G-din Samaras nažalost ne uči iz svojih grešaka. Da bi promovisao svoju političku karijeru, predsednik desne Nove demokratije je početkom devedesetih usvojio maksimalističku politiku o makedonskom pitanju, koja je prijala grčkim ušima. Pritom g-din Samaras nije uzimao u obzir realnost međunarodnih odnosa: kao rezultat toga, on je proteran u političku pustinju u kojoj je proveo narednu deceniju, FYROM je od skoro svih država priznata kao Makedonija, a Grčka je doživela, pošto je proćerdala ogromne nacionalne snage, jedan od najvećih diplomatskih poraza u svojoj skorijoj istoriji.

Dvadeset godina kasnije, isti čovek je usvojio sličnu politiku koja se takođe svidela glasačima, ali je pri tome opet prevideo stavove evropske desnice i međunarodnu situaciju uopšte. Tako je došao u situaciju da, obraćajući se Evropi, napiše ponižavajuću izjavu o lojalnosti, u kojoj nema, za razliku od njegovih prethodnih pisama Evropljanima, ni pomena o izborima predviđenim za 19. februar. I to zato što će Brisel i g-đa Merkel verovatno tražiti produženje mandata današnje vlade. Kako je uostalom i dokazano poslednjih nedelja, izbori ni najmanje ne utiču na dramu zemalja u evrozoni. Njihova sudbina je u rukama Frankfurtske grupe.


Slučaj Španije

Posle Grčke i Italije, došao je red na Španiju da menja vladu. Kod nih je do promene došlo na izborima. Narodna stranka je iznenadila socijaliste i pobedila sa razlikom koja nije zabeležena od vremena uspostavljanja republike. Pobednici su dobili apsolutnu većinu u španskom parlamentu i mirno mogu da vladaju zemljom pokušavajući da je izvade iz krize.

Međutim, u stvarnosti se ništa neće promeniti.

Da počnemo od početka. Kao u Rimu i u Atini, tako je i u Madridu do promene vlade došlo pre nego je istekao mandat staroj. Izbori je trebalo da budu marta 2012, ali je premier Zapatero odlučio da ih ubrza zbog socijalnog nezadovoljstva i dužničke krize u koju je zemlja zapala: tri dana pred izbore kamata pod kojom je trebalo da pozajmljuje španska vlada je bila 7%, a nema zemlje koja može da podiže pozajmice sa tolikom kamatom.

Ono što retko pominju papagaji međunarodnih medija je da Španija nema problem sa dugom, koji dostiže 61% bruto nacionalnog dohotka. Taj procenat je mnogo manji od grčkog (145%) ili Italije (118%), i značajno niži i od nemačkog (83%). “Tržišta” se međutim boje da će Španija bankrotirati i daju joj pozajmice pod mnogo nepovoljnijim okolnostima nego Nemačkoj, čiji dug je veći. Šta se to pobogu događa?

Da vidimo kakvo objašnjenje daje Spiegel o daljem razvoju situacije u Španiji i kako objašnjava zašto su španski glasači na ovim izborima kaznili socijaliste: “Socijalistička stranka je dugo vremena negirala postojanje ekonomske krize. Samo veliki pritisak Brisela je naterao Zapatera da oduzme povoljnosti koje je u bolja vremena dao državnim službenicima, penzionerima, studentima i mladim roditeljima.“

Zaista, pod pritiskom grupe koja usmerava evropsku sudbinu, španski premijer je napravio dostojanstveni salto mortale i usvojio neoliberalizam. Skupština je izglasala najstrože mere štednje, relativizovala zakon o radnim odnosima i izglasala izmene ustava po ugledu na nemački ustav, koji predviđa uravnoteženi budžet.

U skladu sa onim što objavljuje Spiegel, osnovni uzrok zle sreće socijalista i cele Španije je u tome što je Zapatero zakasnio da se potčini Briselu. Očigledno je da se dogodilo upravo suprotno: socijalisti su se otuđili od svog izbornog tela, stavljajući na stranu predizborna obećanja i sledeći program koji bolje primenjuju njihovi politički suparnici. Mozda problem ne bi postao tako veliki da su se malo ranije privoleli zahtevima Brisela?

Njihove grčke kolege mogu da odgovore na ovo pitanje, i to negativno: sve do objave referenduma koji umalo nije doveo do rušenja svetskog kapitalizma, premijer Grčke je bio dobar briselski đak: njegova vlada nije pregovarala ni o jednom slovu u raznim paketima mera koje su zemlju za dve godine odvele decenijama unazad.


Paradoks Portugala

Ako nedisciplinovani Balkanci sa svojim nepodnošljivim dugom nisu najbolji primer, uzmimo primer mirnog Portugala. (Bivša) socijalistička vlada premijera Sokratesa je izglasala stroge mere štednje, a neoliberalna vlada premijera Koelja koja je došla na vlast posle izbora početkom leta 2011, obećala je da će primenjivati dosledno još strože mere: rezultat je predviđanje rekordne recesije u portugalskoj privredi od 5%. Dok bezobzirna nova vlada skraćuje godišnje odmore i ukida božićni bonus, portugalska ekonomija se kotrlja nizbrdo.

Slične rezultate će pokazati i nova španska vlada, koja suštinski ne obećava nista drugo sem nekih izmena u poreskom sistemu i labavije shvaćen zakon o radnim odnosima. Nekoliko sati posle proglašenja pobede, nova vlada je bila primorana da se zaduži sa duplo većom kamatom od one sa kojom se zaduživala pobeđena. Znači, nije važno da li se izbori održavaju ili ne, ko pobeđuje i sa kakvim predizbornim programom. Od Grčke i Italije sa premijerima tehnokratima do Španije, Irske i Portugala sa novoizabranim vladama, treba primenjivati iste mere, koje produbljuju krizu i – što je posebno zanimljivo – odgovaraju Nemačkoj.


Frankfurtska grupa

Da vidimo šta o budućnosti evrozone piše, ne neki lokalni sajt koji se bavi širenjem teorija zavere, već New York Times: “Malobrojni su plakali za Papandreuom i Berluskonijem, čiji pad je nametnut od strane osovine Brisel-Berlin-Pariz. Kako god njihov odlazak sa vlasti bio dobrodošao, on stvara zabrinjavajuću sliku zajedničke evropske države, gde se stabilnost forsira na račun demokratije. Rituali parlamenta i demokratije mogu da nastave da postoje, ali stvarnu moć donošenja odluka ima tzv. Frankfurtska grupa, mali krug koji čine Angela Merkel, Nikola Sarkozi i skup bankara i funkcionera koji upravljaju evropskom krizom od oktobra.”

Radi se o grupi koja obara i postavlja vlade u zemljama koje posrću pod politikom koju im je sama EU nametnula. U epicentru je od početka krize Grčka, sa vladom i političkim sistemom na izdisaju. Grčka je na kolenima. Kad uzmemo u obzir sve gore navedeno, dobro je uradio predsednik Nove demokratije Samaras kada nije pominjao izbore i njihov datum. Jer šta ako g-đa Merkel i Frankfurtska grupa odluče da promene datum?

 
TVXS, 26.11.2011.

Prevela sa grčkog Nataša Smiljanić

Peščanik.net, 13.12.2011.