„Jure, jel ti misliš da Fani nešto sumnja?“ ispod glasa je gradonačelnik Željko Kerum upitao dogradonačelnika Juru Šundova.

„Otkud ti to?“ začudio se dogradonačelnik.

„Juče mi je rekla: Žele, zašto ti puštaš da te Jure onako jebe?“

U uredu splitskog gradonačelnika nastao je muk. Dvojica muškaraca gledaju se u oči. Onda se Šundov skljoka na kožni trosjed, blijedozelen u licu.

„Nemoj me…“ napokon izusti. „A ti?“

„A šta san moga? Skoro san propa u zemlju, čoviče. Noge su mi se odsikle. Zamantalo mi se prid očima.“

„Čekaj malo, Žele, smiri balun… Meni to više sliči ka da je Fani mislila onako figuri… onako slikovito.“

„A otkud bi ja u to moga bit siguran? Mislin, ako je slikovita, kako joj pada na pamet bit slikovita baš na takvi način?“

„Pa šta je nisi pita?“

„Ko bi se usudija pitat, jebenliti svetu nedilju. Iša san šta prije prikinit tu diskusiju, razumiš. Okrenija san se i poša ća, a kad je pitala da di ću, odbrusija san da iden na kurve.“

„Dobro, to ti je bija kvalitetan potez.“

„Slušaj me Jure, ako Fani nešto posumnja, najebali smo. Na-je-ba-li-smo!“

Ured splitskog gradonačelnika ponovo ispuni mučna tišina. Nazočni muškarci zaokupljeni su sumornim mislima. Željko Kerum trlja bradu i hoda po sobi u koncentričnim krugovima. Jure Šundov dlanovima pridržava glavu i kao da uzdiše.

„Ne razumin kako bi mogla posumnjat“, kaže dogradonačelnik, „sve smo učinili da se zaštitimo…“

„To san i ja mislija, al vidiš ti, ko zna šta je kučki u glavi…“

„Na kraju smo pederčinama zabranili paradu na rivi. Dali smo izjave za javnost iz kojih se vidi da nan se gade, da su ljudske škovace i izrod čovječanstva. Primistili smo ih na Prokurative, ka u kavez, a ako bog da rulja će ih i tamo kamenovat. Osobno san potpisa tu odluku. Pokazali smo da nas boli kurac za toleranciju prema tim nakazama. Vidija si kako su popizdili oni liberali i Jugoslavenčine. Forin Ofis je reagira, čoviče! Cili svit zna – ako iko mrzi lezbače i pederčine, onda smo to mi dva!“

„Nije Fani cili svit, ne znaš ti tu sortu… Stalno nikog đavla njuška i gleda me priko oka, pari Karamarkova uhoda.“

„Ja mislin, prika, da je tebe malo pukla paranoja. Ženska se malo življe izrazila, a ti se odma usra. Sačekaj koji dan da na Prokurativama padne krv, da rulja gubu rasturi, pa ćemo onda to lipo biranim ričima pozdravit, izrazićemo žaljenje i poručit da su pederčine dobile šta su zaslužile, iza toga ti nema nikakvih dilema, prika, nema šanse da i Fani to ne popuši.“

Gradonačelnik sjeda na trosjed do svoga zamjenika i položi mu ruku na koljeno. Šundovu se zacakle oči. U kutu usana zaigra mu osmijeh.

„Razmišlja san malo, Jure“, kaže Kerum. „To sa Prokurativama nije dobra ideja.“

„Nije? Zašto nije?“ začuđen je Šundov.

„Prokurative su, da tako rečemo, u centru grada. Nisu ka riva, al skoro. Stoku triba jače izolirat, razumiš. Triba in udrit novu trasu i odvest ih na lokaciju di će i oni i građani tačno znat da in je tamo misto.“

„A di to, bogati?“

„Lora!“ slavodobitno kaže gradonačelnik.

„Lora?“ ponovi Šundov.

„Lora!“ potvrdi Kerum.

„Tamo di si tija gradit prodajni centar?“

„Ne, Jure. Tamo di smo nekad držali logor za Srbe.“

Vidno iznenađen, dogradonačelnik širi oči i zavaljuje se u kožni naslon. Da ima i grama mozga izgledao bi kao netko tko intenzivno razmišlja.

„Oćel to bit malo previše, čak i za Split?“ upita nespokojno. „Mislin, imat Gej paradu u logoru, to je malo, ono…“

„Šta je to malo? To je baš kako triba bit!“ odlučan je gradonačelnik. „To je moćna poruka, kako ne vidiš. Povjesno je dokazano da je Lora idealna lokacija za druge i drugačije. Zamisli samo naslov u Slobodnoj: Kerum uputija pedere u Loru! Fani će tu blokirat, čoviče, nema šanse da joj išta ostane nejasno.“

„Dobro govoriš, prika“, ozari se Šundov. „Nakazama tamo možemo organizirat i kulturno-umjetnički program. Možemo ih drmat strujom iz induktorskih telefona, pa nek plešu. Možemo ih skinit gole i polivat ladnom vodom, ili ih tirat da kleče i laju ka pasi, ili in urezivat križeve na čelo, ili ih silovat sa peterožilnim kabelima, šta in ne bi bilo mrsko… Imamo ljude, resurse, iskustvo, to može bit manifestacija na vrhunskom nivou. Nešto šta je samo Split u stanju napravit!“

„To ti ja kažem“, zaneseno će Kerum. „A građani neće ić pravit buku i nered, jerbo su naučili da oko Lore moraju bit tihi. Zna se kakvi je gradski red – riva je za urlanje i linč, a Lora za mir i dostojanstvo. Aj reci, dok je u Lori bija logor za Srbe, jesul građani Splita bili tihi ka bubice, iako su svi sve znali?“

„Jesu“, klimne glavom Šundov.

„Eto vidiš“, poentira gradonačelnik. „I saće svima bit jasno da su pederi i lezbače zamjena za Srbe koji nan užasno nedostaju. Moće in jebat mater bez da se vataju bovana, skrše cili grad i uznemiruju međunarodnu javnost. Pogotovo šta će u paradi bit po Vlade. Ako mudro rukovodiš, prika, moš imat i mir na ulicama, i političku stabilnost, i logor u gradu.“

„Žeki, zna san da si ti moj genije“, svečano izjavi Šundov.

„Jesan li?“ milo uzvrati Kerum.

Dogradonačelnik se približi nadređenom na trosjedu i položi mu ruku na rame. Gradonačelnik prstima desne ruke podređenog pomiluje po obrazu. Dogradonačelnik ispusti tihi uzdah i obliže usne. Gradonačelnik koketno isturi jezik i zapalaca njegovim vrhom. U tom trenutku začuje se nemili zvuk otvaranja vrata ureda. Dvojica muškaraca skoče s trosjeda kao ubodeni iglama. Kroz sobu maršira Nevenka Bečić, gradonačelnikova sestra, ujedno i predsjednica Gradskog vijeća. Bijesnim pogledom nišani brata i kaže:

„Žele, zašto ti puštaš da te Jure onako jebe?“

Muški dvojac se skljoka nazad na kožnu ležaljku. Osjećaju kako gube dah iz pluća. Osjećaju se kao da tonu u provaliju, skupa s trosjedom. Gospođa Bečić sada se obraća Šundovu povišenim tonom:

„Ne moreš dat dozvolu za Gej paradu na Prokurativama, čoviče! Prokurative su, da tako rečemo, u centru grada. Kakva je to zabrana okupljanja na rivi, molin te, ako si stoki dopustija da derneče sto metri od rive? Ja san pobožna žena, Jure, svake nedilje iden u crkvu, i neću trpit da mi se lezbače i pederi guzičaju usrid Splita. Pogotovo šta će se s njima guzičat i po Vlade. Da si ih uputija iza Žnjana, ili negdi ispod Mosora, to bi još mogla razumit. I osin toga, pita li se ovdi za ikoji kurac presjednica Gradskog vijeća?“

„Moja greška“, s olakšanjem izusti Šundov, „al to je već rješeno. Nemoj se, Neve, brigat, Žele je odredija novu lokaciju.“

„Koju lokaciju?“

„Lora!“ slavodobitno kaže gradonačelnik.

„Lora?“ ponovi gospođa Bečić.

„Lora!“ potvrdi Kerum.

„Vidi ti đavla“, zamišljeno kaže predsjednica Gradskog vijeća. „To isto predlaže i oni Ivančić u Novostima.“

„Koji Ivančić?“ pita gradonačelnik.

„Oni pederčina Ivančić u četničkim Novostima“, podvikne gospođa Bečić. „Šta se praviš blesav!“

„Šta se to njega tiče?“ ubaci se Šundov. „Kakvi je on faktor?“

Predsjednica Gradskog vijeća otvara torbu, vadi iz nje primjerak tjednika Novosti, nadnevak 1. lipnja, otvara 5. stranicu i nazočne muškarce upućuje u podcrtane dijelove sadržaja.

„Vidi šta peder piše… Kaže, ako Split već godinama funkcionira kao mala periferijska tvornica fašizma, primjereno je da se Parada ponosa održi na mjestu gdje je simbolički sažeta njegova bit, gdje je nekoć uspješno djelovao koncentracioni logor, uz punu podršku gradskih institucija, crkvenih vlasti, te većeg dijela stanovništva.“

Gradski čelnici mršte čela. Da imaju i grama mozga izgledali bi kao ljudi koji intenzivno razmišljaju.

„A slušaj ovo“, nastavlja gospođa Bečić. „To što Željko Kerum, njegova sestra Nevenka Bečić i njegov kum Jure Šundov – dakle stupovi gradske vlasti – ne hodaju naokolo s istaknutim svastikama na rukavima, samo je uzgredan modni hir, nevažan ustupak suvremenim običajima i sveprisutnoj društvenoj mimikriji.“

„Ko bi to moga razumit, čoviče“, promrmlja Kerum.

„Al ne možemo mi sad predložit isto šta i ti četnik“, poskoči Šundov. „Ja bi sad, isukrsta mi, tu paradu skroz zabranija. Nek idu ti pederi u pizdu materinu. Šta se oni imaju javno pokazivat i provocirat svit? Nek budu drugi i drugačiji između svoja četri zida.“

„To ka vi dva?“ izjavi gospođa Bečić.

Dvojica muškaraca iznova ostaju bez zraka. Poniru u provaliju, skupa s trosjedom. Zatravljeno gledaju u predsjednicu Gradskog vijeća, čija mimika ne odaje nikakve emocije.

„Neve, šta to govoriš?!“ konačno zavapi Kerum.

„Ne govorin ja, nego to piše Ivančić. Evo pogledaj, Novosti nadnevak 1. lipnja, stranica 5.“

„Seke, pa neš valjda virovat tom četniku?!“ očajnički cvili gradonačelnik.

„Slušaj me dobro, Žele“, kaže gospođa Bečić i unese se bratu u lice. „Još otkad si ostavija prvu ženu meni se živo jebe sa kin ti imaš intimne odnose. Jel to u redu?“

„Valjda je“, složi se Kerum. Njegova starija sestra pedagoški podiže kažiprst i doda:

„Samo pripazi da ti ne dođe iz dupeta u glavu.“

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 02.06.2012.

Peščanik.net, 01.06.2012.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)