Nakon što je sutkinja Ivana Čalić, uz izravni televizijski prijenos, izrekla presude u predmetu koji je kolokvijalno nazvan „Slučaj Fimi medija“, razrezavši bivšem premijeru Ivi Sanaderu devet godina robije, njegovim operativnim pomagačima zanemarive ili uvjetne zatvorske kazne, a njegovoj bivšoj stranci globu od pet milijuna kuna, iskoristio sam lijepo vrijeme i otišao popiti kavu na terasi svog omiljenog kafića.

Divan proljetni ugođaj, s pogledom na Brački kanal, uskoro je poremetila žustra i bučna diskusija dvojice muškaraca za susjednim stolom – krakatog dugajlije s prosijedom bradom i zdepastog tipa s klempavim ušima i obilnom ćelom – od kojih je prvi bio naročito iritantan, iskaljujući bijes na recentnom djelovanju hrvatske pravne države. Po njemu, dosuđeni pravorijeci pokazuju da su „manjkavosti naše kazneno-pravne regulative upravo katastrofalne“, da „naše pravosuđe i dalje pati od nedostatka hrabrosti i nezavisnosti“ i da „za obračun s kriminalom i korupcijom zapravo uopće ne postoji politička volja“.

„Priroda izrečenih kazni adekvatna je oportunizmu sustava koji je zločin omogućio“, nadobudno je rekao, glumeći nekakvog pravnog stručnjaka.

„Kako to misliš?“ upitao je zdepasti.

„Evo, recimo, zbog čega Hrvatskoj demokratskoj zajednici, umjesto novčane, nije dosuđena zatvorska kazna?“ rekao je krakati.

Zdepasti je na trenutak zanijemio, očito zbunjen, a priznajem da je i meni ta besmislica privukla pažnju, pa sam čak skrenuo pogled s pučine ukrašene derutnim Jadrolinijinim trajektom ka susjednom stolu. Ne čekajući odgovor na pitanje, dugajlija je nastavio:

„To što će Hrvatska demokratska zajednica za svoje zločinačke postupke platiti relativno sitnu globu, iako bi morala guliti robiju, i to višegodišnju, smatram nacionalnom sramotom, a da ne govorim o debaklu pravne države!“

„Kako ćeš stranku staviti u zatvor?“ pobunio se zdepasti. „Pa to je pravna osoba!“

„Ne vidim nikakav problem u tome da se pravna osoba, umjesto da bude nekakva administrativna fikcija s pečatom i bankovnim računom, definira kao zbir fizičkih osoba što se nazivaju njenim članovima“, kazao je krakati. „A slijedom toga bi i zatvorsku kaznu izrečenu pravnoj osobi izdržavale fizičke osobe koje je tvore.“

„Ali HDZ ima dvjesto tisuća članova!“

„Dobro, to je malo veći zatvor. No sve se da izgraditi. Zamisli samo popratne ekonomske efekte takve odluke – dugo očekivana kapitalna investicija, golemo infrastrukturno ulaganje, angažman građevinske operative, otvaranje novih radnih mjesta… Osim što bi se namirila pravda, još bi u ovim kriznim vremenima bio potaknut i gospodarski razvoj zemlje.“

„To nije zatvor nego Auschwitz, čovječe!“ dreknuo je zdepasti. „Što bi pisalo na ulazu? Arbeit macht frei?“

„U logorima su završavali nevini ljudi, a ovdje se radi o dokazanim kriminalcima“, smireno će dugajlija. „Pretpostavimo li, u dobrohotnoj verziji, da pravosudni sustav bude milostiv prema najnižem pasivnom sloju članstva, te uzme u obzir olakotne okolnosti, sudjelovanje u Domovinskom ratu i te stvari, jedan dio vlasnika iskaznica HDZ-a mogao bi biti osuđen na prisilni rad. Onda bi takvi, po kazni, izgradili zatvorski resort za preostale aktiviste i članove rukovodstva, što bi umnogome snizilo cijenu rada, a time i ukupnu investiciju.“

„Znaš i sam da kenjaš. Za takvu perverziju nema nikakvoga zakonskog uporišta.“

„Pa rekoh da je problem u oskudnoj legislativi… Ali se barem sudski sankcioniranoj grupaciji može zabraniti javno djelovanje. Sada je situacija potpuno idiotska: želiš li se, na primjer, zaposliti u državnoj službi, tražit će ti potvrdu o nekažnjavanju, a želiš li pretendirati na upravljanje državom, komotno možeš biti osuđeni kriminalac, poput HDZ-a.“

„Ti se, dakle, zalažeš za kolektivnu krivnju? Premda su optuženi konkretni ljudi za konkretna nedjela?“

„Individualizacija krivnje u ovakvim je slučajevima potpuno promašena, ona vodi u spektakl opranih ruku. Korumpirani sustav, izborom jednoga žrtvenog jarca, osigurava svoje obnavljanje. Veliki vođa je sada redizajniran u Velikog zlotvora, postao je Pedro Padrone, a njegova napumpana svemoć samo je krinka za masovno interesno jataštvo. To je modus operandi zločinačkih organizacija: što je više aktera u kriminalnom lancu, povećava se mogućnost da će jedan platiti za sve.“

„Otkud ti to znaš?“

„To znaju svi koji ‘nisu ništa znali’, naročito Sanaderovi najbliži suradnici poput Božidara Kalmete, Ivana Jarnjaka ili Jadranke Kosor koja ne skida blaženi osmijeh svetice. Oni su još lagali pred sudom, pa bi ih trebalo osuditi i za krivokletstvo. U onoj kaznenoj ustanovi za njih bi valjalo rezervirati samice u podrumu. A ostatak družbe nije mnogo bolji.“

„Oprosti, ali vodstvo stranke, a i ukupno članstvo, najoštrije se ogradilo od nedjela Ive Sanadera.“

„To i velim: tek kada se ovaj odrekao moći. Kao i vodeće medijske kuće, poput EPH, koje su mu izdašno lizale dupe dok je rukovodio otimačinom, jer su ubirale dio plijena, a sada ga bjesomučno gaze. Sadašnje pridavanje mitskih dimenzija Sanaderovim zločinstvima neka je vrsta magijskoga rituala, to je tek forma glorificiranja kolektivne nedužnosti.“

„Ali ne može biti kolektivne krivnje. Tomislav Karamarko je jasno rekao da HDZ nikada neće prihvatiti kolektivnu odgovornost.“

„Ako Karamarko istupa u ime tog kolektiviteta, onda se zaista radi o reprezentativnom uzorku. Dok je bio Sanaderov ministar policije po nalogu je kriminal previđao i na taj ga način podupirao; onda je kao Kosoričin ministar policije Sanaderov kriminal po nalogu otkrivao, radi puke odmazde, i čak bivšega šefa uhapsio; a sada, kao predsjednik stranke, taj isti kriminal negira. O takvoj vrsti nevinosti ja govorim.“

„A možda govoriš zato jer ne podnosiš Hrvatsku!“ rasrdio se zdepasti. „Karamarko kaže da ‘na kriminalizaciji HDZ-a rade oni koji nisu htjeli hrvatsku državu’.“

„Ja toj izjavi dajem druge konotacije“, ustrajao je krakati. „Na primjer da je kriminal sama bit HDZ-ova državotvorstva. Da je pljačka prihvatljiva dok god smo napumpani nacionalizmom i mržnjom prema svemu što nije hrvatsko, dakle da je nacionalizam samo jeftini ideološki dekor za utemeljujući lopovluk. Tko god o sebi iz čista mira širi glas da ‘voli Hrvatsku’, vjerojatni je lupež.“

„Ali radi se o barem dvjesto tisuća ljudi!“ bjesnio je zdepasti. „Ne možeš dvjesto tisuća ljudi proglašavati kriminalcima!“

„Mogu“, ustobočio se krakati. „Tuđman je, ne računajući ratne zločine i agresiju na susjednu Bosnu, bio pokrovitelj najveće pljačke Hrvatske, obavljene pod šifrom ‘pretvorbe i privatizacije’, pa su ga, znajući za to, svejedno obožavali i glasali za njega. Da je Sanader opsesivno krao, pisala su na vrijeme barem dva nezavisna medija, pa ga je ta rulja ipak adorirala i birala.“

„To je banalno generaliziranje, intelektualni kič…“

„Možda, ali kad Karamarko danas kmeči da HDZ nije lopovska stranka, treba mu jasno uzvratiti: jeste, HDZ je stranka lupeža! I ako netko od članova nije uspio ništa maznuti, to je rezultat loše sreće ili nesnalaženja u konjukturi, a nikako fantomskoga stranačkog morala. Dapače, tko nije voljan podupirati pljačku, krši nepisani partijski kodeks!“

Situacija na terasi postala je blago nepodnošljiva, još je samo falilo da se polemičari dohvate za guše, te sam, iznerviran, zamolio konobara da smiri gospodu za susjednim stolom. Ovaj je zastao, pogledao me sumnjičavo i rekao:

„Oprostite, ali tu nema nikoga.“

„Kako to mislite?“ štrecnuo sam se.

„Pa tako, ovaj stol je prazan.“

„Što hoćete reći?“, podigao sam glas. „Da u ovom ugostiteljskom objektu nitko ne lamentira kako bi HDZ-u, umjesto novčane, trebala biti dosuđena zatvorska kazna?“

„Ne, nitko“, zbunjeno je raširio ruke.

„E pa jebeš takvu kavanu“, rekao sam, platio račun i otišao.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 16.03.2014.

Peščanik.net, 15.03.2014.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)