Todor Kuljić u kratkom autorskom tekstu pod nazivom „Buna ili revolucija?“ objavljenom u Politici postavlja pitanje prirode protesta koji se poslednjih dana odvijaju u Bosni i mogućnosti dalje artikulacije zahteva koji bi potencijalno išli u pravcu socijalne jednakosti i klasne emancipacije. U svom zaključku zauzima naglašeno pesimistički stav: društvena previranja koja se upravo odvijaju u Bosni Kuljić ne karakteriše kao klasično shvaćenu klasnu revoluciju; za revoluciju su neophodni projekat i idejna avangarda kao i antikapitalistički intelektualci kojih trenutno nema: „Uzaludne su sve društvene mreže koje danas brže mobilišu nezadovoljstvo nego u predkapitalističkim vremenima. Nema projekta emancipacije. ‘Fejsbuk’ je zamenio rečitog Trockog na trgu. A bez žive reči prosvećene avangarde ne mogu se rušiti temelji kapitalističkog tajkunizma“. S tim u vezi, bosansko proleće, pesimistički zaključuje Kuljić, jeste tek razliveni, nekanalisani i neosmišljeni očaj gladnih u digitalnom 21. veku, dakle – prolazna i efemerna buna, lišena revolucionarnog projekta i potencijala.

Kuljić je svakako u pravu: ono što vidimo u Bosni poslednjih dana, definitivno nije revolucija po ugledu na revolucije iz vremena 19. i 20. veka, nije manifestacija globalnog projekta klasnog oslobađanja na način na koji je o tom oslobađanju maštao Trocki. Ipak, Kuljićevom pesimizmu moguće je suprotstavti jedan jednostavni kontrargument: zbog čega bismo danas, na početku „digitalnog 21. veka“ očekivali revolucije kakve su se dešavale na početku industrijskog 20. veka? Izgleda da je naše viđenje emancipatorskih politika toliko jako vezano za oblike borbe koje su kulminirale Oktobarskom revolucijom da uopšte nismo u stanju da mislimo emancipaciju izvan linearnog koncepta revolucionarnog velikog Događaja (Marksova koncepcija istorije kao kontinuiranog linearnog narativa koji kulminira „velikim praskom“, odnosno – revolucijom). Svet se promenio, kao i priroda samog kapitalizma u odnosu na vreme Lenjina i Trockog. Šta ako revolucija nije samo jedan događaj, već niz sinhronijskih singularnosti koje možda čak i u širem vremenskom periodu postepeno transformišu aktuelne istorijske uslove življenja? S tim u vezi, pogled na istoriju levice može biti od koristi: levica nije samo Trocki, niti samo Oktobarska revolucija, levica je i niz pokreta koji nisu rezultovali „velikim praskom“ a koji su oblikovali svet kakav danas polako nestaje; tu mislim na radničke pokrete u tzv. liberalnim demokratijama: borba za prava žena, za minimalnu nadnicu, za četrdesetočasovnu radnu nedelju, za besplatno obrazovanje, za opštu zdravstvenu zaštitu, za opšte pravo glasa… Čak i ova „neostvarena“ levica (u smislu sprovedene uspešne revolucije) je ukazala na jednu važnu činjenicu – ne postoje blagodeti liberalnog, slobodnog tržišta. Tržište počiva na maksimizaciji profita a koja podrazumeva potencijalno neograničenu eksploataciju ljudi; zbog toga, postoje samo blagodeti izborenih i ostvarenih radničkih prava koja su jedina kontrateža ovoj eksploataciji. Zbog toga pitanje nije hoće li biti nove Oktobarske revolucije ili ne. Pitanje je mnogo skromnije ali ništa manje važno: da li ćemo zadržati ono što smo borbom dužom od jednog veka za radnička prava ostvarili (i u čemu su narodi nekadašnje Jugoslaviji živeli skoro polovinu veka) – pravo na rad, pravo na obrazovanje, pravo na zdravstvenu zaštitu, hoćemo li sutra imati penzije…?

Protesti u Bosni već sada, nepunih nedelju dana nakon njihovog izbijanja su dali rezultate: ukazali su na činjenicu da na post-jugoslovenskim prostorima imamo posla ne samo sa korumpiranim političkim elitama, već sa novom klasom u najklasičnijem smislu te reči, koja već sada, preko medija koje kontroliše, ponovo koristi nacionalizam kao tehniku upravljanja ljudima a u cilju zaštite sopstvenih klasnih interesa. Sa druge strane, bosansko proleće je pokrenulo jednu suštinski novu formu političkog organizovanja – plenume. Ova forma političkog udruživanja na post-jugoslovenskim prostorima skoro da nije postojala, osim ako izuzmemo studentske proteste u Zagrebu i Beogradu, ali koji sve do sada nisu poprimili masovnije razmere. Time je bosansko proleće otvorilo prostor za ono što tek treba doći: osnivanje organizovanog levog pokreta, ili „partije“ (u nedostaku bolje reči) u kome će radnici i radnice na čitavom post-jugoslovenskom prostoru prepoznati autentičnog zastupnika njihovih interesa. Dve su osnovne programske smernice koje budući levi pokret mora preuzeti kao svoje: klasna borba i antinacionalizam. Ako dobijemo novu, organizovanu post-jugoslovensku levicu (jer novu Oktobarsku revoluciju svakako nećemo), dobićemo jako puno. U tom smislu, bosansko proleće nije kraj već – početak. Ulog je veliki: ako levica ne uspe u organizovanoj mobilizaciji radnika ali i svih onih koji ispadaju iz aktuelne neoliberalne preraspodele bogatstva, neki budući fašizam svakako hoće. Slavoj Žižek je definitivno u pravu kada piše da je fašizam skoro uvek – neuspeh levice.

Umesto rezigniranosti treba zdušno podržati demonstrante širom Bosne i Hercegovine i po uzoru na bosanske plenume krenuti u posao postepenog formiranja levog političkog pokreta koji će delovati koordinisano širom nekadašnje Jugoslavije. Klasna borba i antinacionalizam su sasvim racionalni i realni principi političkog delovanja; sa dešavanjima u Bosni napokon je otvoren prostor za njihovu artikulaciju. Zašto bismo sanjali snove Lava Trockog? Moramo pronaći svoje. A onda, jednog dana, možda (i na žalost, samo možda) ćemo videti društvo u kome su neoliberalni kapitalizam i nacionalizam stavljeni tamo gde im je i mesto – na đubrište istorije.

 
Peščanik.net, 16.02.2014.