Miroslav Škoro sjedio je pred kamerama Hrvatske televizije i naočigled sijao od zadovoljstva. Ne, nije mu prvi put da je na HRT-u, štoviše ne skida se odande, jer vodi razne, navodno gledane, muzičko-zabavljačke emisije. Ali, hej, sada su ga pozvali na sam oltar katedrale duha, u  Dnevnik, gdje ljudi iz njegove branše obično ne uspijevaju ni zalutati. A je li možda bio zabrinut što su ga pozvali zbog javno iznesenih sumnji da je zloupotrijebio vlastitu humanitarnu akciju za izgradnju dječjeg odjela bolnice u Osijeku, možda čak ulupao skupljenih 2,5 milijuna kuna u gradnju obiteljske kuće? Ni govora. Rutinirano je odbacio te gnjusne optužbe, najavljujući sudske tužbe protiv klevetnika, a gledateljima mirno prepustio nagađanje odakle crpi to silno samopouzdanje.

To je sasvim lako pogoditi. Čovjek je u humanitarnoj misiji, što se u novije vrijeme tretira kao ultimativno važno, nešto što vraća samopoštovanje naciji i daje joj živu nadu da još nije sve izgubljeno. O da, ponekad se u ovom rukovetu hrvatske solidarnosti izmakne i izvitoperi poneka očica, kao u Škorinom slučaju. A ponekad, bogami, i iz velikih i renomiranih humanitarnih organizacija dopre vonj moralne i financijske truleži, što se prije nekoliko godina dogodilo s Caritasom, a nedavno i s Crvenim križem. Ali, veliko je srce našeg čovjeka. Voli on praštati, pa ništa od ovoga nije postalo bogzna kako ozbiljnom aferom, iako, da se razumijemo, to nije samo stvar širokogrudnosti, nego i nečega što je inducirano iz vrhova vlasti i na nju naslonjenih medija.

Tu stvari stoje ovako. Kao što je u devedesetim godinama domoljublje bilo, a u nešto smanjenom intezitetu je i danas, sjajna maska za tajkunsku pljačku zemlje, tako su i humanitarne akcije krinka za nešto što jednako tako treba sakriti. Treba sakriti to da su te akcije samo proteza koja služi tome da se ne vidi kako su neke institucije države i društva samo na korak od toga da se skljokaju na zemlju. Da, upravo tako. Kada se god upriliči neki veliki humanitarni koncert, ili neko veliko okretanje telefonskih brojeva kako bi se impulsi slili na svaki put novu humanitarnu adresu, kada se, dakle, dogodi tako nešto, budite sigurni da je istodobno odumro još jedan dio zdravstvenih, socijalnih i drugih komunitarnih funkcija države.

Kako, pitat će netko, jer na prvi pogled nije tako. Pa da je onih Škorinih dva i pol milijuna završilo na dječjem odjelu osječke bolnice, te bi funkcije valjda bile osnažene i unaprijeđene. Ali, to je tako zbilja samo na prvi pogled. Da su Škorine pare završile tamo gdje su trebale završiti, njihova funkcija ne bi bila samo da pomognu oboljeloj djeci nego i da učine nepotrebnim da o tome brine država. Drugim riječima, ona bi se izvukla iz nečega što bi joj trebala biti funkcija ako želi biti smatrana funkcionalnom državom, ponavljam – ako. Jer, to više nije nimalo sigurno. Vrlo emotivnu priču, ali prožetu licemjerjem koje jedva da je itko primijetio, ispričao je o ovome slučaj teško oboljele djevojčice Nore Šitum.

Njoj hrvatski liječnici više nisu mogli pomoći, pa je morala otići na liječenje u Sjedinjene Države, i to neprovjerenom eksperimentalnom metodom, što se ne pokriva iz fondova zdravstvene zaštite, pa su građani u samo nekoliko dana skupili potrebnih više od pet milijuna kuna. To je izazvalo erupciju samozadovoljstva nacije, koju su neštedimice potpaljivali i mediji, razbacujući se sentimentalnim trešom da, ako smo u kreditnom smeću, osjećaj za kolektzivnu empatiju nam sigurno nije. I sve tako. Tu su se onda ubacili i političari kao poznati berači emocionalnih kestenova, koji vole koristiti ovakve napete situacije za vlastitu promidžbu, pa su uslijedile njihove slinave ponude za pomoć (Milan Bandić, Rajko Ostojić). A onda, naravno, nije htjela izostati ni Milanovićeva vlada, donijevši prevažnu odluku da donacije za Noru oslobodi od PDV-a, i tu je stvar definitivno otklizala u farsu.

Država je, naime, ovim priznala da joj je zdravstveni sustav kapitulirao, istina ne pred bilo kakvom nego najtežom bolešću, ali je predaja ipak sramotna, a sav ovaj humanitarni rusvaj ciničan, u svijetlu jedne ključne činjenice. To je da je glavni centar za najteže dječje bolesti, onaj u Klaićevoj u Zagrebu u jadnom, prejadnom stanju, i da deseci djece u Hrvatskoj koju nije pomilovala sreća da se za njih skupljaju milijuni nemaju šansu ni za elementarnu liječničku pomoć. Tako je erupcija solidarnosti za malu Noru zapravo postala krunski dokaz nesolidarnosti u zdravstvu, koju su neke hrvatske političke vucibatine već požurili i ozvaničiti kroz ovakvo geslo.

Kao što, vele, nema “besplatnog ručka”, nema ni besplatnog bolničkog kreveta, pa tko plati, dobit će liječnički tretman, a tko ne, neka izvoli skupljati dobrotvorne priloge. Drugim riječima, država napušta stražarsko mjesto u zaštiti zdravlja građana i upućuje ih na samozaštitu, što se onda prelijeva i na druge oblasti, kao u slučaju iz Vinkovaca koji je također izazvao ushit samozadovoljstva nacije, iako je i ovdje prije riječ o njenom urušavanju. 

Ondje je jedna radnica dala otkaz kako bi posao mogla  zadržati kolegica samohrana majka, što su vlastima prilježni mediji također predstavili kao, što drugo, trijumf solidarnosti, mada je svakome zdravih očiju jasno da je riječ o notornoj perverziji.

Ako se dosad bijeda ekonomske politike države sastojala “samo” u tome da je građanima osiguravala sve manje radnih mjesta, sada se otišlo i hrabar korak dalje i od njih se očekuje da ih sami napuštaju. Dakle, opet smo pod firmom solidarnosti dobili grubu neosjećajnost, i barem u tome slijedimo razvijeni kapitalistički svijet. Odande dolaze primjeri jednako tako lažne solidarnosti, ali umotani u još više estradnog celofana, kao što je poziv mega-milijardera Buffeta i Gatesa da se bogataši odreknu polovice svojih bogatstava za dobrotvorne svrhe. Nitko da im kaže: ne treba, hvala, zadržite pare, ali bilo bi dobro da i samo desetinu tog novca uložite u to da prestanu razlozi za ovakve ponižavajuće  milodare.

 
H-alter, 28.02.2013.

Peščanik.net, 03.03.2013.