Dr. Lignjoslav Josipović započeo je bitku za sljedeći predsjednički mandat u pozi kenjkavog mačizma – poručivši svojoj konkurentici, Kolindi Grabar-Kitarović, kako bi bilo „vrlo važno da osim fotografije imamo i ton“ – na što su ogorčeno reagirale rijetke braniteljice prava žena u Hrvatskoj. Iako posve opravdana, feministička intervencija, budući da je selektivna, promašuje suštinu: Josipović je optužen (samo) zbog diskreditiranja žene, umjesto da bude prozvan (i) zbog diskreditacije šutnje.

U predstojećoj izbornoj utrci, naime, šutnja bi bila jedini prihvatljivi vid upoznavanja biračkih masa s političkim osobitostima predsjedničkih kandidata. Stoga je osviješteni odgovor nervoznome mužjaku s Pantovčaka trebao biti drugačiji: Umjesto što, tipično muški, svoju protukandidatkinju navodite da vam bude drugarica u grijehu i vabite je da se, poput vas, upusti u opačine verbalnih ispraznosti, krajnji je čas da i sami napokon isključite ton, te, ukoliko baš morate, ostavite samo sliku!

Ako su se građani Hrvatske već našli u prilici birati između dvije tako istaknute bezličnosti, mogla je barem biti otvorena korisna rasprava o modusima reklamiranja političke praznine. Kada bi, primjerice, Kolinda Grabar-Kitarović od početka do kraja svoje kampanje dosljedno držala jezik za zubima, bio bi to vjerodostojan iskaz onoga što nam uistinu ima reći. No taj mirakul se, naravno, neće dogoditi: kandidatkinja HDZ-a već je u utorak zagrizla udicu ratobornoga muškog suparnika i izrekla zbirku fraza koje su zvučale tako šuplje da bi za osjetljivije uši bilo manje bolno podnijeti cjelodnevni maltretman limene glazbe s nekog od dalmatinskih otoka.

S druge smo strane izloženi kontinuiranome javnom govoru Lignjoslava Josipovića, nalik klokotanju nabujale Save ili udarničkom radu miješalice za beton, čije je obilje u potpunoj opreci sa sadržajem takozvanih političkih poruka kojima nas bez prestanka zasipa, jer kada se one očiste od silnih retoričkih naplavina, od svih onih smjernih floskula, jeftinih demagoških trikova i upornih pokušaja artikuliranja magle, naposljetku ne ostaje ni slovo vrijedno spomena.

Šutnja je, čini se, jedina koliko-toliko validna nastupna figura preko koje bi nam predsjednički kandidati, bez rizika da se upuštaju u prostačke podvale i opsjenarstvo, mogli reći nešto značajno o sebi i približiti nam svoja „politička bića“. Samo bi muk – potpuno odsustvo tona – osigurao makar minimalnu suglasnost između forme i sadržaja.

Ako se politički izbor, prema običaju pretvorenom u pravilo, ionako ima temeljiti na lažnome utisku, postavlja se pitanje zašto bi vizualizacija te laži – koju je tehnički dosta teško izbjeći – morala još biti i verbalizirana? Kada su se već tako zgodni takmaci namjerili jedan protiv drugoga, ne bi li vrijedilo barem jednokratno, barem za potrebe jednoga autohtonog demokratskog eksperimenta, odstupiti od konvencije i nekakvim prigodnim državnim propisom postići to da najvažnije predizborno pitanje – „Kakvi su izgledi pojedinih kandidata?“ – bude shvaćeno sasvim doslovno?

Ovaj potpisnik priznaje da mu takva zamisao djeluje inspirativno: proglasiti izbornu šutnju koja, umjesto jednoga dana, traje mjesecima. Neke Josipovićeve medijske promotorice već su kandidatkinju HDZ-a proglasile „Barbikom“, no nisu ponudile uvjerljivo objašnjenje zbog čega bi to „Barbika“, koja žmirka očima i šuti, u političkome okršaju bila manje poželjna od klauna koji neprestano melje. Stvar je, očito, u perspektivi – sliku bez tona ne treba doživljavati kao nekompletiranu istinu, već kao značajno umanjenu laž.

U najmanju ruku, mnogo je pristojnije ništa ne govoriti nego govoriti ništa, ili – što osobito važi za mužjaka na vlasti – govoriti suprotno od onoga što činiš. Polovične varijante nisu preporučljive, no čak i u slučaju da je natjecateljka uspjela odoljeti izazovu muškog konkurenta i da se zahvaljujući onome čudu početne pozicije zadrže do kraja političke utakmice – uz nijemu Kolindu s jedne, te raspjevanog Lignjoslava s druge strane – bio bi to u odnosu na kakofoniju koja nas čeka za nijansu zanimljiviji sraz, vjerojatno bi poskočile i tenzije na kladionicama, jer bi se birači, za promjenu, mogli fokusirati na razliku između ignorantice i prevaranta, znajući da su oboje foliranti.

Kolinda Grabar-Kitarović jedva da zaslužuje feminističku zaštitu, budući da se već u vizualnom segmentu svojeg političkog marketinga potrudila udvoriti sirovijem dijelu populacije i koristiti klišeje prilagođene muškim fantazijama, slikajući se u dresu nogometne reprezentacije ili uz skupine znojnih vojnika u egzotičnim dijelovima svijeta. Dugometražne reklamne aktivnosti Lignjoslava Josipovića, međutim, pogotovo u kombinaciji sa šutljivom suparnicom, slučaj su gdje se problem političkoga govora radikalizira. Naime – što se događa kada ne zatvara usta netko tko laže čim zine?

Postoji, dakako, i govor koji tendira iskrenosti, govor koji neće do kraja sabotirati istinu, ali aktualni šef države zadnji je od koga možemo očekivati takve tipove iskaza. Na primjer: Kako sam prijatelju namještao milijunske poslove i istodobno oduševljavao javnost grandioznom idejom „nove pravednosti“? Na primjer: Kako sam pokušavao ugasiti medije koji su o tome pisali i istodobno se zalagao za slobodu kritičkoga govora? Na primjer: Kako uspijevam sa stranica Jutarnjeg lista ukloniti negativne komentare o svome liku i djelu i istodobno biti vatreni zagovornik medijske nezavisnosti?…

Istinoljubivost, istina, nikada nije spadala u političke vrline. Filozofi politike potrošili su brojne stranice pokušavajući dokučiti zašto je tome tako, pitajući se čak „je li u stvarnoj biti istine da bude nemoćna, a u stvarnoj biti moći da bude prijetvorna“ (H. Arendt). Josipović, kao praktičar od renomea, nije se opterećivao takvim dilemama, pa je gotovo kompletan svoj politički imidž izgradio na negaciji činjenica, dok ostatak otpada na pakiranje praznine u „političke poruke“, postupak prilagodbe uvjerenja trenutnim potrebama slušnog aparata nacije. Tako je nastao promidžbeni proizvod na vlasti, ljudski artikl izložen marketinškoj doradi tolikog intenziteta da ne samo što se izgubila svaka sličnost s originalom, već će i državnikovi moralistički komentari poslužiti kao zamjena za stvarnost.

Kolika se mogućnost manipulacije iza toga krije vidjelo se ovih dana, kada je mužjak s Pantovčaka, nakon pravomoćne sudske presude, Ivu Sanadera svečano oglasio „veleizdajnikom“, nastojeći iz znamenitoga političkog leša iscijediti nešto profita. Sanader je, kao što se zna, osuđen na osnovu svjedočenja Roberta Ježića, koji mu je navodno prenosio mito mađarskoga MOL-a, uz jedan bizaran detalj: sporna se suma od pet milijuna eura i dalje nalazi na Ježićevu računu u Švicarskoj, a ovaj ne pokazuje namjeru da je vrati.

Ježić je, međutim, bio i najveći privatni donator Josipovićeve prošle kampanje, uručivši mu dvjesto tisuća kuna za troškove propagandnih operacija. Pošto se odmah pokazalo da je naftni tajkun u koruptivnoj sprezi sa Sanaderom, dekomodirani je državnik obećao da će novac vratiti „ukoliko se utvrdi da je on kriminalnog porijekla“. Sada, nakon što je zločin ovjeren konačnim sudskim pravorijekom, Josipović, poput Ježića, ne pokazuje namjeru vratiti dobivene pare. Izgleda da to ne narušava njegovu vjerodostojnost kada, prepun brige za dobrobit društva, presuđuje što bi to bila veleizdajnička djelatnost. Moralne propozicije „nove pravednosti“ očito su takve da ista kriminalno-poslovna jedinka bez problema može opsluživati i „veleizdajnika“ i predsjednika države.

U tom se kontekstu Lignjoslavov poziv Kolindi da „napokon počne slati političke poruke“ doimlje poput scene u kojoj lice s bijelom trakom oko vrata i molitvenom krunicom u ruci upućuje prolaznike u bordel. Feministice su mu trebale reći da, po uzoru na njihovu štićenicu, konačno začepi gubicu. Uz ženska prava, vrijedilo bi što glasnije poduprijeti pravo na politički muk. Prinudna šutnja predsjedničkih kandidata ne bi donijela oslobođenje, ali bi možda – možda – smanjila količinu uvreda na podnošljiviju mjeru.

Bilo bi zaista očaravajuće iskušati taj oblik pristojnosti: isključiti ton i istaknuti samo slike, na kojima će građani – u najboljoj demokratskoj tradiciji – vježbati pikado.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 23.06.2014.

Peščanik.net, 22.06.2014.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.