Uvek se raznežim kada nimalo naivni tipovi pribegavaju naivnoj logici. Tako sam se onomad naprosto oduševio kada je Svrzimatija u jednoj od svojih Božićnih poslanica blagoizvoleo srpskom narodu i senatu saopštiti da je dilema Kosovo ili EU istovetna dilemi – majka ili laptop. Na prvi pogled, to baš gordo zvuči, to budi materinske instinkte čak i kod najokorelijih muškarčina, sve dok se u neko doba muškarčine ne opsete da tu zapravo nikakve dileme nema i da se – da bi došao u posed laptopa – niko ne mora odreći majke. Naprotiv! Mnoge srpske majke odvajaju od usta ne bi li svojim sinovima i kćerima kupili kleti kompjuter, nijednog trenutka ne pomišljajući da bi razmetni sin ili kćer mogli pasti u iskušenje da laptop zavole više od njih, samozatajnih srpskih majki.

Prof. dr Darko Tanasković, razumljivo, nije Svrzimatijin kalibar, a i radi najbolje što može. Tako se profesor ovih dana, u kolumni u Večernjim novostima – koje bih ja radije nazvao Sumračne – osvrnuo na dve, naoko povezane, stvari. Jedna je antićirilična histerija koja besni u Vukovaru, a i šire po Hrvatskoj, a druga je predstojeća (neizvesna) Parada ponosa u prestonom Beogradu. Tanaskoviću je zasmetalo što je grupa ambasadora akreditovanih u Beogradu, među njima i hrvatski, napisala sitno pismo Underlordu Dačiću u kome ga podseća da je održavanje Parade ponosa vrlo bitno za ljudska prava i – posledično – evrointegracije. To se pismo fakat baš i ne uklapa u takozvane dobre diplomatske običaje koji nalažu nemešanje u unutrašnje stvari zemlje-domaćina, ama ja za to ne bih krivio ambasadore, nego naš državni vrh koji je u žalosnom državničkom amaterizmu dozvolio da belosvetski veleposlanici uzmu đem na zub.

E sad, dr Tanasković jadikuje zašto se ambasadori nisu sablaznili nad razbijanjem tabli sa ćiriličnim natpisima. I dr je, ako me pamćenje ne vara, bio ambasador, pa držim da bi to trebalo da zna. Iza razbijanja vukovarskih tabli ne stoji (bar ne javno) država Hrvatska, već nekakva veteranska udruga, što će reći udruženje građana, a odluku o održavanju ili neodržavanju Parade ponosa donosi država Srbija. Ima tu stanovitih razlika. A kad smo već kod ćiriličnih natpisa, ovde kao da je mnogima krivo što Hrvatima nije uzvraćeno recipročnim razbijanjem, da kažemo, tabli u Subotici i gde je već hrvatski jedan od zvaničnih jezika. Meni je recimo drago što je tako i što u zemlji Srbiji nikome (ili nikome vrednom pomena) ne smeta nijedan alfabet ovoga sveta. Koliko je samo kinesko pismo različito i od ćirilice i od latinice, a evo odomaćilo se u Srbiji na firmama mnogobrojnih kineskih radnji i nikome ne pada na pamet da negoduje. Što je isto toliko dobro po Srbiju, koliko je mahnitanje vukovarskih veterana loše po Hrvatsku. I ne samo loše nego i glupo jer su i Hrvatska i hrvatski veterani kanda zaboravili da je zvanično pismo zvaničnog agresora na Vukovar – JNA – bilo latinica.

 
Danas, 11.09.2013.

Peščanik.net, 12.09.2013.