dojam bacanja koplja u trnje kada je riječ o ishodu izbora, i to bacanja preko ramena Jadranke Kosor, jer se ona time praktički proglašava bivšom šeficom stranke, a Karamarko mogućim budućim.

Uglavnom, sve što sada gledamo u ovoj kampanji je predsmrtno hroptanje HDZ-a, koji evidentno odlazi s vlasti, pa je valjda jedino oko čega se sada brine to da nakon izbora za dvadesetak dana izgleda kao lijep leš. Ni to, međutim, više nije sigurno. Prizor iz Belog Manastira u kojem se dvojica članova HDZ-a izderavaju na jedinog preostalog začinjavca stranke Vladimira Šeksa, proglašavajući ga tutorom lokalne korupcije, i zatim demonstrativno škarama presijecaju članske iskaznice, sugerira da ovu stranku izgledno čeka i veća drama od gubitka izbora. Ali, čak i ako je tako, ako se nalazimo pred raspadom HDZ-a i stvaranjem sasvim novih polova na hrvatskoj desnici, ova kampanja ostaje uskraćena za ono najbitnije. Zna se da staro odlazi, ali ne zna se da li dolazi nešto novo, ili nešto staro-novo.

Zanimljivo, Kukuriku (SDP) pokušava uvjeriti birače da je jako mudro baš to što se ne zna kako će se oni postaviti prema glavnim uzrocima kriza – hoće li nastaviti bjesomučnu privatizaciju ili ne, hoće li dalje ograničavati prava radnika, a pogotovo hoće li iskorijeniti korupciju i u vlastitim redovima. Dakle, ono što bi trebalo biti glavno u politici pretvorili su u taktiku, a osvajanje vlasti postalo je strateški cilj. Kao da se želi potvrditi ispravnost aforizma – tko pogodi cilj, promašio je sve ostalo.

 
Novosti, 19.11.2011.

Peščanik.net, 20.11.2011.