Radio emisija 25.02.2005, govore: Miroslav Prokopijević, Nenad Prokić, Pavle Rak, Milica Rodić, Ivan Kuzminović.

 
Svetlana Lukić: Verovatno ste već čuli da je Koštuničina pravna država izvojevala još jednu pobedu. Vrhovni sud te države je Slobodanu Miloševiću vratio kuću u Užičkoj zbog proceduralnih razloga. Čovek je, kažu, u zatvoru, čime je povređeno njegovo pravo na odbranu. Kuću je voljeni vođa srpskog naroda, valjda u sklopu priprema za nanošenje teškog poraza NATO-u, otkupio dva dana uoči bombardovanja, za 2.000 maraka.

Mira Marković duguje 360.000 dinara za struju za kuću u Požarevcu. Ponuđeno joj je da dug plati u više rata. Da sam na mestu drugarice Marković, ja bih od predsednika Saveta za Kosovo, Kostunice Vojislava, tražila da i meni struju plaćaju iz Fonda za Kosovo, kao Srbima u Hoči ili Orahovcu. Što je najgore, na to bi pristao ne samo nastavljač dela porodice Milošević, Koštunica, nego i kosovski Srbi kojima svi, počev od lokalnih vođa do predsednika, premijera i patrijarha, šalju poruku da ako zatrubimo više, jače i bolje, opet će naše biti Kosovo Polje.

Eksplozija u našoj galaksiji, koja se odigrala pre nekoliko dana, bila je tako snažna da je pomerila Mesec. Od Meseca se pomerila Skupština, a onda se zatresla i pisareva ruka i predsedniku Tadiću na potpis poslala falsifikat Zakona o radu. Sve to je pomerilo pamet ministru Laloviću, koji je juče jedino uspeo da kaže – nisam ja kriv, učiteljice, majke mi. Nešto je mucao kako se poslanici mnogo deru, žamore i on ne može da pazi na času. Dobro je da smo pored ovakvih narodnih poslanika još u Mlečnom putu.

Izvinjavam se ako sam ovim uvredila osećanja Gorana Paunovića iz G17, koji je kazao da je to što novinari pišu o povećanju plata poslanika plaćena kampanja urušavanja institucija. Parlament je, kaže poslanik G17, sveto mesto. Pa jeste, neki narodi su u svojim hramovima odavali počast i magarećoj glavi. Parlament je za G17 toliko sveto mesto da u njega nisu hteli da uđu preko kakanih izbora, nego čisto, elegantno preuzimajući, da ne kažem kupujuci, poslanika druge stranke.

Da se predsednik Tadić uspentrao na Kineski zid, kao sto je bilo predviđeno protokolom, to bi bilo glavno dostignuće naše spoljne politike ove nedelje. Ali zid je bio klizav i Tadić je bio zasenjen nastupom Nebojše Čovića u Savetu bezbednosti, gde im je o stanju na Kosovu rekao ono što je nama rekao već sto puta. To nije omelo većinu medija da mnogo veću važnost daju onome što je rekao Čović, nego onome što je rekao Kofi Anan. To znači da mi već spontano izbegavamo da uvidimo gde nam je mesto, iako su nam ga ovih dana svi crtali.

U izveštaju Saveta bezbednosti oštro je kritikovano ponašanje srpskih političara. Podsekretar SAD za Balkan Mark Grosman rekao je da će do sredine marta, ovog marta, ne sledećeg, biti postignuta saglasnost o budućnosti Kosova, Kris Paten je dodao da će, ako je neophodno, biti nađeno izvodivo rešenje i bez pristanka Beograda. Iako je KGB-ovac, pravoslavac i Rus, čak je i Putin morao da prizna da mu nije jasno šta srpske vlasti hoće s Kosovom. Ja ću da mu kažem. Koštunica sanja da će biti organizovana jedna velika međunarodna konferencija samo da bi on sa nje izašao s Kosovom ispod miške i Albancima preko Prokletija. A jedino što će dobiti biće povremena vožnja oklopnim transporterom kroz opustela srpska sela.

Srbija nije Stari Egipat, Koštunica nije sfinga koja će pojesti svakog ko ne reši kosovsku zagonetku, a mi ćemo početi sitnijim temama, piljarskim takoreći. Počećemo od akcije za koju ste verovatno čuli i nadam se da se niste uključili u nju. To je potkazivanje bakalina i trafikanata, najnovija akcija Ministarstva finansija. Ta sitna tema, u stvari je samo početak razgovora s Miroslavom Prokopijevićem.

Miroslav Prokopijević: Akcija je sama po sebi skandalozno loša iz nekoliko razloga. Razlog broj jedan, to je mera iz repertoara policijske države. Zamislite sada da i Ministarstvo pravde kaže – prijavljujte ove za koje mislite da su nešto ukrali, pa Ministarstvo ekoligije kaže – hajde ovi koji bacaju, javljajte ko baca te papiriće, flaše. Dakle, to je iz Kafkinog repertoara, je li tako? Drugo, time se pokazuje da država ne funkcioniše. Treća stvar, država ne sme da se koristi merama koje direktno kvare karakter pojedinaca, znači da ih podstiče na stvari koje se generalno smatraju lošim, a u to, sem korupcije, prostitucije i tako dalje, spada i potkazivanje. E sad, zašto je to ipak tu, da bi bacila prašina u oči da se ne vidi nešto bitnije. Hajde da umesto što nas pozivaju da potkazujemo komšije za 500 dinara, pitamo ministra šta je sa onih 400 i nešto milijardi, koliko iznosi budžet Srbije.

Pa da pitamo zašto je predaja završnog računa zadnji put obavljena za 2001. godinu. Od tada nema završnog računa, iako je to zakonska obaveza po Zakonu o budžetskom sistemu. Ona predviđa popis sve državne imovine. Kad bi se ona popisala, pretpostavljam, iznenada bi se ponešto moglo naći u vlasništvu Nacionalne štedionice, koja opet iznenada državnim parama kupuje tu imovinu. Ja sam sedeo u emisiji upravo na vašoj televiziji sa dva ministra, koji su jedan drugome napakovali po desetak godina robije pre šest-sedam meseci. Možda tužilac nije to gledao, ali eno je emisija kod vas. Znači, jedan kaže drugome – ti si uvozio struju i oštetio državu i tako dalje. Ovaj mu uopšte ne odgovara – nisam, on kaže – ti si stotine milijardi para iz državnog budžeta držao na oročenom kod banaka sa kamatnom stopom nula. Kad imate kamatnu stopu nula, pretpostavlja se da vam banka čini neku uslugu, za koju, naravno, javnost nikad ne dozna.

Znači, šta je sa kamatama za sredstva od budžeta, koja su sada preko 400 milijardi? Šta je sa donacijama i njihovim utroškom? E sad, da mi ne bi pitali šta je sa ovim parama, neko nas sad, kako bi se reklo, podstiče da eto cinkamo komšije iza ćoška. I tome mediji posvećuju strahovito puno pažnje, dok promenama zakona koji će ubogaljiti ovu zemlju, posebno promenama vezanim za Akcijski fond, pa i Zakon o radu, koji takođe ide u pogrešnom, antireformskom pravcu, ne posvećuju nikakvu pažnju. Prosto, ima se utisak kao da svi vidimo da stvari ponovo klize, vidimo da je onaj stari sistem ostao, da je bio našminkan, da je sad šminka spala i svima je neprijatno da to sad pogledaju. Ranije su se izgovarali na šminku, pa su pričali kao reforme su strašne, pa prevelike su, pa u jugoistočnoj Evropi nisu takve i tako dalje. E sad vidimo taj leš, je li tako.

Imam utisak da postoji užasna neprijatnost u medijima da se o tome priča. I mediji gube iluziju da se išta može promeniti, pa je onda bolje pisati u kakvim je pantalonama, da li do kolena, Džej izašao u neku kafanu. To je kao onaj što stoji u plićaku, pa zamuti vodu da se ne bi videlo da je u plićaku, da ne zna da pliva.

Karakteristično je da se obnavlja stvar koja je postojala u vreme Miloševića. Jedan broj nas je stalno pričao – ovo ne valja, ovo ne valja, ne to, ne ovo i tako dalje, a on je to prosto ignorisao. Tako i sada, bilo je nekoliko kritika Zakona o akcijskom fondu i to od najkompetentnijih ljudi trenutno ovde. Vlada se nije ni udostojila da odgovori bilo šta. E sad, u vezi starog i novog sistema. Bilo da se pogledaju pravila, bilo da se pogledaju događaji, vidi se to vraćanje na staro. Znači, kad se gledaju pravila onda gledate koliko je reformisano u pojedinim važnim sektorima. Pogledate sektor odbrane, bezbednosti, policije – je li bilo ikakve reforme? Personalnih promena da, reforme ne. Praktično ti najmračniji krugovi jedva da su uzdrmani, znači tu nije bilo reformi.

Je li bilo reforme državne uprave? Naravno da nije bilo. Za tako nereformisanu javnu upravu ministar finansija je predvideo 57 milijardi koje su izvan budžeta. To nisu male pare, to je skoro blizu milijardu evra, 700 miliona evra. Iz tih sredstava ovi likovi sad podižu sebi platu u skupštini, u Vladi i tako dalje. I to nije slučaj samo na višim nivoima, to ide i nizbrdo. Dakle, potpuno nereformisana javna uprava. Konačno, privreda, tu je bilo najviše nekih zakona, mada je to strašno nedovoljno, to je 10% onoga što je potrebno.

A sad dolazi do pojave da se stvari vraćaju unazad. Nekoliko zakona koji su upravo prošli ili se nalaze u Skupštini idu direktno u antireformskom pravcu. Zakon o radu je bio najbolji reformski zakon od 2000. do sada, drugi najbolji je o lokalnoj samoupravi. Sada se ponovo vraćaju u zakon one odredbe kolektivnog pregovaranja koje su rigidne i nepotrebne. Otežava se otpuštanje, maltene je lakše naučiti kineski nego otpustiti čoveka, porodiljama se daje dve godine, vraća se socijalna funkcija firme, znači za staranje, za davanje krvi, za smrtni slučaj, za sve to firma snosi troškove. To ne sme da se radi, poslodavac sve to tretira kao trošak.

Zakon o akcijskom fondu je verovatno najgori posle 45. godine. Zašto? Zato što omogućuje Vladi da, iako ima samo 2% vlasništva koje su ostale u Akcijskom fondu, a conto tih 2% vlasništva, 98% privatna firma mora da traži dozvolu od Vlade za svaki potez. Zašto je to smišljeno? Verovatno zato što je neko rekao, pa sve bolje firme su prodate, od čega ćemo mi sad da uzimamo mito? Moramo da ugradimo nešto što će naterati firme da obrate pažnju malo na nas. Oni kažu kao, nećemo to koristiti, pa koje to ovlašćenje država i ministri ovde nisu iskoristili za korupciju, takva stvar ne postoji.

Odjednom se pojavljuju neki od najmračnijih likova s početka raspada Jugoslavije, koji sad brinu o Crnoj Gori. Dominaciju istog mišljenja imate i kod Demokratske stranke prema Kosovu, u stilu – Kosovo je Srbija. Gledam, Boris odlazi dole, izlazi iz onog transportera i kaže – ovo je Srbija. Okolo ga čuvaju vojnici KFOR-a i čovek se pita – pa, dobro, po čemu se ovaj čovek razlikuje od Slobodana Miloševića. Slobodan Milošević je rekao – niko ne sme da vas bije, u trenutku kad je on tamo još uvek imao efektivnu vlast. Ovaj dolazi kao da je pao s Marsa i kaže – ovo je Srbija.

Broz je tako radio, na primer, sa Lazarom Mojsovim. Broz nikad nije imao čoveka na funkciji za koga nema nešto za šta ga drži u šaci. Tako i ovde, vi metnete da vam rasvetli aferu u vezi sa Knjazom Vučelića, dakle čoveka koga prozivaju da školuje decu za 80.000 švajcarskih franaka godišnje. On samo tu stvar da objasni ne može nikako. Kako je od siromašnog i prosečnog novinarčića NIN-a, gde sve na njemu nije vredelo 100 maraka 87. godine, on došao do ovoga do čega je došao. Kad vi metnete takvu neku figuru, onda je jasno da je cela stvar nameštena. Onda slušate tamo lika kome je pozlilo i koji se još samoponižava dodatno, kao pa jeste, malo su mi pretili, malo su me zvali, znate to je uobičajeno, jeste, zvao me i potpredsednik Vlade. Prosto je toliko očito da je to nameštena stvar i to nameštena da se ništa ne bi doznalo.

Miloševićevi likovi su bili čisti profesionalci kada su vas pljačkali, ovi uopšte ne obraćaju pažnju na to. Znači, osnovno je ko će koliko da uzme, što kao situacija možda nije ni rđavo, jer ne može večno da traje. Zašto? Zato što će postati besmisleno bilo šta raditi, već postaje prilično besmisleno, ali može da bude još besmislenije i onda nastupa problem da vi ne možete da osigurate elementarno funkcionisanje u svakidašnjem životu. Kada dođe taj trenutak, onda nešto mora da se uradi, nešto mora da se desi.

Može da se pojavi nova revolucionarna pravda poput Robespjera, može da se desi da preko nekog slučaja dođe do pročišćenja, ali postaće nemoguće da se vi opet prijavljujete da dođete na vlast, kao što se sad trudi Demokratska stranka, a da nijedna afera od ogromnog broja koje su se vukle niste razrešili.

Vi ovde imate suđenja gde bi država trebalo da ima apsolutni interes da ih što pre reši. Evo Ibarska magistrala traje već petu godinu, još ne znamo ni ko su sve optuženi. Jedno suđenje bude recimo 6. januara, pa se zakaže 3. mart, pa 5. jun, pa onda bože moj, letnja pauza, vidimo se u oktobru i tako dalje. Ozbiljna država, da bi poslala poruku da se političkim ubistvima ne mogu rešavati politički sporovi, udesila bi 0bez ikakvog pritiska na sud, da se sudi maltene dan i noć i da se primereno, možda i nešto proporcionalno strožije osude svi ti. Isto tako za lopovluke, ko ovde sedi zbog lopovluka. Pa Milošević je ispao jedini izuzetak kad je svoja dva ministra, Savu Vlajkovića i ne znam onog, ćorkirao. Ovde je interes da se obogatim dok sam na vlasti, pa ako ja ne diram onog pre mene, koji će opet doći posle mene, valjda neće ni on mene dirati. Znači, zbog tog interesa nastaje jedno prilično anarhično stanje, u kome se pitate za šta se troši polovina nacionalnog dohotka ove zemlje, jer toliko košta ova država.

Ovo njuškanje i zbližavanje DSS-a i radikala, to je najava budućeg mogućeg poteza. On može da usledi i bez novih izbora. Znači, jedini koji sad može da uđe u koaliciju sa radikalima i da napravi vlast to je DSS i pretpostavljam da oni silno razmišljaju da li to sad da urade ili ne, pred očima, naravno, svojih koalicionih partnera. Sačekaju li izbore, onda šansa da DSS dođe na vlast postaje manja, zašto? Zato što su posle narednih izbora radikali sigurno najjači, to sva istraživanja pokazuju. Prolaze radikali, verovatno SPS i sasvim sigurno Karić, kome svi daju između 10 i 14%. Znači, Karić čak sam sa radikalima može da napravi vladu. Naravno, oni će uzeti kao stare drugove i socijaliste, je li tako.

Kad pogledate gde Karić može više da dobije, kod DS i, ako uopšte prebace cenzus, G17 ili kod ove ekipe starih drugova. Pa naravno da može da dobije više kod starih drugova, jer dugo nisu bili na vlasti, uželeli su se, oni njemu mogu da prepuste pet-šest ministarstava, da mu daju šta hoće. Dođe li do takve situacije, DSS je prokockao šansu da uđe u koaliciju sa radikalima i zbog toga je ova nervoza, Zvezdara, Leskovac i tako dalje. To će verovatno biti još intenzivnije, to je sad eksperiment – može li brak da funkcioniše i kakva je reakcija na to, unutrašnja i spoljašnja.

DS je u zadnjih nekoliko meseci pokušao da obnovi resorne odbore, koji su prestali da rade voljom šefa ondašnjeg negde 97. godine i to je bila velika parada, promovisan je 31 lokalni odbor. To je u stvari ekipa, koja je bazično sastavljena od bivših ministara, od malog ministra, koji kad dobije napad adrenalina, tvrdi da je iscrpeo sva sredstva, drugi put da je bogat čovek. Naravno, najprofitabilnije što je radio u životu je to da je bio na vlasti zahvaljujući neistraženim slučajevima korupcije. Njegove vrlo slične kolege, čija se imena provlače u izveštajima Antikorupcijskog saveta, na primer lik koji je podizao Bambilend sa Markom Miloševićem takođe je postao šef jednog odbora, znači budući ministar. Evo ih tamo u Skupštini, ceo dan se krevelje, kao i ovi ostali. Nisam ih čuo da su izlazili da kažu – ljudi, donosite pogubne zakone, jer njih zakoni ne interesuju, njih interesuje da budu na vlasti i da nastave da se bogate kao i u onom prethodnom sastavu. Prema tome, od njih čovek ne može ništa da očekuje.

Verovatno birač ovde čeka da još jednom vidi demokrate na vlasti i onda, ono što vrlo preti ovde, može da se desi kao u Italiji nekad, da ceo politički establišment pukne i da stranke koje su do juče nešto predstavljale, više ne predstavljaju ništa. Izređale su se sve, pa i po nekoliko puta i rešenja problema nema. I onda dolazi do jedne erozije, kao što je bilo u Italiji, još je Italija neuporedivo stabilnija od nas, tamo su to bile sve krajnje ozbiljne stranke, ali videli ste kako ih je talac cunami odneo.

Pa nije dobro, nije dobro, jedino me čudi, gledajući ova dva nacrta Ustava koji se predlažu, u obe preambule poziva se na slavnu tradiciju srpske demokratije. Pa koja demokratska tradicija, kad mi nismo imali 30 godina demokratije, kad se sve sabere. I ovo sad, ovo još nije prava demokratija. Znači, prvi slobodni izbori će biti posle otvaranja arhiva UDBA-e, bez toga vi ne znate ko koga drži na koncu i kako i da li zloupotrebljava tu službu protiv svojih protivnika. Ali da uračunate i ovih pet godina posle 2000, pa ne možete da nakupite 30 godina. To samo pokazuje koliko mi volimo da se lažemo.

Opet da se vratimo na ministra finansija, kaže on – u javnim preduzećima povećanje plata ograničeno na 7%. Dobro, traži MMF, sledeći potez povećanje više od dva puta u skupštini, Vladi, to je toliko nekonzistentno, to je isto državni sektor. Ne možete da ne razmišljate – pa, dobro, ako ja podignem plate u mom dvorištu, sad će iz svih drugih dvorišta nagrnuti pred Vladu i tražiti i oni. Konačno, dolazi još apsurdnija stvar, da onda jedne novine prenesu pismo kojim ministar finansija traži od NIS-a da mu plati sumu od otprilike 20 miliona evra, i to pošto je NIS izmirio sve poreske obaveze prema državi. Na pitanje novinara – kako to sad, pa kaže, to je praksa koju je uveo Đelić. Gledajte sad, znači to isto ide u potrošnju, znači nisu tačni onih 7% i MMF zatvara oči na to, pa to samo u ludnici može da bude. To su dve bruto plate NIS-a, koji ima preko 20.000 zaposlenih, to je bruto mesečna plata, koju će sad potrošiti država umesto NIS-a. Ali nema veze ko će to potrošiti, važno je da to nije smelo da se desi, ako postoji ono ograničenje od 7%.

I kad to gledate naveče na televiziji vi i onaj tamo u Lajkovcu, verovatno kažete – ne trebaju mi braća Marks i Monti Pajton i mister Bin, dovoljno je samo da pustim državnu televiziju ili bilo koju, pogledam malo Skupštinu i razgalim se.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije govorio je Miroslav Prokopijević, ekonomista, a sada slušate sociologa i svetskog putnika Pavla Raka, koji zanosi prema Istoku i Hilandaru, gde se trenutno nalazi i odmara od Beograda. Gospodin Rak će govoriti o Rusiji, o Kosovu i o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, o kojoj postavlja jednu zanimljivu tezu: da li je tokom 90-ih, ratnih godina, ta crkva u stvari postala neka sasvim druga crkva, koju mi samo pamtimo pod istim imenom.

Pavle Rak: Govorimo o različitim crkvama, jer tu nije u pitanju jedna jedinstvena crkva kao neki bogočovečanski organizam u kojem ljudi jedni drugima pomažu da ostvare u sebi Božiji lik. To je jedna crkva, a crkva u kojoj brinemo nacionalne brige, pa između ostalog i ratne brige i onda zaratimo protiv svoje braće u veri, to je onda nešto sasvim drugo. Ja bih tu onda govorio o crkvama, a ne o crkvi. Druga je sad stvar što je bila politika u Bosni recimo, da krštavaju nekrštene ratnike ne bi li im možda Bog pomogao da bolje nadbiju protivnika koji nije kršten ili bar nije kršten u pravoslavnoj crkvi. Ali takvi kršteni i nisu bili vernici.

Crkva se opredeljivala u tom ratu od samog početka. Vidim tri-četiri momenta koji mi uvek iznova dolaze u pamćenje. Jedan od ključnih momenata je kada počinje ipak da se smiruje na ratištu u Hrvatskoj, potpisuje se primirje. Srpska crkva reaguje tako što episkopi izjave da niko nema pravo da potpisuje primirje u ime ovog naroda, bez blagoslova te crkve. To se dešava u trenutku kad u Hrvatskoj ni izdaleka nisu postignuti svi ratni ciljevi, koje je sebi postavio jedan deo ovog naroda uključujući i velikodostojnike crkve.

Drugi takav paradigmatičan momenat za mene je kada se ratovi već završavaju i u Bosni time što je Milošević prinuđen da bar javno prekine saradnju sa bosanskim Srbima, na šta mitropolit Amfilohije vrisne i kaže da ta ruka koja nas je gurala u rat bude prokleta i triput prokleta. Međutim, iz konteksta se vidi, nimalo prokleta zato što nas je gurala, nego zato što sada hoće da se iz svega toga izvuče. Tu vidim jedan stav prema ratu koji ne bih nazvao ni stavom vernika ni stavom crkve, nego stavom jedne plemenske organizacije kojoj je vrhovni vođa plemenski Bog. I taj plemenski Bog onda zaista nema pravo da napušta svoje pleme u kritičnom trenutku.

Milošević, koji je pod međunarodnim pritiscima učinio neke poteze koji se mitropolitu Amfilohiju nisu dopali je sada u Hagu i brani se za ono što je radio tako što apsolutno negira svoju krivicu i sada je odjednom on tom istom vladiki Amfilohiju ponovo postao prijatelj. Posećivao je vladika Amfilohije Miloševića u zatvoru još u CZ-u u Beogradu i to je učinio i u Hagu. Ne vidim da su te posete bile usmerene u nekom drugom pravcu, sem da ga podstakne u ovom novom obrtu u njegovoj karijeri, tj. to što smo radili dobro i pravedno smo radili, a to što nas napadaju i kinje to je zato što su svi ionako protiv nas, jedinog pravilnog i jedinog dobrog naroda na ovom svetu. Tu mesta za neki produbljen hrišćanski odnos prema ratu, prema ulozi tog istog Miloševića ili ulozi bilo kog drugog ratnika koji pripada našoj naciji, tu mesta za hrišćanski odnos prema tome nema.

Pravi apeli za mir i za obustavu ratnih dejstava su se pojavili tek u trenutku kada je, posle onoga što se desilo u Srebrenici, međunarodna zajednica intervenisala vojno. Tu se videlo da su kola naglo krenula nizbrdo i onda je panično pokušavano da se rat zaustavi i da se spase ono što se spasiti može. E, tad su zaista počeli da pljušte apeli za mir i ponovo oni nisu bili upućeni svojima nego onim drugima. Hrišćanstvo pre svega insistira na tome da svako raščisti sa time šta sam čini, da sam svoju dušu učini što više bogolikom i ja ne razumem kako u tom pravcu mogu da se tumače apeli za mir koji su bili upućeni Genšeru ili Klintonu. Em ti ljudi nisu pastva naše pravoslavne crkve, em u ratu direktno u to vreme nisu ni učestvovali.

Dobrica Ćosić je tada bio predsednik Jugoslavije, doduše marionetski predsednik, ali je on ipak shvatao svoju dužnost nešto malo šire i on je zapitao vladiku Atanasija šta se radi sa muslimanskim i hrvatskim stanovništvom u njegovoj eparhiji, jer su stizale vesti da se tamo čine zločini. Na to je vladika Atanasije odgovorio, i to je bilo prenešeno u štampi i mnogi su se naslađivali tim odgovorom, da je vladika Atanasije postavljen za pastira napaćenom srpskom narodu i da nije njegova stvar da brine o ovima drugima. Ja sad ovo grubo prepričavam, ali suština odgovora je bila ta: ako naši i čine nešto, nije moje da se u to mešam i onda krene ona priča o napaćenosti i o tome da kad jedan paćenik čini zločine, sve što čini je opravdano a priori, unapred. Iz ovoga se vidi da se ovde ne radi o dušebrižništvu, nego se radi o jednom plemenskom shvatanju rata i vere i Boga kao plemenskog Boga, koji će da opravda sve i koji će se a priori postaviti u zaštitu svojih. I pošto je vladika Atanasije sveštenik takvog Boga onda se on i tako ponaša.

Svetlana Lukić: U nastavku će Pavle Rak govoriti o Rusiji, u kojoj boravi svake godine po nekoliko meseci i o Kosovu. Uzgred, o Kosovu se oglasio ovih dana i Slobodan Samardžić, Koštuničin savetnik, jedan od njegovih genijalnih savetnika, koji je rekao da propagandnu maglu o nezavisnom Kosovu šire zagovornici secesije i ko, ko još – njihovi pomagači iz nevladinog sektora. Nećete da slušate Samardžića, neka njega sluša Koštunica, a mi slušamo Pavla Raka.

Pavle Rak: Što se tiče Kosova, rekao bih nešto o čemu nisam decenijama govorio. Još kad sam bio student, učestvovao sam par puta na tim filozofskim skupovima i seminarima, gde je jednom bio i Dobrica Ćosić, tada još uvek disident u nemilosti, koji je u uskom krugu, uveče, posle zvaničnog sastančenja ili seminarenja, rekao povodom Kosova da je jasno da je to propala stvar. Znači, to je bilo pre skoro 30 godina i onda je dodao da ni on niti bilo ko u Srbiji nema tri čiste da to kaže, jer bi to značilo kraj njegove političke karijere. Mislim da je to što radi Boris Tadić na pragu takvog jednog razmišljanja, što nije ni čudno. To ostaje u krugu njegovih porodičnih prijatelja, Dobrice Ćosića i njegovog oca sa njihovim nacionalističkim angažmanom. Tu ostajemo zarobljenici jednog mita koji nema baš mnogo veze sa konkretnom realnošću Kosova danas. Kad se u odnosu prema nekom mitu počini to što se počinilo, ne može se očekivati da se Albanci, koji su dovoljno dugo bili masovne žrtve politike na Kosovu, odjednom ponašaju samilosno prema svojim komšijama.

Situacija je sada takva da pred tom manjinom više ne stoje sve moguće opcije. Njihova akcija je jako sužena, ne može se više govoriti o tome da će nekakvim delovanjem tih Srba tamo i ovih Srba ovde biti stvoreni uslovi da se tamo vrati nekakva vojska i da sredi Kosovo onako kako bi neko ovde ili tamo želeo. Te opcije su, dakle, prošlost. Neke druge opcije su takođe stvar prošlosti zato što se zakasnilo s tim. Zakasnilo se sa jednim iole normalnim odnosom prema albanskoj većini tokom decenija. Sada se nude neke dosta ograničene opcije i jedna od njih, koja možda Albancima nije mnogo po volji, je neka participacija u vlasti. A priori odbijati to, znači odbijati to u ime neke potpuno virtualne realnosti.

Jedna od varijanti učestvovanja u budućnosti Kosova je učestvovati koliko se to može u izgradnji zametaka građanskog društva tamo. I tamo Srbi mogu da preferiraju nekoga, a da budu protiv nekog drugog. U tom sklopu sam ja tada, čini mi se, pomenuo Vetona Suroia. On je nova snaga na Kosovu i mogla bi da zainteresuje neke Srbe i u Beogradu i na samom Kosovu. Naravno, u onoj atmosferi pred same izbore moj poziv da porazmislimo i o Vetonu Suroiu bila je potpuna utopija, ali i utopija se iznosi u javnost baš zato da bi se pokazalo u kakvoj beznadežnoj situaciji se nalazimo i da porazmislimo o tome ne bi li smo to možda jednog dana malo promenili u nekom realnom pravcu. Utopija i realnost su stvari koje se dijalektički prožimaju i smenjuju jedna drugu.

I u Rusiji i u Srbiji se u poslednje vreme crkva itekako meša u vojsku. Bilo je mnogo sastanaka između najaktivnijeg ruskog mitropolita, Kirila, i vojnog vrha u Rusiji. Ruski sveštenici sasvim izbliza prate rat u Čečeniji. Kod nas je pokušaja te vrste bilo, ali do tako organizovane saradnje vojske i crkve nije dolazilo, nego je i to kod nas haotično, kao što je i sve ostalo što se kod nas dešava. Rušenje ruskih hramova i manastira trajalo je 70 godina i Perestrojku su Rusi dočekali sa nekih 12 manastira od par hiljada, koliko ih je bilo pre revolucije. Sve ostalo bilo je u poluruševnom stanju ili pretvoreno u fabrike i magacine. Obnavljanje svega toga je zahtevalo ogromna sredstva, što ruska vlada nije mogla da im da, ali su našli način da kompenzuju svoju finansijsku nemoć dodelivši ruskoj crkvi jednu dosta neobičnu privilegiju. Crkva je dobila mogućnost da bez carina uvozi sve što je smatrala da je njoj potrebno.

E, tu se taj isti mitropolit Kiril, kojega sam pomenuo kao glavnog pregovarača sa ruskom vojskom, pokazao i kao najveštiji poslovni čovek u ruskoj crkvi i preko njega je išlo to što je na kraju dovelo do žestokog skandala. Ruska crkva je iskoristila zeleni carinski koridor za uvoz alkohola i duvana, na kome se smatralo da će najbrže i najviše zaraditi. Alkoholni i duvanski lobi u Rusiji našao se pred nelojalnom konkurencijom, koja je pretila da ih prosto zbriše, jer su se oni našli u podređenom položaju prema ruskoj crkvi, koja uopšte nije morala da bilo šta muti, ona je prosto imala odrešene ruke da radi šta hoće. Kad je raspiren taj skandal, mitropolit Kiril je preusmerio svoje ekonomske aktivnosti. Trenutno se ruska crkva poprilično bavi poslom sa naftom i gasom i nekim drugim uvozno-izvoznim poslovima, koji su manje problematični od direktnog trovanja nacije alkoholom i duvanom.

To je ogromna razlika između Srbije i Rusije, kod nas takve vrste organizovanosti u crkvenim krugovima nije bilo, nego je snalaženje prepušteno svakome ponaosob, što ne mogu reći da daje gore rezultate, ali nekako u sitnim razmerama. Naravno, i tu dolazi do skandala, ali oni se lakše prikriju i o tome se ne govori tako glasno i tako javno. Mada su štete po ugled crkve i u Rusiji i u Srbiji ogromne i mislim da poslednje sociološke analize pokazuju da broj vernika radikalno opada i u Rusiji i u Srbiji i to se uglavnom tumači veoma lošim ugledom, koji crkva sve stiče upravo tom vrstom mahinacija.

Ničija vlast nije apsolutna i večita, pa ni vlast Putina, ma kako to izgledalo ne samo ljudima u Rusiji, nego pre svega u inostranstvu. Ima jedna stvar koja može zvučati malo smešno, ali upravo je Zapad taj koji u Rusiji podržava čoveka na vlasti. I pored sve karikaturalnosti jeljcinovske vlasti, oni su ga do poslednjeg momenta uvek prihvatali kao privilegovanog sagovornika. Veliki prijatelj Jeljcin u domaćoj atmosferi, gde se on šali i tako dalje. I onda odjednom on padne, dođe Putin, sad odjednom Jeljcin uopšte ne valja, a Putin je odličan i sjajan. Putin sjajno govori nemački, ljudi koji to znaju kažu da njegov nemački ni izdaleka nije tako sjajan, ali za jednog KGB-ovog rezidenta u Istočnoj Nemačkoj on ga govori dovoljno dobro, u redu. Ali odjednom se od tog njegovog nemačkog jezika napravio adut njegove popularnosti na Zapadu, kao da je on sad i sposoban i kulturan.

Ne vidi se da je to vlast tajne policije, koja je postala glavni biznismen u zemlji i koja svoje protivnike, klasičnu mafiju, koja se bavi reketom, jednostavno eliminiše zato što ima više oružja i može lakše da ih pobije kad do toga dođe. Tako da se mnoge mafijske grupe pred njima dobrovoljno povlače i kažu da je trenutno KGB najveći reketaš u Rusiji. To na Zapadu neće da vide, nego vide da Putin kao ume da se ponaša, da je svetski čovek, da ide na skijanje, da ne znam šta sve ne radi, kao što su svojevremeno šefa KGB-a, Andropova, kad je kratkotrajno došao na vlast, bog zna koliko hvalili zato što sluša džez. A šta je on radio u tom KGB-u i šta se Rusima dešavalo dok je on slušao džez, to ih baš nije mnogo interesovalo. Hvataju se za bilo šta što im izgleda interesantno da bi opravdali sopstveni ulizički stav prema jednoj vlasti, kojoj oni sami ne vide alternativu.

Svetlana Lukić: Na Grupi za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu već nekoliko godina radi grupa Stalker koja se bavi ponovnim povezivanjem studenata i profesora sa katedri za sociologiju u bivšoj Jugoslaviji. Tokom tih susreta plašili su Slovence, Albanci su prepadali njih, a Hrvati su im bili, kako kaže predsednica Stalkera Jelena, kulturiška. Od Stalkera smo čuli dobru vest, da je na molbu Koštunice Vojislava ozloglašeni Papović izgleda dao ostavku na mesto rektora Univerziteta u Kosovskoj Mitrovici. Slušate mlade sociologe, Jelenu Rodić i Ivana Kuzminovića.

Ivan Kuzminović: Mi koji sada završavamo fakultet, to su ljudi koji imaju 24, 25 godina, samo planiramo koliko je meseci ostalo do diplome i koliko je ostalo do toga da se kupi avionska karta, naravno u jednom pravcu, i da se ode. Ovo je potpuno rasulo. Ja sam sreo pre sedam dana jednu našu koleginicu, koja je diplomirala u novembru mesecu psihologiju sa prosekom 9,5, video sam je u Bulevaru Revolucije kako sedi i prodaje pljeskavice. Ja sad prilazim i očajan, pitam je – izvini, da li je moguće. Kaže, da, ali šta ću da radim, kaže ona, ne poznajem nikoga, Karić mi nije ujak, tata i mama ne znaju nikoga, ja sam išla na konkurse, trudila se i šta je – tu je, za 12.000 dinara, super je.

Prosto stali smo. Bilo je ono čuveno pitanje – šta ako Srbija stane, Srbija je stala, ništa se zapravo ne događa i ja ne vidim prosto šta bi moglo da se uskoro desi da bude ikako drugačije.

Na dan kad su ubili Đinđića, sedeli smo na V spratu našeg Filozofskog fakulteta, to je sprat gde je gospodar Radoš Ljušić, sprat gde je Istorija. Sedela je grupa nas troje, četvoro, i bili smo onako iskreno očajni, kao i svi tog dana. Prosto kao da nas je neko mlatnuo čekićem po glavi, niko nije znao šta se zapravo dogodilo i prolazio je dečko, krupan ovako, ćelav i lepio je po zidovima sprata neku nalepnicu Obraza: Obraz nešto, pa neka poruka vrlo bitna od Boga, koga već, vladike Velimirovića i broj mobilnog telefona. I sad, on prolazi pored nas i onako vrlo, vrlo zadovoljno kaže – o.k. danas krećemo, danas stižu naši. Ja sedim, gledam, kažem ovim ljudima – gle, kretena, koji vaši, koji naši. Ispostavilo se, ne dve-tri godine kasnije, nego šest meseci kasnije da su njihovi došli, samo ja nisam bio spreman tada u martu da uočim ko bi ti njihovi mogli da budu. Ispostavilo se da tih njihovih ima koliko god hoćemo. Među mladim ljudima to su ova udruženja, najpre Obraz i Sveti Justin filozof, to je sad zona sumraka. Mi imamo mlade ljude koji se svakog meseca nekoliko puta sastaju u prostorijama Mašinskog fakulteta i dovlače tu razne vladike i razgovaraju o smislu života, o Bogu, o tome kako održati tu čestitost srpskog naroda, kako se ne mešati genetski i duhovno ni na bilo koji drugi način sa ostalim odvratnim ljudima nečistim. Isti takav model se desio u politici.

Dođu tako neki ljudi, za 10 minuta se stvore, Koštunica je tako došao niotkuda i DSS. Ko je znao uopšte za Koštunicu pre 2000. godine? Mislim, znali su ljudi za njega, ali on je bio jedna nebitna stranka. On je sad najelitniji političar Srbije, najvažniji čovek Srbije i DSS, to je snaga Srbije. Ko su ti ljudi? Šta oni hoće? I sad, nije problem što oni postoje, nije problem što postoje ti ljudi koji sede na Mašincu, nego se pitam ko su ti ljudi koji su njima protivteža. U političkom smislu, ko je to među pripadnicima elite, jedan čovek, jedan pokret, jedna stranka koja će da izađe i da kaže – hej, slušajte, mi imamo drugi plan za Srbiju. U jednom trenutku sam pomislio da je to Boris Tadić, naš predsednik koji kohabitira. Pred svake izbore izgubim glas pred prijateljima, rodbinom, ubeđujem ih, hej, ljudi, ovaj put je jako bitno. 5-og oktobra je bilo jako bitno, za predsedničke izbore je bilo izuzetno bitno, samo Toma da ne pobedi. I sad se ispostavilo da nije pobedio Toma, došao je Boris i šta sad Boris – Boris ništa.

Izabrali smo ga i on sad kao putuje po Kini, ide tamo u Libiju, vrlo je važan, ali šta on radi za Srbiju, šta radi kao predsednik Demokratske stranke? Ništa. Ako je Demokratska stranka najbolje što imamo, ja glasam za Demokratsku stranku uvek, onda se brinem, ako je to najbolje što mi imamo. Ko su ti ljudi koji su najbolji? Čujem da bi ovaj Đilas, predsednik Narodne kancelarije, mogao da bude premijer. Opet tako neki ljudi iz mraka, neki za koje ne znamo ko su.

Dozvoliću sebi da kažem da sam ja prototip pristojnog čoveka u Srbiji danas, mladog čoveka. Ne bavim se kriminalom, upisao sam fakultet i završavam ga vrlo uspešno i dozvoliću sebi da budem besan na apsolutno sve ljude u ovoj zemlji. Besan sam na Koštunicu i njegov kabinet. Njegov savetnik, profesor Vladeta Janković, je pitao, kao on ne razume, bio čovek u Londonu, on je neobavešten i on se sad pita kako to ljudi u Srbiji patološki mrze Koštunicu. Pa, mrzimo ga na isti način kako smo mrzeli Miloševića, samo ga možda mrzimo malo više, jer je to danas. Čovek mi uništava život svaki dan i tera me da idem u vražiju mater da studiram i sad se neko pita zašto ja njega mrzim. Mrzim ga zato što je nesposoban, mrzim ga zato što je ništa, on je za mene jedna nula na funkciji.

Jedna naša neimenovana profesorka, doskorašnji rektor Beogradskog univerziteta, je sela pred 120 studenata i rezignirano kazala – ne znam šta s vama nije u redu, sve uslove imate, imate zgradu, imate stolice, pa što vi niste uspešni. Jao, vi ste jedna propala generacija. Da, hvala gospođo, tako je.

Neko misli da taj model Cece i Arkana može da nestane preko noći, možda i može kroz 5, 6, 10 godina, ali ako neko prikaže neki drugi model i kaže – slušaj, ti si sad maturant, ako upišeš fakultet, postoji objektivna šansa da ćeš kada završiš taj fakultet nešto moći da radiš. Ovde se unapred ide sa tim da mi nikad nećemo moći sebi da pomognemo, makar se i obrazovali. Kad smo bili prva godina, takođe jedan neimenovani profesor, jedan nesrećnik koji mi je na ispitu objašnjavao da se Srebrenica dogodila tako što su balije decu stavljale ispred vojnika, a i nije 7.000, to je možda par stotina, pa su preuveličali, on nam je rekao – što ste vi uopšte došli na ovu sociologiju, jeste vi normalni, nema posla, ljudi, mi štancujemo tako vas umetnike, svake godine izađe vas jedno 50, ali shvatite, najbolje odustanite sad na početku, dok još niste zaglibili u studije.

Milica Rodić: Ovo kao da je sofisticirana 93-a godina. Kad sam imala 20 godina, znači posle 5. oktobra, 93. je nestala, iščezla. No, dešava se, naprotiv, ono isto što se dešavalo i te 93. godine. I dalje imamo te pinkuše, Jecu, Cecu koje predstavljaju neku fascinaciju i mladima i deci. Ne znam ko je dečacima rol model, niti me interesuje.

Ivan Kuzminović: Vidi, devojčicama je uzor Ceca i Jeca Karić, a dečacima, ovo nije priča iz horor filma, ovo je priča iz Srbije, dečacima danas je uzor Arkanov novi predstavnik u 2005. godini, to je Legija. Pazi, ali ovo je strašno, dečaci se danas šišaju kao Legija, oni na odmoru sede deca, i čitaju onu njegovu knjigu. To je stvarno model. Umesto da uzmemo i kao društvo da se svaki dan pojavljuje deset ljudi na televiziji koji će da kažu – znate, Legija, on je ubica. Posle Miloševićevog perioda, posle ubistva premijera Đinđića, mi nemamo tu situaciju da se mi kao građani ove zemlje stidimo nečega. Mi se ne stidimo što su nam ubili premijera, mi se ne stidimo što je predsednik naše države bio čovek koji je 12 godina ratovao, koji je uspeo da ubije stotine hiljada ljudi, mi se toga ne stidimo.

Danas ne možemo da pročitamo u udžbeniku koji je napisao Radoš Ljušić šta je Srebrenica. Ja sam gledao intervju sa njim i on kaže da je on gledao kad su mu oca komunisti izvlačili iz kuće i ubili. Sad, strašno je kad nekom ubiju oca, ali to je samo dokaz njegove dubinske ostrašćenosti. I šta će on sad, da sedne i da napiše – pa, o.k. i komunisti možda imaju neku istorijsku ulogu u XX veku u Srbiji. Naravno da neće. On će da napiše da postoji vladika Velimirović, da postoje ljotićevci i Draža, naravno.

Danas deca uče da je o.k. što je bio rat u Bosni, to je bilo branjenje srpskih nacionalnih interesa. I šta mi sad radimo? Mi šaljemo poruku jednoj sasvim novoj generaciji, koja još nije uspela da se iskvari, da je sve što je Milošević radio ustvari o.k. Plašim se da će za 10 godina od danas pisati da je Legija bio neki Gavrilo Princip, neki Apis, koji nas je spasao od nekog nesrećnika, koji je hteo u tu trulu Evropu da nas vodi, možeš misliti, nas, kojima je ovoliko super ovde.

Milica Rodić: Mi smo tek na fakultetu čuli za Blajburg. Znači, svi znamo šta je Jasenovac i šta se tamo desilo, a o Blajburgu niko ništa nikada nije čuo, osim na III, IV godini fakulteta. Mi smo svi bili u šoku. Ovde se sad igraju revizije istorije, poslednji primer je izjednačavanje četnika i partizana. Naša generacija nema nikakvog odnosa ni prema partizanima, a kamo li prema četnicima. Dok nam se država raspada, dok se oni jadni ljudi dole na Kosovu bore za suvu egzistenciju, nedelju dana u našem parlamentu se raspreda o tome da li bi trebalo ili ne bi trebalo izjednačiti četnike i partizane. Mene to uopšte ne zanima. Ako već smatrate da je revizija istorije moguća, izbacite i jedne i druge, mene uopšte to ne interesuje.

Ivan Kuzminović: Meni je muka od Kosova. Jel’ smem to da kažem?

Milica Rodić: Zavisi na koji način.

Ivan Kuzminović: O.k, meni je od Kosova muka, ne u smislu što tamo postoje ljudi koji žive u getu, to je strašno, to je sramota Evrope, sramota naša, naše Vlade, koga god hoćete. Ali Milošević je 87. došao na vlast tako što je dovukao te iste jadne ljude sa Kosova da obaraju tog nesrećnog Ivana Stambolića. Onda je koristio to Kosovo krajem 90-ih godina i zahvaljujući njemu je još neko vreme bio na vlasti. Zapravo njemu se ispostavilo 99. da mu je jeftinije da ide u rat nego, daleko bilo, da kaže – o.k. Kosovo je otišlo. Tada ne bi ni do oktobra 2000. izdržao, mnogo bi ranije pao sa vlasti. A sad imamo Koštunicu i ispostavlja se da je Kosovo i dalje centralni problem ove zemlje. Nije centralni problem ove zemlje kad vi sa Gazele gledate one Rome dole koje zimi upali vatra i izgori cela porodica, to nije problem Srbije. Mladi nisu problem, penzioneri nisu problem, privreda, sve to nije problem, problem Srbije je i dan-danas Kosovo. Meni se čini da će Kosovo biti problem i kad postane nezavisno, jer će Koštunica i dalje da sedi onako jadan ofarban i da kaže – ljudi, postoji ekonomija, ali postoji Kosovo.

Kad su njega pitali – što ste vi toliko ozbiljni, to sam gledao, on kaže – ali ja stalno brinem, ja stalno brinem za ljude na Kosovu. O.k, neka bude njegova fiksacija Kosovo, samo nemoj da mi bude premijer, neka bude penzioner, to bih najviše voleo. Mi smo generacija koja ne želi Čaušesku sindrom, ja mu ne želim Zvezdana Jovanovića. Dobro, nema Zvezdana u ovoj zemlji koji bi njega ubio, jer svakom Zvezdanu Koštunica užasno odgovara. Ali ja mu želim penziju i želim da neko dođe i, jako me brine što ne postoji nijedan deo političke elite uključujući i našeg predsednika Tadića koji ima hrabrosti, da izađe i da kaže – ljudi, Kosovo je Milošević izgubio najkasnije kad je 99. godine u julu rekao – ulaze međunarodne trupe na teritoriju. Ne, i Tadić ide na Kosovo, maše onim zastavama i plače one njegove krokodilske suze, iskreno možda, to je sve u redu, ali kada će da izađe i da kaže ostatku populacije da Kosovo više nije naše, da smo mi to izgubili.

Ispostavlja se da je Kosovo ono što će da nas zablokira i za narednih deset godina, iako je izgubljeno, pri čemu, što je poseban biser, mi tim ljudima koji žive na Kosovu ni malo ne možemo time da pomognemo. Zapravo, čini mi se da im samo odmažemo. Cela Srbija stoji, stoji ostatak populacije od 6 miliona ljudi bez posla, gladnih, bosih, daleko od evropskih integracija, ali on brine o Kosovu, ne brinite. Meni je žao što je Kosovo izgubljeno, možda bi bilo dobro da nije izgubljeno, niko ne voli da deo teritorije njegove zemlje bude tek tako prokockan, ali ta populacija većinska albanska je uspela da Kosovo pridobije za sebe. Ako to nama nije jasno, možemo da provedemo još sto godina želeći da je Kosovo naše, ali nije. Naravno, moje reči nemaju nikakvu težinu, ali pretpostavljam da, kad bi izašao premijer ili predsednik države i kad bi rekli – ljudi, stvarno nam je žao, mi smo se potrudili, Sloba se trudio, ali Kosovo je propalo. I to bi bio trenutak kada bi ova zemlja napravila tri koraka unapred. Ne mora ništa drugo da se desi, samo neko da kaže – hajde sada da se bavimo nekom drugom temom.

Juče sam se ubacio na ovo predavanje koje je ministar spoljnih poslova Italije u Kolarcu držao, taj neofašista. To je biser, sada neofašista dolazi u zemlju Srbiju da nama objasni šta je Evropa. Znači, i on je bolji, naravno, od nas. Sedeo sam na galeriji, među novinarima, ne pitajte kako je to uspelo, i imam pogled direktno na ministra i na premijera Koštunicu. Kada nekog ne volite, to ume da bude malo patološki, ali juče sam ponovo shvatio da to nije slučaj patologije, nego da ja njega zapravo mrzim zato što imam vrlo iskrene razloge za to. Italijan priča o Kosovu, o pristupanju Evropskoj uniji, ali na jedan otvoren način, dobronamerno savetuje i usred govora obraća se Koštunici sa gospodine predsedniče vlade. A gospodin Koštunica sedi onako debeo i ofarban i kao gleda u plafon. Ovaj pokušava kontakt očima da uspostavi sa tim čovekom, ne, on nije tu, on je negde na Kosovu.

Milica Rodić: Dobro, Ivane, ja ne mogu da kažem da se sto posto slažem s tobom.

Ivan Kuzminović: Ja sam duboko pesimističan.

Milica Rodić: I ja sam pesimista, naravno, ali ne mogu da sedim i kao štrikam, kao pušim, mislim. Dobro, imamo te nesrećne Stalkere, nisu nesrećni, super su Stalkeri, ali nešto tu raduckamo, malo prigovor savesti, malo sa ovim Albancima dole. Prvo to je meni lepo, osećam se korisno. Ne, ja ne imitiram život, ja zaista pokušavam nešto da uradim u tim Stalkerima, a ti tako nekako pričaš, kao ja sedim i čekam da se izmeni ovo društvo. Pa, neće nikako da se izmeni, pa ne može to tako.

Ivan Kuzminović: Svi mi nešto radimo za Srbiju, nije sporno.

Milica Rodić: Pa, ne radiš ti za Srbiju, ne treba uopšte da ideš tako globalno.

Ivan Kuzminović: Ja radim lokalno, lokalno sam krenuo da menjam stav svoje babe 5. oktobra 2000.

Milica Rodić: Toliko si se zakucao u tu politiku. Možemo da se bavimo politikom, ali na jedan zaobilazan način. Evo, sad ovaj projekat što radimo sa Albancima, meni je to zaista super projekat, smisao je da se povežu Beogradski i Prištinski univerzitet. Znači, moj je stav da sve što se dešava već decenijama između Albanaca i Srba, da mi kao naučnici uopšte ne treba da gledamo na takav način na te stvari. Znači, opet treba da se igramo društvenih uloga, što mnogi naši političari ne znaju šta znači, jer svi unose deo ličnog u tu profesionalnu sferu, što, naravno, ne sme nikako da se radi. Ja mogu da imam svoj privatan stav u vezi sa Kosovom, ali kao naučnik moram da se trudim da budem vrednosno neutralna.

Svetlana Vuković: U čemu su ti bile predrasude u vezi sa Albancima?

Milica Rodić: Ne znam, prvo sam mislila da su duduci, da su glupi, da su neobrazovani, da su ono brđani, katastrofa. Međutim, jako su obrazovani. Prvo što svi maltene govore engleski perfektno, tečno, gotovo im je to kao maternji jezik, što se naravno može i pretpostaviti, jer svi manje-više rade u onom OEBS-u ili ne znam ni ja gde. Jako su obrazovani, štaviše možda čak i više nego mi, jer mi nemamo neke vesti šta se dešava u svetu, kod nas je samo Srbija, Srbija i Kosovo. Kapiram da je i njima svima dole želja da odu negde, makar na postdiplomske studije, ali oni baš rade na sebi, to je ono što mi se jako, jako dopalo.

Svetlana Lukić: Ne znam koja je koalicija danas na vlasti na Zvezdari, koja aždaja od koalicije, ali znam da protestu Zvezdaraca protiv privremenog ili trajnog braka radikala i patriota u ovoj opštini neće prisustvovati jedan njen stanovnik, Nenad Prokić.

Nenad Prokić: Ja sam stanovnik Zvezdare, tamo sam prijavljen od 71. godine, kad smo se doselili tamo. Taj protest će biti kobajagi, jer kod nas je sve uvek kobajagi. Mi smo kobajagi bili za kralja i otadžbinu, pa smo kobajagi bili za Tita, pa smo kobajagi bili za Miloševića, pa smo kobajagi bili protiv celog sveta za račun nekoliko dripaca, pa smo sad kobajagi za Evropu. Koštunica ne može da bude drugo nego kobajagi za Evropu. Stolećima traje to laganje, vlast laže narod, a narod laže vlast da je poštuje, da joj veruje i da neće da je izda prvom prilikom. Kad je Milošević dobio onoliko glasova, on je poverovao – kad su ovoliko glasali za mene, oni će i da ginu za mene, a narod baš nešto nije hteo da gine, pa je on probao sa kriminalcima, pa kako sa kriminalcima nijedan rat ne možeš da dobiješ, on je sve te ratove izgubio. Eto, to je otprilike to laganje. On je poverovao da narod nešto njemu veruje. Ma nije mu verovao nikad. Ne veruje ni Koštunici, ne veruje ni Tadiću, ne veruje narod nikome, jer ga je tako naučila vlast, a i vlast proizilazi iz samog tog naroda. Tako da vlada jedna velika neiskrenost i njen rezultat je ovakvo društveno stanje, a iza svega stoje ti neki mali sebični interesi.

Ovde nikad nije odnegovan nerv za opšti interes, ovde onoga ko plasira nerv za opšti interes ili umlate motkama u Košutnjaku, šta ti to nama pozorište, mamu ti tvoju, ili nanišane snajperom i raznesu mu srce. A patriota je uvek bio onaj koji, evo svežeg primera, tapše ove heroje generale na odlasku u Hag, a vidi mu se na licu da ga baš briga. I uopšte na licima tih političara se odražava jedna užasna neiskrenost. Ta mimika je pogrešna mimika, nije dobra. Jedini čovek koji je imao mimiku, koja nije bila izdaja onoga što je govorio, bio je Zoran Đinđić, pa je zato tako i prošao.

Kakvo Kosovo? Šta oni zamišljaju? Ako sutra američki predsednik obrne ćurak naopako, pa reši da nam vrati Kosovo, da li postoji neki plan ovde kako bi se to sad organizovalo? Dva miliona manjine, potpredsednik skupštine Albanac, kako to oni misle. Ili misle da to rešavaju kao ono što se završilo bombardovanjem? Dakle, mi samo pričamo da je Kosovo kod nas, a kad bi nam ga sutra dali, mi bi rekli, uh, šta ćemo sad. To je na nivou SF-a, neke primitivne bajke, to je nemoguće, to nema nikakve veze. Ko priča o tome on ne zna šta priča, on lupeta, bulazni, pije šibice. Kakvo Kosovo, Kosovo ne može da se vrati nikada.

Koga to tačno oni zamajavaju, nego neka plate struju dole ljudima, neka vide šta može da se uradi u našoj ograničenoj moći. Pa Srbija ne može ni sebe više da izdržava, da servisira, da vodi računa o sebi. Evo gore na Zvezdari, bolje bi bilo da izađu na tramvajske šine na Bulevaru revolucije da vide na šta liče, to je blato, to je selo. Ko god da dođe, neka budu radikali, neka to sredi, pa eto neke koristi. Sad će glumci da izlaze, šta će tačno da rade? Ne verujem ja u sve to.

A oni znaju šta rade, nisu oni nikakve patriote. Nije patriota ovaj što šalje ovog lažnog patriotu u Hag i tapše ga po ramenu, nije patriota, on priča da je patriota da bi ovi glasali za patriotu. A ja koji ovako pričam ono što jeste i opisujem njih kakvi jesu, ja sam antipatriota, jer ja ne govorim ono što uši hoće da čuju, nego naprotiv, govorim ono što oči vide. Realnost je takva i ona nije lepa, ona je ružna, ali je ružna država u kojoj živimo, ružno je ono što nam se dešava, ružne su nam plate, ružne su nam ulice, ružne su nam šine tramvajske i sve nam je ružno. Zato što u okviru sebičnog interesa jednog političara tramvajske šine ne predstavljaju nikakav argument. On ima smisla za realnost, to je ono drži ovo dok sam tu, malo ovde, malo onde, našminkaj i to je to. Zna on da ne može da reši Kosovo. Ko od ovih političara misli uveče kad legne u krevet kako će on stvano da reši taj problem? Kad bi bilo nekoga ko to stvarno hoće da uradi, možda bi od toga i bilo nešto, ali pošto nema takvog, onda od toga ništa ne biva. Znaju oni mnogo bolje nego ti i ja da od Kosova nema ništa i uopšte je glupo da ja to pričam, to vređa inteligenciju, i tvoju i moju i ljudi koji će ovo da slušaju.

Ne može jedna ozbiljna država sebi da dopusti da propusti Aušvic ili da ne pošalje dva meseca pomoć u Aziju, tamo su izginule stotine hiljada ljudi. To je tako jedna velika neosetljivost. Tu istu vrstu neosetljivosti oni emituju prema sopstvenom narodu. Šta misliš da je drugačije ono što osećaju prema nama nego prema žiteljima jugoistočne Azije? Ne, prema nama su još svirepiji, jer od nas žive, nas kradu, budućnost naše dece kradu, a ne njihove u Aziji, tako da su prema nama još gori. Ti isti koji zaboravljaju Aušvic, jer im nije u dnevnom rasporedu, od Aušvica ne može da se zaradi, ne može nikakva fotelja da se sačuva, ne može nikakav marketing da se napravi, ne može nikakav pledoaje za sledeće izbore da se napravi, to je neupotrebljiva stvar, zato oni zaboravljaju.

Kako da kažem, mi plaćamo porez državi da oni ne bi zaboravili Aušvic, da nas oni ne bi opet izopštili iz celog sveta, da nas ne bi opet uprkos svemu sveli na njihovu sitnu meru. Tako da ja ne mislim da su oni odvojeni od realnosti, više smo mi odvojeni od realnosti, premda vidimo stvari, premda govorimo o njima. Trudiš se samo da ne oboliš od neke opsesije, jer nije normalno da mi ovoliko govorimo o politici. Oni sebe nameću kao turbo folk zvezde, a šta se zbilja u međuvremenu uradilo, jel’ se platila ta struja možda ljudima dole, to je isto sve kobajagi. Jedino kobajagi nisu ratovi koje smo vodili i žrtve, to je istina, te posledice nisu foliranja. I onda sve to nazovemo junaštvom i slavnom istorijskom tradicijom i onda dežurni pesnik, koji je uvek i mnogo više od toga, na brzinu sklepeta neki deseterac i tako to stolećima. Što kaže moja tetka – pogrešni oblik života.

A i svi su već pokapirali da se foliramo, to naše kobajagi je provaljeno, to se vidi po ovim izaslanicima EU, Amerike. Oni kao da dođu u specijalnu školu, nešto se smeškaju, pa kao odaju priznanje, bez Srbije nema stabilnosti regiona, šio mi ga Đura. A neki jako dubok uzrok stoji iza toga, nije to naivno oboljenje, jer nama smeta sve što je univerzalno i naše usko shvatanje uvek pobedi. Smeta nam praksa, koja predstavlja suštinu svakog napretka, baš nam se ona nešto grdno zamerila. Kakva tugovanka.

Ono što je trenutno jedina važna novost je da ljudi nemaju ni za kafu. Ovde po Beogradu nešto se još i vrti, Beograd ima veliki promet, pa tu nađeš neki poslić, ovo, ono, u provinciji je strašno stanje, u Crnoj Gori je još strašnije stanje. Tamo ljudi imaju plate po 130 eura, tamo je zbilja strašno. I sad oni postavljaju kao glavnu temu da li će oni da budu nezavisna država, da li će da spasu Mila od italijanskog zatvora, da li će taj imunitet da proradi pre nego što budu krenuli da ga hapse ili ne. Da li Amerika dovoljno stoji iza Crne Gore, vidim da Evropa ne, to su neka pitanja koja nemaju nikakvu veze. Šta tačno donosi u ekonomskom smislu stanje dve nezavisne države, to je jedino bitno pitanje. Što se tiče Srbije, jer za Crnu Goru mislim u drugom nivou, u prvom mislim na Srbiju, bolje je da se razdvojimo zbog toga što mi jedva servisiramo i ovo što imamo. Kakvo Kosovo? Kakva Crna Gora? A za Crnu Goru ne znam, dajte da vidimo koliko to košta, šta će da donese, da se izračuna, da se napravi neki plan na papiru.

Kad je onaj Regan rešio da sruši komunizam, on je samo na jednom papiru naručio da mu se napravi ulaz-izlaz novca, input-output i onda je rekao na kraju – pa mi nemamo neprijatelja, hajde mi lepo da rasturimo tu mašinu i gotovo. Prema tome, daj da se napravi to u brojkama, da se vidi jel’ to mogućno. Šta me briga šta Matija misli? To meni uopšte nije bitno, ni mojoj tetki, ni onom tamo Crnogorcu, koji nema za kafu.

To je nedostatak rezervnog koncepta, kad god je ovde propadala jedna stvar, nije bilo nikakvog rezervnog koncepta, rezervne društvene snage, ne postoji ništa što bi stajalo iza onoga što trenutno jeste, ne postoji nikakva rezerva. Propadne komunizam, ovi generali pohrle u crkvu, pa sa sve onim petokrakama grle se i ljube sa popovima, sad su odjedanput neki srpski generali, a kleli se u Tita do juče, odgajani u komunističkim vojnim akademijama. To je smisao države, da ti imaš nešto što ne može da se sruši odlaskom jedne vlasti ili odlaskom jednog sistema. Zašto je EU fantastična? Pa zbog toga što je pomirila Francuze i Nemce za vjeke vjekova, to je veliki uspeh, to znači da postoji ideja. Čovek bez ideala živeti ne može, ovde nema nikakvih ideala. Ovde je kao Vizantija neki ideal. Šta tačno u Vizantiji? Koja to Vizantija, ona pozna, ona kukumakanja, plakanja? I zato kažem, sopstveni mali sebični interesi, meni je sad samo do toga da se ja ne raspadnem, da ja imam nešto svoje i da u tome budem uspešan, da održim neki balans, da budem dobar hrišćanin, da pomažem, da ne kradem, da ne ubijam, to su neke osnovne stvari i da to ne zloupotrebljavam kad me đavo pozove kažiprstom i obeća zlatne gradove. To je ono što ja mogu za sebe da garantujem, ali ne mogu da garantujem to za sve.

Ne postoji nešto što se zove prava društvena tradicija, nešto što objedinjuje nas Srbe – osim anarhije. Neki drugi kvalitet koji možemo da afirmišemo i da izvadimo iz džepa kad nam je teško i da kažemo – oko ovoga se okupljamo. Ne znam, Slovenci imaju jezik, imaju tu neku mogućnost da u trenucima krize budu svi zajedno. Ovde u trenucima krize, ti samo gledaš da ne okreneš leđa nekom, da ti ne zabije nož da bi nešto ućario do sutra ujutru, a onda šta bog da. Čak ni na tom najnižem nivou jednog krda, mi ne funkcionišemo. Pa oni bikovi, kad ih napadnu lavovi, nešto se skupe, pa jurnu na lavicu, pa ona beži znaš kako. Ne, to nema ovde ništa i to okupljanje ako se i desi, ono je opet lažno, oko Miloševića recimo, sad kao fol, sad smo se mi okupili oko njega, on je nama rekao neke stvari pa smo se mi okupili, a onda odziv za mobilizaciju 14%, eto koliko je poverenje bilo. I umesto da to bude pametnom čoveku znak da ne srlja dalje, ti gledaš njega gore u Hagu, on još nije priznao nijednu grešku. On je dakle na 15 godina uveo zemlju u katastrofu, a da nije napravio nijednu grešku nikada. Ceo svet je kriv, svi su krivi, svi su pogrešili, svi su zli, svi su užasni, a on jedini uvek u pravu. Pa šta je to?

Premijer ima dobar ritam i cela država je u tom ritmu, dakle, ne radi se ništa, ne rešava se ništa. I on pripada onim ljudima sa neiskrenom mimikom, očajna mimika, to je loš znak kad ti nešto govoriš što ne misliš. U pozorištu postoji glumac kome se veruje i glumac kome se ne veruje. Mislim da je naš premijer glumac kome se ne veruje, ja mu ne verujem, njegovoj mimici ne verujem, jednostavno. Mislim da on nije iskreno za to što priča, kao što ni njegova vlada to nije, kao što ni njegova obećanja to nisu, kao što ni njegov svakodnevni raspored to nije. Konačno, već su toliko na vlasti, trebalo bi da je bolje, a nije, gore je i sve je gore i gore. Sve je gore i gore, a oni se bave tako nekim ezoterijama, a narod direktno srlja u finansijske katastrofe. Ovde se više ne može preživeti, ne može.

Ovaj narod za poslednjih 15 godina ima bilans: najveća inflacija na svetu ikada, odgovornost za najveći pokolj nenaoružanih civila nakon II svetskog rata i emigracija skoro svih pismenih i obrazovanih ljudi. Ukratko, to je bilans i nije nam dosta, mi bismo još u tom smeru. Ja ne mogu jasniji da budem. Jel’ možda nešto od ovoga nije istina? Jel’ nismo imali inflaciju? Jel’ nismo napravili Srebrenicu ili su to napravili u naše ime, ko i kako manje važno, važno je da kad se kaže u čije ime je to napravljeno – u ime Srba je napravljeno, nije u ime Papuanaca? Jel’ tačno da su nam se svi pismeni i obrazovani odselili? Jeste, i sad ovde dolaze na položaje neki slinavci histerični, koji nemaju nikakvu ideju, ali zato imaju veliku ambiciju – da dokrajče ono što je preostalo, nekim čudom, iza ove pošasti koja nam se strovalila na glavu.

Kad ja vidim vladu ili političara, koji svoj program politički planira tako da krene od tog bilansa a ne od spiska lepih, neiskrenih želja, onda ću možda poverovati da on nešto i može da učini. A ako se počne od toga da je Kosovo, naprotiv, naše, pa od toga smo jedanput već počeli pre 15 godina, pa šta je, jesmo mi ludaci, šta je ovo? Ne, nego da se počne od bilansa koji je tu i da se onda polako, polako gradi ono što se može sagraditi u tom domenu, ali da se više ne zamajavamo nekim pričama koje više nisu naše priče. To je priča nekog drugog, to je sada Haradinajeva priča, sad se on pita, ne pitamo se mi dole ništa. UNESCO je dao pare za manastire, oni još kisnu, ko je tu sad pa kriv? Pare stigle, Kofi Anan se raspituje, UNESCO se raspituje, ali Artemije odugovlači. Zašto – valjda on zna. I kad to sve iskisne, onda ćemo da kažemo – iskislo sve.

Ovde treba promeniti polaritet, to je jedno energetsko polje koje nije dobro. Čovečanstvo je inače jedno veliko energetsko polje i ti tu ne možeš sa svojim malim pogrešnim polaritetom da se mnogo trtiš, nego da se, ako još uopšte mogućnosti za to, napravi vlada koja je sposobna da promeni taj polaritet. Ne da nas uteraju batinom u Evropu, nego da mi vidimo već unapred plan za ono loše što će nam se desiti u toj Evropi, da vidimo kako sebe od toga da zaštitimo, a ne da ne damo generala, koji je pri tom u sumnji da je kriv i odgovoran. Pa, kako da uđemo tamo, a da to ne uradimo? Nego se traže neki modusi, kao dobrovoljno je on otišao. Pa jel’ neko poverovao zaista da su oni dobrovoljno otišli? Nema tu od dobrovoljnosti ništa, oni su na ovaj ili onaj način primorani, pa onda lepšim imenima nalazimo u stvari varijantu kako da opišemo to što se upravo dogodilo. Tapšanje po ramenu nije nikakvo rešenje, to je samo uljuljkivanje i ulagivanje i škopljenje.

Ja kad bih tako mislio u životu, ja ne bih mogao da spavam, ja bih samo mislio kako ću biti provaljen. Sutra ujutru će da me provale i reći će mi da sam baraba, bitanga i da sam nesposoban, jer to je u stvari nesposobnost, ti nemaš nikakvu ideju vodilju, ti samo možeš da primetiš i to stalno ponavljaš, kako neko drugi ne valja. To je adolescentski narod, stalno ti je neko drugi kriv. Nije Milošević slučajno izašao kao neki veliki vođa, izašao je tako što je imao to što smo svi mi u stvari: čim nešto ne valja, a ti upri prstom ili se pravi lud dok ne dogori do noktiju, a onda kukanje i plakanje i onda opet čekaš neko čudo. Mnogo je to neozbiljno, stvarno je neozbiljno, nema ovde ni povoda za ozbiljan razgovor, ovo je sve onako manje-više smešno.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Nenad Prokić, sad ćete čuti i vesti, opet ćete čuti zašto je Nenadova tetka u pravu kad kaže da smo mi pogrešni oblik života. Ovo je bio Peščanik, koji, uzgred, od prošlog petka ne reemituju na Radio Požegi. Nova vlast, radikalsko-dssovska ili već koja li je, ukinula je Peščanik. Ali dobro, ako ne mogu da nas čuju, mi ćemo da im dođemo u goste, pa ćemo malo da se deremo tamo. Dakle, realizacija Marko Perunović, montaža Petar Savić, a vas pozdravljaju i zahvaljuju vam se što ste slušali emisiju, Svetlana Vuković i Svetlana Lukić, prijatno.

 
Emisija Peščanik, 25.02.2005.

Peščanik.net, 25.02.2005.