Neko je nedavno duhovito rekao da je najbolja stvar u vezi s 2011. to što je verovatno bila bolja od 2012. U tom kontekstu, mada je politički zastoj u Americi izazivao veliku zabrinutost, moglo se dogoditi nešto gore i za Ameriku, i za svet: republikanci su mogli da nametnu svoj program štednje i preraspodele bogatima. Automatski rezovi neće biti sprovedeni do 2013, što znači da će ekonomija u 2012. biti pošteđena, ali u maloj meri.

Dve pozitivnije opaske o 2011: Stiče se utisak da je Amerika konačno postala svesna ogromnog jaza između bogatih i ostalih – između onih jedan odsto koji su na vrhu i svih ostalih. A protesti koje su predvodili mladi, od Arapskog proleća do „ogorčenih“ u Španiji i „okupatora“ Volstrita, jasno su pokazali da u kapitalističkom sistemu postoji nešto vrlo loše.

Verovatno je, ipak, da će ekonomski i politički problemi koji su bili tako očigledni u SAD i Evropi tokom 2011 – i koji su do sada bili izuzetno loše rešavani – u 2012. biti samo pogoršani. Svaka prognoza za narednu godinu zavisi, više nego što je to uobičajeno, od politike – od raspleta političkog zastoja u SAD i od sposobnosti evropskih lidera da odgovore na krizu evra. Ekonomske prognoze su dovoljno teške, ali kada je reč o političkim prognozama, naše su kristalne kugle još maglovitije. Ipak, evo moje najbolje prognoze.

Evropski lideri neprestano izražavaju svoju posvećenost spasavanju evra, ali oni koji su to mogli da učine, neprestano ponavljaju da su rešeni da ne učine ono što je potrebno. Shvatili su da će štednja značiti sporiji rast – zaista, recesija je sve izvesnija – i da oslabljene države evrozone bez rasta neće moći da se izbore sa dugovima. Ali nisu učinili ništa da podstaknu rast. Oni klize smrtonosnom spiralom naniže.

Jedina stvar koja spasava evro u kratkom roku jeste odluka Evropske centralne banke o kupovini državnih obveznica, čime je sprečeno povećanje kamatnih stopa. Dopadalo se to nekome ili ne, ECB delotvorno finansira države. Nemačkim liderima to nije bilo po volji, a ECB se osećala nelagodno, zbog čega je ograničila svoje kupovine i rekla da bi evro trebalo da spasu politički lideri, a ne centralni bankari.

Alo politička reakcija je, najblaže rečeno, bila slaba i zakasnela. Najizvesniji scenario je uglavnom isti: štednja, slabljenje ekonomija, povećanje nezaposlenosti i dugotrajni deficit, dok evropski lideri čine najmanje moguće da privremeno zauzdaju krizu. Ukratko: još meteža.

Dan za svođenje računa – kada se evro raspadne ili Evropa preduzme neku konačnu akciju zahvaljujući kojoj će jedinstvena valuta moći da funkcioniše – možda će doći 2012, ali će evropski lideri verovatno učiniti sve da odlože taj dan. Trpeće Evropa, kao i ostatak sveta.

Sjedinjene države su se nadale da će oporavak ostvariti izvozom, ali imajući u vidu sporiji ekonomski rast u Evropi, koja je njihov najveći kupac (i ometenim rastom u većini ostalih delova sveta), to je neizvesno. A budući da najgore posledice smanjivanja potrošnje potencijalno tek slede, zastoj – i inat republikanaca – mogu značiti da smanjenje poreza na zarade koje je osmislila Obamina administracija neće biti produženo, što će dodatno oslabiti potrošnju domaćinstava.

Sve to, u kombinaciji sa smanjenjima na državnom i lokalnom nivou, znači da će se prvi realni pokazatelji uticaja stroge štednje pojaviti 2012. (Već sada, iako je u javnom sektoru 700.000 manje zaposlenih nego pre krize, vlada, umesto da deluje kontraciklično, kako bi nadomestila slabu potražnju, deluje prociklično, čime pogoršava ekonomske probleme.) U međuvremenu, posledice nemoći da se uhvati u koštac s krizom u sektoru nekretnina – koja je gotovo izazvala krah finansijskih tržišta 2008 – i dalje se osećaju: dalji pad cena nekretnina, još više zaplena imovine i stoga još veći pritisak na američka domaćinstva.

Ni jedna ni druga politička partija u SAD izgleda da nije voljna da se suoči sa činjenicom da unapređenje bankarskog sistema, iako neophodno, nije bilo dovoljno da se ponovo uspostavi zdrava ekonomija (ili finansijski sistem u stvari nikada nije bio popravljen). Američka ekonomija je pre krize veštački održavana u životu zahvaljujući mehuru nekretnina, što je dovelo do neodržive potrošnje. Nema povratka na 2007.

Ali nijedna partija nije spremna da prizna šta je zbilja loše, ili da osmisli agendu za lečenje glavnih bolesti. Otrcane fraze i placebo – monotoni pozivi na otvaranje novih radnih mesta, fiskalnu disciplinu, uvođenje reda u programe za ostvarivanje prava, i tako dalje – obeležiće predizbornu kampanju u Americi naredne godine. Nijedna strana neće predstaviti program za rekonstrukciju ekonomije i smanjenje nejednakosti koje umanjuje snagu države.

Veliki sam kritičar tržišta, ali čak i učesnici na američkom tržištu sada opažaju da politički lideri nisu dorasli svom zadatku. Ako su investitori tokom devedesetih patili od iracionalnog entuzijazma, naredne godine će verovatno patiti od racionalnog pesimizma. Uostalom, Amerikanci će morati da biraju između lidera koji je dokazao da ne može da izbavi SAD iz ekonomskog gliba i jednog koji još nije dokazao da je nesposoban da to učini – ali koji može da učini situaciju još gorom, primenom politike kojom se povećava nejednakost i smanjuje rast.

Nadam se da će događaji pokazati da grešim i da će se ispostaviti da je moj pesimizam preteran. Ali bojim se da su rizici sve veći. Zaista, može se ispostaviti da će 2012. biti godina u kojoj će eksperiment sa evrom, kulminacija pedesetogodišnjeg procesa ekonomske i političke integracije u Evropi, biti okončan.

U tom smislu, umesto da donese toliko željeni kraj velike recesije iz 2008, sunovrata koji traje suviše dugo i izazvao je mnogo patnje, 2012. može označiti početak nove i zastrašujuće faze u najvećoj ekonomskoj nedaći koja je zadesila svet u proteklih 75 godina.

Autor je profesor na Kolumbiji, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, poslednja knjiga: Slobodan pad – Amerika, slobodna tržišta i propadanje svetske ekonomije

Copyright Project Syndicate, 2011.

Danas, novogodišnji dodatak

Peščanik.net, 03.01.2012.