Radio emisija 01.02.2013, govore Vesna Rakić-Vodinelić i Vladimir Arsenijević.

Svetlana Lukić: Ovih dana ne može da se živi od premijera i njegove domaćice, voditeljke bez gaćica. To ne može da se gleda bez mučnine i neprijatnosti. Dačićev kabinet i njegovi ministri pokušavaju da ga operu, jer je malo nezgodno da glavni pregovarač sa Ketrin Ešton na CCN i u svetskim tabloidima bude viđen, i to sa onako idiotskom facom, u društvu neke devojke koja glumi Šeron Stoun iz Niskih strasti. Ali ova ogavna situacija, u kojoj se premijer našao dobrovoljno, mogla se i očekivati. Frustriran što mora da spava sa neprijateljem, Tačijem, a da pri tome Vučić nezaustavljivo kupi poene kod glasača, Dačić mora da nađe načina da se opusti. I opuštao se: uz viski, pa uz viski i pevački mikrofon, pa u Dodikovim šatrama, pa u beogradskim kafanama na proslavi nekih policijskih formacija. Bilo je samo pitanje vremena kada će završiti u nekom bordelu.

Mediji se detaljno bave ovim opskurnim događajem sa svih strana, a onda i Jeremićevim drčnim odbijanjem da pusti svoj poslanički mandat, Petrovićevim izbacivanjem iz Demokratske stranke, estradnim menadžerom, savetnikom ministra Sašom Mirkovićem, koji sa svojom bandom od telohranitelja provaljuje u zaječarsku opštinu u pokušaju da upodobi lokalnu vlast republičkoj. Mediji se bave bulažnjenjem ministara o autoputevima koje ćemo grejati tokom zime, o plovnom kanalu Dunav – Morava – Vardar vrednom 17 milijardi dolara o kojem od 1972. godine, kako sam kaže, neprestano sanja Milan Baćević, jedna od perjanica naprednjaka. Taj ministar nečega, prenose nam mediji, još od te traumatične 1972. godine sanja kako Moravom plove brodovi.

Neko je povodom najnovijeg istraživanja Marsa citirao nekoga koji je davno rekao otprilike sledeće: ‘Ako na Marsu ima života, odnosno Marsovaca, onda je Zemlja njihova psihijatrijska ustanova’. Srbija bi u toj podeli funkcija mogla da dobije ulogu bordela. Jer, dok oni sanjaju brodove na Moravi, Ruse koji će Bajatovića ubediti da nam snizi cenu gasa, Kineze koji će Milutina Mrkonjića ubediti da im dopusti da nam ispod cene naprave deo Koridora 10 i skoro džabe renoviraju prugu Beograd – Bar, dotle nam poručuju da imamo poverenja i da čekamo. Međutim, sve više ljudi odustaje.

Ove nedelje dogodila se serija samoubistava i brutalnih ubistava. Sve će to ostati, kao i do sada, u crnim hronikama koje tzv. pristojan svet ne može da čita. To je donekle i razumljivo, jer se svi jedva borimo sa sopstvenim nagonima za samodestrukcijom i destrukcijom. Ali postavlja se pitanje ima li ova zemlja neke činovnike profesionalce koji makar vode neku statistiku. Samo ponekad slučajno naletiš na podatak da je Srbija trinaesta u svetu po broju samoubistava, i to pre 2008. godine. Posle toga smo izgleda prestali da brojimo. Takvo rešenje se učinilo spasonosnim i Ugu Čavezu koji je zabranio da se objavljuju podaci o broju ubistava u Venecueli. 2009. godine, u ratom zahvaćenom Iraku ubijeno je oko 4.500 ljudi, a u mirnodopskoj i demokratskoj Venecueli više od 19.000.

Prošle godine smo ponosno proslavili 150 godina od kada je u Srbiji počela da se vodi statistika. Niko drugi do knjaz Miloš je na Liceju uveo predmet ‘nauka o žiteljima’. Pre skoro 400 godina ljudi su shvatili da je statistika neophodna, odnosno da je neophodno organizovano prikupljati, sređivati i analizirati podatke, koristiti brojke i grafikone koje će posle toga neko da čita i donosi neke odluke i planove za budućnost. Abu Abdulah Muhamed Bin Musa Horezmi, što se nas tiče, uzalud je pre 12 vekova mesecima putovao do Evrope da bi nam doneo arapske brojeve, jer nama oni nisu potrebni. Ovde se više ne broje ni mrtvi, ni živi, ni zaposleni, ni nezaposleni, ni ubice, ni samoubice.

Prekjuče je obeležena osamdesetogodišnjica dolaska Hitlera na vlast. Tog dana 1933. godine mladići iz jurišnih odreda marširali su kroz Brandenburšku kapiju. Lepi momci, kao onaj iz filma Kabare koji zvonkim, skoro devojačkim glasom peva Budućnost pripada meni. Sličan refren ima i najnovija uznemirujuća himna Dveri srpskih: Naše doba dolazi, pevaju ovi Hristovi vojnici. U Peščaniku se nismo mnogo bavili spiskovima drugih bogobojažljivih dečaka, Naših, na kojima se tradicionalno nalazi Peščanik. Reagovali su mnogi, a mi smo sačekali Vesnu Rakić-Vodinelić da napravi analizu koja će nam pomoći da razumemo sadašnje, ali i neke buduće naše zlatne zore ili jobike koji će se tek rađati. Tačnije, da razumemo šta bi država trebalo i mogla da uradi ako zaista hoće da se otarasi tih mangupa u njihovim redovima. Slušate Vesnu Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić-Vodinelić: Prva reakcija na pokušaj zabrane srpskog pokreta Naši je usledila posle objavljivanja odluke Ustavnog suda, a tom odlukom odbijen je predlog Republičkog javnog tužioca da se zabrani delovanje ove organizacije. Sud je svoju odluku zasnovao na tome da ‘zabrana jedne organizacije ili udruženja predstavlja poslednju odbranu i poslednji odbrambeni akt demokratskog društva, a onda kada delovanje ili aktivnosti udruženja i članova tog udruženja krajnje ozbiljno i intenzivno krše Ustavom zajamčena prava i slobode’, dalje citiram, ‘tako da se njima na nesumljiv način želi ostvariti nasilno rušenje ustavnog poretka, kršenje zajamčenih ljudskih ili manjinskih prava ili izazivanje rasne, nacionalne ili verske netrpeljivosti. Na osnovu toga Ustavni sud zauzima stav da je meru zabrane moguće izreći tek kada se pouzdano utvrdi da sve što je prethodilo eventualnoj takvoj meri od strane nadležnih državnih organa nije sprečilo kontinuirano delovanje udruženja i njegovih članova koje bi bilo usmereno na ciljeve koji su zabranjeni Ustavom.’

Ukratko, to bi bio glavni deo argumentacije Ustavnog suda. Posle toga organizacija Naši je počela slavodobitno da se ponaša tvrdeći da je Ustavni sud zapravo odobrio i ciljeve i delovanje te organizacije. Onda je na jedan agresivan način, sa upućivanjem pretnji i sa tako očiglednom mržnjom prema nekim manjinskim političkim mišljenjima i stavovima počelo sastavljanje lista organizacija koje treba ili zabraniti ili krivično goniti. Na tim listama se pored organizacija nalaze i neki pojedinci. U tekstu na sajtu Naših traženo je da se ta lica i organizacije krivično gone, navodno zbog prihvatanja kapitulacije i okupacije jednog dela Srbije, tu se misli na Kosovo. Potom su usledile političke reakcije, dakle, reakcije drugog dela vlasti, mislim tu na izvršnu vlast.

Koliko se ja sećam, jedna od prvih reakcija bila je reakcija predsednika republike Tomislava Nikolića, koji je zapravo sa izvesnim omalovažavanjem govorio o Našima, rekavši da je to jedna zanemariva pojava, jer je broj članova te organizacije toliko mali da oni i da su formirali političku stranku ne bi mogli da uđu u parlament, što je samo delimično tačno zato što je organizacija Naši preko jedne političke partije, a to je politička partija na čijem čelu se nalazi Velimir Ilić, ipak ušla u jednu lokalnu vlast u opštini Aranđelovac.

Onda u drugoj reakciji isto tako jednog političara na ozbiljnom mestu u toj državnoj hijerarhiji, Ivica Dačić je govorio o Našima opisujući ih kao potpuno beznačajne i okarakterisavši ih manje više kao budale. Ove reakcije smatram neprimerenim reakcijama, jer isto tako bi neko na primer mogao da kaže ‘pa dobro, ima korupcije u Srbiji, ali tajkuni su jedna malobrojna grupa, oni su budale, oni su nepošteni, ne bi mogli da uđu u parlament’. Takvom relativizacijom sve društveno opasne grupe, pojave ili pojedinci mogu se omalovažiti, a njihove aktivnosti se mogu relativizovati. Međutim, takva relativizacija nije opravdana, a naročito nije u skladu sa onim što zovemo vladavinom prava. Jer na kraju krajeva, ako ništa drugo, svi ti naši bilo političari bilo Ustavni sud u ovom slučaju, mogli bi da se sete ako ničega drugog Marfijevog zakona čija se istinitost veoma često pokazala u političkoj praksi – ‘ništa nije moguće učiniti otpornim na budale, jer one su tako inventivne.’

I neku vrstu inventivnosti tih, pod znacima navoda, budala Naši jesu pokazali time što su zloupotrebili odluku Ustavnog suda i na njoj počeli da grade svoju prilično vehementnu aktivnost i da ulaze na javnu političku scenu više nego što su ikada ranije ulazili. Tako da mislim da je ta reakcija države bila neprimerena. Prvo, zato što se ne radi o beznačajnoj i zanemarivoj društvenoj opasnosti. Onda bismo za svaku mogli da kažemo da je tako beznačajna i zanemariva. I drugo, zato što su te reakcije, a posebno poslednji ispad ministra pravde u Utisku nedelje, sračunate na to da pokažu da zapravo nevladine organizacije koje se bore za zaštitu ljudskih prava na jednoj strani i Naši koji te nevladine organizacije stavljaju na spiskove za odstrel na drugoj strani – zapravo predstavljaju jedno isto, da su i jedni i drugi neke nevladine organizacije, da i jedni i drugi prave tako neke spiskove i da tu nema nikakve razlike među njima.

Razlika je, međutim, ogromna i mislim da tu niko ne bi smeo da se pravi lud, jer ne verujem da ministar pravde zapravo ne zna u čemu je razlika. Naime, bez obzira na brojne razlike koje postoje između nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava, one koje se zaista za njih bore, bore se istovremeno za neke vrednosti koje su makar formalno proklamovane našim ustavom. A to su ljudska prava i slobode, počev od prava na život, prema kojoj Naši ipak nisu mnogo senzibilizovani, pa preko ljudske slobode, prava na nastanjivanje, do prava na obrazovanje; preko tih osnovnih ljudskih prava sve do socijalnih i ekonomskih. Te vrednosti jesu istovremeno vrednosti na kojima je zasnovan Savet Evrope, kao jedna organizacija kojoj Srbija, ja to stalno ponavljam, pripada još od 2004. godine.

To su iste one vrednosti koje su ugrađene u četiri osnovne slobode EU, kojoj Srbija navodno teži. Ako neko brani te vrednosti, a neko drugih ih napada, naravno da između njih ne može biti nikakvoga znaka jednakosti. Da ne govorim sada o drugim vrednostima, pod znacima navoda, koje organizacija Naši zastupa. Dakle, tu nikakvog znaka jednakosti nema i svaki pokušaj države da omalovaži njih kao društveno opasnu organizaciju, na jednoj strani, a na drugoj strani da ih izjednači sa organizacijama koje se bave zaštitom i promocijom ljudskih prava prosto je nešto što se ne može braniti ni u jednom društvu koje je makar formalno zasnovano na parlamentarnoj demokratiji, a naše jeste takvo društvo.

Republičko javno tužilaštvo je označeno kao jedini organ koji može punovažno pred Ustavnim sudom pokrenuti postupak radi zabrane udruženja. Međutim, to nije tako; u članu 51. zakona o udruženjima stoji da se postupak za zabranu rada udruženja može pokrenuti na predlog vlade, ministarstva nadležnog za poslove uprave, a danas prema rasporedu ministarstava to je ministarstvo za pravosuđe i javnu upravu, kao i na zahtev ministarstva u onoj oblasti u kojoj se ostvaruju ciljevi tog udruženja. Međutim, zakon o udruženjima sadrži posebne odredbe o stranim udruženjima ili o ispostavama stranih udruženja. Naime, inostrana udruženja mogu da funkcionišu u Srbiji samo ako su registrovana. Sad se naravno postavlja pitanje da li su Naši srpsko udruženje ili su pak Naši ćerka ili predstavništvo nekog drugog inostranog udruženja.

Verujem da je većini slušalaca poznato da paralelna organizacija sa sličnim ili identičnim imenom postoji u Rusiji. Prva organizacija pod tim nazivom Naši bila je osnovana u Rusiji, prema podacima do kojih sam ja došla, 1991. godine. Ta organizacija je sebi pripisivala ideje koje je sama označila kao našizam. To je bila organizacija koja je zagovarala neke istovetne vrednosti, možda bi bilo bolje reći pod znacima navoda vrednosti, koje su veoma mnogo podsećale na fašističke ideje i vrednosti. I upravo zbog toga što je taj izraz našizam veoma mnogo asocirao na izraz fašizam, u Rusiji je ta organizacija samo nekoliko godina uživala podršku i brzo posle toga se ugasila. Ali je organizovana pod istim imenom sa još jednim nastavkom negde sredinom dvehiljaditih godina, organizacija Naši – pokret mladih, na čijem čelu se nalazi Jakemenko. To je sasvim neskriveno pro-putinovska organizacija. Po nekim svojim spoljašnjim obeležjima, a i po tome što zagovaraju državu jednog vođe i jednog naroda, moglo bi se reći, i oni su već označeni u različitim analizama ne samo u zapadnom svetu, nego i u samoj Rusiji kao mlada organizacija putinista koja može da nosi naziv Putin jugend, a to je jasna asocijacija na paralelnu nacističku organizaciju.

Njihovo obeležje je kosi krst na nekakvom štitu, a imaju zastavu jarko crvene boje sa belim kosim krstom. Znak pod kojim se naši Naši pojavljuju na njihovom web sajtu je takođe jedan kosi krst crvene boje i ima dosta indicija, zbog aktivnosti prikazanih na sajtu i jednih i drugih, da se ne radi o organizacijama koje samo sarađuju. Ali način na koji naši Naši prezentiraju svoje aktivnosti veoma mnogo podseća na te ruske Naše, pa se odista postavlja pitanje nisu li oni zaista ono što prebacuju drugima, a to znači organizacija koja se finansira iz stranih sredstava. Nisu li oni zapravo, ja ne volim taj rečnik, to je njihov rečnik i upotrebiću ga – strani agenti. Dakle, to je nešto što bi se moglo postaviti kao pravno pitanje, tj. ako su oni ispostava strane organizacije u Srbiji, a koliko ja znam mi još uvek nismo ista država kao i Rusija, dakle, oni bi morali biti registrovani, a nisu.

Kada se vratim na ono što se prebacuje organizaciji Naši, pogotovo posle odluke Ustavnog suda, tu mislim da nam je vrlo važan izvor prava – Konvencija Saveta Evrope o sajber kriminalu, dakle o kompjuterskom kriminalu. Srbija je ovu konvenciju potpisala. Ono što je vrlo bitno jeste definicija rasističkog i ksenofobičnog materijala. Tu se podrazumeva bilo koji pisani materijal, slika ili neki drugi način prezentiranja ideja ili shvatanja, pod uslovom da te ideje zagovaraju, promovišu ili podstiču mržnju, diskriminaciju ili nasilje protiv bilo kog pojedinca ili grupe pojedinaca, a ta mržnja je zasnovana bilo na rasi, boji kože, porodičnom, etničkom poreklu, religioznoj pripadnosti itd. Dakle, nesumnjivo je da sastavljanje tih lista kojima se pruža prst prema određenim nevladinim organizacijama i pojedincima, nije namenjeno samo njihovom eventualnom krivičnom progonu koji bi imala da sprovede država ili zabrani, nego čitalačkoj publici tih sajtova.

Na taj način se stvara jedno okruženje koje je natopljeno mržnjom. Pored toga, ono je orijentisano prema tome da su oni koji se nalaze na spisku slobodna meta za svakog patriotski orijentisanog građana. U tome je ta opasnost, opasnost društvenog nemira, ugroženosti i nebezbednosti koju tako olako prenebregavaju naši političari, a mislim u ovom slučaju da ju je prenebregnuo i Ustavni sud. Sa druge strane, mogli smo da vidimo da Naši prebacuju drugima sastavljanje pojedinih spiskova, konkretno se radilo o Helsinškom odboru, ali moraju se imati u vidu dve okolnosti. Prva okolnost je šta je namena sastavljanja određenog spiska; da li se spisak sastavlja zato da bi se odbranile ustavom i međunarodnim aktima garantovane društvene vrednosti od nekih koji ih ignorišu, to su najčešće vlasti, ili ih napadaju, a to su određene društvene grupe. Ili je naprotiv spisak sastavljen zato da bi oni koji zastupaju ustavom zajamčene vrednosti bili upravo zbog toga kažnjeni, jer su to one vrednosti koje se zapravo ne dopadaju udruženjima kao što su Naši, ma koliko se oni zalagali za pravnu državu i za vladavinu prava.

To je dakle prva razlika. Druga razlika, od strane Naših i sličnih udruženja vrlo često se pripisuje govor mržnje organizacijama koje se bave ljudskim pravima. Mislim da se tu ne razlikuje, namerno ili slučajno sada je to potpuno svejedno, govor mržnje od govora sa mržnjom. Govor mržnje ima svoju pravnu definiciju, govor mržnje je govor kojim se podstiče diskriminacija manjinskih grupa. Dakle to je govor mržnje, a ja mogu govoriti sa mržnjom o Našima, oni mi se odista ne sviđaju, ali ne tako što ću reći – e, sad Ivana Ivanovića treba skratiti za glavu, nego najviše što mogu da kažem jeste da treba razmotriti da li su ispunjeni uslovi ili nisu za njihovu zabranu. Dakle, mora se razlikovati govor mržnje kao govor koji je mobilizatorski, a mobilizuje na diskriminaciju manjina, od onog govora sa neugodnošću, sa mržnjom, sa netrpeljivošću prema organizacijama koje upravo takvu diskriminaciju raspiruju. I to mora da bude potpuno jasno, ja sam uverena da to mora biti jasno svakom sudiji Ustavnog suda, a verujem da je jasno većini naših političara od Tomislava Nikolića preko Dačića, pa sve do Nikole Selakovića, mada mislim da je možda njemu i ponajmanje jasno.

Na kraju, treće, hajde i to da dodam, svi se tu pozivaju na slobodu govora. I zaista, sloboda govora, izražavanje svog mišljenja je jedna važna sloboda, ali kao i većina drugih, ona je relativna, i ona je upravo ograničena između ostalog i govorom mržnje. Dakle, vi možete govoriti ono što mislite, ali u tome što govorite ne smete pozivati na diskriminaciju, u ovom slučaju prema manjinskim grupama različitih vrsta. To je ono što mora da se shvati i zato je taj paralelizam koji se nameće kao društveni model, ili beznačajnost takvog ponašanja s obzirom na broj onih koji se tako ponašaju u nekoj javnosti, potpuno pogrešan pristup.

Čovek ponekad prosto ne zna kako da se odnosi prema sadržajima koji se nalaze na sajtovima tih organizacija. Recimo, ja sam se prvo smejala kad sam čitala tzv. predlog zakona o zabrani gej prajd propagande na teritoriji Republike Srbije, ali onda, osim toga što počnete da se smejete shvatite da je to u stvari neki gorak smeh. Nedavno sam upravo u ovoj emisiji slušala gospodina Koraća koji se takođe koleba između toga da li je neko ponašanje smešno ili ono zapravo pre svega izaziva jezu u vašoj kičmi. Ono što je za mene ipak tu osnovna stvar je ipak, moram kazati, držanje Ustavnog suda. Ustavni sud je u odluci kojom je zabranio delovanje Nacionalnog stroja dao izvesne elemente za definisanje standarda tajne organizacije. Da li je uopšte bilo ispitivano to jesu li Naši tajno udruženje – ne. Naravno, to što je jednom Ustavni sud odbio da zabrani ovu organizaciju ne znači da je to odluka koja trajno deluje, zato što je postojanje i delovanje jedne organizacije trajnog karaktera, pa se tu mogu pojaviti novi elementi kao novi uslovi za zabranu. To je već, čini mi se, dovoljno jasno.

Svetlana Lukić: Kada ste kod toga, bila sam u policiji, jer je policija dobila nalog od tužilaštva da ispita nas koji smo na tom spisku. Pitanja koja su nam postavljana svode se na dva – da li ste vi lično dobijali pretnje od njih i da li se osećate ugroženima. Ako baziraju svoju odluku na našim iskazima, bojim se da neće moći da urade mnogo toga. Očigledno je, i to ne samo kod Naših nego i kod drugih, da su oni znali da ne treba da nam telefoniraju i da nam prete na kuću da će nas ubiti ili već nešto slično tome.

Vesna Rakić-Vodinelić: Ono što je možda trebalo da vas pitaju, a ja sam zajedno sa vama bila u prilici kada su Naši prekinuli jednu tribinu Peščanika, jeste da li smo razgovarali sa tim ljudima i šta nam je bilo rečeno. Nije pitanje da li ste vi ugroženi, nego da li je povređen standard elementarne bezbednosti svakog od nas. Vidite, mi imamo čoveka koji se istovremeno bavi borbom protiv korupcije i objedinjuje u sebi službe bezbednosti. On, a ne samo on, nego i njegovi prethodnici, bave se jedino bezbednošću ove države, kao da bezbednost pojedinca ili humana bezbednost uopšte ne postoji. Oni mogu koliko god hoće da se sekiraju što njih neko prisluškuje telefonom, ali moraju pre svega da se sekiraju zbog toga što je preko 400.000 ljudi prisluškivano u Srbiji. Ne znam da li ste to primetili, koje god pitanje da im postavite, oni pričaju samo o sebi.

Kad je predsednik republike razgovarao sa Angelom Merkel, ja sam očekivala da će ona da nam obeća nekakve direktne investicije iz Nemačke koje će najzad doći u Srbiju. Šta je on nama rekao? Rekao je da je ona njemu rekla kako ima poverenja u njega, jer zna da on neće obećati ono što ne može, a da ono što obeća da će izvršiti. Ili, danas sam gledala Kažiprst sa Jorgovankom Tabaković, pita je novinarka šta će da se radi sa ugovorima koji su zaključeni u švajcarskim francima, a ona odgovara da je Aleksandar Vučić lepo rekao da je ona osoba na koju se ne može uticati. Šta mene briga kakvi su oni, mislim, to je njihova privatna stvar, neka su najbolji ili najgori na svetu, to je za nas potpuno svejedno. Oni vrše određene političke funkcije i na tim funkcijama imaju određene resore o kojima se staraju. To što se Aleksandar Vučić iscrpeo sa korupcijom i hajde, može mu se na tome početi polako skidati kapa – ali neću, pošto ima previše sveta koji mu se ulizuje – to je njegova stvar.

Zašto je onda uzeo resor bezbednosti, zašto ga nije prepustio nekom drugom. Moja bezbednost i bezbednost ove države trebalo bi da njemu budu potpuno ravnopravne, a on se uopšte nije recimo izjasnio o tome što ministar u vladi u kojoj je on potpredsednik kaže ‘pa dobro, ako bi se ostvarila ta pretnja koju Ivan Ivanović upućuje Sonji Biserko, to bi bilo ubistvo na mah’. Kakve su to gluposti? Kako uopšte tako nešto sebi neko ko se nalazi na nekoj javnoj funkciji sme da dozvoli? Oni misle da smeju sebi sve da dozvole, ali kako mi smemo da im dozvolimo, da mislimo da su nas ubedili. Moramo da kažemo da nisu i moramo da kažemo da se u pojedinim situacijama ponašaju totalno neodgovorno, da ne upotrebim Dačićev izraz, budalasto.

I znate, kad smo već kod tih raznoraznih krivičnih dela, evo Naši neprestano, a sa njima se saglašava i ministar pravde, govore o tome da neke nevladine organizacije i pojedinci, a tu naročito apostrofiraju Natašu Kandić i Sonju Biserko, da njih treba država da goni za krivično delo priznavanja kapitulacije ili okupacije iz člana 306, pa citiraju to krivično delo, a ja ću vam pročitati taj član KZ-a koji glasi ovako: ‘Građanin Srbije koji potpiše ili prizna kapitulaciju ili prihvati ili prizna okupaciju Srbije ili pojedinog njenog dela kazniće se zatvorom najmanje 10 godina’. E, sada vidite o čemu se tu radi. Ovde se upotrebljava izraz građanin Srbije, ali ako se ne zaustavite samo na čitanju zakona, a niko ko je pravnik ne sme da se zaustavi na tome, pa lepo uzmete i komentare; ja sam samo dva komentara konsultovala: jedan je Zorana Stojanovića, a drugi je Ljubiše Lazarevića – oba autora lepo kažu da ovo krivično delo, iako je upotrebljen izraz građanin Srbije, zbog prirode dela i shvatanja pojma kapitulacije i okupacije u međunarodnom pravu, da izvršioci tog krivičnog dela mogu biti samo oni građani Srbije koji imaju određenu političku ili vojnu funkciju, tačka. Dakle, oni koji mogu da izvrše to krivično delo su šef države, predsednik vlade, eventualno neki vojni zapovednik.

Takvo delo je verovatno izvršeno kad je potpisan Kumanovski sporazum i na takvo delo je podstrekavao potpisnik Kumanovskog sporazuma Slobodan Milošević, i jedini koji je do sada izvršio to krivično delo je Slobodan Milošević i taj koji je potpisao Kumanovski sporazum kao podstrekavano lice, lice na nižem stepenu vojne hijerarhije. I neka se Naši lepo bave tim krivičnim delom. Ne, oni to krivično delo prebacuju Nataši Kandić i Sonji Biserko, koje sve i kada bi htele, nikakve šanse ne bi imale da zastupaju Srbiju kao subjekt međunarodnog prava. Možete vi ili ja reći ‘jeste, ja priznajem da je Kosovo nezavisna država’, mi time izražavamo samo svoj politički stav, a ne vršimo nikakvo krivično delo. E, to Našima ministar pravde uopšte nije želeo da objasni, iako je isto kao i ja položio krivično pravo, i to mnogo, mnogo posle mene, dakle mogao bi bolje da se seti. Prosto je nepošteno i nefer tako nešto ne reći, prećutati ako ste vi na javnoj funkciji, nego jedne označavati kao kapitulante ili izvršioce jednog krivičnog dela, a ovog nesrećnog Ivanovića kao mogućeg izvršioca ubistva na mah, koje je lako ili privilegovano ubistvo, eto, to je znao da kaže. Pa ima li to ikakvog smisla i da li takva debata i takav stav za nekoga, ponavljam, ko predstavlja državu ima ikakvog opravdanja?

Konkretno, ako je reč o priključenju EU, to je prosto jedan formalan proces u kome se moraju podjednako ispuniti određeni uslovi. Tu prioriteta može biti u vremenskom smislu u postupku pregovaranja. Ali kriterijumi iz Kopenhagena su veoma jasni, moraju se ispuniti osnovni elementi vladavine prava. Da te elemente ispunite ne smete imati korupciju koja ide preko nekog društveno prihvatljivog nivoa. I to je nešto na čemu se radi na ovaj ili onaj način, sada neću time mnogo da se bavim. Morate imati izvesnost u pogledu teritorije na kojoj se prostire vaša jurisdikcija. To je takođe nešto što se radi u vezi sa Kosovom, bez daljih komentara. Ali morate imati nezavisno i nepristrasno pravosuđe, morate procesuirati osim korupcijskih i teška krivična dela ubistva. Broj nerazrešenih ubistava je u prošloj godini veoma porastao u odnosu na 2011. godinu, što znači da su se policijske snage bacile na jednu vrstu krivičnog dela, a zanemarili druge. Drugo, mi imamo specijalizovani sud za ratne zločine, odnosno odeljenje Višeg suda u Beogradu za ratne zločine, ne samo za organizovani kriminal, o čijoj se delatnosti sve manje i manje piše. Srbija je postratno društvo i ona bi morala u narednih pet godina da pravosnažno okonča sve postupke koji se vode za krivična dela ratnih zločina pred sudovima u Srbiji.

Treće, društvo koje je zasnovano na vladavini prava mora omogućiti da se većina njegovih građana oseća bezbedno. I najzad, takođe ono što je bitno jeste zaštita raznih vrsta manjina, gde se Srbija u poslednjih 30 godina nije makla sa one teško diskriminatorske tačke na kojoj se nalazila. Prema tome, tu prioriteta nema, u jednom trenutku kada se ceo proces završi vi morate pokazati da ste u svim onim tačkama postigli određeni standard. Ako ga ne postignete nećete biti primljeni u EU i toga treba da budu svesni oni koji zagovaraju ulazak u EU. Naravno, neke stvari koje se dešavaju u okruženju, u državama koje su već u EU, mislim da tu treba uzeti pre svega za primer Mađarsku, pa potom i Grčku, gde rastu autoritarne tendencije, gde se u Mađarskoj, naročito na javnoj sceni od strane političara promoviše antisemitizam, gde u Grčkoj u parlament ulazi jedna nacistička politička stranka – sve to naše vlastodršce drži u zabludi da će moći nekako da uđu u EU, a onda lepo da se razmahnu.

E pa jednostavno u našem slučaju neće moći, jer Srbija je država koja je obeležena pre svega svojom ratnom istorijom, i ono što je ostalo kao teret na plećima Srbije, kao teret toga rata i neslavno nasleđe i mračno nasleđe tog rata. To je nešto što se neće zanemariti, i ne samo to – glasala ja za ovog ili za onog ili ne glasala ni za koga, što mi se sada trenutno najviše dopada – ja moram da imam onu vrstu bezbednosti koju ima svaki običan čovek u bilo kojoj evropskoj državi. To je nešto sa čim bi ti političari morali da računaju. Kad broj pređe tu granicu od 50% onih ljudi koji se loše osećaju počeće da se dešavaju neki procesi koji su se dešavali za vreme autoritarne Miloševićeve vlasti. I to je ono što mislim i može da objasni nizak procenat podrške EU, to je pobeda one političke partije i njena apsolutna premoć na političkoj sceni, koja je veoma dugo bila zapravo antievropska. A onda je jednom preobrazivši se iz radikalne stranke u naprednu stranku prihvatila evropske vrednosti. Mislim da većina ljudi koji ih podržavaju imaju tu mentalnu rezervu i zapravo smatraju da je iz pragmatičnih razloga dobro praviti se da ste za to da uđete u EU, a zadržati onu staru političku patrijarhalno-autoritarnu matricu kao nekakvu rezervu o kojoj ćemo svi ćutati dok se ne dočepamo bilo datuma pregovora, bilo samog ulaska. A onda ćemo posle toga da radimo ono što mislimo da treba da radimo.

Ili su se ti ljudi, bar neki od njih, možda stvarno promenili, a s druge strane, ja opet moram da učinim jednu referencu prema zaista impresivnom istupanju gospodina Koraća koji je psiholog, i koji smatra da tako nagla promena gotovo nije moguća ili da je bar neobjašnjiva sa stanovišta psihologije kao nauke. Možda bi pre nego što govore o sebi i kako su oni divni i nepotkupljivi, neki od tih čelnika SNS-a i SPS-a mogli zaista da nam ispovede kako se kod njih taj preokret dogodio. Jer, s jedne strane se ponekad zaista obradujem kad čujem neke recimo Dačićeve iskaze, a šta mislim o njemu, pa pisala sam i na sajtu Peščanika. Kad recimo on kaže ‘pa dobro, vi znači mislite da ja treba da stavim Ustav pod mišku pa da idem na Kosovo’. Veoma mi se sviđa kako je to rekao, jer je shvatio realnost. Dakle, kako je došlo do toga, kako je došlo do toga da on mene sada više podseća na nekog ranog Čedomira Jovanovića, nego što me sad Čedomir Jovanović podseća na sebe.

To sebi teško mogu da objasnim, nisam psiholog. Imam dosta godina, tako dramatične promene u svom okruženju do sada nisam primećivala. Jesam kod vrlo mladih ljudi, ljudi koji imaju oko 20 godina, ali koliko znam Dačić ima preko 40. Njih dvojica bi trebalo da nam kažu šta im se to desilo, možda ne bismo bili toliko podozrivi kao što jesmo, a ja jesam vrlo podozriva. Možda bi to bilo bolje nego da nam kaže ‘e, pa ja sam nepotkupljiv, ja kad nešto odlučim meni se veruje’. Pa to nema veze, objasni ti meni kako si ti iz jednog mračnog nacionaliste promovisao sebe u naprednog Evropejca. To mi je vrlo interesantno da saznam, kako je došlo do te individualne transformacije koja se za sada jedino onako vidno opaža na autfitu Jorgovanke Tabaković. Hajde da vidimo kako je do toga došlo.

Svetlana Lukić: Drugi sagovornik današnjeg Peščanika je pisac Vladimir Arsenijević.

Vladimir Arsenijević: Što se medija tiče, moj lični utisak je da je ovo posledica jedne ekstremne autocenzure. Imao sam priliku da to iskusim, jer često završim u nenormalnom mediju, pa pišem za Politiku, Press itd. S jedne strane, meni to daje dodatni izazov. Meni je oči otvorilo kad sam u Pressu pisao jedan krajnje benigni članak o tome kako imamo grozno renovirani park u Beogradu koji se zove Tašmajdan, koji je još napravljen onim groznim azerbejdžanskim novcem sa sve onim grozomornim spomenicima. Čak i bez spominjanja Đilasa, dobio sam komentar – pa nemoj tako, Điki je veliki Beograđanin. Eto, to je otprilike nivo razgovora, tako se to odvija. Do toga kada pišete tekst za 20 godina Srebrenice, pa isto dobijete objašnjenje da ipak nije jasno šta se zapravo dogodilo i politika novine je da o tome uopšte ne piše. Jedino mesto gde ne vlada autocenzura jeste onaj famozni prostor za čitalačke komentare, koji je nastavak politike odjeka i reagovanja, koju mi dobro znamo iz devedesetih godina. Ako je nešto dobilo svoju konačnu definiciju to je histerični glas tog lažnog vox populi, onih najzaludnijih i najlogoreičnijih i politički najgroznijih ljudi koji će uvek imati komentar na nešto. Tako da sada imamo nekakvu kombinaciju nemuštih medija i vrlo angažovanih, čak ponekad angažovanih doslovno u falange, ljudi koji vas maltretiraju kroz komentare.

Stvar koja me neprestano fascinira je da se sopstveno neznanje uzima kao objektivna procena, jer ako ja nešto ne znam to nešto ili nema vrednost ili uopšte i ne postoji. Čak i sopstveno nerazumevanje, jer ljudi često kažu u formi uvrede ‘šta je ovo, ovo se ništa ne razume…’ Pa, mislim, ti ne razumeš… Meni je u svemu tome najtužnija famozna podela u civilnom sektoru i medijima koji pripadaju tom celom načinu mišljenja, jer mi je zaista dubinski neshvatljivo da se vrše podele na tim nekim sholastičkim pitanjima, gde se sve svodi na broj anđela na vrhu igle. Aman, koga briga više, beli listići, ne-beli listići, postoji jedan dublji nivo na kome se svi ti ljudi svakako razumeju. Nedavno sam imao tekst povodom posete Monike Beluči Srbiji, i spominjao sam te za mene zaista neverovatne okolnosti da oni tako lete helikopterom po više gradova, pa obilaze taj neki Andrićgrad i da ta osoba ničim ne pokaže da ju je neko obavestio šta se tu događalo pre 10-15 godina. Onda naravno od jednog velikog broja ljudi dobijem najrazličitije uvrede i šamare i jako mnogo onoga stava – Drina je uvek bila crvena, svi su svima činili neke zločine…

U jevrejskom muzeju u Berlinu na jednom spratu se tematizuje holokaust gde ima dosta video snimaka. Ima jedan sjajan snimak iz čini mi se Frankfurta recimo 1946. ili 1947. godine, znači neposredno nakon II svetskog rata, gde se na ulici intervjuišu prolaznici koji evidentno idu na posao. Svi Nemci intervjuisani su tada sa pitanjem ‘šta treba činiti sa užasnim nasleđem koje Nemačka sada mora da nosi sa sobom’. Svi su odgovarali jednobrazno, da to treba zaboraviti, Nemačka treba da se okrene budućnosti, i tako dalje. Nažalost, ljudi reaguju onako kako čitavo društvo signalizira.

Tako da, sad kad na sve dodate činjenicu da naši političari menjaju ne samo košulje, nego i kožu i da oni zaista moraju da rade nešto što moraju da rade i da je pitanje šta oni o tome misle u stvari krajnje sekundarno – ja zapravo lično i intimno uživam, to je ono kad me ljudi pogrešno shvataju kad sam rekao ‘uživam u evropejstvu Tomislava Nikolića’, onda ovaj kaže ‘ti si rekao da je Tomislav Nikolić…’ Aman ljudi, ja sam rekao da on sada mora da obuče tu košulju, on mora da odigra tu ulogu. I na izvestan način je i prirodnije. Moram da kažem, za moj stomak je ovo mnogo bolje nego da gledam demokrate kako se pretvaraju u radikale, mnogo mi je draži ovaj proces gde se radikali pretvaraju u naprednjake, a naprednjaci u demokrate.

Vučić se pretvara u nekog uzvišenog diplomatu koji govori dubokim glasom i tako se smeše na onim javnim skupovima i rade sve u što ja verujem. Oni negde uz jagnjetinu tamo pevaju četničke pesme, ali nažalost, politika ih vodi na neku drugu stranu. Jako volim što Ivica Dačić mora da reši pitanje Kosova, jer to su ljudi koji su čapali i brljali po našoj realnosti dugi niz godina, pa je red da budu upregnuti u ta kola koja bi trebalo nešto od svega toga da izvuku na neki drugi put. To mi se čini nešto čak zdravijom realnošću nego što je bila ona prethodna.

Jasno se sećam onih izbora iz 1990. godine, tada se to nekako poklopilo sa izborima u Velikoj Britaniji. I dok se u Britaniji zaista uz grafikone razgovaralo kako podići bruto nacionalni dohodak i birači su reagovali na te poruke i odlučivali se spram tih poruka, kod nas se to svodilo na što glasnije udaranje pesnicom o sto i izbacivanje tih šovinističkih floskula. Naš birač ni ne veruje da on kada ide da glasa, da će njegov glas uticati na ta pitanja, stanje zdravstva, koliko kvalitetno školstvo će biti omogućeno njegovom detetu, kako će on uopšte funkcionisati kroz život. Mislim, te barijere su odavno kod nas probijene i ja se bojim nepovratno. Na čak pomalo banalnom primeru se recimo vidi, mada ja mislim da uopšte nije banalan, ali mi živimo u atmosferi da se on takvim čini. Znači, ukinete sve muzeje, kažete ‘evo, sad renoviramo’, i onda zaboravite na to renoviranje, i ništa. Društvo apsolutno ne reaguje. To je jednostavno signal za političare, onda oni kažu ‘pa da, ovo društvo dosta dobro reaguje, ne moramo sledeće godine da brinemo za sve te muzeje’. Izvrši se ona anketa o stanju zdravstva u evropskim zemljama, a mi ispadnemo na dnu. To opet naleti na jedno razumevanje društva, jer mi ni ne očekujemo da budemo bilo gde drugde nego na dnu. Mi očekujemo da budemo na dnu, a da se jednim delom ljutimo i smatramo da smo opet izloženi nekoj vrsti poniženja od strane već više ne znam koga.

Mislim, imate te odvratne, javne tribune, ja ne znam hoće li im ikada doći kraj, koji bez ikakvog blama govore Jevropa. Imate upravnika Narodne biblioteke prevodioca koji je preveo dve knjige, od kojih jednu sa jezika koji sam naziva jelinskim. Mislim, ko su uopšte ti ljudi? To je takođe taj poraz kritičkih intelektualaca. Uspela je jedna manipulacija u javnosti, a to je da je javnost jednim velikim delom instruirana da štiti političke moćnike od strane loših, zlih, kritičkih intelektualaca. Jer ako uputite neku vrstu kritike, u javnosti ste definisani kao, a to ti najbolje znaš i vi najbolje znate, kao neka vrsta zakerala, neke loše osobe, nekoga ko tu sad čapka, planina, drvlje i kamenje se sruči na vas. A naročito ako dirate u ljude koji su iz nekog razloga miljenici javnosti. Ja sam to osetio na primeru Mome Kapora, koga nikada nisam ni spominjao samog po sebi. Mene on apsolutno ne interesuje, ja sam pominjao Momu Kapora samo u kontekstu dvadesetogodišnjice razaranja Vukovara. I setio sam se te njegove strašne, sociopatske rečenice kako to nije neki barok, kakve veze ima, to je onako provincijski barok. I to sam naveo, ispao sam zlikovac nekrofilskog tipa, koji otkopava grobove. Kada dotaknete recimo Kusturicu, pa onda oni kažu ‘zašto, pa on je samo umetnik’, a vi kažete ‘pa to samo umetnik se ne odnosi ni na koga, a naročito se ne odnosi na tog samo umetnika’. A zašto taj samo umetnik upoznaje onda svoju gošću umetnicu sa umetnikom Dodikom i umetnikom Dačićem i umetnicima njemu sličnim? Naša je javnost nažalost i dalje izuzetno podanička, voli i razume moćnika, a mrzi i ne želi da razume onoga koji ne razume princip moći i koji reaguje spram nekih drugih kriterijuma.

Svetlana Lukić: Kad njima čovek kaže da je iz tog busanja u grudi svaki pojedinačni gest koji činiš tako podanički, kao neka kolonija se ponašamo, snishodljivo. Samo da nas je pogledala Monika Beluči svojim crnim očima, samo da je neko pomenuo, evo, Viktorija Bekam ne zna, bogati, ko je Novak Đoković, šokirani su.

Vladimir Arsenijević: To je tužno gledati, ali to zapravo ide iz potrebe ljudi da lakše funkcionišu, jer mislim da su sve to neki signali javnosti koja kaže ‘jako smo umorni, trebaju nam lepe stvari u životu, treba nam da, eto, Viktorija Bekam zna za nas’. Strahovito se osećam uznemireno činjenicom da ljudi tako slobodno brkaju pojmove, i da vi ako kažete ‘pa pobogu, u ratu u Bosni je toliko hiljada ljudi pobijeno tamo, tolike hiljade ljudi ovamo’ i ljudi vama vraćaju nekim fantomskim zločinima… Zar je moguće da nema neku važnost kada se šta dogodilo u tom vremenu? A mislim da te brojke i datumi toliko grozno govore u prilog tome da je odgovornost na našoj strani.

I to je ono što mene najviše ljuti, zaista mislim da je DS dala najstrašniji mogući rezultat tog njenog groznog perioda od osam godina vladavine. Da smo mi otkrili u njima te odvratne autokrate, grozne maloprivrednike, jezive, vulgarne ljude koji zaista nemaju trunku nekih dodatnih sadržaja. Taj osećaj da se istine mogu relativizovati do beskraja, da se neki postignuti zaključci mogu dalje gaziti, umrvljavati i usitnjavati dok na kraju od njih ništa ne ostane. I to je taj prostor koji je pravljen svih ovih 10-12 godina da bi se konačno krenulo odvažno u taj proces jednog najstrašnijeg istorijskog revizionizma koji je uopšte postojao. Zli Bošnjaci su ubijali Srbe masovno i mi smo morali da se jadni branimo. I to je rezultat onoga ‘i Evropa i Kosovo’ i sve one tadićevštine ili one šaperovštine, onog najgoreg gliba sa fensi kravatama. To je jedna samozagledanost koja se videla u Tadićevom zaista stravičnom ponašanju, koje je krunisano njegovom izjavom po izgubljenim izborima, kada je rekao da kreće nova epizoda u njegovom životu. Kakav tvoj život, jesi li ti normalan? Šta je s našom epizodom? Pa onda se pojavi LDP, pa ti kažeš jao, onih pet načela, pa to sve fantastično zvuči. Eto, pet načela, dodaš pet godina i imaš ono što imaš, još jednu istu vulgarnu srpsku političku partiju koja je neko preduzeće koje je samo sebi svrha. Sa nekim ciničnim logoreičnim liderom koji ide na neka skupa zimovanja, vozi džipove i okružen je istim telohraniteljima.

U tom smislu, veruj mi, prvo sam video da mi se ne pomera nerv kada sam video Vučića, Tomu Nikolića, jer nisam video neku konkretnu razliku, samo su me manje nervirali, jer nisu svirali u bendu koji sam ja polu-voleo. I do dana današnjeg osećam relaksaciju zato što ne moram da više gledam one ljude, jer od ovih makar dobijam ono što sam očekivao. Moja očekivanja su toliko niska da oni teško mogu baš toliko da podbace. I koliko god to sve zvučalo katastrofalno, krivica nije moja, u mojoj glavi je mirnije u ovoj sada Srbiji nego u onoj od pre par godina.

Videli smo raslojavanje ultradesnice, videli smo neverovatnu živost na toj strani, otimanje omladine, kidnapovanje mišljenja naših omladinaca. I ja sam se suočio sa tim 2001. ili 2002. godine na jednoj tribini u Prvoj beogradskoj gimnaziji, odakle se kroz prozor vidi crkva Aleksandra Nevskog u kojoj je tada stvaran Obraz, tada su mi rekli nastavnici kada zazvone zvona dve trećine dece pada ničice. Sad moja ćerka uči Prvi srpski ustanak i mi to sve obradimo geopolitički, zašto je Porta morala sa Rusima, zbog Napoleona, pa janjičari, dahije itd. Ona ode sa svojim prijateljima da o tome razgovara i oni kažu ‘ti nisi normalna, to je bila Kraljevina Srbija’. Kolika doza romantičarske zbrke vlada u njihovim glavama. Mislim, sve granice su probijene, sve istine su na neki način načete i dovedene u pitanje i o svemu se može slobodno doneti sopstvena odluka, a ona će naravno uvek biti u našu korist i mi treba da stvorimo generacije koje će moći otvoreno da pogledaju u tu prošlost.

Uvek je za to dobar primer grad Berlin. Nekada pomislim, suviše je to sve kul nekako, i suviše su ta stradanja Jevreja pretvorana u kul spomenike i u te kul muzeje i Fridrih štrase i zid i taj grozan 20. vek u Berlinu, da ne može da bude grozniji. Uvek se tu nešto dogodi, a mislim da je naprosto baš zato što postoji spremnost da se to izgura na površinu onoga što predstavlja vidljivi deo identiteta tog grada. Ljudi tamo dođu po tu vrstu pouke, ti dođeš iz Rejkjavika ili Stokholma i onda se suočavaš u Berlinu sa mogućnostima ljudske vrste. Od svih evropskih gradova nekako uvek mi se Berlin čini kao sredina iz koje bi Beograd mogao da izvuče neke pozitivne zaključke za sebe. I Beograd ume da se učini ljudima kao neki kul grad na Balkanu, gde je dobra zabava, gde sve radi noću, gde je piće jeftino, gde su devojke lepe. Istovremeno Beograd nosi te svoje istorijske terete, i ti isti ljudi bi se sigurno suočavali sa time kada bismo mi znali kako da izađemo na kraj sa njima. Onda bi se i mi sami sebi učinili lakšima i nekako bismo mogli da se konačno pokrenemo. Ovako, otežali smo od svih tih užasnih neodgovorenih pitanja, užasno smo tromi i depresivni i ne krećemo se nigde, a iz nekog stvarno bizarnog razloga, a političari nikako da nam pomognu.

To se vidi i u medijima recimo, ta ljigavost političara koji s jedne strane imaju ulogu da menjaju nešto u društvu, a sa druge, jedini mehanizam koji poznaju je sistem glasova. Pošto svaki medij ako želi zaista da postoji i da ostvaruje i neke prihode pre ili kasnije će pozvati Acu Lukasa u svoj jutarnji program, i to je tačka, gotovo. To je ona priča o B92, kako je moguće da nama nije trebala jedna savremena informativna televizija. Mora da nam je trebala, ali ne, dobili smo opet Acu Lukasa na jutarnjem programu. Tako će isto svaki demokrata postati radikal, a ispada da jedva čeka da uleti u kožu radikala, ionako se dobro u njoj oseća. I svaki medij jedva čeka da pozove Acu Lukasa, i onda je onako srećan taj medij, oslobodio se tog tereta, ne mora da bude Peščanik. I šta ima da trpi više tu frustraciju, da vuče neko mišljenje koje ne nailazi na plodno tle. Divno je kad te ljudi vole.

To čak nije ni tužna priča u Srbiji, to je jedna otužna, otužna priča o Srbiji. Više puta sam ponovio i sad glupo mi je više i da pominjem te demokrate, oni su bili, prošli, možda će se pojaviti u nekom drugom obliku, ne znam, ali moram da kažem kada je taj Šaper počeo toliko da me iritira. Neko mi je pričao tu super anegdotu kako je neko imao kafić pa mu nije išlo, i sad pita Šapera šta da radi, a ovaj kaže – brate, poseljači. Bilo bi čak i lepo da na način na koji naprednjaci oblače evropske košulje, jer nešto žele da postignu, da taj proces poseljačivanja ide kao neka naknadna odluka koje ćemo se posle osloboditi kada za njom više ne bude bilo potrebe. Nego, nekako se tu ljudi suoče sa samima sobom, i to ide jako lako. U Srbiji je uvek lakše poseljačiti. Ali je frapantno otkriće da onaj deo sveta za koji smo smatrali da je jednu količinu tih problema nekako uspešno stavio iza sebe, eto, ispada da je dovoljno jedna ekonomska kriza srednjeg intenziteta i odjednom crni mulj kulja na površinu.

U Budimpešti sam se na jednom skupu pisaca jako bio iznervirao na Roberta Menasea, jer je krenuo da priča o tome kako stiže Erazmus generacija, to su ljudi koji govore pet jezika, imaju prijatelje iz 18 zemalja na Fejsbuku. Ja se mislim, pa svaki fašista govori pet jezika i ima prijatelje iz 18 zemalja na Fejsbuku i šta to uopšte dokazuje. Kada sam video u kojoj se zbunjenosti Evropa trenutno nalazi, kako se odjednom koriste neki bizarni mehanizmi, da ono što je na rubu Evrope odjednom nekako nije Evropa kad se tamo dešavaju ružne stvari. Evropa je tamo gde se dešavaju lepe stvari. Zaista je bilo lako posmisliti da nešto ima kod nas, neka falinka koja je izgleda nenadoknadiva i da mi nikako iz samih sebe ne možemo da se iskobeljamo. Uz malo odgovornosti od strane političara i malo više susretanja sa samima sobom, mislim da na onaj način na koji smo mogli da stvorimo te grozne generacije koje sada stasavaju, da ćemo isto tako moći da stvorimo i neke generacije koje će doći za njima, a koje će imati dramatično drugačiji pogled na sopstvenu realnost. Plašim se da dok god se ne vratimo onome što su koreni našeg trenutnog stanja teško ćemo moći da se pomerimo iz ovoga, jer ovo nije zapravo status kvo, ovo nije koračanje u mestu, ovo je zaista jedno iscrpljujuće histerično kruženje, ta neprestana vrteška koja jako iscrpljuje. Kaskanje u ovim okolnostima čak zvuči poprilično optimistično.

Mislim da je taj antiintelektualizam naše mlade generacije najviše zabrinjavajuć, jer je u društvu stvoren jedan otpor prema bilo kakvim intelektualnim sadržajima. Mladi su to oberučke prihvatili, jer je zgodno, što da čitam sad tu knjigu kad je ionako glupa. Ako nemam problem da to izgovorim i ako svi to izgovaraju, predivno, neznanje je lakše od znanja, zahteva manje rada, a onda može lako da se lupeta. Taj revizionizam upravo ide odatle, naša novija istorija je izložena tom slobodnom lupetanju, uvek su oni nešto nama radili. Mladi bez dokaza, sećanja, bez iskustva tog doba uspešno primenjuju tu logiku, pošto je sučeljavaju samo sa sebi bliskima, drugima iz generacijske grupe ili eventualno sa nekim starijima koji na ovaj ili onaj način profilišu njihovo političko mišljenje kroz te organizacije, političke partije. To mišljenje, ili u ogromnim navodnicima znanje o našoj nedavnoj istoriji kod njih se neprestano potvrđuje.

To su ljudi koji neće promeniti mišljenje i ja zaista imam strah od budućnosti. Ta budućnost se sad događa, sve ono što sam gledao svojim očima više ne spada u zvanične istine, toga nema više. Tako da, nova tumačenja istorije koja su namenjena onima koji iskustvo tog perioda nemaju, to je ono što mene u stvari najviše zastrašuje. Kod jednog velikog dela te generacije nije baš pametno elokvetno se izražavati, jer to takođe nailazi na strašno brzu i istovremeno oštru osudu generacijske grupe. Što nemuštije rečenice to ste prihvaćeniji u skupini. Posebna je stvar što to sad više nisu tako mladi ljudi i da neki od ljudi koji profilišu njihov govor ili njihov senzibilitet u javnosti, recimo Beogradski sindikat su ljudi od 35-36 godina. Oni imaju taj siromašni, ja ne bih rekao čak ni rečnik, nego siromašnu misao koja se tu zadržala do 35-36. godine. Oni nastupaju kao tribuni mladih, a kad ih prekorevaju to čine kao dobronamerni otac koji ih suštinski razume, samo koriguje periferne stvarčice. A to su ljudi koji napune Arenu i prodaju 15.000 karata, i navodno za jedan veliki broj roditelja oni predstavljaju kontratežu turbo folku ili toj kulturi. Tu je već mnogo teže naći bilo kakav odgovor na pitanje kako bi uopšte stvari mogle da budu drugačije.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik, hvala vam ako ste nas saslušali do kraja. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić, doviđenja.

Radio emisija, 01.02.2013.

Peščanik.net, 05.02.2013.