„Evropa nam je isuviše važna i to više kao san nego kao realnost.“[1] U prvim godinama posle 5. oktobra, Evropa (tačnije, Evropska unija) je izgledala kao izvesnost koja će se dostići tokom vremena. U doba kada je zapisana uvodna rečenica izgledalo je kao da većina (uključujući i onu skeptičnu) veruje u koristi samog procesa evropeizacije shvaćenog kao usvajanje i osvajanje političkih, državnih, ekonomskih i pravnih standarda savremene evropske civilizacije – van svake razumne sumnje – za Srbiju boljih od drugih alternativnih standarda koji joj nisu ni bili nuđeni, ali su postojali u bližoj ili daljoj okolini. Tada je obećani put prema Evropi već sam po sebi značio i odista predstavljao poboljšanje, unapređenje, ostavljanje za sobom prakse autoritarizma, nešto nalik istinskom osvajanju slobode.

Danas nekima među nama Evropa izgleda kao dobar, teško dostižan san, drugima kao krajnje nepoželjna noćna mora. U svakom slučaju, Evropa više ne liči na političku izvesnost. Srbiji se, od njenog formalnog, a još više od neformalnog političkog vrha, nudi drugi ne-evropski alternativni put ruske zaštite uslovljene gasifikacijom i otkupom (koji je u stvarnosti poklon) ostataka srpskog naftnog “giganta”, praćen mutnim pravoslavnim slavjanofilstvom i jasnim  dopunjavanjem srpskog tajkunata[2] ruskim. Da li je (politička) Srbija već izvršila izbor ili se još uvek dvoumi? Pre proglašenja nezavisnosti Kosova, izgledalo je da je odlučila tanka, ali ipak demokratska većina kojoj je predsednik Republike obećao odlučno “osvajanje Evrope”. U međuvremenu, evropski glasovi u Srbiji i ranija nesumnjiva proevropska energija utišani su provalama emocija, nacionalne frustracije, gneva i nasilja, što spontanih, što provociranih akcijama vlasti posle otcepljenja Kosova od Srbije.

Evropa nam se i dalje, naizgled, nudi, sada već kao politički uslovljen cilj. Juče nam se predsednik Vlade, ozareno razjaren mogućnostima koje su mu se otvorile otcepljenjem Kosova, obratio posredstvom Tanjuga, parolom: “U Evropsku uniju samo sa Kosovom!” Parola je u opticaju već neko vreme, ali u njoj ima i nešto novo: Koštunica traži od Vlade da se “ne deli” oko pitanja ulaska u EU i tvrdi da je “najbolje” da Vlada jedinstveno saopšti EU da ima računati sa tim da Srbija samo zajedno sa Kosovom kao njenom pokrajinom “može biti njen član”. (Ostavljam po strani isticanje uslova za članstvo od ne-člana onome ko o članstvu odlučuje. Ta vrsta iracionalnosti više nije poenta, nego konstanta.) Ono na šta se usredsređujem jeste Koštuničina poruka svim članovima Vlade, naročito onima koji nisu pod kontrolom premijera i DSS, da jedinstveno saopšte Evropi da Srbija u nju ide samo sa Kosovom u svom sastavu.

Najpre, za žaljenje je što je inicijativa za ulazak u EU potekla od premijera, kome EU, iz same njegove izjave je to jasno, nikako nije prioritet, a nije potekla od predsednika Republike, od kojeg bi je valjalo očekivati, već i na osnovu samih skorašnjih predizbornih obećanja. Potom, Vlada nije Sveti arhijerejski sinod i ne deluje po principu sabornosti, tj. jednoglasja. Ona mora navići da odlučuje većinom glasova. Najzad, ponuđena formulacija premijerova nije predlog da se pristupi EU, već da se od puta prema EU (“zauvek”?) odstupi, jer se postavljeni uslov ne može ispuniti, zato što je nemali broj članica EU, a među njima najmoćnije države i gotovo sve članice osnivači EZ, odluku o priznanju Kosova već doneo. Što znači da članovi vlade iz DS i G 17 imaju šansu da većinom glasova donesu nešto drukčiju odluku: tražićemo od EU da Srbija i Kosovo potpišu sporazum o stabilizaciji i pridruživanju što pre i istovremeno. Članovi vlade iz DS ne smeju na specifično postavljeno pitanje odgovoriti uopštenim pozivanjem na pet principa na kojima je zasnovana Vladina koalicija. Te principe gotovo niko ne pamti, a i princip je opšti stav.

Ovde se Vlada ima suočiti sa konkretnim izazovom svog premijera i mora dati konkretan, nesumnjiv odgovor. Jer, kako stvari stoje, druge prilike neće biti. Tačnije, u svim drugim prilikama odnos prema EU, Kosovu, Rusiji biće stalno postavljan kao pitanje (još uvek nerazrađene) taktike i teorijske debate da li EU i Kosovo treba da nose predznak ili-ili, da li ima više argumenata za evropski ili gasifikacioni put Srbije, da li je Kosovo u sadašnjem statusu „uslov svih uslova“, i tome slično. Mora se dobro razumeti da ova stvar nije taktičkog nego strategijskog karaktera. Dakle, ostaje li Srbija pri obećavanom i proklamovanom putu u Evropsku uniju ili od njega odustaje, vođena potrebama, danas tek samo smanjenja broja budućih priznanja Kosova i njegovog sprečavanja da uđe u UN i u neke od evropskih integracija (Savet Evrope).

U prekretničkim momentima novije srpske istorije, nezavisno od lutanja, nedostojnih kompromisa i drugih zabasavanja, politički vrh je ipak pronalazio kakve takve strateške ideje. Neke od njih su bile uistinu vizionarske i na mahove odlučno sprovođene za vreme Vlade ubijenog premijera Đinđića – put ka Evropi, simboličan raskid sa prošlošću izručenjem Miloševića Haškom tribunalu, pokušaj obračuna sa organizovanim kriminalom. I prva Koštuničina Vlada je imala izvesnih strateških ideja koje, međutim nisu imale vizionarski karakter: restauracija i uspostavljanje kontinuiteta sa Miloševićevim autoritarnim režimom, donošenje Ustava po ustavnoj proceduri iz 1990. godine, uz brojna ogrešenja o samu tu proceduru, zdravu pamet i elementarnu demokratičnost, pokušaj definisanja sve brojnijih „mafija“ i njihovo procesuiranje. Okrivljenici za ratne zločine nisu bili izručivani u skladu sa zakonom, ali su nekako ipak stizali do Tribunala.

Do formiranja druge Koštuničine Vlade, makar na verbalnom planu, evropska budućnost Srbije nije bila dovođena u pitanje. A onda, kada je proglašenje nezavisnosti Kosova postalo gotovo izvesno, premijer je, suprotno svojoj ranijoj taktici, spojio pregovore o pridruživanju EU sa zahtevom da se spreči jednostrano otcepljenje, potom zahtevom da se spreči priznanje, a onda i sa očekivanjima da će biti sprečeno članstvo Kosova u UN i nekim evropskim integracijama. Kao rezultat ovog spajanja, došlo je do strateškog zaokreta prema Rusiji, odnosno onim njenim vrednostima koje Koštunica smatra značajnim za Srbiju. To nisu vrednosti ruske kulture, književnosti, hrabrih pojedinica i civilnih grupa koje se bore za ljudska prava i protiv svake opresije. Ono što je bila inspiracija za ovaj zaokret jeste ideja ponovo uspostavljene imperijalne Rusije, negiranje vrednosti sekularizma putem interferencije crkve u državu i društvo (kakvo se i ovde smatra poželjnim), povezanost i bliskost „po krvi“, jeziku i autoritarnim navikama. Važno je uočiti da se ovaj strateški zaokret odigrava u vreme kada je DSS u koaliciji sa DS i G17, kada je broj Koštuničinih ministara manji i kada se na čelu države kao ponovo izabrani predsednik nalazi predsednik DS.

Do danas državni vrh koji u značajnoj meri čini i Demokratska stranka javno je iskazao saglasnost sa stavom povodom Kosova, objasnio značaj dobrih odnosa sa Rusijom, ali do danas (bar ne javno) nije deklarisao spremnost da odustane od evropskog puta Srbije. Najnoviji razvoj je pokazao neodrživost teze i Evropska unija i Rusija, kao strateške. Premijer je bacio rukavicu u lice Vladi. I ona ovog puta mora da glasa i da bira, da se izjasni o strateškom osnovnom pravcu, a ne o običnoj taktici koja (razumljivo) uključuje i Evropu, i SAD i Rusiju i Kinu. Ne radi se, dakle, više o taktiziranju i dobrim običajima, radi se o izboru uzora. Da li ići putem kojim ide Rusija kao imperijalna sila, a to u ekonomiji znači: inflacija oko 12%, teška socijalna raslojenost na mali broj onih koji imaju sve i veliki broj onih koji nemaju ništa, uticaj tajkunata na svakodnevne državne poslove; u pravu: kršenje ljudskih prava, izostajanje bitnih stubova pravne države kao što je nezavisno pravosuđe, nekažnjeno protivpravno zatvaranje i ubijanje političkih protivnika i slobodnih novinara; u politici: trajno gušenje civilnog društva, naročito slobode medija, ugrožavanje suseda. Ili ići, kao što idu i svi susedi Srbije, tegobnim pravcem uspostavljanja standarda koji se, uprkos svemu, mogu demokratski kontrolisati.

Nije sve dobro u Evropi, naročito nije uvek dobro. Nemali broj poteza koje je EU povukla, građani Srbije su sa razlogom doživeli kao nepravdu ili kao preterane zahteve. Ali, Evropa se bar može sanjati. Ne znam da li se može sanjati Rusija i ne znam kako se taj san završava. Znam samo kako se završio za generaciju majki i očeva nas rođenih pedeset i neke.

Peščanik.net, 03.03.2008.

———–    

  1. Stojan Cerović, Izlazak iz istorije, 1999-2004, Fabrika knjiga, edicija Reč, Beograd, 2004, str. 269 (kolumna lista Vreme, pod naslovom „Evropa za zaljubljene“, od 7. novebra 2002.)
  2. Po Ljubomiru Živkovu.

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)