Truli kapitalizam u svom poslednjem stadijumu raspadanja spolja izgleda začuđujuće dobro; ko bi rekao… Radni ljudi i građani promeću se okolo svojim poslima, kupuju, sede po kafanama, putuju avionima i sve je naizgled u redu. Saobraćaj se po ulicama odvija – za razliku od Beograda i Zagreba, na primer. Sunce je zubato, a vazduh je čist; valjda zato što su zabranili pušenje. Uskoro će pušači biti proglašeni krivcima za globalno zagrevanje, samo čekajte.

Ali, idemo redom: do Njuce treba stići. Najbolje je parobrodom, ako mene pitate, ali to je skupo, mada moguće. Kao što su početkom prošlog veka naši stari za male pare plovili u Ameriku, tako sada evropska fukara leti u potpalublju ekonomske klase. Gospoda imaju prostora za noge. Avion iz Beograda zakasnio je sa sletanjem u Minhen, što radnike obezbeđenja nije sprečilo da nas temeljito pretresu i obave celu proceduru, uključujući i vađenje vate iz mog zipo upaljača i da nam onda kažu da je avion za Njujork odleteo i da se javimo gde treba za dalje. Minhenski aerodrom inteligentno je osmišljen: ide u visinu, a ne u širinu, kao neki. Milosrdni Bavarci ostavili su salon za pušenje, ostrvo za brodolomnike: tamo sede ostaci poštene inteligencije iz šezdesetih u društvu sirotinje i aerodromskih radnika, pretežno gastarbajtera. Odatle gledamo japije i politički korektnu novu klasu kako vuku svoje dizajnerske-brendirane kofere i preziru nas. Vlada tiha i prijateljska solidarnost; klasne su razlike prevaziđene; stigmatizirani i prezreni na svetu puše i trpe kao ranohrišćanska sekta, čekajući neumoljivu sudbinu.

Dobri ljudi vas onda smeste u pristojan hotelčić (sve besplatno, osoblje izuzetno ljubazno; imaju čak i sobe za pušače!), pa sutra letite dalje. Kašnjenje aviona ispada prijatan događaj; preporučujemo. Na Džejefkeju (JFK) se čeka satima da vas domovinska bezbednost, čudovišna orvelovska noćna mora, propusti u „zemlju hrabrih i dom slobodnih“ – ili beše obrnuto, svejedno. Ljubazna devojka zamoli vas da stavite prste na skener i onda uporedi otiske vašeg kopita sa otiscima koje ste ostavili u konzulatu kad ste vadili vizu; a, Orvele? Dalje je lako: taksi je jeftiniji nego u Zagrebu, hvala lepo.

Kriza se ne vidi golim okom, ali kad razgovarate s ljudima primetite da su donekle zabrinuti. Politizirani liberalni intelektualci, nešto najviše nalik na publiku „Peščanika“ u nas, upozoravaju da će – kao u svakoj krizi do sada – stradati sirotinja. Krize za to i služe: setite se Miloševićeve hiperinflacije. Superhik strikes again! Otima se sirotinji i daje se bogatašima, istim onim lešinarskim bankama koje su sranje i napravile. Tako čak i onaj Medof, njihov Jezda i Dafina za milionere, ispada simpatičan: barem neko da izradi bogataše.

Teorija da je izabrani predsednik Barak Obama viđen za velike neprilike kruži čak i među razumnim ljudima; nekako je najzgodniji, kažu, da na njega svale sve što su umesili sami. Nesporni legitimitet povećao mu je političku nosivost, pa sad neka vidi. Period od 4. novembra do 20. januara sada je odjednom dug kao gladna godina; ranije nije bio. Ne pamti se da je jedna administracija dočekala sledeću sa toliko podmetanja noge i sitnih pakosti. To što je učinio nekoliko gospodskih i velikodušnih gestova prema republikancima Obami nije pomoglo. Treba sačekati i taj 20. januar, pa će stvari biti jasnije. Treba samo da kao predsednik stisne i učini nekoliko hrabrih i vizionarskih poteza – pa šta bude.

Patriotska psihoza posle 11. septembra donekle olakšava administraciji rukovanje krizom. Homogenizacija i mobilizacija, drugovi, kako je govorio Onaj ispod lipe. Na autobusima piše velikim slovima: „Ako vidiš nešto, reci nešto“; poruka je jasna. Vatrogasna kola imaju natrag jarbole sa velikim američkim zastavama, kao da su brodovi. Domovinska bezbednost troši neizmerne pare; oni naši otisci koji se šalju preko satelita u realnom vremenu i čuvaju doveka tek su manji deo posla. Ali: sme li neko nešto da primeti – osim levičara i liberalne poštene inteligencije koja ionako od početka stalno nešto zvoca? To se smatra za normalno stanje i stvar je lepog vaspitanja ne pominjati najuspešniju industriju na svetu ovoga trenutka: bezbednost. Otpuštaju svuda – osim u Domovinskoj bezbednosti i debelim bankama.

Naše gore list Rođa Blagojević nastradao je sasvim očekivano: juče (petak) ga je Senat države Ilinois uredno smenio bez mnogo priče. Kažu da je to prvi slučaj u istoriji te države. Ruku na srce – zaslužio je, mada neki već misle da su ga najurili zato što je Srbin. Donekle se tako i ponašao: kao da se politici učio od Slobe Miloševića. Do poslednjeg se trenutka kurčio, pretio, demantovao i uopšte se ponašao kao džeparoš kad ga uhvate u trolejbusu. Amerikanci to ne vole. Ako te uhvate, pokaj se javno, daj ostavku i pokrij se ušima; ako još ugledaš svetlost i priključiš se Isusu javno, biće bolje. Mi sa Balkana ne zanimamo ih; ali nimalo. Imaju važnije brige: krizu, Gazu, Obamu, globalno zagrevanje od pušenja i to. Čuvena parola koju je samo ona budala mogla da smisli, „Barače Obama, budi uvek s nama“, ostala je za istoriju srpskih gluposti, knjigu podebelu.

Grinič Vilidž se u međuvremenu, za ovih petnaest godina kako me nema, pogospodio; to se ovde zove „gentrification“. Starosedeoci su ponosni na to što su komšijski duh i opuštena atmosfera sačuvani. I zaista: izuzetno prijatno mesto, kafane rade do kasno, svi su ljubazni i cool. Puše na ulici natrontani i u šalovima, kao da su u Ljubljani, smeju se i ništa im nije teško. Lako je njima u Grinič Vilidžu.

 
Danas, 11.01.2009.

Peščanik.net, 12.01.2009.