ikona nekog svetca
Foto: Predrag Trokicić

Tek sto sam naučila da čitam (još u doba administrativnog socijalizma), u nečemu što je tada igralo ulogu tabloida, ali bogami i u razgovorima baba i prababa današnjih tinejdžerki, često se čitalo/čulo ime: Porfirio. Sa fotografija gledalo me je otvoreno lice tog Porfiria, činilo mi se, postarijeg, nasmejanog, diskretno prosedog, zalizanog dona, zvučnog prezimena – Rubiroza. Dame u poslastičarnicama (pretečama kafića), klateći nogama u štiklicama, pričale su o njemu kao o zavodniku koji se ženi bogatašicama. Čula sam još tada prvi put imena nekih od Porfiriovih žena – Doris Djuk i Barbara Haton – a mnogo kasnije saznala za sindrom sirote male bogatašice.

Kad je Porfirio, sredinom šezdesetih, pripit poginuo u svom ferariju (i danas verujem da je bio crven, iako uistinu pojma nemam), „Praktična žena“, „Bazar“, štaviše i „Politika“, pisali su o životu, ženama, konjima za polo, vozilima – od ferarija do aviona – o diplomatskoj karijeri, već tad proglašenog, najvećeg plejboja 20. veka.

Uzgred samo pominjala se njegova dugogodišnja služba Rafaelu Truhilju, krvavom diktatoru i samodršcu Dominikane, tipičnom predstavniku karipskih diktatorskih režima, sa manje ili više prikrivenim totalitarističkim šmekom, režima uvek praćenih entuzijastički nasilnom gradnjom kulta ličnosti. Truhiljov kult je doveo dotle da je glavni grad Dominikane od Santa Dominga postao Siudad Truhiljo. Gotovo svi punoletni građani bili su pod pritiskom da postanu članovi jedne jedine – njegove političke partije. Pamti se i jedna pikanterija: svi državni činovnici su zakonom bili obavezani da doniraju 10 odsto mesečne zarade državnoj blagajni diktatora. Zapamćen je Truhiljo i po obimnoj prodaji državnih koncesija za rudnike.

Porfirio je u medijskoj obradi bivao sve više udaljavan od Truhilja, a njegova zavodnička reputacija naduvavana je toliko da su gigantski mlinovi za biber po boljim karipskim, a i evropskim restoranima nazivani rubiroze.

Ni Jugoslaviju nije zaobišao Rubirozin zavodnički kult. Miki Rubiroza, tašmajdanski bonvivan, iako nije bio glavni junak serijala „Grlom u jagode“ (u tumačenju Mikija Manojlovića) „osvajao je srca“ – tako se tad najozbiljnije govorilo – današnjih baba, prvih YU promoterki mini suknji i farmerki u onome što danas ima specijalizovano ime street fashion.

Ne može se poreći – i današnje devojke, bar u nekim delovima bivše Jugoslavije – imaju svog Porfirija. Jeste, ne izgleda baš kao Rubiroza. Nema otvoren pogled, suprotno svom imenjaku uglavnom gleda ispod oka. Nema zalizanu frizuru. Naprotiv. Ne vozi ferari, njega voze. Ne znam marku, znam samo da su stakla zatamnjena. U novije vreme voze ga i helikopterom. Državnim. Porfirio je svoje letilice dobijao od žena, sirotih malih bogatašica.

Ali nije sve u razlikama. I savremeni Porfirije služi diktatoru. Baš onakvom kakvom je služio Rubiroza: željnom dominacije jedne jedine stranke, vičnom pritiscima na učlanjivanje u nju, poznatom po jednakim donacijama lojalnih članova koje pristižu u relativno pravilnim razmacima, naročito uoči izbora. A što voli da otvara otrovne rudnike!

Međutim, nije Porfirije zavodnik Rubirozinog tipa. Rubiroza je radio individualno. Porfirije zavodi masovno – mitologijom, još više identitetskom ideologijom ne vere nego crkve kojoj je na čelu. Utoliko Lenjin nije imao pravo. Religija (vera) nije opijum za narod, ali crkva to može biti. Opijat je jači što je tešnja simfonija države i crkve. Upravo onakva kakvom su je komponovali državotvorni pastiri, političari-jereji srpskog sveta sa epitrahiljima na brokatnim odeždama, ili u civilnim odelima, svejedno, u pratnji dugih cevi. Državnih – ponovo svejedno – koje i čije države.

A zavedene devojke? Mlade su i lepe kao njihove babe i prababe nekad. Samo ove ne sanjaju ni na tren da uskoče u crveni ferari i puste da im vetar češlja kosu. Danas one ili sede na gumama za zaprečavanje prilaza Cetinju, ili (u zanosu?) stoje ispred najveće crkve u Podgorici (truhiljovski: Titogradu).

Čekajući Porfiri(j)a.

Peščanik.net, 06.09.2021.


The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)