Čovek koji je svoje premijerovanje mahom proveo u izolovanoj keliji, daleko od razuzdane gomile, a novinarima se obraćao samo u ekstremno kriznim situacijama, i to zapovednim podoficirskim tonom (“jel’ jasno”), najedared se pred izbore dao u intenzivnu samoeksploataciju – čini ti se, i da ga pozovu na “Grand paradu”, i tamo bi došao, da između jednih i drugih isukanih sisa proslovi koju o očuvanju Kosova, ili o bilo kojoj drugoj temi na svetu – pod uslovom da ta tema ima neke veze s Kosovom.

Iako volim da mislim da nisam ni ludak ni mazohista, ovih dana radim nešto što možda to moje uverenje dovodi pod sumnju: intenzivno i ekstenzivno, bez zabušavanja, sve do jednog, iščitavam namnožene, i bogami uglavnom podugačke intervjue sa Vojislavom Koštunicom: te Utisak nedelje, te Danas, te Glas javnosti, Press, Pečat… Čovek koji je svoje premijerovanje mahom proveo u izolovanoj keliji, daleko od razuzdane gomile, a novinarima se obraćao samo u ekstremno kriznim situacijama, i to zapovednim podoficirskim tonom (“jel’ jasno”), najedared se pred izbore dao u intenzivnu samoeksploataciju – čini ti se, i da ga pozovu na “Grand paradu”, i tamo bi došao, da između jednih i drugih isukanih sisa proslovi koju o očuvanju Kosova, ili o bilo kojoj drugoj temi na svetu – pod uslovom da ta tema ima neke veze s Kosovom. A ako si pravi Srbin, a ne neki tunjavac, evroslinavac ili kakva druga izdajica, onda vala za tebe svaka tema ima neposredne veze s Kosovom – od svemirskih istraživanja preko pijanih ispada Ejmi Vajnhaus pa do bušnosti ozonskog omotača. A ako nešto baš i nema neke suvisle i vidljive veze s Kosovom, onda sigurno ima s Metohijom…

Dobro, ali zašto bi neko ko inače ne pokazuje neke druge bitnije simptome sociopatskog ponašanja uopšte činio ono što ja ovih dana činim, gušeći se pod impresivnim naslagama Državotvorne Mudrosti? Razlog je, dakako, u nekoj kombinaciji radoznalosti i (uzaludnog) samozaštitnog napora: kako sada stvari stoje, daleko je od nemogućeg da ovaj jedinstveni čovek nastavi da vodi Vladu Srbije, kakav god rezultat postigao 11. maja (dovoljno mu je da pređe cenzus); počinjem da mislim da će kroz ceo XXI vek Koštunica biti premijer Srbije, sve dok negde oko 2100, već sa prvim sedim vlasima usled neobjašnjivo nagomilanih državničkih briga, volšebno ne ostane bez radnog mesta, jer će Srbija naprosto ispariti u ništavilo, što će biti zakonomerna posledica njegove kontinuirano premudre politike. Premudre ovde očevidno znači: isuviše mudre za podnošenje. Uostalom, ne bi mu bilo prvina: jednu državu kojom je šefovao (SRJ) već je uspeo da zaturi. Nikada je više nisu pronašli, mada je traženje potrajalo nekoliko godina, uz pomoć međunarodnih ronilačkih ekspedicija.

Ovo je kaobajagi bila šala i komika, a sada ćemo “sasvim ozbiljno”. Ima u tom naprasnom i silnom verbalnom predizbornom izlivanju g. Koštunice jedno signifikantno mesto kojem bi valjalo posvetiti nešto pažnje. Naime, Olja ga je Bećković u četiri oka marljivo isleđivala skoro dva sata, pa ga je između ostalog podsetila i na “rane radove” srpske demokratske opozicije, u kojima je (kako-tako, uz sva svoja ograničenja: UVEK je bio uskogrudi etnonacionalista i NIKADA nije napisao ništa uistinu dobro, ništa od intelektualnog značaja, kamoli od “užitka u tekstu”) i sam učestvovao. Čeprkajući po bizarnoj (ili ipak logičnoj, kako se uzme) aktuelnoj Koštuničinoj ljubavi za radikale, spomenula je ono vreme kada je pok. Borislav Pekić na dopunskim izborima u Rakovici bio protivkandidat od režima besramno otvoreno favorizovanom, mada do tada relativno marginalnom pajacu Vojislavu Šešelju, grotesknom uličnom larmadžiji koji je oko sebe okupljao omanju grupu živopisnih šušumiga i probisveta pred kojima su prolaznici preventivno stezali svoje buđelare. A koji su ga, pak, fascinirano sledili zabl(j)esnuti njegovom eruptivnom Umnošću. Znate već onaj svet koji svakoga ko čita bez mrdanja usnama s mešavinom spontanog respekta i takoreći “refleksne” lagane posprdnosti naziva “profesore”… Kako god, reklo bi se da je to implicitno optužujuće podsećanje žacnulo dr Koštunicu: “Pa, kako zaboravio, zašto bih zaboravio? Vrlo dobro se sećam, na kraju krajeva, u toj kampanji sam učestvovao, u Pekićevoj…” (v. www.B92.net). Malo dalje, dometnuće g. Koštunica i da je uveren kako ni danas, u nekom imaginarnom razgovoru, Borislav Pekić “ne bi imao šta da mu zameri”, dakle, danas kada se sprema na savez sa tim istim besprizornicima i njihovim političkim potomcima. Ostavimo pokojnike da počivaju u miru zaštićeni od “dopisivanja” od onih živih, besmisleno je i nedostojno nadgornjavati se na temu šta bi ovaj ili onaj “danas rekao” u nekakvoj dnevnopolitičkoj prigodi; ako Pekićevo ime, međutim, uzmemo prevashodno kao simbol jednog postojanog, časno i bezinteresno zastupanog svetonazora, onda je Koštuničina izjava nešto vrlo blisko besramnom falsifikatu. Da se razumemo, ne mislim da bi Pekić, da je živ, bio poletni aktivista LDP-a ili savetnik Nataše Kandić, ali još je jasnije da ama baš ničime u svom životu i javnom delovanju ovaj gospodin nije dao ni naslutiti da bi ikada i pod bilo kojim “državotvornim” izgovorom mogao aminovati savez jednog bar nominalno demokratskog političkog subjekta sa maroderskim političkim podzemljem koji legitimno baštini sve ono najgore iz novije srpske istorije. Toliko je valjda jasno i toliko se sme reći i bez nepriličnog izigravanja “spiritističke seanse”.

Pa odakle onda sva ta evidentna Koštuničina nelagoda, praćena neveštim izvrdavanjem u kojem kolateralno strada jedan tako važni, a tako nedužni pokojnik? Biće da je stvar u tome da je i narečeni iskaz dr K. samo jedna od bezbrojnih manifestacija dekadencije demokratsko-liberalnog diskursa, pojave inače epidemijskih razmera. Naime, političko-intelektualni mejnstrim “postkosovske” Srbije kao da je jedva dočekao – a sada je s neverovatnom ljubavlju mazi, pazi i zaliva – famoznu “kosovsku traumu” kao svojevrsni sveobjašnjavajući izgovor za oštar zaokret udesno, za potpuno slobodno prepuštanje (i opsceni užitak u) nacionalističko-izolacionističkom Drvenom Jeziku. Nismo se, dakle, promenili Mi, nego Okolnosti, a mi ih samo pratimo i izvlačimo konsekvence… Na ravni praktične politike, pak, sveta reč “Kosovo” ima biti neupitno objašnjenje sistematskog, i pažljivo kormilarenog, udaljavanja Srbije od matičnog joj kontinenta, i to, naravno, ne u geografskom, nego upravo u kulturalno-vrednosno-ideološkom smislu. Zato Koštunica toliko uporno ponavlja kako su se, eto, “vremena jako promenila” od one Pekićeve kandidature: sada nam “otimaju Kosovo”, a to znači da smo tim drskim i bezobraznim činom odrešeni svake obaveze prema “višim vrednostima” (kao da ima i može biti viših od Kosova…) i kriterijumima. Nešto slično je Milošević u Hagu uporno radio s NATO bombardovanjem: ono je bilo retroaktivno objašnjenje i opravdanje cele njegove tužne vladavine, ono je i njega i Srbiju iz devedesetih imalo retroaktivno preobući u “žrtvu” tuđe ekspanzionističke agresije, i to je kod mnogih kanda prošlo: lud, zbunjen ili zaboravan lako je okrenuo stvari naglavačke i poverovao u to da je NATO intervencija prvi, a ne poslednji rat iz jednog užasnog ciklusa, i da je ono – šta god neko o tome mislio – po logici stvari posledica, a ne uzrok naših (već odigranih, sve do jedne!) nesreća, potpuno iskorenivši iz sećanja onaj period od 1991. do 1998, kada Milošević nije potpalio rat i ubijanje samo tamo gde nije mogao. Ko ne veruje, neka pita pričuvnog vojvodu Tomu Nikolića gde je i kome kuv’o pasulj, sedam i po godina pre bombardovanja…

Ako se ostvare zloguke prognoze, posle 11. maja ćemo dobiti, dakle, brak jedne vrednosno i pojmovno degenerisane politike sa jednom koja nije ni mogla da se degeneriše, jer se takva rodila. Kakva obećavajuća perspektiva… Ali nema veze, važno je samo da Ne Damo Kosovo. Srbiju smo ionako već dali, i to onome najgorem što ima. Pošto nismo politički upokojili vampira iz gnusnih godina koje su pojeli skakavci, nije čudo da se besnilo vratilo u punoj snazi; na kraju ćemo ostati groteskna Atlantida, koja ponosno tone u sumrak (razuma), pompezno i glasno, uz urlik zurli, uz finalni trubaćki maltretman od kojeg i potop izgleda manje strašno.

 
Peščani sprud

Peščanik.net, 29.04.2008.


The following two tabs change content below.
Rođen u Skoplju 1965. Novinar, kolumnista, kritičar, urednik kulture u nedeljniku Vreme iz Beograda. Komentator Radija Slobodna Evropa. Objavio 21 knjigu eseja, kolumni, kritika, priča. Pisao za sve relevantnije medije u regionu, između ostalih za Feral Tribune, Peščanik, Našu borbu, Autonomiju, BH Dane, ljubljanski Dnevnik, Globus, Jutarnji list. Živi u Novom Sadu.

Latest posts by Teofil Pančić (see all)