Radio emisija 02.02.2007, govore: Vesna Rakić-Vodinelić, Olga Popović-Obradović, Biljana Kovačević-Vučo i Teofil Pančić.

Svetlana Lukić: Ovaj Peščanik će biti malo kraći nego obično, jer B92 od 11 sati direktno prenosi konferenciju za novinare Martija Ahtisarija. Trenutno je Ahtisari kod Tadića, a Koštunica za tog sotonu, koji se rodio samo da bi nama oteo ono što već nemamo, neće ni da čuje. Lukavi i opasni predsednik vlade, koji se uglavnom izdaje za mudraca, trenutno je pristao da simulira glupost i primitivizam, samo da ne bi morao da primi poštu koja je poslata još 1999. Predsednik vlade bi izgleda voleo da, ako već na Kosovo ne može da pošalje vojsku i policiju, Srbiju pretvori u Masadu. To je ona tvrđava na Mrtvom moru u kojoj su negde u I veku nove ere svi muškarci, žene i deca izvršili samoubistvo, jer nisu hteli da se predaju vojnicima Desete rimske legije. Ali da ne trošim vreme našim sagovornicima, prva među njima je profesorka prava, Vesna Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić-Vodinelić: Kao i ostali, pročitala sam u novinama da premijer odbija da primi Martija Ahtisarija, sa obrazloženjem da je ova vlada tehnička, pa da prema tome on sa njim ne može meritorno da razgovara ni o kakvom predlogu. Kada sam čula da je ova vlada tehnička, vratila sam se novom ustavu Srbije, koji je donesen uz velike pohvale od te iste vlade, pogledala sam malo zakon o vladi i zaključila sam sledeće: mandat vladi prestaje ako izgubi poverenje skupštine, ako mandatar podnese ostavku i ako vlada podnese ostavku. Inače, vladin mandat prestaje tek kada prestane mandat skupštine. Kao što znamo, ovoj skupštini mandat nije prestao, odnosno ova vlada tvrdi da ovoj skupštini mandat nije prestao, zato što i posle donošenje ustava i posle najave grupacije G17 da će izaći iz te iste vlade, vlada je predložila da se zakaže sednica skupštine da bi se izglasao onaj famozni zakon, ako se sećate, o amnestiji. To ne treba zaboraviti. Ne treba nikako zaboraviti kontradikcije u koje ova vlada neprestano zapada zahvaljujući tome što misli da mi imamo vrlo kratko pamćenje. Nemamo, ili bar nemamo svi. Dakle, ova vlada je u mandatu, naše zakonodavstvo i ustav ne prave nikakvu razliku između vlade koja je u nesumnjivom mandatu i vlade posle raspisanih i održanih izbora, kao što je ova vlada. To je još jedno pitanje prepušteno dobrim ili rđavim parlamentarnim i političkim običajima.

Ova vlada bi nekako morala da se saglasi da li je ona samo tehnička ili ima pravo i na sadržinske poslove, jer vlada koja tvrdi da je tehnička ne bi smela da smeni generalnog inspektora unutrašnjih poslova. Ne znam tačno kako se zove ta funkcija, ali znam kako se zove čovek koji ju je vršio. Dakle, ova vlada nije smela da smeni gospodina Božovića zato što je to odluka koja nije tehničkog već suštinskog karaktera. Ako je verovati nekim našim novinama, ova vlada je takođe donela odluku da neki stanovi koji su dati kao službeni stanovi budu otkupljeni. Dozvolite, to je jedan akt upravljanja imovinom Republike Srbije i to ni u kom slučaju nije tehnička već sadržinska odluka. Da li je prijem Ahtisarija tehnička ili sadržinska odluka ja stvarno ne znam, ali u odnosu na prethodne primere, svakako je manje značajno da li ćete vi kao premijer primiti nekog izaslanika i od njega primiti poštu koju on ima da vam uruči i reći mu – izvinite, molim vas, ne mogu o ovome s vama da pregovaram zato što su kod nas, kao što znate, izvršeni izbori i treba da se formira nova vlada. Niko od premijera nije ni očekivao da pregovara o paketu koji je u pisanom ili možda usmenom obliku njemu trebalo da bude saopšten. Prema tome, uopšte mi ne deluje ubedljivo argumentacija da Ahtisari ne može biti primljen zato što je ova vlada tehnička. To objašnjenje je u totalnoj kontradikciji sa nekim drugim aktima, koja je ta ista vlada preuzela, tako da mi to objašnjenje deluje vrlo zabrinjavajuće. Podseća me na neka objašnjenja koja su neki naši raniji čelnici, nema ih više u životu, jednog bar, najvažnijeg od njih, davali i posle čega su za građane Srbije nastupale vrlo teške posledice. Možda to neće biti tako, ali u svakom slučaju svaki građanin Srbije ima pravo da se takvog jednog ponašanja boji i da od njega zazire. Mislim da ono nije dostojno bilo kojeg odraslog, zrelog i odgovornog čoveka.

Uverena sam da je premijer, kada je naveo to objašnjenje da neće primiti Ahtisarija zato što je na čelu jedne tehničke vlade, znao da njega mora primiti šef države. Premijer smatra da će predsednik, ako primi Ahtisarija, navući na sebe gnev jednog dela populacije i da će lakše biti prikazan kao neko ko izdaje ili dovodi u pitanje interese Srbije. Tako da verujem da je to jedna kalkulacija, kojom se pokušava da se u ovom periodu pre formiranja vlade obore akcije onoga koji se smatra najvećim konkurentom za predsednika nove vlade. Znate, zadovoljstvo premijera gospodina Koštunice zbog činjenice da je on na čelu tehničke vlade moglo bi biti ozbiljno shvaćeno kada bi on rekao – hvala bogu što sam na čelu tehničke vlade i što više neću morati da se bavim jednim tako neprijatnim pitanjem kao što je pitanje Kosova. On to, naravno, nijednog trenutka nije rekao. Iz nastojanja nekih ljudi koji su mu veoma bliski vidi se da Demokratska stranka Srbije uopšte ne misli da mesto premijera tek tako prepusti Božidaru Đeliću. Dakle, to je jedna od tih muljavih i groznih balkanskih igara koje gledamo po ko zna koji put, koja sve aktere prikazuje u prilično jadnom svetlu, kao sitne šićardžije, a ne kao državnike ili političare. Vidite ih kao neke bedne politikante, a nas kao taoce jednog nedostojnog diskursa. Bilo bi za očekivati posle toliko godina da mi koji živimo u ovoj zemlji stresemo taj teret sa svojih leđa i da se ta Srbija malo uspravi kao država i krene putem kojim idu i ostale države. Teškim, mukotrpnim, skopčanim sa porazima ili na izgled porazima, ali putem napred.

Dopustili smo kao građani da nam na čelu države dugo bude jedan režim koji je potpuno izgubio bilo kakvu istorijsku orijentaciju i uporište. U jednom trenutku smo imali jednog hrabrog čoveka koji je bio spreman na vrlo velike rizike da bi se Srbija uspravila. Nažalost, ubili su ga i onda smo opet krenuli u to sitno šićardžijsko iščekivanje da protivnik, pod znacima navoda, napravi grešku, a sve to na fonu užasne muzike gospođe Ražnatović ispred skupštine Srbije, praćene kvazi rokerima i kvazi reperima. To je jedna strašno ružna slika koju neprestano emitujemo u svet, koja nas prikazuje gorima nego što jesmo.

Podsećam vas da je vrlo, vrlo visoki funkcioner ranije savezne administracije poslao Karli del Ponte, glavnoj tužilji, pismo u kojem joj je dao jedan epitet koji zaista neću da ponovim, da bi se to nastavilo sa omalovažavajućim odnosom prema mnogim ljudima od kojih Srbija politički prilično zavisi, ma kako to bilo neprijatno, možda i nepravedno i ma kako se to nama ne sviđalo. I premijer je u vezi sa Karlom del Ponte upotrebio jednu kvazinarodnu doskočicu o devetoj rupi na svirali, kada je objašnjavao zašto je razgovarao sa Miloševićem, a da niko od njegovih koalicionih partnera za to nije znao. Rekao je da je on njega primio kao šefa najveće opozicione partije. Taj diskurs je divno objasnio Ljubomir Živkov u jednoj od svojih kolumni u Vremenu, koje je posle skupio i objavio u knjizi Groblje slonova. Baš je napisao jednu priču na ovu potcenjivačku temu i pokazao je koliko taj odnos nije dostojan elementarno pristojnog čoveka, koliko on daje bedne političke rezultate, odnosno stavlja sve nas zajedno u mnogo težu situaciju od one u kojoj bismo bili da tih seljačkih doskočica nije bilo.

U krugovima u kojima se profesionalno krećem, tema priključenja Evropskoj uniji je jako živa. Ta tema je, na svu sreću, zahvatila veliki broj mladih ljudi, stručnjaka koji pokušavaju u ovom međuvremenu, dok oni presipaju iz šupljeg u prazno, da nešto nauče. Dakle, ta tema postoji kao profesionalno relevantna tema, ali nažalost kao politički relevantna tema ona ne postoji zato što je ova naša politička zajednica, neću da kažem društvo u celini, jedna užasno poseljačena zajednica koja počiva na groznim tračevima o tome ko je kome bolje doskočio, ko je koga više ocrnio, ko je o kome podrugljiviji stih napisao. Oni nemaju pravo da se rugaju jedni drugima zato što su svi potpuno izgubili kredibilitet, što se pokazalo i na poslednjim izborima. Jedini koji imaju pravo da im se rugaju su građani. E sad, građani svoje pravo na ruganje baš nisu dovoljno iskoristili. Možda bi se naši političari malo trgli kada bismo im se svi mi čoporativno malo više rugali i pokazali im da oni nisu gospodari našeg života i naše smrti. Treba da ih na izvesno vreme zanemarimo, da nam ne bude glavno pitanje s kojim se budimo da li će oni formirati vladu – možda će tada staviti prst na čelo.

Znate, njihovo zanimanje mnogo više zavisi od nas nego što, na svu sreću, naš svakodnevni život zavisi od njih. Osim države postoji tu i neki krug potpuno privatnih odnosa – gde ću da radim, koliko ću da zaradim, kojim sportom mogu da se bavim, u kom ću kafiću da sedim, sa kim ću da sedim, šta ću da čitam. Hvala bogu, za sve to ne moramo njih da pitamo, sve nam je to postalo mnogo lakše, dostupnije. Ako ne mogu da kupim knjigu, mogu nešto da čitam na internetu. Ako bi naš interes za to da li će oni imati ovaj ili onaj posao opao, čini mi se da bi se onda oni malo više potrudili oko nekog javnog dobra nego što se sada trude. Jedino što ih sada interesuje jeste kako će se pozicionirati, a šta je nas briga kako će se oni pozicionirati, u krajnjoj liniji šta nas je briga. Neka se pozicioniraju kako hoće, samo neka rade svoj posao. Ako su se trudili da dođu na vlast, onda neka se trude da naprave neku vladu. Ako neće da se trude, pa ni mi nećemo da idemo na izbore sledećeg puta, šta drugo da kažem.

Postali smo strašno koncentrisani sami na sebe. Neću sad upotrebiti reč autistični, premda ona i nije daleko od istine, ali mislim da smo kao društvo, a i kao pojedinci postali strašno koncentrisani samo na sebe i čini nam se da niko drugi nema slične probleme, čini nam se da je nama najteže i najgore na svetu, čini nam se da su naši problemi apsolutno nerešivi i čini nam se da ni od koga ne možemo ništa da naučimo i nemamo strpljenja ni da čujemo nekog drugog. Imam objašnjenje za to, mi smo zaista dugo bili  izolovani od strane Ujedinjenih nacija i ostalih delova međunarodne zajednice. Oni su hteli da izoluju režim, a izolovali su i društvo. Istaknuti predstavnici civilnog društva, u koje ću samokritički ubrojati i sebe, bili su strašno razočarani kada je Miloševićev režim pao, jer su ipak gajili visoke nade. Bili su razočarani kasnijim razvojem događaja, ubijeni u pojam užasnom kriminalizacijom našeg društva, ubistvom Đinđićevim i načinom na koji je ono procesuirano, percepirano i zloupotrebljeno za razne prljave političke obračune. Izgubili smo energiju da se interesujemo za svet oko sebe. I imamo samo onoliko energije koliko nam je potrebno da preživimo i podnesemo ono što se nama dešava. To je jedna ozbiljna entropija, nisam stručnjak za to, ali čini mi se da našoj vladi kao jedan od prioriteta treba preporučiti da nekako pokuša da iščupa društvo i pojedince iz tog poluočaja. To je podjednako značajan prioritet kao i priključivanje Evropskoj uniji i prihvatanje standarda koji treba da nam omoguće da joj se priključimo. Šta nam vredi ako uđemo u tu Evropsku uniju strašno depresivni, kao neki delovi poljskog društva, ili upadnemo u neke užasne nacionalističke zamke, kao što se tamo dešava. Ne vidim da je prosečnim ljudima u Poljskoj mnogo bolje ili drukčije posle ulaska u Evropsku uniju. Mislim na delove poljskog društva koji jako liče na glavni tok u Srbiji.

Svetlana Lukić: Na kraju razgovora sa profesorkom Vesnom Rakić-Vodinelić slušate nekoliko reči o njenoj koleginici, prijateljici i našoj dragoj sagovornici, pravnoj istoričarki Olgi Popović-Obradović, koja je umrla prošle nedelje u Beogradu.

Vesna Rakić-Vodinelić: Čini mi se da u onome što je do sada o Olgi rečeno nije dovoljno podvučeno to koliko je ona bila dobra pravna istoričarka. U javnosti je ona naravno mnogo više i šire poznata kao osoba koja je zastupala određeni politički stav i koja je držala do određene vrste principa. I naravno, to je ono što mnogo lakše dolazi do šire publike nego ono čime se ona profesionalno bavila. Imala je u svom pristupu nauci ono što zaista krasi sofisticiranog naučnika: vrlo obzirno vođenje računa o istorijskim činjenicama na osnovu kojih formira zaključak, a onda i odvažnost da saspe u lice i stručnoj i opštoj javnosti jedan istorijski zaključak koji je vezan za nacionalnu istoriju, a koji može da povredi neka predimenzionisana nacionalna osećanja i očekivanja. Olga se nijednog trenutka nije libila da da vrlo jasnu dijagnozu koja bi se mogla primeniti na sadašnjost. I upravo zato je imala jako mnogo protivnika, ne samo u političkom smislu, nego i među nekim pripadnicima sopstvene struke, koji su njena gledišta kritikovali sa političkog, a ne sa teorijskog stanovišta. U Olginim publicističkim i teorijskim radovima meni se čini najvažnijim njeno objašnjenje današnje ideološke i političke uloge Srpske pravoslavne crkve, ali čini mi se da je još mnogo važnije njeno objašnjenje istorijske geneze jedne takve uloge, jer na osnovu toga mi možemo da napravimo određena predviđanja za budućnost. Ona je u svom polju pokazala odvažnost i neustrašivost u zaključivanju.

Svetlana Lukić: Sada ćete čuti nekoliko snimaka Olge Popović-Obradović iz arhive Peščanika: dva kratka segmenta razgovora sa njom snimljenih prošlog i pretprošlog proleća, ali prvo slušamo deo njenog nastupa sa promocije knjige Vladimira Bebe Popovića iz novembra 2006, u kojem se profesorka Popović bavi kontekstom ubistva Zorana Đinđića.

Olga Popović-Obradović: Odmah nakon ubistva premijera mnogi tumači tog događaja okrenuli su se nešto daljoj prošlosti, pa su pokušali da u njoj potraže neke primere za koje bi se mogla utvrditi sličnost sa slučajem ubistva premijera Đinđića. Obično se pominjao knez Mihailo Obrenović, kralj Aleksandar Obrenović, kralj Aleksandar Karađorđević. Po mom dubokom uverenju daleko preciznije i tačnije od svih tih analitičara, taj nešto dublji istorijski kontekst, razumeo je niko drugi do Amfilohije Radović u govoru koji je održao pored odra pokojnog premijera, u govoru koji je nazvan Opelom premijeru Zoranu Đinđiću. U tom svom govoru Amfilohije Radović je Zorana Đinđića povezao sa dinastijom Obrenović, koja je pod kraljem Milanom Obrenovićem postala simbol vezivanja Srbije za zapad, a samim tim i za politiku modernizacije Srbije. Za ogromnu većinu onovremene Srbije, dakle, s kraja XIX veka, ta politika okretanja ka zapadu bila je ravna izdajstvu. Zato je ubistvo poslednjeg Obrenovića, nakon kojeg je došlo do duge vladavine Narodne radikalne stranke, u onovremenoj Srbiji kvalifikovano, interpretirano ne kao zločinački čin, nego kao legitiman, herojski čin čije izvršioce ne treba kažnjavati, nego ih treba slaviti kao heroje i spasioce naroda. E, upravo tu istoriju Srbije vrlo je dobro naučio i vrlo je dobro razumeo Amfilohije Radović i tim svojim govorom on je onima koji su u Srbiji to umeli da čuju i razumeju poručio – tako prolaze u Srbiji oni koji je vode na zapad, oni su uvek bili i ostaće izdajnici i zato oni predstavljaju legitimnu metu za odstrel. E, to je ta crvena nit koja povezuje ubistvo Zorana Đinđića sa tom nešto daljom prošlošću Srbije, koju je Amfilohije Radović u najvećem pravoslavnom hramu na svetu predočio srpskoj javnosti na jedan vrlo dijabolički način.

Postoji, međutim, jedan bliži i rekla bih značajniji istorijski kontekst od ovoga na koji je ukazao Amfilohije Radović u opelu pokojnom premijeru. Treba se pomeriti za 100 godina kasnije, kada je ideja moderne Srbije koju je simbolisao pokojni premijer Đinđić postala problematična ne samo više i ne na prvom mestu iz nekih načelnih, ideoloških, kulturoloških razloga. Pojavio se jedan mnogo prozaičniji razlog otpora takvoj viziji Srbije, a on je bio vezan za činjenicu da je Srbija u to vreme, nakon svršenih ratova i zločina neviđenih razmera, neumitno ušla u doba odgovornosti. Pokazalo se da Srbija nije spremna za takvo suočavanje i da je u njoj previše onih koji zaziru od takvog suočavanja, boje ga se, bilo zato što se boje moralne odgovornosti, odgovornosti pred istorijom, zato što se boje političke odgovornosti ili se možda boje i krivične odgovornosti. Svi su oni s razlogom u Đinđiću prepoznali veliku opasnost i umesto njegovoj koncepciji moderne Srbije, oni su se okrenuli politici legalizma, a to znači kontinuiteta sa režimom Slobodana Miloševića. I to je zapravo bila smrtna presuda za Zorana Đinđića, jer ta politika legalizma, a zapravo kontinuiteta sa prethodnim režimom, mogla se oslanjati i faktički se oslanjala samo na takozvani patriotski blok, odnosno na antihaški lobi i organizovani kriminal, koji su naravno među sobom bili simbiotički povezani i koji su vrlo brzo nakon 5. oktobra rekonsolidovani i iz dana u dan zapravo sve više dobijali na značaju. Temeljne državne institucije, koje su prethodno bile sistematski i do kraja razorene, kriminalizovane potom, upregnute su tada u funkciju odbrane ratne zločinačke mafije. Došlo je do isprepletanosti njihovih interesa i oni su se povezali u jedno jedinstveno zlo. Situacija je bila takoreći bezizlazna.

Saradnja sa Hagom je bila pod sistematskom blokadom, lustracija se odbacivala, a sudovi su bili ili nesposobni ili korumpirani ili, kako vidimo, i upleteni u organizovani kriminal. Tada se Srbija zapravo davila u zločinu. Sa svim tim nosio se Zoran Đinđić, sam sa grupom svojih saradnika. Eto, to su bili rezultati legalizma sa kojim se posle 5. oktobra pravdala svaka blokada reformi koju je vlada premijera Đinđića pokušavala da ostvari. Naravno da je od početka blo jasno da je ta politika legalizma jedno obično ruganje zdravoj pameti, ali tada je, 12. marta, postalo jasno da to ima jedan ozbiljniji cilj, a to je – i posle Miloševića Milošević. Na taj način je 12. marta tim ubistvom srušen mit o 5. oktobru. Tada je, znači posle 5. oktobra, a ne pre 5. oktobra, toj viziji moderne Srbije zadat najteži udarac, ako ne i odlučujući udarac, jer tada je Srbija bila suočena sa činjenicom da se borba za modernu Srbiju može izjednačiti sa Sizifovim poslom i to poslom za koji se plaća najveća cena.

Znate šta, ja sam sama sa sobom svakog dana po nekoliko puta u sukobu, jer vi nemate pokazatelje. Imamo doduše ove poslednje izbore koji su pokazali ogromnu moć radikalne stranke. Retorika upotrebljena u toj izbornoj kampanji je zastrašujuća, uključujući naravno i sve što se tiče ratnog programa, programa velike Srbije, koji i dalje tu stoji kao nešto što nije sporno, uključujući i neodricanje od predsednika koji sada sedi u Hagu. To je zaista jaka stranka, organizovana stranka, to jeste važan pokazatelj. I važni su pokazatelji ovo što se dešava poslednjih dana sa tim antisemitskim naletima i terorom koji se nad pojedincima sprovodi. Ali, s druge strane, vidite ove komentare koje možete pratiti na sajtu B92 povodom pojedinih vesti, a i pojedinih događaja, kao što je recimo bio intervju ovoga Bebe Popovića. To je događaj, to nije vest, to je događaj. Iz tih komentara zrači jedna prilično zdrava politička pamet, kao da je zapravo brzina političkog sazrevanja povećana. Ja ne mogu da kažem da se nešto dramatično desilo ili da će se nešto dramatično desiti, ali mi se čini da je potrebno sve manje i manje vremena da bi se neke nove činjenice političkog života sagledale u realnom svetlu. Malo vremena protekne od neke nove političke figure koja se pojavi, izgleda demokratično, pa se vidi da baš i nije demokratična, malo vremena protekne i javnost reaguje na pravilan način. Sve manje, čini mi se, robuje nekim autoritetima, sve je više sklona da autoritete preispituje. Sumnja je vrlo važna stvar, sumnja je prva pretpostavka političkog mišljenja. Imam utisak da je sumnja nešto što se rađa kao politička činjenica, takođe. U tom smislu ja, eto, kažem, čini mi se da ima nekih nagoveštaja promena i da ima neke perspektive da zaista možda idemo brže u nekom pravcu koji nam obećava opstanak. Ne toliko dobar život koliko samo opstanak zaista, jer mislim da su nam vitalni interesi u pitanju. Mi smo ponovo u tom stanju da moramo da razmišljamo baš bukvalno o opstanku i mislim da je sve veći broj ljudi toga svestan. Eto, to se meni čini.

Ja se uzdam u građane Srbije. To jako teško ide, na prvom mestu zbog toga što se izlazi iz zla nesagledivih razmera, u kome je odgovornost društva ogromna, svakog pojedinca, uključujući i nas dve koje razgovaramo danas – ja tako to vidim. Ja jednostavno, kao i svaki drugi normalan čovek, moram da živim i moram da verujem da je moguće da se te stvari promene. Ja druge nade nemam.

Svetlana Lukić: Bila je ovo istoričarka Olga Popović-Obradović, koja je juče sahranjena u Beogradu. Osim njenih analiza Srpske pravoslavne crkve, kosovskog pitanja ili zlatnog doba srpske demokratije, u Peščaniku će nam naročito nedostajati njen lep i sugestivni glas. Neko mi je jednom opisao kako TV i radijski signali na kraju napuštaju zemljinu atmosferu i odlaze na putovanje kroz svemir. Ako zanemarim činjenicu da nas trenutno zbog ometanja ne čujete ni na Zelenom vencu, volim da zamišljam kako upitni i jasni Olgin sopran napušta sunčev sistem i odlazi u slobodu.

Slušate Biljanu Kovačević-Vučo.

Biljana Kovačević-Vučo: Ne mogu više ni da gledam političke analitičare na televiziji. Njihova izborna matematika polazi od pogrešne pretpostavke, koja nas gura u blato već dugi niz godina, a to je da je Demokratska stranka Srbije deo demokratskog bloka, a ako nije deo demokratskog bloka onda je nužno zlo, jer je ona spas od radikala. Besmisleno je to govoriti za DSS, sa njihovim stavom prema saradnji sa Hagom, sa njihovim stavom o prekidu diplomatskih odnosa sa celim svetom, sa njihovim ratnim stavom i doslednošću u preziru prema međunarodnoj zajednici. Ako oni na tome budu istrajavali, ne vidim benefit  koji mi imamo od koalicije sa Demokratskom strankom Srbije, koju razni analitičari smatraju strankom bez koje se ne može, zato što je najbolja udavača – oni to zovu koalicioni kapacitet, a zapravo se radi o najobičnijem, najbednijem ucenjivačkom kapacitetu jedne stranke, koja nas je u crno zavila. Havijer Solana pun sreće i nade kaže da je Vojislav Koštunica rekao da hoće da uđe u demokratsku vladu. Po tome se vidi da Evropska unija još uvek nije shvatila s kim ima posla. Mi smo u klopci, jer sada oni koji su zabetonirali sistem, postavili svoje ljude na ključna mesta, nisu dozvolili razvoj Srbje niti izručenje Mladića Hagu, kao ni nastavak pregovora sa Evropskom unijom – oni treba da nas spasu, jer Koštunica ima najjači ucenjivački potencijal. E pa, to je malo suviše cinično da bi neko ko se zaista zalaže za demokratizaciju Srbije, ljudska prava i evropske vrednosti pristao na tu varijantu.

Na ovim izborima se desila jedna stvar koja je zaista dobra i kojoj možemo da se radujemo, bar joj se ja jako radujem, a to je ulazak koalicije oko LDP-a u parlament. Za to smo se borili 15 godina. Oni su nametnuli određene standarde, kojih je počela da se drži i Demokratska stranka. Znači, jedan veliki broj ljudi se na mnogo čistiji način nego ranije zalaže za evropske  vrednosti i prestanak političkog muljanja u ime dodvoravanja biračima, kontaminiranih propagandom koja traje već skoro 20 godina. Oni kao ledolomac počinju da razbijaju taj led u Srbiji, koja konačno počinje da prihvata kao legitimne one vrednosti za koje do skoro nije htela ni da čuje. Nekoliko nevladinih organizacija je otvoreno stalo iza te koalicije i zbog toga su kažnjene. Kampanje koje su pozivale na neutralno glasanje su se poklopile sa kampanjom Srpske radikalne stranke – izađi i glasaj. U situaciji kada ne izručujemo Mladića i ostale haške optuženike i to zato što ih i dalje smatramo herojima, u situaciji prekinutih pregovora sa Evropskom unijom, pevanja uvredljivih pesama, koje nas prave budalama, ne možemo da pozivamo ljude – ej, glasajte za one koji neće da izruče Mladića i koji smatraju da je to izdaja srpskog naroda. Ne možemo da kažemo – glasajte za one kojima Ceca peva na trgu i govori kako je Koštunica ujedinitelj, ili za Sandu Rašković-Ivić koja kaže – Albanci konačno moraju da shvate da žive na tuđoj teritoriji. Ako neko stalno ucenjuje koalicijom sa radikalima i time da će u Srbiji nastati katastrofa ako oni ne budu glavni u vladi, taj zaslužuje kaznu, a ne da bude deo demokratskog spektra i da se sa njim pregovora. Prema tome, Demokratska stranka Srbije nije, niti može biti deo demokratskog bloka. To može da kaže Havijer Solana i ko god hoće, ali oni to jednostavno nisu i krajnje je vreme da se Havijer Solana i ostali predstavnici Evropske unije informišu o tome ko je i šta je Koštunica.

Jedva čekam da ode Jočić i jedva čekam da ode Stojković. Za ove tri godine oni su uspeli da reorganizuju ministarstva i postave svoje ljude i viknu – e, sad imamo profesionalce u ministarstvima. Prosta zamena ministara neće mnogo promeniti situaciju, jer ključni ljudi su njihovi. Ako smene Radeta Bulatovića, ja ću prva slaviti, ali pitanje je koje je on ljude ostavio i da li će on tu ipak ostati kao siva eminencija, pa će biti svejedno da li je na njegovom mestu neko drugi. To je najveći problem. Rade Bulatović je uz pomoć Demokratske stranke Srbije toliko zabetonirao situaciju da sada na čelo BIA može da dođe ko god hoće, a da se ništa ne promeni. Trenutak kada je trebalo da se izvrši dekonstrukcija cele BIA, da se ona razbije, da se otvore dosijei je definitivno prošao i to će sada biti problem. Kasno je za lustraciju, koja je sprovedena u normalnim tranzicionim zemljama. Period entuzijazma je prošao, ali postoji mogućnost da se utvrdi zbog čega je lustracija propala i da neki ljudi odgovaraju zbog toga. Možemo da krenemo unazad i vidimo ko je odgovoran za to što dosijei nisu otvoreni i onda ćemo doći i do ubistva premijera i odgovora na pitanje da li je to bio puč. Postoje samo dva odgovora na to pitanje, ne postoji treći – to je bio puč ili su kriminalci rešili da ubiju premijera. Znači, bio je puč. I onda ideš dalje unazad, ko je čuvao Mladića, koliko dugo ga je čuvao,koji su ljudi za to znali, zašto ga nisu izručivali, koja je uloga vojske, bivših Koštunicinih savetnika, sada veoma prominentnih ljudi, od šefa BIA, pa na dalje. Znači, nije kasno za neke stvari.

Koštunica je preskočio lustraciju i onda rekao – već smo zašli u demokratiju, prošlo je puno vremena. E, pa ja mislim da nije kasno za sve. Mora da se sprovede neka vrsta lustracije unazad, do ubistva premijera i uloge DSS i G17 plus. Strašno je u šta se pretvorilo suđenje za ubistvo Đinđića, koje trpi udare sa svih strana, pre svega od izvršne vlasti. Na dan izborne tišine, Božo Prelević u Press-u obnavlja teoriju da su Đinđića ubili njegovi najbliži saradnici i sa njim vodi intervju Đoko Kesić. Onaj Nikola Vrzić i ostali iz NIN-a godinama šenluče na tom ubistvu, ometaju istragu i zaluđuju javno mnjenje i pobunjuju ga protiv ljudi koji vode jedan od najozbiljnijih postupaka u ovoj državi. Cilj tog postupka je da se utvrdi ko je ubio Đinđića, pri čemu o političkoj pozadini ubistva može samo da se sanja. I pogledaj šta se dešava sa transkriptima razgovora Bagzija i Kajganićke. U Subotici se po službenoj dužnosti pokreće postupak protiv Miloša Vasića, smenjuju Čolićku, tužiteljku III opštinskog suda, a svi znaju da transkripti postoja i šta je tamo izgovoreno. Pojavljuje se Dejan Milenković-Bagzi, on govori o sadržaju razgovora sa Biljanom Kajganić. Ne pokreće se postupak zbog nagovaranja Dejana Milenkovića da lažno svedoči, nego sud ispituje da li transkripti uopšte mogu da se upotrebe kao dokaz, mora da se vidi da li su oni zakonito pribavljeni ili ne.

Vodi se rasprava o tome kako su se transkripti našli kod Marka Kljajevića, umesto da se pita – ej, čoveče, u kakvoj državi mi živimo kada predsednik sudskog veća ne sme da zadrži transkripte u sudu, jer ima realno očekivanje da će oni nestati, da ih neće biti, ako ih ostavi u spisima. Čovek je ilegalno morao da sačuva transkripte da bi oni mogli da budu upotrebljeni. E, sada su dobili transkripte, ali oni se bave utvrđivanjem njihove zakonitosti i cela priča se opet razvodnjava. Pojaviće se eksperti i cela priča će dobiti groteksni oblik, pa će ljudi da kažu – jao, ne mogu više to da pratim, više mi nije jasno šta se dešava. To je bila uloga i trećeg metka, da se ubije smisao suđenja za ubistvo premijera i da se kompromituje politička pozadina ubistva. Užas jedan šta se radi sa tim predmetom. To je slika pravog stanja ne samo u pravosuđu, nego u celom društvu.

Šef poslaničkog kluba DSS-a, dični Aligrudić, kaže da nije obavešten o stavu DSS-a o koaliciji sa radikalima, jer nije bio u zemlji. Pa nam to još kaže na engleskom, valjda da bi pokazao kako je za tri dana u Strazburu zaboravio srpski jezik. Ali zato zna da njegova stranka sigurno neće sarađivati sa LDP-om. Za to mu nije potrebno da zna stav stranke. Nije bio tu samo za radikale, možda se baš tu nešto promenilo za vreme njegovog odsustva. Ne, nije se ništa promenilo, oni bi sa radikalima, samo da vide kolika je cena koju će morati da plate. Da, oni žele sa radikalima, oni vole radikale, radikali su im bliski, to su brat i sestra od tetke, ali samo ih još zanima ta cena i koliko mogu da ušićare dok ih svi iz Evropske unije mole – molim vas, uđite u demokratski blok. Oni će moliti i Borisa Tadića i ove druge, mada izgleda ne moraju mnogo da mole, ali će ih ipak moliti da popuste malo Koštunici da on ne bi otišao sa radikalima. Opet će se investirati u državnika godine, Vojislava Koštunicu, bez obzira koliko nas je unazadio, uništio, uveo u srednji vek. Ma nema veze, važno je da je to demokratski blok. I mi ćemo se onda igrati demokratskog bloka i opet se neće raspravljati o tome ko je Koštunica i šta su uradili Koštunica i klika oko njega, nego će se i dalje raspravljati o nama – e, a zašto su izdali knjigu o Koštunici, to nije u redu, to će biti problem. A neće biti problem to šta je taj čovek uradio i šta još uvek radi sa Srbijom.

To je politika – ne talasaj i nemoj da praviš probleme. Svi bi tako voleli da žive mirno, da ih niko ne uznemirava. I onda im ne pravi problem Koštunica koji krije Mladića, nego organizacija koja postavi pitanje o tome ko stoji iza skrivanja Mladića. Ili ono čuveno naše – tačno je sve što govoriš, ali način ti ne valja. Možeš da kažeš – čoveče, hapsim te zbog ubistva, ali moraš da budeš nasmejan, ne smeš da budeš namrgođen. Hajde, bićemo nasmejani, pa ćemo govoriti – ej, ljudi, stvarno treba da se izruči Mladić, jer ne možemo da živimo sa Mladićem herojem u našim srcima, ne može tako da se živi, to nije legitimna opcija, to je protivzakonito, čovek je optužen za najteže zločine. Evo, smejaćemo se, rukovaćemo se, sve će biti uvijeno u formu pristojnosti, ali ni to neće biti dovoljno. Smejanje se preporučuje samo zato da bi se cela priča zatvorila, da bi se javnost anestezirala, a ljudi koji uporno o tome govore diskvalifikovali. I to uspeva. Kada kažeš da je Koštunica uzrok naših problema, onda si ti ekstremista, a on je političar koga treba maziti. To je onaj sindrom iz škole. Postoji 50 odličnih đaka na koje niko ne obraća pažnju, a jedan jedini pravi čuda i maltretira sve živo, pa samo njega da smirimo i bićemo srećni. U tome je kapacitet Demokratske stranke Srbije, to kapacitet lošeg đaka, čoveka koji pravi incidente, koji može da maltretira sve oko sebe i da to ne bi činio, u svemu ćemo mu udovoljavati, žrtvovaćemo pristojne ljude da on ne bi napravio nešto još gore od onoga što pravi. Mislim, to može da funkcioniše onda kada ti on drži taoce i to je situacija koja sme da traje vrlo kratko, ali to ne može da bude politika.

Navijam za Demokratsku stranku i na izborima sam navijala da to bude najjača stranka, jer smatram da bi to bilo jako dobro za Srbiju, ali njihovo interesovanje za slučaj ubistva premijera nije autentično. Na primer, teorija trećeg metka je prošla bez njihove prave reakcije. DS u to doba nije bio na vlasti, ali s njihove strane su izostala pitanja, za koja se nadam da će uskoro biti postavljena. Ne znam da li je Krstić iz Tadićevog kabineta član Demokratske stranke ili nije, ali on jeste njegov savetnik za medije, koji je na blogu B92 zastupao teoriju trećeg metka i tvrdio da je Đinđić isterao Bebu i Čedu iz stranke i insinuirao da su Đinđićevi saradnici ubili premijera. Postoji veliki broj ljudi jako bliskih Borisu Tadiću koji spinuje ovu priču o ubistvu premijera. Oni su time učestvovali u razvodnjavanju i kompromitovanju političke pozadine ubistva i pomogli onima koji su bili na vlasti da urušavaju sud, smenjuju tužioce i sudije i vrše razne druge pritiske na pravosuđe. Kreiranje priče o trećem metku i umešanosti Đinđićevih najbližih saradnika u ubistvo ne potiče od Tadićevih saradnika o kojima govorim. Ali svojim nipodaštavnjem nalaza veštaka iz Visbadena i veštačenja naših veštaka, kao i svega što je išlo u prilog optužnici, oni su tercirali ministru pravde, Stojkoviću, i celoj toj ekipi koja je, u stvari, htela da ukine to suđenje. Još uvek nemamo odgovore na pitanja zašto se to dešavalo, ali ti odgovori će morati da budu dati jednog dana.

Mislim da će ovih 15 novih poslanika uspeti da ovakva pitanja stave na dnevni red. Mogu da ih gađaju, mogu da ih satanizuju, mogu da ih proglašavaju narkomanima – užasno mi je da ponavljam celu skalu tih napada, ali tih 15 ljudi će biti u poziciji da konačno postavi nove standarde. Oni će biti kao električni zec. Na njihova pitanja će morati da se daju neki odgovori, pa makar i međunarodna zajednica odustala od njih. Ono na čemu moramo da insistiramo je da Mladić nikada ne postane heroj, Mladić koji simbolizuje sve ratne zločine, da Miloševićeva politika nikada ne postane herojska i odbrambena i da se utvrdi politička pozadina ubistva Zorana Đinđića. Ne možemo da se oslanjamo samo na pritiske međunarodne zajednice. Sa LDP-om u parlamentu dobijamo jači unutrašnji potencijal za pritisak na vladu. Demokratska stranka će takođe postavljati standarde, jer sa svojih 65 poslanika oni postaju značajan faktor u parlamentu. Odgovori na suštinska pitanja se mogu izbegavati jednom, drugi put, treći put, pet puta, ali uz upornost ove dve grupacije, Srbija ima šanse da se i bez aktivnog učešća međunarodne zajednice izbori za njih. U septembru odlazi Karla del Ponte, govori se o obnavljanju pregovora o ulasku u Evropu i bez Mladića, ali važne stvari neće ostati zatrpane. Sa promenjenim političkim predstavništvom u parlamentu posle najnovijih izbora to ipak neće tako lako proći.

Mi nemamo diktaturu u kojoj trojke prebijaju ljude na ulici ili onu u kojoj ćemo mi da nestanemo bez traga zato što smo pričale protiv Koštunice, ali to može da znači i da se oni još uvek osećaju dovoljno sigurno. Situacija može postati napetija sada kada se promenio sastav parlamenta. Oni su se osećali sigurnima zato što im je jedina opozicija bila Demokratska stranka sa svojim nedefinisanim stavom. Sada će imati pravu opoziciju. I kada ta opozicija postavi pitanje njihove odgovornosti, biće proglašena za troublemakers, koji opet dovode radikale na vlast. Ne dovodimo mi radikale na vlast, dovodi ih Koštunica, on razmišlja da li će sa njima ili ne, a mi svi treba da živimo u strahu od toga da li će zet da bude dobro nahranjen. E, pa neće moći tako. Zašto niko ne napravi pritisak na Vojislava Koštunicu i njegove ljude da se prilagode većinskoj demokratskoj volji. Kada se 2004. pravila vlada, svi su tražili od Demokratske stranke – očistite se, očistite se i onda su se oni čistili – mada Koštunica nikada nije bio zadovoljan. Ej, i socijalisti su tražili da se DS očisti zbog Bodruma i Kori Udovički, guvernerke Narodne banke. Sada je očišćena Demokratska stranka dobila skoro milion glasova i 65 poslanika. I zamisli da sada Demokratska stranka kaže – može DSS, ali prvo se očistite. Svi bi poludeli – kako Demokratska stranka Srbije da se čisti, pa oni imaju etiketu najpoštenijih, najvrednijih. Zamisli kada bi ti rekao – očistite radio televiziju od Tijanića, očistite crkvu od Amfilohija, očistite Politiku od Ljilje Smajlović. Svi bi rekli – pa to stvarno nema smisla, to je lustracija, kakve su to demokrate koje traže lustraciju. A jedina lustracija koja je u ovoj zemlji sprovedena bilo je čišćenje Demokratske stranke, na šta je, nažalost, Boris Tadić pristao. On je izvršio lustraciju sopstvene stranke i to na zahtev DSS-a. A kada bi sada on postavio pitanje odgovornosti ljudi koji su bili na državnim funkcijama, bilo bi mu odgovoreno da lustracija nije moguća, i to naročito ne za prethodni period. Kao, nećemo se osvrtati na prošlost nego ćemo gledati u budućnost. Jeste, pošto su mnogi ljudi platili glavom ili im je uništen život, mi gledamo u budućnost. Ne želimo da se bavimo prošlošću, jer je nama dobro, pa bi da gledamo u budućnost. Ma ne, neka se Demokratska stranka Srbije očisti od Koštunice, pa ćemo da razgovaramo. Zašto, na kraju krajeva, DS ne prebaci odgovornost na DSS i ne kaže – evo vam, pravite vladu, evo izvolite, napravite vladu, pa neka oni njih ucenjuju, da vidimo kako će da se postave. Čime ti loši đaci uvek zaslužuju da budu privilegovani – time što imaju moć, nekontrolisanu i neograničenu moć. Pa briga me, ja ne pristajem na to.

Svetlana Lukić: Evo, žurimo, žurimo. Oko 11 počinje direktan prenos konferencije za novinare Martija Ahtisarija iz Medija centra. Slušate Teofila Pančića.

Teofil Pančić: Kada bi čovek slušao šta ovi naši pričaju o Kosovu, pomislio bi da se ništa nije dogodilo, ni 1999, ni pre, a ni posle toga. Kao da je ovo nulti dan istorije, pa ćemo da sednemo i razgovaramo na ravnoj nozi, da vidimo šta ćemo s tim Kosovom. Pa imamo nekoliko opcija, od kojih je jedina prava to da Kosovo bude deo Srbije. U pitanju su velika neozbiljnost i površnost, ufačlovane u privid ozbiljnosti i državotvornosti. To je neodgovorno bacakanje pred jednim problemom koji je isuviše star, isuviše ozbiljan, isuviše težak da bi se tu nešto suvislo još moglo uraditi. I umesto da se ta priča na neki što bezbolniji, elegantniji način zatvori, mi ćemo, bojim se, njome da se bavimo na sve moguće načine i to će da se reflektuje na sve živo, počevši od famoznog formiranja vlade. I to će da traje. I ne samo da će da traje nego će i da truje.

Svetlana Lukić: Koštunica neće da primi Ahtisarija i kod Tadića na pregovore o sastavljanju nove vlade šalje jednog Jočića. Time nam je direktnije nego ikad pokazano da je sva briga o Kosovu samo u funkciji preraspodele moći unutar Srbije.

Teofil Pančić: E, to ćemo da vidimo. Ja sam tu jako skeptičan. Čini mi se da to nije samo to i da mi možda potcenjujemo Koštuničin potencijal za pravljenje štete. Koštunica jeste čovek koji ima neku ideologiju i mi to potcenjujemo. Kada se kaže – ma, Koštunica je isti Milošević, to nije tačno u smislu da oni kao ličnosti nisu ni slični. Milošević je cinik, a Koštunica mi više liči na Tuđmana. On ima nečeg od te tuđmanovske zadrtosti i fanatizma. Tuđman je bio ideološki monoman, spreman da učini sve da bi se ostvarila njegova viziija. Meni Koštunica liči na tu vrstu fanatika. Možda sam naivan, videćemo, ali zaista mi se čini da je Koštunica u stanju da od sebe i Srbije učini sve što je potrebno, pa i da prekine diplomatske odnose sa svima, da bi ostvario svoj cilj. Ako je potrebno da zbog toga zarati sa svima, on će i da zarati. On je čovek koji direktno opšti sa istorijom, on na manje od istorije ne pristaje, sve što je niže od toga njemu nije interesantno, on smatra da to njega nije dostojno. Dakle, on je čovek koji ne želi da bude upisan u nekoj imaginarnoj srpskoj istorijskoj knjizi kao onaj koji je, je l’te, izgubio Kosovo. E, pa da on ne bi bio taj, on će sve nas žrtvovati bez ikakvog problema i ne mislim da on u tome blefira.

Znači, platformu za formiranje nove vlade čini i zahtev da sa svima koji priznaju Kosovo treba prekinuti diplomatske odnose. Uopšte ne mislim da je to blef i to je ono što me plaši. Devedesete godine su bile idealne godine za mufljuze, lopove i slične mutikaše svih vrsta, pa ti se onda čini da su svi na toj strani takvi, ali nisu, postoje oni koji su još gori. Ti gori su – oni pošteni, ti likovi koji rade za ideju. Takva je i Biljana Plavšić u svojoj znamenitoj fazi. Ta žena verovatno ništa za sebe nije uzela, ona nije bila neka lopuža, ali ona je bila u stanju da žrtvuje 6 miliona Srba za sveti nacionalni cilj, a da i ne govorim o nesrbima, to jedva da su ljudi, mislim, oni se ne računaju. E, pa ima u Koštunici nečega od toga. Pisao sam o tome kako se bojim da u onom trenutku kada kosovsko pitanje definitivno krene ka svom razrešenju mi ulazimo u doba velike opasnosti  od neke vrste populističke diktature ili poludiktature, u kojoj ćemo, kao na vrhuncu devedesetih, prekinuti odnose sa svima i biti divljački samoizolovana zemlja. I ovo što se dešava ovih dana ukazuje da je to potpuno realan scenario.

Treba da se podsetimo, ne samo iz izborne, nego mnogo više iz ustavne kampanje, njegovih patetičnih proklamacija. Ti vidiš da to kod njega izvire potpuno iz duše. I to te sledi. Možemo da razvijemo i ovaj scenario – ako Kosovo ide u pravcu nezavisnosti, to pojačava mogućnost formiranja vlade DSS – radikali. Ako se Koštunici ne dopadne to što će dobiti od Ahtisarija i društva, mogu da zamislim situaciju u kojoj on kaže – pa dobro, a zašto bih ja uopšte više gledao na tu međunarodnu zajednicu, ona nas je i onako izdala, ona nam je oduzela naše sveto Kosovo i ja mogu slobodno da se prepustim formiranju vlade sa radikalima, jer bože moj, ko će da spasava ovu zemlju, ko su prave patriote ako ne mi i oni. Ljudi potcenjuju tu varijantu upravo zato što tretiraju Koštunicu kao, eto, nekog blagorodnog demokratu, koji jeste malo previše okrenut tom nacionalizmu, ali zapravo se može s njim. Pa ne znam, daj bože da je to tako, ali ja sam sve manje siguran da to pije vodu.

Čak i mnogi koji nisu skloni njegovoj opciji, skloni su da nađu neki izvor legitimnosti njegovoj želji da po svaku cenu i dalje bude premijer. Neverovatno je do koje mere smo se  srodili sa tom idejom kao sa nečim što ide uz njega. Kao što je drug maršal doživotno bio predsednik SFRJ, tako nekako je prirodno da Koštunica hoće da bude predsednik nečega, po mogućnosti predsednik vlade, pošto je i on shvatio da tu leži prava vlast. Čak se razmišlja i o tome da, ako se on slučajno, eventualno, sačuvaj bože i sakloni, i pomeri s tog mesta, pa pusti recimo Tadića, onda on mora biti bar predsednik Srbije. Znači, mi smo se negde potpuno primili na to da taj čovek voli da predsedava i mora da bude neki predsednik. Mi smo kupili tu priču, ne znam da li od ovih nezavisnih DSS analitičara, ali to je potpuno glupa priča, jer nema nijednog razloga za nju. Molim lepo, čovek je izašao na izbore i dobio tih svojih 16 odsto na jedvite jade, na mišiće, upumpavajući silne Veljine glasove – pogledaj gde je DSS dobro prošao, tamo gde Velja dobro stoji. I on sada ucenjuje sve žive i mi to tretiramo kao normalno. Pa nije normalno, čoveče božiji, nije normalno da ti praviš vladu sa Demokratskom strankom i onda kažeš – mnogo vam je da imate i predsednika i premijera. Nije to pitanje mnogo ili malo, nego je to, bre, pitanje matematike. Predsednik Srbije, Boris Tadić, je predsednik zato što je dobio najviše glasova na predsedničkim izborima. Demokratska stranka treba da formira vladu takozvanog demokratskog bloka zato što je unutar tog bloka dobila najviše glasova, a ne zato što će neko da sedi i razmišlja šta je kome mnogo, a šta je kome malo. Na kraju krajeva, DSS ima premijera u dosadašnjem deljenju karata zato što je DSS najjači unutar te vlade. Zašto premijer nije bio niko iz G17 – zato što je G17 dobila manje glasova od DSS-a. Mislim, kako je moguće da je to jasno, a da ovo nije? Što reče neko – hajde da nađemo radno mesto za Vojislava Koštunicu. Šta me briga za radno mesto Vojislava Koštunice, neka ide u Institut društvenih nauka, pa neka tamo dočeka penziju, šta mu fali. Zašto za njega tražimo nužni smeštaj na funkciji? Neću da se bavim time.

Imamo jasnu i čistu situaciju. Imamo predsednika države koji treba da da mandat nekome da sastavi vladu. Ne može da da mandat Tomi Nikoliću, jer zna da Toma Nikolić niti hoće, niti može da pravi vladu. Nema druge nego da se Đeliću da mandat. Ako Đelić ne može da sastavi vladu, za to može da postoji samo jedan razlog – opstrukcija DSS-a. Ako dođe do opstrukcije DSS-a, pa bolji su i novi izbori, nego da pristanemo na to da Koštunica ima još jedan mandat i da se ništa ne menja. Poštenije bi onda bilo i da radikali dobiju mandat, jer radikali su ga milion puta više zaslužili. Može to mene da užasava, ali realno gledano, ti ljudi imaju 30 odsto glasova u ovoj zemlji. Ne može Koštunica ni na koji način, a najmanje rezultatima izbora, da se kvalifikuje da bude predsednik vlade Srbije, i to treba jasno reći. E, naravno, svi se mi pribojavamo toga da će Tadić, po ne znam koji put u svom burnom odnosu sa Koštunicom, da popusti i da ćemo na kraju svi da se osećamo kao magarci. Daj onda objasnite nam kako se u ovoj zemlji pravi vlada. Ako se ne pravi na izborima, recite nam kako, je li govnjivom motkom, recite nam koje je to sredstvo, dajte da to jednom raščistimo. Poručuje nam se da se vlada ne pravi na izborima, nego da je tu važniji privatni kapric i opštenje sa istorijom Vojislava Koštunice. Ne znam, onda hajde da donesemo zakon po kojem Vojislav Koštunica treba da bude doživotni premijer, dajte da ozvaničimo tu stvar.

Tadić je taj koji sada odlučuje hoće li pristati na tu igru ili neće. Da vidimo, tadićevskim, dorćolskim rečnikom, ko je tu veći baja, da vidimo sad, hajde. Koštunica ne može postati premijer osim sa radikalima i ako mu Tadić to ne dopusti. I to je ključno pitanje, da li će Tadić da prokocka ono što je osvojio, a osvojio je duplo više glasova nego što je imao. Nije ih osvojio zato da bi Koštunici dao mandat, to je jedino što je sigurno. Tako da je to pitanje za njega, on je na potezu, apsolutno on, ne Koštunica. Novi izbori bi sigurno doneli dodatni pad možda demokratama, ali sigurno DSS-u, zato što nema varijante da većini javnosti koja iole politički ramišlja ne bude jasno da je direktan krivac za nove izbore Koštunica, niko drugi. Postoji samo jedan razlog zbog kojeg bi moglo doći do novih izbora, a to je zato što Koštunica nije mogao da proguta činjenicu da više neće biti premijer, nema drugog razloga. To dovodi do rasta možda radikala, LDP-a na drugoj strani, možda stagnacije demokrata, a svakako pada DSS-a. Ja ne vidim što bih se ja zbog toga uzbuđivao, bolje da Koštunica misli o tome. Ali on mora biti nateran u defanzivnu poziciju da o tome razmišlja. Trenutno, on je u psihološkoj prednosti, jer gro javnosti sedi i vrača kako bi se njegovom veličanstvu Koštunici nekako ugodilo, odnosno kako ubediti demokate da ne pristanu da u ime nacionalnog  i državnog interesa ostave Koštunici njegovu omiljenu igračku. DSS će sve da prolongira kao što oni uvek sve prlolongiraju, izbegavaju i prave se blesavi gde god mogu. Tako da će se to pretvoriti u jedno mrcvarenje, i ovo oko Kosova i ovo oko vlade. I to će tako da se vuče i da se vuče. Možemo samo da nadamo tome da će se ona druga strana pokazati jačom.

Pošto je, je l’te, pravom državotvornom i odgovornom političaru važno samo Kosovo, možemo da zamislimo situaciju u kojoj Kosovo dobija neki oblik nezavisnosti, a mi kažemo – ne zanimate nas, prekidamo diplomatske odnose sa svima koji priznaju Kosovo. To automatski znači završetak priče sa Ratkom Mladićem i svim ostalim. Pa ne misliš valjda da će neko ko prekida odnose sa Amerikom i Evropskom unijom da ganja okolo Ratka Mladića. Pre će da ga unapredi u načelnika generalštaba. To je idealno retoričko pokriće, a sve vreme baratamo nepostojećom monetom, virtuelnom valutom koja se zove Kosovo. Smešno mi je kada čujem – ne damo Kosovo. Od 1999. tu nema – damo-ne damo – već ste ga dali, baš ti koji viču da ga ne daju, oni su ga dali. Ljudi stvarno razmišljaju kao da je ovo XIX vek, pa valjda uzmeš zlatno nalivpero, pa na parčetu nekog pergamenta potpišeš dokument, verovatno uz odgovarajuću muziku. To naprosto ne funkcioniše na taj način, niko te ne pita šta ćeš ti da potpisuješ ili nećeš da potpisuješ, ali mi ne možemo da se oslobodimo tih slika. Sramota je i drskost da nam nudite nastavak pregovora u času kada nemamo vladu – kao da se ceo svet upravlja prema agendi trojice, četvorice ljudi iz Beograda. Ceo svet treba da stoji u prikrajku, pred vratima, pa da malo kucne, onako bojažljivo, i da kaže – izvinite, da li možemo možda slučajno da uđemo, a iznutra se čuje – odbij. I onda ništa, oni se povuku i čekaju tako još neko vreme, pa kažu – ako biste bili ljubazni, samo nam javite kada završite, pa ćemo mi da se vratimo. Mislim da ni Džordž Buš nema takve iluzije o samome sebi kakve imaju ovi gubitnici ovde. To je stvarno žalosno.

Svetlana Lukić: Čoveče, ne možeš da ustanoviš najjednostavniju stvar – šta je Koštunica rekao u telefonskom razgovoru Solani, jer jedno ti kaže Solana, a ovaj odmah kaže – laže Solana. To prerasta u potpunu patologiju, jer više ne znamo da li se neka stvar desila ili se nije desila.

Teofil Pančić: To je psihologija sitnog čaršijskog lukavstva, kupovina vremena, odlaganje. Seti se, to se najbolje videlo na primeru Haga, pa se pravimo blesavi, pa nas nema tu za Karlu del Ponte, pa čekaj da donesemo zakon, pa se zakon donosi milion godina. Pa se konačno zakon nekako donese, pa hajde da mi tražimo dobrovoljne predaje, pa ćemo oko toga da potrošimo pola godine, pa godinu, pa dve. A sve vreme to je jedna potpuno luzerska politika, jer u poziciji kupovine vremena je uvek onaj koji je u totalnoj defanzivi. To nije potrebno onome koji je u ofanzivi, šta će mu to. Često se govorilo kako je srpska strana zapravo popustljiva i tolerantna, kako su ovi drugi isključivi, jer oni hoće samo jedno, nezavisnost, a mi pristajemo na sve varijante. Toliki milioni varijanti postoje, osim nezavisnosti, pa zašto nas optužuju da smo mi isključivi, kada mi pristajemo na sve varijante osim jedne, a ovi drugi pristaju samo na jednu. To ti je otprilike kao da zamisliš fudbalsku utakmicu u kojoj naši suparnici vode sa 1:0 i mi kažemo – hajde da pravimo remi, pa ima li ičega tolerantnijeg od nerešenog rezultata. A ovaj kaže – čekaj, čoveče, ja vodim 1:0, nije mi u interesu da pristajem na remi, lako je tebi da pristaješ na remi kada gubiš sa 1:0, jer ti na taj način dobijaš, a što bih ja pristajao, neću, branim svoj gol, ne pada mi na pamet, čekam devedeseti minut. To je jedna potpuno kretenska pozicija i treba da budeš stvarno malouman, pa da poveruješ u takvu retoriku.

Postoji još jedna retorika koja je podjednako bizarna, kada te ljudi ubeđuju da je to prvi put u istoriji čovečanstva da se menjaju granice, da je najveći presedan na svetu to što čemo mi ostati bez 15 odsto teritorije. Pa čoveče božiji, sve vreme u istoriji se ne dešava ništa drugo nego upravo to, sve vreme. Do pre nekoliko godina, na svetu nije postojala država koja se zove Eritreja, sada postoji. Da li je Eritreja dobila neku teritoriju koja do tada nije postojala, da li se neko novo tle odjednom izdiglo iz mora, pa je nastala Eritreja. Pa ne, nego je to deo dotadašnje etiopske teritorije, pa od jednog dana to više nije bila Etiopija nego Eritreja. To se dešava sve vreme. Čim pređeš Brankov most, ti dođeš na teritoriju koja je vekovima bila Ugarska, austro-ugarska teritorija – bila, pa više nije. Cela istorija je to. Pa dajte ljudi, recite nešto inteligentno, a ako nemate šta da kažete, ćutite. Njihova diplomatija se zasniva na takvim glupostima i zato ih svi gledaju kao imbecile. Ja ne mogu da verujem da neko može da dođe u Brisel, u Vašington, u Moskvu, svejedno, i da prodaje takve priče. Onda mu onaj samo kaže – ćuti, bre, budalo jedna.

U čemu se sastoji ideologija kuštunicizma? U tome da je sve loše što se desi nekako palo s Marsa ili je sticaj nesrećnih okolnosti, a u gorem slučaju, koji već vuče na radikalizam, to je posledica svetske zavere. Znači, šta je dovelo do 1999. u Srbiji – pa, ništa nije dovelo, osim zlih svetskih moćnika, koji su došli da nas na pravdi boga tamburaju i da nas bombarduju i da nam oduzimaju Kosovo. Dobro, možda je bilo nekih incidenata tu i tamo, ali nećemo biti na kraj srca, dešava se to i u boljim kućama. I njihova priča o tome kako je došlo do rata u Bosni je ista. Sve što treba znati o DSS-u moglo se znati na osnovu njihovog odnosa prema ratu u Bosni. Oni jesu bili opozicija Miloševiću, ali opozicija s desna, u smislu – Milošević je kriv zato što nije žešće vodio te ratove, što je sklapao neke sporazume, što nije išao do kraja. Naravno da oni ne žele da razmišljaju o tome šta je dovelo do toga, ne, ne dolazi u obzir. Dugovi čoveku mogu i da se oproste, ali on prvo mora da bude svestan da ih ima, on prvo mora da bude svestan da je dužan. Ideologija DSS-izma je da dugovi uopšte ne postoje, tako da, mislim, nema šta da se plaća. E sad, problem je jedino u tome što tu priču niko živi izvan ove zemlje neće da kupi. Sada ćemo imati veselje i sa presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu. Ta presuda će biti izrećena u februaru i lepo će upasti u sred ovih priča o Kosovu i formiranju vlade. Možda ta presuda bude dodatni razlog da Koštunica prekine diplomatske odnose sa ostatkom čovečanstva.

Svetlana Lukić: Govoriš o njegovoj brizi o tome kako će ući u istoriju. Da, ući će u istoriju, pa će se tamo reći – to je zemlja koja je branila Kosovo do poslednje kapi krvi, a njen predsednik vlade je bio Koštunica, a uzgred budi rečeno, to je prva zemlja na svetu osuđena za genocid.

Teofil Pančić: Da, da, to je sasvim moguć rasplet situacije. Mene samo zanima, kada su referendumi već u modi, da li može da se napravi jedan referendum sa pitanjem – dobro, ljudi, da li vi zaista želite da ova zemlja ode u tandariju, da prekine odnose sa svima, da ponovo bude u izolaciji zarad Kosova. Mi na kraju uvek izbegavamo to ključno pitanje, a ključno pitanje je to – da li smo mi zaista spremni da žrtvujemo to što po kafanama pričamo da jesmo. To je kao 1991-e, sećaš se velikog nacionalističkog raspoloženja među masama – idemo na Zagreb, idemo na ovo, ono, a odziv na mobilizaciju je bio prilično bedan. I tada je tu postojao veliki raskorak, koji bi danas verovatno bio još mnogo veći. Znači, daj da same ljude suočimo sa time šta oni zapravo žele od svog života. Da li oni zaista po svaku cenu žele Kosovo ili se mehanički povode za notornim kukavičlukom političke klase koja pozivajući se na njih, vox populi, i bojeći ga se istovremeno stalno odlaže realno rešavanje realnih problema. Daj da jednom to raščistimo, da vidimo na čemu smo, da se prebrojimo, pa da idemo dalje.

Pre neki dan sam otišao u Sloveniju na nekoliko dana i, kao u naučno-fantastičnom romanu, doživeo užas alternativne istorije. Kada prolaziš kroz Sloveniju, kao da gledaš svoju zemlju onakvu kakva je mogla da bude. Čim prođeš granični prelaz i voz krene kroz one gradove i sela, ti po zgradama, po načinu na koji su izgrađene vidiš da tu jedna daska nije divlje izgrađena, a kamo li cela kuća. Imaš problem da im objasniš pojam divlje gradnje, eventualno će ti reći – a, znam u jednom selu nekog koji je prijavio da će da dogradi terasu, pa je dogradio veću nego što je prijavio. Taj je za njih anarhista, čoveče. To je vrhunac divljine koju ti ljudi poznaju. Zapravo, ja insistiram na tome da to nije utopija nego da je to normalnost, a ovo u čemu mi živimo je utopija, ali negativna. Moglo bi se reći da je zona balkanskih ratova devedesetih zona divlje gradnje, a tamo gde divlja gradnja prestaje počinje zona normalnog života. Trebalo bi svakog čoveka iz ove zemlje voditi na ekskurziju u Sloveniju i samo mu govoriti – e vidiš, ovako si i ti mogao da živiš.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, ako ga je neko uopšte čuo od ovog ometanja. U emisiji su govorili Vesna Rakić-Vodinelić, Olga Popović-Obradović, Biljana Kovačević-Vučo i Teofil Pančić. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Emisija Peščanik, 02.02.2007.

Peščanik.net, 02.02.2007.