Radio emisija 04.02.2005, govore: Nataša Kandić, Sonja Biserko, Biljana Kovačević-Vučo, Miljenko Dereta, Željko Bodrožić, Stojan Stamenković i Milosav Marinović.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan svima vama koji ste od jutros nesmotreno napravili glup i iracionalan gest i ustali iz kreveta. Predsednik Vlade se izgleda jedini ponaša normalno u ovoj zemlji i to onda kada nam tvrdi da je jedino racionalno ponašanje zapadanje u beslovesnost ili u duboku hibernaciju.

Trebalo je da imamo Vladu i predsednika koji će svake nedelje uraditi nešto na tome da naša zemlja prestane da služi za sprdnju, da prestanu stalno na nas da upiru prstom. Ove nedelje su se baš istakli na tom poslu. Koštunica se cele nedelje klanjao generalu Lazareviću, odveo ga je i kod patrijarha, koga je ovaj u društvu vladike Irineja beatifikovao, a juče, dok je specijalni avion Vlade, noseći u istoriju slavnog generala, uzletao sa beogradskog aerodroma, stiglo je izvinjenje Lazareviću od cele Poslaničke grupe SPO-a zbog toga što je Danica Drašković za pogibiju vojnika u Leskovcu optužila njegovo obezbeđenje. I Miroljub Labus je juče, u znak zahvalnosti Lazareviću što G17 plus ipak nije morala da napusti Vladu, rekao kako visoko ceni njegov visoko patriotski čin.

Nekada je na Trgu revolucije u Tirani stajala parola – jedini prijatelj Albanije je Albanija. Koštunica i patrijarh bi mogli da razapnu jedan veliki transparent između Vlade i Patrijaršije – jedini prijatelj Srbije je general Lazarević. A mogli bi na neku veliku trobojku da izvezu Ulemekove stihove – Sokole moj, gazimo dalje/ Kroz vatru, vodu, dignute glave/ Stazama pobede, časti i slave.

Predsednik Tadić opet nije imao ništa pametno da nam kaže, osim ako pod pametnim ne podrazumevate krupne i besmislene reči koje je juče izgovorio na koktelu povodom 15-godišnjice obnavljanja DS. Rekao je kako će DS uskoro saopštiti ciljeve za dobrobit zemlje i da želi da se dogovori sa svima koji znaju šta je sudbina zemlje. Pomalo je degutantno izgovarati tako besmislene rečenice, i to u danima i nedeljama kada nam svi iz Evrope lupaju šamare, a ministarstva sile divljaju. Možda se u stvari samo još nismo navikli na Tadićevo oratorstvo i ne prepoznajemo jasno politiku najveće opozicione demokratske stranke, ali bi za početak Tadić morao da prestane da imitira glumca Džejmsa Kegnija koji je svoj posao definisao rečima – Moje je da izađem na scenu, izbacim levu nogu i kažem istinu.

Još mnogo veselih stvari se desilo ovih dana. Bogoljubu Kariću je dobro rodio kikiriki na farmama u Uzbekistanu, kojima se nedavno hvalio, pa može sebi da podigne platu na 300.000 evra i da mu još ostane kusura da kupi nekoliko poslanika za svoj poslanički klub. Tender je već raspisan. Taj čovek koji glumi političkog klovna i dalje će nam piti džigericu na slamku i u još veći svinjac pretvoriti ovu političku scenu.

A to svi znate, Mlađan Dinkić je promovisao novu strategiju podizanja standarda penzionera i studenata preko potkazivanja bakalina i trafikanata. Ta Mlađina verzija new deal-a mora da je impresionirala delegaciju MMF-a, koja je juče napustila zemlju ne dogovorivši se s našim ekspertima o nekim važnim pitanjima ekonomske politike. Labus i Dinkić, naravno, tvrde da je sve u redu, kao i uvek. Penzioni fond Miri Marković redovno šalje zasluženu penziju, Bagzi je došao svome ministru pravde, struja će opet poskupeti, FEST će otvoriti Ketrin Danev, pa zašto se onda kog đavola osećamo kao da smo insekti pribodeni čiodom u zid.

Ovo je Peščanik, a na početku slušate šta su juče na konferenciji za štampu rekli Miljenko Dereta iz Građanskih inicijativa, Biljana Kovačević Vučo iz Jukoma, Sonja Biserko iz Helsinškog odbora i Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo. To je jedna od retkih prilika, u stvari ne sećam se kada smo poslednji put sve te ljude videli na jednom mestu. Evo šta je razlog za to okupljanje.

Nataša Kandić: Tema današnje konferencije za štampu je Mačkatica i događaji koji su usledili po objavljivanju podataka da je u fabrici Mačkatica za vreme NATO-bombardovanja bilo spaljivanja tela kosovskih Albanaca, najmanje u dve odvojene prilike, i da je taj zločin bio odobren i nadalje pokriven i držan u tajnosti. Raspolažemo podacima na osnovu kojih možemo da kažemo da ima ozbiljnih indicija da su direktno ministar policije Srbije Dragan Jočić i direktor BIA Rade Bulatović uspeli da na jugu Srbije potpuno umire i obećaju lokalnim šefovima policije i BIA da se slučaj Mačkatice neće razvijati, da iza događaja u Mačkatici stoji Služba, da su to poslovi koje je država odobrila i da je odbrana Mačkatice zapravo odbrana države.

Pozitivan znak je bio javna izjava generalnog inspektora MUP-a Vladimira Božovića, koji je javno obećao da će pokrenuti ozbiljnu istragu, naročito u vezi sa zaposlenima u generalnom inspektoratu, o kojima su izneti podaci koji ukazuju na njihovu umešanost u događaje u Mačkatici. On je najpre suspendovao, pa onda smenio Dragana Stošića, zaposlenog u generalnom inspektoratu. Međutim, pre nekoliko dana Stošić je, umesto da bude otpušten iz policije, napredovao, dobio je mesto obaveštajca u Žandarmeriji.

Na jugu Srbije, za prikupljanje leševa na Kosovu i transport u Srbiju, prema primljenim podacima, bio je zadužen 37. odred koji je bio sastavljen od policajaca iz Leskovca, Vranja i Surdulice. Štab tog odreda i operativni štab nalazio se u Petrovom Selu i na čelu tog operativnog štaba operativnih grupa nalazio se nekadašnji komandant Žandarmerije, danas penzionisani general Goran Radosavljević. Dalje, podaci koje smo primili i dobrim delom proverili nezavisno od svojih izvora, ukazuju na to da je u čitavoj akciji na jugu Srbije značajnu ulogu u takozvanoj asanaciji terena imao pukovnik Novica Zdravković, u to vreme načelnik OUP Bujanovac, danas savetnik u MUP-u.

Vi svi znate da povremeno osvane nova vest u medijima, da neki leševi idu prema Kosovu u paketima. O tome ne znamo ništa, osim što ponekad možemo da pročitamo brojku od 40, 50, ali nema nikakvog propratnog objašnjenja niti ko su ti ljudi, niti odakle njihova tela ovde u Srbiji, ko je ubio te ljude, sve to prolazi u ćutanju. Ja podržavam i mislim da svi treba da podržimo da prestane šetanje leševa od Beograda do Merdara u ćutanju i tišini i da mi ovde treba da znamo istinu o tome. Istinu u vezi s Batajnicom, istinu koja je prethodila toj Batajnici i hoćemo imena i da znamo ko su ti ljudi i šta se tim ljudima dogodilo. Naš ministar pravde Zoran Stojkovi, bi na to odmah rekao – da li je to moje pitanje ili principijelan zahtev, šta je s grobnicama u kojima su posmrtni ostaci Srba i šta je sa sudbinom Srba koji su nestali.

Naravno da ima i nestalih Srba, da ima grobnica, da su prema njima počinjeni zločini, ali kada je reč o nama, kada je reč o Srbiji, kada je reč o institucijama, pravosuđu, tužilaštvu, policiji, onda je prvenstveno njihov zadatak da ono što je počinjeno odavde, što su počinile srpske snage bezbednosti, to mora da je i zadatak ministra pravosuđa i o tome mora biti izneta puna zvanična istina. Time mi kao institucije stićemo legitimitet da i od drugih tražimo istinu o žrtvama Srbima, Romima ili drugima.

Sonja Biserko: Građani Srbije i mi svi zajedno već imamo dovoljno podataka o zločinima koji su počinjeni u ime ovog naroda i može se slobodno reći da Srbija spava na leševima. I ovaj poslednji slučaj koji je izneo Fond za humanitarno pravo rečito govori o tome. Na delu je strategija, koja je, s jedne strane, usmerena na odugovlačenje saradnje s Haškim tribunalom, sa iluzijom da će on biti ukinut za koju godinu. S druge strane, samo da vas podsetim, ova vlada ili aktuelni predsednik Vlade je svojevremeno osnovao Komisiju za istinu i pomirenje, koja je zapravo imala za cilj relativizaciju zločina, stavljajući ga u jedan širi istorijski kontekst da bi se na neki način normalizovala i legitimisala zločinačka politika, jer, eto, Srbi su bili žrtve. I vrlo je osmišljena strategija stalnog insistiranja na osećanju žrtve srpskog naroda. Iz takve jedne pozicije teško je očekivati da ljudi pokažu neku vrstu empatije za žrtve na drugim stranama i može se govoriti o određenoj ravnodušnosti društva.

Kada govorimo o suočavanju, na jednoj strani su državni organi od kojih najviše zavisi kako će istina biti obelodanjivana, znači to je njihova obaveza. Drugo, imamo nacionalne institucije, kao što su Akademija, Srpska pravoslavna crkva i druge, koje vrlo vešto insistiraju na odbrani zločina, na glorifikovanju ratnih zločinaca i na taj način dalje kriminalizuju društvo i zapravo uspostavljaju stalan kontinuitet s Miloševićevom politikom. Imamo tako primere knjiga koje su bile hit: Legijina knjiga koja je za nedelju dana prodata u 70.000 primeraka, knjiga Dobrice Ćosića, knjiga Radovana Karadžića, priprema njegove predstave. Znači, to su sve vrlo značajne tačke u pravljenju nove kulturne politike koja je vrlo osmišljena i u profilisanju, pre svega mlade generacije, koja je zapravo ciljna grupa takve strategije. Za starije to verovatno više i nije potrebno.

Ne može se reći da građani ne znaju šta se dešavalo, ipak su mediji 15 godina bili vrlo otvoreni za pobede srpske vojske u Krajini, u Bosni. Sećamo se kako je Srebrenica bila prikazana u medijima 95. i dalje. Znači, nije u pitanju nedovoljno poznavanje činjenica da bi se zauzeo stav, radi se o politici relativizacije i zaborava. Na kraju bih samo htela da pomenem slučaj generala Lazarevića. Prema našim informacijama on je uzeo optužnicu pre šest meseci, bio je spreman da se preda, međutim naši državni organi su to sprečili sa idejom da će strategija odugovlačenja biti ipak uspešna, da će Haški sud da bude uklonjen, da je to pitanje vremena. I on se sada predao pošto je očigledno jasno da međunarodna zajednica sada ima usaglašenu politiku, da Srbija ipak mora da izruči sve optuženike, njih 17, uključujući Ratka Mladića, koji je na teritoriji Srbije. I imamo još jednu informaciju, da je plaćen ogroman novac za predaju generala Lazarevića, što takođe zamagljuje istinu o manipulaciji njegovom predajom. Srbija će predati sve haške zatvorenike, ali je vrlo važno da i društvo odreaguje na adekvatan način na ta izručenja, a do sada toga nije bilo.

Nataša Kandić: Kada se poredi ono što je do sada uradilo Tužilaštvo za ratne zločine s radom Vrhovnog suda Srbije, onda se vidi da Vrhovni sud mnogo više radi. Do sada je Tužilaštvo podiglo jednu optužnicu, a samo u roku od jednog meseca Vrhovni sud Srbije je uspeo da ukine dve prvostepene presude za ratni zločin. Tačno je to što vi kažete da je zamenik tužioca za ratne zločine rekao da je počeo prikupljanje obaveštenja u vezi sa indicijama da je počinjen ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ali imajući u vidu to koliko traje istraga u vezi s Batajnicom i drugim masovnim grobnicama, ja ne očekujem da će u ovom slučaju biti velike brzine. Jedan od razloga je i to što ovde relevantni podaci treba da dođu od BIA. Međutim, budući da sam ja vrlo uverena na osnovu saznanja, da BIA ima pre svega interes da blokira bilo kakvo iznošenje podataka, mislim da Tužilaštvu za ratne zločine preostaje da radi sve poslove umesto policije, a to znači da neposredno saslušava svedoke i da pokuša da mimoiđe te blokade koje dolaze iz policije, mislim na vrh policije i na BIA. To je, čini mi se, toliko teško pre svega zato što mi nemamo samostalno tužilaštvo. Primer tužioca Jovana Prijića pokazuje da je ovde vrlo lako u roku od dva dana napraviti atmosferu u kojoj se više nijedan tužilac neće osećati sigurnim pri obavljanju funkcije.

Miljenko Dereta: Imali smo nedavno zanimljivu fotografiju u medijima, gde zajedno u jednom opuštenom razgovoru sede neko ko je opužen za ratne zločine, neko ko je ovog trenutka premijer države i neko ko je patrijarh pravoslavne crkve. Ta vrsta koalicije zahteva udruživanje i onih koji su protiv te politike, ne samo zato što je to jedna pogrešna politika prema prošlosti, nego zato što ta pogrešna politika prema prošlosti ima vrlo jasne posledice i na današnju situaciju u Srbiji. A ta situacija je bila relativno mirna do nedavno, u smislu da je Vlada zaboravila jug Srbije. Imamo stalne kontakte s ljudima iz Preševa, Bujanovca, iz Vranja, koji su nam rekli da, od trenutka kad je formirana Vlada, niko, slovima i brojem, niko iz ovih zvaničnih struktura nije došao dole da o bilo čemu s njima razgovara.

Rekonstrukcija Koordinacionog tela otkrila je neke vrlo zanimljive stvari javnosti. Predstavnici opština sa juga Srbije nisu deo Koordinacionog tela, tamo su najvažniji, najglasniji predstavnici Žandarmerije, policije i Vojske. Znači, to je program kojim se želi obezbediti mir u nekim delovima Srbije.

Biljana Kovačević Vučo: Institucionalno utvrđivanje činjenica, ne želimo ništa više od toga, sudsko, institucionalno utvrđivanje činjenica, kao što je zahtev za istražnu komisiju koju smo predložili za slučaj Mačkatice. Ništa više od toga. Svaki takav zahtev je osuđen na propast preko nekoliko mehanizama. Prvi je kompromitacija onih koji to iznose. Naš najveći problem je kako uvesti u institucije činjenice do kojih dolazimo. Sad se mi nalazimo u jednoj situaciji da ne znamo šta ćemo da radimo sa informacijama koje dobijemo, kako da institucionalizujemo te informacije. Spomenuću samo slučaj Vladimira Popovića, koji je izneo čitav niz činjenica, optužbi i tvrdnji, koje niko ne zna kako da institucionalizuje. Znači, pitanje je kako da mi saznamo šta se zapravo dogodilo.

Danas sam čula preko B92, mislim da je rekao Aco Tomić, nisam potpuno sigurna, da je slučaj Vladimira Popovića ravan Markalama i Račku. Znači, on tvrdi da je to jedna podmetačina, koja treba da, u ime zavere stranih službi, totalno uruši Srbiju. I sad se mi u društvu opet delimo na one koji žele da se utvrdi šta je tačno i na jedan hor, zaista hor, koji je dirigovan sa svih strana, koji zastrašuje ljude i odvraća ih od same ideje da se sazna šta je istina, šta se dogodilo. Ministar pravde Stojković u ovoj situaciji, kad se otvara Pandorina kutija u ovoj državi, s pozicije ministra izjavljuje da se u fioci kriju prijave protiv ljudi, koji su sada politički neprijatelji broj 1 i da će protiv njih biti pokrenuti krivični postupci. Ja garantujem da niko tužbu za klevetu neće podići zato što to ide kao bumerang protiv onog koji podiže tužbu za klevetu, jer se tu utvrđuje istinitost. Znači, cela priča je smišljena kao pretnja da ne bi bile utvrđivane činjenice.

I niko ne reaguje na tu veoma opasnu pojavu pritiska na pravosuđe. Pritisak na pravosuđe, na žalost, u našem krivičnom zakonu ne postoji kao krivično delo korupcije. Znači, ukoliko ministar pravde direktnim pretnjama, jer ovo je pretnja, vrši pritisak na tužilaštvo da uradi neku radnju, to kod nas nije krivično delo, to se kod nas ne smatra korupcijom, to je kod nas valjda normalan oblik ponašanja. U tom smislu mi smo se dogovorili da kao grupa nevladinih organizacija podnesemo krivičnu prijavu protiv ministra Stojkovića, svesni da mu niko neće skinuti imunitet, ali da ta krivična prijava bude u fioci, pa kad dođe vreme, da ministar Stojković krivično odgovara. Budući da ne postoji pritisak na pravosuđe kao krivično delo, onda neka odgovara bar za zloupotrebu službenog položaja.

Svetlana Lukić: U nastavku emisije čućete Željka Bodrožića, on je portparol Građanskog saveza Srbije, ali mnogo je poznatiji kao urednik i novinar poznatih Kikindskih novina. Željka je tužio ko je stigao za uvredu i klevetu, a Kikindske novine su, naravno, od kako su radikali došli na vlast u Kikindi, morale odmah da pređu na ćirilicu i Željko je izgubio posao. Zato je osnovao druge novine, zovu se Kikindske, štampaju se na latinici i dobro se prodaju, za početak. Dakle, slušate Željka Bodrožića.

Željko Bodrožić: Ne mogu da dođem sebi – heroj Laza, časni general. Čovek je optužen za najgore zločine, on je vršio asanaciju terena, taj dokument je objavljen posle 5. oktobra i sad kao da to nije postojalo. Kao da je heroj Laza dobro složio leševe, stalo ih je više u kamion nego što je nosivost. Hajde da se stavim u ulogu tih ultrapatriota, pa on je pogubio sve ratove, odasvud su se povukli poniženi. Ne znam, meni je to pokazatelj da je vlada potpuno otišla u ofsajd, da sad imao nekog mekog Miloševića s početka 90-ih godina, samo što okruženje nije isto. Nema više stare Jugoslavije, pa nema više šta da se ruši. Ostala je, eto, Srbija, a i ona se njiše. Već mi je toliko sve to već viđeno, već proživljeno, da jednostavno nemam više energije kao pre, da se sad svi skupimo, pa da izađemo da protestvujemo, zato što vidiš da je repriza, pa još loša repriza.

Ovaj sad glumi velikog državnika, koji mudro pakuje generale. U stvari, godinu dana general nas zeza, s oproštenjem, i sada, kada se konačno predao, sada svi mi treba da vičemo – o, bravo, Lazo. Ja sam potpuno zbunjen njihovim stavom da su sad učinili veliku stvar. Ti živiš u zemlji u kojoj te svaki dan nešto iznervira, živiš u nekom zatvorenom svetu, ponekad imaš neki srećan trenutak, ali generalno je situacija očajna i to se produžava i produžava, a oni sami sebe hvale.

Radikali su u Kikindi sada na vlasti. I trude se da postanu DSS, a DSS u Kikindi se trudi da postane SRS. I ja im kažem – zašto vi da budete SRS kad već ima jedna i ta hoće da se uljudi, da bude, ne znam ni ja, evropska, građanska, desna stranka. Maja Gojković, naravno sve to mi je odvratno, ali ona se trudi da dovede neke strance, da se slika sa strancima.

Ovih dana mi je bilo teško. Kad padne sneg nekako mi je lepše, sa decom sam, izlazim napolje, pa sam se sankao i igrao, to te malo oraspoloži. Kikinda sjaji pod snegom i sve mislim – pa super, lepo mi je da živim ovde, promeniće se valjda. A onda sutradan opet dođe onaj minus na bankovnom računu, minus ovamo, minus onamo, minus u našim životima, koji ne možeš nikako da nadoknadiš, nema tih para koje će nadoknaditi 90-te.

Očigledno je da je najjači koalicioni partner vlasti DSS-a Srpska pravoslavna crkva. Mene je impresioniralo ono što je Beba Popović rekao u emisiji, pa odgovor Amfilohija. Prvo mi je bilo tako prijatno dok sam gledao Bebu Popovića, baš sam navijač i ne mogu to da skrijem, kao da navijam – to, udri Bebo, još. I očekivao sam reakcije svih prozvanih, ali se ispostavilo da je SPC najogavnije odreagovala. Ivica Dačić, njega sam pročitao kao – e, bio vam je dobar patrijarh kad ste probijali kordon, a sad kao ne valja. To jeste bio dobar trenutak SPC, kada je videla da više stvarno nema smisla, ali ovo je samo dolivanje ulja na vatru.

Ispraćaj Lazareviću je trajao dve nedelje. Znači, kada znamo koliko još imamo tih koji se skrivaju po Srbiji, sledeće dve godine će malo-malo biti ispraćaj, svakih nedelju dana. Još i šator da razvuku negde kod vlade i da prave ispraćaj, kao u vojsku.

Svetlana Lukić: Napravio mu je ispraćaj Smiljko Kostić.

Željko Bodrožić: To sam danas čuo usput, znam da je u Nišu bila mala izlaznost, ali kad god sretnem nekog iz Niša, odmah počnem da se smejem, jer im je Smiljko Kostić gradonačelnik. Mislim, to je Srbija kojoj nema spasa, kad vidiš da neko glasa za Smiljka Kostića. Možda je stvarno i trebalo da ga hapsi Milošević i osudi na 5 godina, barem zbog onih njegovih kuća. Prvo odakle mu, jel’ ima neka poreska policija ovde u državi koja može da proveri saldo na računu i da vidi odakle ti, čoveče, pare. I sad je taj takav izabran, što je najgore na demokratskim izborima, jer je izašlo malo ljudi, ali ko je kriv ovima što nisu izašli i sad imaju jednog takvog buzdovana za gradonačelnika Niša. Ja stvarno nemam neku blažu reč. I još sad pravi prijem za Lazarevića.

Slažem se sa onima koji kažu da suđenje polako odmiče i da sad neke stvari više ne mogu da se promene. Najveća šteta je što se nije došlo do te političke pozadine. I sada kada se osude ti, a osudiće se, time se stavlja tačka i ovo ostalo nećemo nikad da diramo. Ja sam za neke od početka sumnjao da su znali da se priprema sve to, a sada, posle toliko kontraofanziva da se obesmisli taj proces, čini mi se da su neki ljudi, koji su i dalje na našoj javnoj sceni, znali i sat ubistva.

Naravno, mene sve to plaši, ali i dalje me ne napušta vera da ovde ima mnogo normalnih ljudi. Možda sam ja sad neki idealista, možda ja sad sanjarim, ali ne mogu drugačije da razmišljam i da ostanem da živim ovde. I onda se uvek nadam da nas ima više, bez obzira što te svaki dan bombarduju sa budalaštinama. Zato kad gledaš nekoga ko ih u sat vremena sve očepi, onda ti je prosto milo, zato što nedelju dana oni tebe tovare.

Vidi se ko je generalni direktor nacionalne televizije i dok god je to on, nema Srbiji Evrope. Bio je ministar u Slobinoj vladi, sad je direktor nacionalne televizije u Koštuničinoj i mislim da je on jedno veliko zlo Srbije. Gledam pre neki dan TV Novi Sad, dnevnik počinje vešću da je u Londonu održan neki seminar, ko zna ko od tih vampira ga je održao, na kojem je osuđena agresija NATO pakta 99-e. Pazi, pre 15 dana tako počinju zvanične vesti vojvođanske televizije. Pa stvarno, gde oni žive. Sad vidiš kako se svaki dan to vraća i udara te, udara te, udara te i, kažem, milo ti je kad se pojavi neko od ovih normalnih, pa ih izreketa.

Neke stvari su se pomerile, promenile, ali imaš posla sa istim neprijateljem, koji sada sebe želi drugačije da predstavi i drugačije se ponaša i ti moraš da budeš mudriji i ne smeš da budeš mekan, jer ako si mekan, oni će te pregaziti. I mislim da može da bude lepa ova zemlja, i Vojvodina i Srbija, i da može fino da se živi, da se ima tu rašta živeti.

Svako ko ubeđuje pacijenta – nije ti ništa, samo mi donesi šunke, slanine, ja ću tebe kao da pregledam, samo ti nastavi da i dalje pušiš 4 kutije dnevno i da colješ rakiju, neće ti ništa biti, a ne može više tako. Mi smo stvarno jedno duboko bolesno društvo i zbog toga moraš da primeniš terapiju koja će organizam izvući iz tog ropca. Meni je to glavno, mada sam jedno vreme bio malo splasnuo, kao i svi, jer vidim kako se ovi vraćaju, pa sad oni meni govore – išao si o trošku opštine u Beograd. A on je meni uzeo staru deviznu štednju, slikovito da kažem, stavio je u džep i otišao na ratište, kupio municije, izrok’o ne znam ni ja šta, tamo još maznuo nešto iz neke kuće i vratio se nazad i sad meni prodaje demokratiju i kao hajde da svi budemo demokrate, Europljani. Ne znam, ne verujem da to možemo.

Ispada da sem GSS-a i Čedine nevladine organizacije niko ne spominje taj monstruozni plan DSS-a u ovoj vladi. Na kraju vidiš da im je krajnji cilj da tu prvu, DOS-ovu vladu predstave kriminalnom, anacionalnom, izdajničkom vladom. Ministar Stojković prati Bearu u Hag, a čovek je po onome što sam ja čitao, a to su zvanični izveštaji Republike Srpske, bio glavni krvolok. Šta ima da mu se zahvaljujem što se predao? To je strašno, jer on je ministar svih nas, on se u ime nas zahvaljuje njemu što se predao. Mislim, ne treba da mu lupa šamare, ali treba samo mu kaže – ulazi, bre, u maricu i maricom te vodimo do Haga, ne da te vozim avionom, nego maricom i to sporednim putevima, da ti otpadnu bubrezi. Opasno je sve što oni rade, opasno je po naciju, po tu decu koja gledaju te vesti, kako polako ulaze u pubertet, pa završavaju srednju školu, počinju da se interesuju za svet oko sebe i onda šta – vide kako je ovaj Laza heroj.

I umesto da novine u Srbiji više vremena posvete optužnici, da čuješ neke tamo majke, rodbinu, šta, kako. Znači, kada se priča o Gotovini u Srbiji, i treba, uvek mu pomeneš da su ubijali nemoćne starce tamo u Kninskoj krajini, a kad je sad naš takav, e on nije, nije moguće da je on to uradio. Ne znam šta žele s tim da postignu. Na kraju će na stadionu JNA da prave slet kada odlazi Lazarević. Sad je sledeći Pavković, sad ja treba mesec dana da se zanimam oko Pavkovića, mislim da je to bolesno. Ne znam, nekako mi je normalno da se u Kikindi u februaru i martu većinom priča o žetvi, ne, ja ću sada o Pavkoviću da pričam. Ne znam stvarno dokle. Ja ne odem na jedno suđenje u Zrenjanin, meni sudija napiše poternicu i policija, njih četvoro me traže po Kikindi.

Sad imam neki spor sa jednim Kikinđaninom, koji je u Beogradu, zove se Jovan Pejin, bio je direktor Istorijskog arhiva Srbije, DSS ga je postavio posle 5. oktobra. On je izjavio na TV Novi Sad kako su Mađari u Vojvodini i južnoj Mađarskoj Srbi i da zato imaju tako lepa slovenska lica. I ja sam ga onda nazvao u novinama fašistom, onda je on mene tužio i onda je sud u Kikindi presudio da sam mu ja naneo duševnu bol, da je patio i da mu imam platiti 120.000. Elem, sad sam ja tu nešto listao i vidim, čovek je onako prilično uticajan, drži predavanja u SANU, ide po kasarnama vojske Jugoslavije. Zajedno sa ovim vrhunskim generalima držao je predavanja o starim bitkama srpske vojske, loženje do maksimuma. Rekao sam sudinici da mora da dovede Mađara I Srbina iz Kikinde, pa da vidi da li može da prepozna po crtama lica koji je nastao od koga.

Terao si te Mađare na front da se bore na strani četnika protiv ustaša, totalno ludačka situacija, i sada ih ponovo štrecaš. U sredini kao što je Kikinda, kao što je Vojvodina, moraš da budeš još gori prema takvima koji buncaju, bez obzira da li su Srbi ili Mađari. Kažeš, alo majstore, ti idi po karton, tebe baš stvarno treba hospitalizovati. Kad se neko tako pojavi na televiziji, pa makar on bio i Amfilohije Radović, i počne da lupeta, tužilac podigne krivičnu prijavu, jer čovek raspiruje mržnju i netrpeljivost. Znači, država mora da radi, kao što država mora da uhapsi heroja Lazu i da ga spakuje. I onda će biti manje posla za novinare.

Neću nikome da se mešam u kadrovsku politiku, ali da neko bude isključen iz stranke zbog svog mišljenja, stvarno je sramota. Verujem da se DS nikad neće od toga oporaviti. Onda to neizjašnjavanje oko bitnih pitanja. Ti hoćeš da napraviš jednu stranku i GSS više nema razloga da postoji. I mi ćemo da gledamo kako ste vi uzdržani, a ovaj nas vodi u džamahiriju. Što ne kažu nešto, stranka sa 30 i nešto poslanika, a realno bi osvojila 60-70, neka grakne na sva zvona povodom nekog besmisla, da odjekne. Ona mora da kaže kad se general Lazarević odluči da ode u Hag – što si ti nas zezao toliko vremena, ko tebi da se zahvaljuje, pakuj se, hajde. Ili ja sad moram da se uzdam u Vuka, da ponovo počnem da čitam Srpsku reč.

Čak i u toj vladi, G17 bi trebalo pre da reaguje. Ne, kao mi se bavimo fiskalnim kasama, znaš, to mene ne interesuje. Pa kome da uvodiš PDV, ako ćemo ostati zatočeni ovde i van EU? Zna se šta je uslov Evrope, nije fiskalna kasa, fiskalna kasa dolazi na kraju. I taj G17 umesto da kaže – ovi nas u vladi prave ludima, ne, oni isto ćute. I sad DS ako misli da za dobrobit naroda peva u istom horu sa ovima, šta će onda uopšte DS. Ja ne znam kako oni ne vide da oni postaju odvratni onom delu građanstva, koji ih je najviše podržavao svih ovih godina. I sada ti takvima turaš prst u oko. Odjedanput je ispalo da je nebitno ko je predsednik Srbije, pa što sam izlazio na izbore onda, mogao je da bude Toma, šta si me terao – hajde, pravi atmosferu, biti ili ne biti. E sad kao ustav mu ne daje. Ma ne može ti ustav davati, ti si sad čovek, koji je predsednik države i lider jedne velike stranke i treba da si non-stop u ofanzivi, u akciji. Ispašće još malo da je svejedno da li su oni ili ovi iz DSS-a. I onda kao građanin gledam I pitam se što sam izlazio na izbore, tu se nešto nervirao, podigao babe, tetke, sve na noge, hajde, hajde, da bi mi neko rekao da nema ingerencije ili da bude uzdržan u skupštini.

Mnogi ljudi ne veruju da možemo da se ponovo podignemo, a ja verujem da možemo. Počeo kao ovi iz crkve da verujem u čuda, sad će se nešto desiti i postaćemo preko noći najbolji i najveći. Možda to ne može da se desi, ali šta da radim? 2000-te godine sam pričao u kući da ako 2004-e ne odem na Olimpijadu u Atinu, stvarno sam ono tropa. Ovog leta su se moji ukućani setili kako sam ja to pričao i kako ih stalno lažem. Nekad poželim da i kod nas dođe neki Pedi Ešdaun, pa da kaže Jočiću – alo, bre, idi ponovo kod Batića kao pripravnik, šta radiš ti, čoveče. Bio je lov kod nas u Kikindi, čujem išli ministri Bubalo i Jočić. Bubalo je bio domaćin, on je Kikinđanin, pa je vodio ministre u lov. Eto, imaju vremena, love prepelice po severnom Banatu.

Svetlana Lukić: Dakle, čike u sivim odelima iz MMF-a su otišle, a sarmu probali nisu. Kažu, drugi put ćemo kad dođemo da upražnjavamo te vaše lokalne običaje, a vi se u međuvremenu presaberite, smanjite javnu potrošnju, uradite nešto sa javnim preduzećima. U stvari, kad malo bolje pogledate, Velja Ilić je u pravu kad je rekao za Solanu: Taj Solana nas ne razume, on kad dođe on samo pravi probleme, a ne rešava ih. Tako i ovi iz MMF-a, samo nešto zakeraju. Mada, ljudi koji se u to razumeju kažu da ne treba očekivati nikakve dramatične događaje posle ove, pete po redu, revizije trogodišnjeg aranžmana Srbije sa MMF-om. Kažu da MMF neće hteti da ugrozi svoj trogodišnji aranžman i neće dovesti u pitanje sporazume o otpisu dugova koje je Srbija potpisala sa Pariskim i Londonskim klubom. E, kad se završi ovaj trogodišnji aranžman, ako se odnos Srbije prema svojim glavnim, i političkim i ekonomskim, temama ne promeni, MMF i Svetska banka će sa Srbijom ubuduće bitno drugačije razgovarati. Slušate ekonomistu Stojana Stamenkovića.

Stojan Stamenković: Mi ne smemo više da se zadužujemo, barem ne obilno, komercijalno, jer ćemo onda pasti u novu krizu duga. Prema tome, jedini izlaz su te strane direktne investicije. I po nekim mojim projekcijama koje sam radio, one bi morale da se kreću između dve I tri milijarde dolara najmanje godišnje, čak bliže onoj gornjoj granici. Prošle godine je bilo negde oko 900 miliona. Vi imate jednu zemlju koja je stalno rizična. Sinoć smo imali najavu da ćemo čuti najzad idu li ovi u Hag ili ne idu, pa je ta priča opet odložena. Vlada nije u stanju da donese jednu takvu odluku, vi ne znate koliko će da traje ova vlada i ako dođe do novih izbora, neće li onda radikali da dođu na vlast. Ja neću ništa negativno sad da pričam o njima, ja samo spominjem činjenicu: njih na zapadu, u razvijenom svetu ne vole. Mi smo onda jedna šugava zemlja, ako su oni na vlasti i te investicije onda neće doći.

Vi imate jednu Vladu koju podržava SPS, a SPS je rekao da, ako oni isporuče ove generale tamo Hagu, onda oni uskraćuju podršku vladi. Ali DS, koji se zalaže da se ta saradnja sa Hagom ostvari, nije pružio nikakav signal da će on podržati vladu ako to uradi. To je jedna potpuno besmislena pozicija u kojoj ćemo mi polako opet da klizamo naniže. Mi smo imali sreće, 2004. godina se završila sa zaista veoma visokom stopom rasta bruto domaćeg proizvoda. Taj uspeh ima da se zahvali pre svega nebu, jer je za razliku od prethodne, 2003. godine, kad je ona suša uništila sve, u 2004. kiša tačno pala kad treba i koliko treba, sunce je sijalo tačno kad je trebalo i onda smo imali jedan porast poljoprivredne proizvodnje i to je donelo negde 3,5 procentna poena porasta ukupnog bruto domaćeg proizvoda. Imali smo i da je industrijska proizvodnja u ovoj godini povećana 7-7,5%. Kad gledate strukturu toga porasta nosioci su hemijski kompleksi, gde je privatizacija već 2002. daleko odmakla.

Taj US Steel, mnogo je kontraverzi oko toga bilo, je naš najveći izvoznik, sviđalo se to nekom ili se ne sviđalo. Jedna firma, koja je bila bolesna otkad je napravljena, sad plaća poreze, plaća struju, plaća vodu, plaća platu svojim radnicima, čuo sam da te plate i nisu tako loše. Znači, stvari su počele da se kreću, međutim ova politička neizvesnost bi mogla sve to da pokvari, jer mi već ove godine nećemo imati tako impozantnu stopu rasta kao što smo imali prošle godine. Prvo, kad pogledate poljoprivredu, onda ćete videti da se nikad u dve uzastopne godine nije ostvario visok rast poljoprivredne proizvodnje. Drugo, industrija je na krilima privatizacije iz 2003. povećala svoju proizvodnju u 2004, ali smo imali dosta veliki zastoj u prvoj polovini ove godine i sad je pitanje kako će to da se odrazi i naročito šta će biti dalje.

Ponovo se vraćam na tu priču o investicijama. Pošto smi mi ovako dosta široko otišli u taj platno-bilansni deficit, to je sada centralna jedna priča u razgovorima sa MMF-om. U krajnjoj liniji, ne možete da se svake godine dodatno zadužujete 800 miliona ili milijardu dolara, to će morati da se suzbija. Neke mere su preduzete, nepopularne mere za narod, ovo što je Narodna banka počela da suzbija te potrošačke kredite. Ja ću vam reći jednu stvar, mi smo imali strašno veliku potrošnju stanovništava u 2004. i rast koji se meri 10-11%. Vi treba da povećate udeo investicija, znači vi morate ličnu potrošnju da stegnete. To bi mogla da učini jedna vlada koja ima čvrstu većinu, koja pred sobom ima tri ili četiri godine, pa će uraditi te nepopularne stvari danas, da bi se u trećoj i četvrtoj godini videli rezultati. A ako jedna vlada stalno visi, ne zna se kad će joj doći kraj, ona vrlo teško može da donese takve odluke.

Mada je ova vlada bila u stanju da neke takve odluke donese, evo ja sam u poslednjoj kolumni o tome pisao, ovaj slučaj sa JAT-om, kad je ministar finansija rekao da su oni za 10 meseci iscrpli svoju godišnju kvotu. Onda se javio direktor JAT-a, kaže – šta oni nama, mi iz naših zarada isplaćujemo te plate. Đavola, ne možeš ti da kažeš – ovaj tekući prihod je moj, a dugovi su državni. JAT ima, ne znam koliko, 200-250 miliona dolara duga, koji je državni dug i koji država mora da plaća. Da ne govorim o tome da ima ogromne viškove zaposlenih. Sa otprilike istim brojem prevezenih putnika za godinu dana, slovenačka Adria Airways ima 600 zaposlenih, a JAT ima preko 3000. I onda ta priča pilotska, ja sam malo proverio podatke kod ovih velikih kompanija koje lete za Beograd. Njihov kapetan aviona leti 75 sati mesečno i to efektivno, bez onog čekanja na aerodromu. Ne verujem da naši piloti lete više od dvadesetak sati, prema tome, zarade koje oni imaju ne da su niže nego u okruženju, nego su relativno mnogo više prema radu koji je tu uložen.

Sva ta masa naših ljudi koja danas radi, koja je danas aktivna, svi su rođeni u samoupravljanju. Kad je došlo do privatizacije u zemljama sa centralno-planskim privredama i sa čisto državnom svojinom, Bugarskoj, Mađarskoj, kad država uzme da proda neko preduzeće, ona prodaje sopstvenu imovinu i niko od toga ne pravi pitanje. Kad ovde država uzme da proda neko preduzeće, onda zaposleni kažu, čekaj, to je naše. Društvenu svojinu nikad niko nije definisao i mi imamo probleme kakav je bio i ovaj sa Knjaz Milošem. Ali ja bih vas uputio na Jugoremediju, jedno sjajno preduzeće, koje je izvanredno radilo, veliki izvoz imalo. Onda se napravila ta afera i oni sada više stoje nego što rade. I ti ne možeš lako da isteraš ljudima iz glave da je ta društvena svojina neka virtualna stvar, koja ne postoji u stvarnosti.

Svuda postoji taj fenomen ogromnih viškova radne snage. Ja ne znam da li se sećate, pre jedno dve godine u kopovima Kolubare je bio onaj štrajk. Ispostavilo se da tamo ima dva i po puta više zaposlenih nego što je potrebno za taj posao. Pri čemu su javna preduzeća kod nas formalno državna, ali u suštini svako pripada nekoj partiji, tako da na tu ugrejanu plotnu vi još dodajete; dođe nova stranka. pa zaposli toliko i toliko svojih ljudi, da bi mogla da se osloni na njih. To se ne radi nigde, a tako je u NIS-u, tako je u EPS-u.

Svetlana Lukić: Sa stanovišta nas građana, sve su to firme koje, kad štrajkuju, celu zemlju mogu da pomere iz ravnoteže.

Stojan Stamenković: Da, većina tih firmi je od životnog, suštinskog značaja za funkcionisanje zemlje uopšte. Vi napravite, ne daj Bože, jedan štrajk u elektroprivredi, pogledajte ono što se priča o kosovskim selima i imate sliku šta bi bilo ovde. JAT je napravio haos sa ovim štrajkom. Oni imaju pravo na štrajk, ali postoje zakonski minimumi obavljanja tog rada. Sad su najavile stjuardese, pre toga su opet oni inženjeri štrajkovali i tako dalje. I šta će biti posledica? Znate, ako sam ja putnik, ja ću da kažem – čekaj, bre, neću ja s tim budalama da letim, gde ne znam da li će da se poleti, idem sa nekom ozbiljnom firmom. A JAT će mene moći da dobije kao putnika ako ponudi karte po upola manjim cenama nego ovi drugi, ali će onda raditi s gubitkom i onda će da postavi pitanje državi ko će da mu pokrije taj gubitak. Uzgred, može da traži da se nekoj Lufthanzi smanji broj letova, jer eto, bože moj, oni im odvlače putnike. Imam informacije da su ljudi iz nekih delegacija, koje treba da putuju za Crnu Goru, izričito zahtevali da putuju Montenegro Airlinesom. Kad to radite, vi na duže staze radite protiv sebe, tamo gde postoji konkurencija. Ali kod većine ovih konkurencija ne postoji, to su monopoli, znači i EPS je monopol i NIS je monopol.

Ja sam uporno pisao protiv ovog monopola Telekoma. Taj monopol jeste onim ugovorom sa Grcima i Italijanima ustanovljen do 2005. Baš me interesuje šta će sad, niko ništa ne govori. Sredinom 2005. on ističe. Monopol na te zemaljske telefonske kompanije u EU je zabranjen i ja sam predlagao da se mi prilagodimo i da se pozovemo na te evropske propise. Međutim, nisu hteli to da urade, svi misle da je bolje da drže stvari pod kontrolom, da imaju te svoje monopole.

Država drži skoro polovinu privrednih procesa kroz budžet. Kad vi uzmete te velike državne monopole, to se penje na nekih 70%. Znači, 70% privrednih tokova je u nekom centralnom planskom okviru, a videli smo da se centralno planski sistem pokazao kao nedelotvoran i da se raspao u svetu.

Svetlana Lukić: Da li je onda logično što malo-malo kad nekome nešto zafali, on dođe pred vladu?

Stojan Stamenković: Pa, vlada tu donosi na kraju neke odluke.

Svetlana Lukić: Arbitrira. Evo sad će i Zastava da ide ispred vlade.

Stojan Stamenković: To je jedina stvar koju možda zameram pokojnom premijeru Đinđiću. To je velika tragedija što je on ubijen, zato što je taj čovek imao viziju, za razliku od ovih koji nemaju viziju, ogromna je razlika. I on je bio čovek koji je bio u stanju da donosi odluke, uzmite samo isporuku Miloševića Hagu, ali i druge neke ključne odluke je on umeo da donese. Međutim, na samom početku svog mandata, valjda prva destinacija gde je on u privredu otišao, otišao je u Kragujevac i onda im je tamo obećao da će država da im pomogne da se oporave. To je trebalo u stečaj oterati odmah, istoga trenutka, mnogo manje problema bi imala i država i ti radnici koji su tamo. Met’li su taj Pežoov motor u ovoga Juga, pa će da izvoze u Ameriku. I onda se ispostavilo da auto nije samo motor. U svetskim razmerama postoji jedan proces ukrupnjavanja tih automobilskih kompanija i vi ćete u nekoj perspektivi imat 3, 4, 5 tih mega kompanija i Zastavu sa proizvodnjom od 100 000 automobila. To nema šanse.

Svetlana Lukić: Oni traže pomoć iz budžeta da pokrenu proizvodnju, a onda traže pomoć iz budžeta da bi kreditirali kupovinu, je li tako?

Stojan Stamenković: Pa jeste, i onda treba pomoć iz budžeta verovatno i tim kupcima. Znate, taj problem obrtnih sredstava je kod nas prenaduvan zbog toga što smo mi decenijama imali jedan sistem u kome, kad se nakupe dugovi preduzeća, vlada sedne i donese odluku, to se zvalo konverzija kredita iz primarne emisije u trajna obrtna sredstva privrede. Evo, to je puno ime i prezime. Drugim rečima, otpišu se dugovi, kaže se to je nula, to je i tako njihovo. I onda kada vi stvorite neke zalihe sa tim kreditima, sa tuđim parama, onda baš mnogo i ne brinete o njima, to je neka tuđa briga. Ja ću vas podsetiti 93. godine, kad smo ušli u onu hiperinflaciju, kada je tadašnja savezna vlada negde pred kraj avgusta donela odluku o zamrzavanju cena. Direktor Robnih kuća Beograd bio je jedan disciplinovan partijski čovek, koji je zamrzo te cene i rasprodao onu robu po tim zamrznutim cenama. Mislim, meni je to bilo jako lepo, uspeo sam da kupim jedne cipele za dve 2 marke, ali Robne kuće se više nikad nisu oporavile od toga.

Ako mi ne uspostavimo ove investicije i taj stabilan rast, stežući istovremeno platno-bilansni deficit, onda zapadamo u novu krizu duga. Nova kriza duga onda znači celu tu priču o reprogramu, odlaganju, ovome, onome iz početka, a to znači – sve je za to vreme u zastoju, niko ne investira, čeka se da se vidi šta će biti i to je onda vrlo opasna situacija.

Nije moje da govorim o Haškom tribunalu, niti da ja sudim jesu li ti ljudi krivi ili nisu krivi, ali ako je njihov patriotizam toliko visok kao što se ističe, onda bi to bio čak jedan patriotski gest, ako već naš premijer ne može drukčije da ih isporuči tamo, da oni odu sami. To nam je sasvim jasno stavljeno do znanja da, ako ne bude te Studije o izvodljivosti, mi ostajemo slepo crevo u Evropi. A to što stalno premijer priča – mi smo bili u Evropi još ne znam otkad, hajde da mi pustimo malo te priče, pa da gledamo šta će biti sutra.

Jedan kolega iz Slovenije mi je, kad je počelo ono komešanje 90-te godine, rekao – mi Slovenci smo u velikoj prednosti nad vama zato što nemamo istoriju. Na tome kod nas insistira i crkva i akademija nauka i neke političke partije, stalno je neko naše izvorište Dušanovo carstvo. Malo sam gledao te karte i frapantno je da to carstvo prostorno jeste bilo veće od Moskovske kneževine u to vreme, ali je Moskovsku kneževinu Ivan Grozni posle proširio i Rusija je postala i ostala velika zemlja sa velikim brojem ljudi, a Dušanovo carstvo ne znam je li ono preživelo 50 godina sve u svemu. To je za istoriju manje od trenutka i ne može da nam bude kriterijum procene šta smo mi bili u istoriji, koliko smi izuzetan narod.

Mi smo mali narod, imali smo dve decenije dezinvestiranja. Znači, vi ste propustili pet ili šest tehnoloških ciklusa i potreban je veliki napor, velika invencija i velike investicije da se iz toga izađe. Nije to samo pitanje dobre volje, da se pogledamo u ogledalo i kažemo – mi smo lepi, sad ćemo mi to da sredimo.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Stojan Stamenković, ekonomista, a sada novo ime u Peščaniku, Milosav Marinović, dramaturg.

Milosav Marinović: U predaji generala Lazarevića postoji jedan kvalitativni skok, to sad više liči na Grand paradu nego što je bio slučaj u ranijim predajama. Ne znam ko ga nije primio ovih dana, on je čovek bio jako zauzet, od patrijarha pa preko raznih ministara, mislim da ga je i gradonačelnik Niša ugostio na, u njegovu čast, organizovanom koktelu. Pretpostavljam da negde postoji jedna lista ljudi i institucija, koje su bile spremne da prime generala Lazarevića, ali nisu stigli jer je ipak otišao možda malo prebrzo po njihovom sudu.

Mi nemamo tu potrebu, niti tu vrstu vaspitanja da se suočavamo sa greškama koje počinimo. Nama je uvek neko drugi kriv, setite se kako to kod kuće izgleda, pa tako je i napolju. Mi smo u našoj istoriji preskočili jedan važan period, a to je prosvećeni apsolutizam. Nismo imali državnika u pravom smislu te reči, nemamo ga ni danas i teško da to može biti Vojislav Koštunica, iako je njegov savetnik nedavno izjavio da, otprilike, predsednik njegove stranke nije čovek koji ume da se bavi svakodnevnim, malim stvarima, ali kad dođu na red velike, on će pokazati svoje prave kvalitete. Prevedeno na jezik politike, to znači da je on loš političar, ali je veliki državnik. To je kao da nam je rekao da on ne ume da razbije jaje, ali kada se bude prijavio za svetsku olimpijadu kulinarstva, on će tu za nas doneti zlatnu medalju. To vam je kao da je rekao – moj predsednik pada u nesvest kada vidi miša, ali u susretu sa lavom, rastrgnuće ga. Bojim se da se to neće dogoditi i jedino čemu možemo da se nadamo jeste da se ta velika konferencija o kojoj oni maštaju ne dogodi za Koštunicinog vakta, jer smo onda sasvim izvesno nadrljali.

To što je patrijarh primio Lazarevića, pokazuje da se tu radi o koaliciji, neki je zovu antihaška, nije bitno, ja mislim da je to jedna desničarska koalicija onih poligona koji su tradicionalno desničarski orijentisani: crkva, vojska i akademija. To su stubovi desničarstva u svakom društvu, pa i u našem. Mislim da to rade sinhronizovano, pomažući jedni drugima, država je u očajnom stanju, mislim na vladajuću koaliciju, i ona zove svoje političke partnere, tu je problem, ako je to crkva, a jeste. Oni zovu svoje političke partnere da im pomognu u jednom, po njihov opstanak na vlasti, dramatičnom trenutku, a ne u dramatičnom trenutku za naše društvo. Otuda je i taj prijem jedna predstava za javnost s jedne strane, i s druge strane predstava za buduće pokajnike. To je poruka Pavkoviću i ostalima, evo i patrijarh će vas primiti ako se budete predali.

Čujemo izjave da je general Lazarević najčasniji čovek, koji je među časnim ljudima od svih časnih na ovome svetu ikada ovom časnom zemljom koračao. Čast je svaka druga reč. Bojim se da je pitanje optužbi za ratne zločine, pa i po komandnoj odgovornosti, daleko od časti, u bilo kakvom kontekstu da je uzmemo. A ako komandna odgovornost ne postoji, onda mi se čini da ni Hitler ne bi bio ni za šta odgovoran. Tako da ta priča da je čovek samo radio svoj posao zaista ne stoji, jer ako taj posao izlazi iz kodeksa časti, da se na to vratimo, onda se taj posao ne radi. To je i bio problem te vojske, potraga za onim ko je njihov vrhovni komandant. Njihov vrhovni komandant smo mi, oni su naš servis, oni žive od našeg novca, mislim na građane, i mi smo njihov vrhovni komandant. Prema tome, sve što nije u našem interesu, ne smeju da rade iako im je rekao Slobodan Milošević.

I srpske žrtve u onome što se dešavalo žrtve su istih dželata, da li me razumete, oni su žrtve naše politike i, po mome sudu, to je razlog što i danas ne govorimo o našim žrtvama, odnosno ne odnosimo se prema njima na pravi način, sa pijetetom. One služe uglavnom u demagoške svrhe, ne bi li se nekakav reciprocitet uspostavio. Znate šta, ako je neko kriminalac i ako je ubio nekog, a sad i njemu neko nekog ubije, to uopšte ne znači da on više nije kriminalac i da nije ubica. To samo znači da su se dogodila dva ubistva i da sad imamo dvojicu ubica. Ako sam član porodice tog jednog ubice, ja ne mogu reći da moj rođak više nije ubica zato što je i njemu neko nekoga ubio, već samo mogu reći da je on ubica, ali dajte da vidimo ko je još ubica u celoj toj stvari. To isto važi i za Hag i za tu stalnu priču o tome koliko ima naših, koliko ima vaših. To što tamo nekoga ima ili ga nema uopšte, ne znači da mi nismo nešto učinili.

Svojevremeno sam se, u želji da budem svuda gde se nešto dešava, učlanio u G17 plus. Želim da kažem da je za mene posebno razočarenje ponašanje tih ljudi. Već tada kad sam se učlanjivao, razgovarao sam sa Peđom Markovićem i rekao mu – dobro, zašto se ne odvojite, pa osnujete lepo stranku, da ne bi kompromitovali ovu ekspertsku ideju. On se zaklinjao da je to neviđena glupost, da oni nikad neće postati stranka i zašto bi oni bili stranka. Rekao sam mu da ja i ne mislim da oni treba da budu stranka, ali sve ide ka tome.

Ako se sećate, pre onih ključnih izbora, G17 je doneo jedan program, koji je posle ta vlada sprovodila i pola njih su, na ovaj ili onaj način bili u vezi sa G17, odnosno sa tom idejom okupljanja oko potrebe da se ovo društvo prevede sa istoka na zapad, iz srednjega veka u moderno doba. Ta stranka je, na žalost zbog gole potrebe za vlašću, ničeg drugog, i to oličene u jednom čoveku, mislim da to nisu dvojica nego je jedan čovek, svi znamo ko je taj, beskrupulozno ambiciozan i sa relativno najmanjim ekspertskim sposobnostima. On je čitavu tu stvar zakomplikovao, srušili su onu prethodnu vladu da bi onda, sećate se da je jedna od prvih tačaka dnevnog reda bila smena guvernera Narodne banke. To je urađeno po nekim neverovatno hitnim postupcima uz verovatno obilno kršenje poslovnika i svega što uz to ide. Mislim da je u Narodnoj banci postojalo nekih 7 brava, od kojih je Kori uspela da otvori 5 i Mlađi se neverovatno žurilo da mu ona ne otvori one dve brave, jer ko zna šta bi se iza njih pojavilo.

Ispostavilo se da tu stranku interesuje isključivo i jedino novac, da nemaju ideologiju iza koje bi mogao da stane neki određeni broj birača, jer ako je njihova ideologija neoliberalizam, moderno društvo, Evropa, vi ne možete tu ideologiju sprovoditi sa SPS-om, SRS-om, Veljom Ilićem i SPO-om, pa ni sa DSS-om, ili možda možete sa DSS-om, ali uz ozbiljna i jaka uvažavanja. I kad smo kod toga, sećate se onoga što smo govorili o Lazareviću, mislim da bi prvi i najvažniji prijem za Lazarevića morao da bude u G17, jer im je još jednom skinuo kamen s vrata, jer su obećavali po ko zna koji put da će izaći iz vlade ako ne bude ovo ili ono. Mislim da bi morali da mu kupe barem jednu veliku čokoladu da je ima u Hagu, jer eto, održali su reč zahvaljujući njemu.

Đinđić je naravno bio čovek koji je obeležio i naše društvo i epohu. On je, naravno, prerastao u simbol nečega čega smo se tako olako odrekli, što smo ubili, nema tu druge i blaže reči. On jeste bio reformator, čovek specifičnih sposobnosti, izuzetnih kvaliteta i stanovitih mana. I ja bih rekao da su ga upravo te mane i gurnule tu gde jesu i hvala im. Omogućile su nam da imamo čoveka takvih kvaliteta u politici, u koju se ljudi sa takvom svešću i samosvešću, znači filozofi, vrlo retko upuštaju. Njega su u politiku, rekao bih, gurnule neke mane i zaista, ponavljam, hvala im zbog toga, jer smo imali barem priliku da nekoliko godina živimo jednim ubrzanim tempom, da živimo u nadi da je nešto moguće i, ako ništa drugo, ostalo nam je saznanje da su neke stvari moguće čak i u Srbiji, pa ćemo, nadam se, mnogo lakše prepoznati novog Đinđića. Ne novu ličnost, nego ćemo lakše prepoznati i prihvatiti politiku koja opet bude stala, u pravom smislu reči, na taj trag.

Što se tiče DS, ona se po mom sudu vratila korak unazad. Oni su zadržali naravno tu dobru infrastrukturu, koju je Đinđić stvorio, i u organizacionom smislu to je ozbiljna politička stranka. Oni još uvek baštine parčiće ideja zahvaljujući kojima oni jesu neka vrsta jedinog utočišta, ali bojim se da će i ti mali špajzi, u kojima se još može skupiti nas par istomišljenika, biti zatvoreni. Jednostavno više ne prepoznajem šta je ideologija te stranke, šta su njene pozicije, kako ona gleda na ključna pitanja našega društva. Mislim da je Tadić izgubio jednu zaista sjajnu priliku da bude državnik. Više nije ni predsednik stranke, a nije postao ni predsednik države. Mislim da bi bilo mnogo bolje i za njega, a pogotovo bi bilo bolje za naše društvo da smo dobili predsednika, koji bi sa podjednakom pažnjom i kritičnošću gledao i svoju stranku, parlament, sudstvo, vladu, nego da se samo ušemi u tu jednu interstranačku igru i da samo odatle neke stvari kaže.

Pritom vlada nema nikakvu strategiju u vezi sa bilo kojim od pojedinačnih problema, jer ona i ne deluje kao neko ko donosi ikakvu strategiju, to je skup interesnih grupa. Oni su se podelili – meni ovo, tebi ono, unutar toga seci, brate, šumu kako ti hoćeš, nosi, samo nemoj da te uhvate. I nemoj u moju šumu, nemoj da zalaziš u moj zabran.Ti tamo radi baš šta god hoćeš, a da li postupci jednog ministarstva dovode u pitanje postupke nekog drugog ministarstva, to ih baš briga. To samo dokazuje da nekog ideološkog jedinstva nema, da niti znaju šta hoće i kud srljaju, odnosno kuda nas vode, niti hoće da se time bave, jer to bi ih dovelo pred ogledalo i onda bi vrlo brzo morali sebi da priznaju da tamo gde deklarativno hoće ne mogu u ovom sastavu, pogotovo ne uz podršku koju imaju.

Ono što je toj vladi važno to je da budu vlada, da budu na nekim mestima, a da im u tom smislu i crni đavo može biti saveznik i da se poklonu ne gleda u zube. Prema tome, ako će me SPS podržavati na vlasti, bože moj, ja ću bez problema i bez griže savesti reći kako je to neki transformisani SPS, mada svi vrlo dobro znamo da se ta transformacija nije dogodila. Prvo Vučelić mora da izađe i da kaže – jeste, ja sam to i to radio, kajem se zbog toga, neću više i nemojte me više zvati u politiku, jer ja tu stvar doživljavam kao priliku za lično bogaćenje i ja nisam dostojan takve funkcije. Znači, to on treba da kaže, a takav nam je i Dačić, tamo ih imamo koliko god hoćemo, a možda jednoga dana, kao što su negde komunisti imali priliku da se reformišu i da opet budu u mnogim vlastima. Ali su svi sem naših rekli – da, komunizam je bio jedna diktatura koja je masovno kršila ljudska prava i mi se zbog toga kajemo.

Onog časa kad je ubijen premijer, tad po mom sudu pravi političari i državnici staju samo na jednu moguću stranu, teraju tu stvar na čistac na svaki način, a posle, kad iskoristimo tu sjajnu priliku da društvo za mnogo manji broj dana, meseci ili godina očistimo od nekih stvari, nego što smo se nadali, onda možemo da razgovaramo o tome da li je ipak neko bio u vezi sa ovim ili onim, da li je neko nešto ukrao ili nije ukrao, jer bilo je potrebe da se o tome govori. Ne kažem da nije bilo zloupotreba u prethodnoj vlasti, to je nešto što nam je imanentno, da shvatamo politiku kao priliku da se nešto ćapi. Tako da je to još jedan dokaz da imamo posla sa niskoprofilisanim političarima jadnih dimenzija, bez svesti i bez saznanja i bez vizije, što ih užasno udaljava od pozicije državnika, a to bi jako hteli. Evo i Tome, dobio je unuče i sad on brine o tim opštim ljudskim, toplim i nežnim osećanjima. Možda je vreme da Grobar sahrani ono što je Egzekutor izvršio u prethodnom periodu, a da mi od danas pa zauvek garantujemo da ga niko nikad ni za šta neće pitati, ni njega ni Familijicu.

Inače, mesecima čekam da me neko pozove i da me pita šta ja mislim o Đinđiću i Koštunici, jer sam imao sjajnu metaforu. I onda mi je u jednoj od vaših emisija Mrđan Bajić ukrao. Rekao je da je to za njega kao Mocart i Salijeri. Znači, imali ste jednog brzog, duhovitog, talentovanog i kreativnog čoveka. Kreativnost je dar koji ne pripada samo umetnicima. Vi možete da budete kreativni u svakodnevnom životu, u poslu kojim se bavite, to je redak dar. I toga je Đinđić imao, za razliku od Salijerija koji toga nije imao, ali je imao jednu veliku mržnju u toj svojoj ledenosti, sterilnosti. Imao je veliku mržnju prema prema svemu što je predstavljao taj Mocart, koji im se naravno podsmevao, koji ga je, kao i Mocart Salijerija, par puta prošetao po patosu na ovaj ili onaj način. Jeste ga, kao u ogledalu, izvrgavao ruglu. Znate, kad stanete kraj jedne tako raskošne slike jednog briljantnog talenta, vi ne izgledate bog zna kako. Pogotovo ako ste takvi kakvi jeste, smušeni, slavski političar.

Čak i mit o tome kako je nastao Rekvijem, ako znate iz Formanovog filma, kako je jedan nepoznati naručilac, pretpostavlja se baš Salijeri, naručio to delo, ne bi li otkupio jedno genijalno delo i uzeo ga za sebe, a da je to de facto odvelo Mocarta u smrt, ja i tu vidim neku vezu. U tome što se Mocartu žurilo, jer je živeo brzo, jer ga je na žurbu gonio talenat, a nekrofiličari su pokušavali da iz svega toga izvuku samo slavu koju smrt donosi. Ne bih hteo da spekulišem, naravno, ali negde je tom politikom Salijerijevom smrt Đinđićeva bila naručena.

Svetlana Lukić: Kako vama izgleda ovo što je Vladimir Popović govorio?

Milosav Marinović: Beba? To sam gledao. Kad dobro sve to saberete i analizirate, vidite da tu zapravo mnogo toga novog nema. Za mene nije nikakva novost da je, ne znam, Rade Bulatović, odneo nešto tamo negde. Da li je istina ili nije, ne znam, ali ja to verujem. To je ono što je meni najznačajnije u vezi sa tom ispovešću Bebinom, da je on u suštini optužio crkvu, vojsku, akademiju i Koštunicu za pogibiju Zorana Đinđića. Mislim, ako smem tako da kažem, možda je to malo suviše svedeno, ali na to se svodi. Da li su oni zaista u tome učestvovali, kojim redom, da li su bili povezani, organizovani ili je to više posledica nekih grupica koje su unutar tih struktura izašle ispod kontrole, pa same nešto radile, da, i mafija je tu umešana kao neko ko tradicionalno parazitira na ovim stubovima društva. Da li su oni u tome učestvovali na način kako pomalo Beba insinuira, ja to ne znam, ali je sasvim izvesno da nam svojim delovanjem u poslednjih 15-ak godina, znači crkva, vojska, Koštunica i akademija, svojim delovanjem kažu – to je lako moguće.

To svedoči o takvoj truleži u ovom društvu, da bi javnost morala da se veoma ozbiljno, ne samo zapita, već da nešto i učini. Plašim se da smo tu jako nisko pali, mnogo toga nam se dešava što nas uverava da je, ne kucnuo poslednji čas, nego otkucalo sve što ima da otkuca, a mi živimo u nekoj čudnoj letargiji, opijeni sami sobom, ošamućeni u stvari sopstvenim zadahom. Znate, kad se ne kupate jako dugo, a živite u maloj prostoriji i vi više i ne znate kako smrdite, sve dok vam ne dođe neko sa strane i onako se malo čudno ponaša, a vi onda kažete, ma pusti ga. E to je.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Milosav Marinović i ovo je kraj Peščanika. Hvala vam što ste slušali ovu emisiju. Pozdravljam vas u ime svih koji su je radili, realizaciju Marko Perunović, montažu Petar Savić, Svetlana Lukić i Svetlana Vuković žele vam prijatan dan.

 
Emisija Peščanik, 04.02.2005.

Peščanik.net, 04.02.2005.