– Izgleda da onaj razbojnik preuzima tvrtku od onog bandita – rekao je Viktor gledajući drečeću novinsku naslovnicu. – Ima li boljeg pokazatelja da se u Hrvatskoj prilike radikalno mijenjaju? I to na bolje!

– Koji razbojnik od kojeg bandita? – pitao sam, mada me zapravo nije progonila znatiželja.

– Onaj Čermak od onog Ježića – zlobno se nacerio Viktor.

– Ne zanima me – rekao sam rezolutno.

– Zašto te ne bi zanimalo? – čudio se Viktor. – Pa radi se o jednoj od najvećih kompanija u zemlji, o petrokemijskom divu. Polimeri, plastična ambalaža, plinski biznis…

– Ne zanima me! – odbrusio sam. – Nemam pojma ni o ekonomiji ni o petrokemiji. A ako si mislio da ću napisati još jedan prljavi klevetnički pamflet o Robertu Ježiću, malo si se prešao. Odjebi!

Svejedno, Viktor mi je nakon nekoliko minuta metodično iščitavao novinske izvještaje o tome kako će, prema svim raspoloživim indicijama, Ivan Čermak uskoro preuzeti vođenje poslovnog carstva Roberta Ježića. Ukratko, Ježićeva tvrtka Dioki zapala je u teška sranja, račun joj je blokiran, dugovi su enormni, proizvodnja je zaustavljena, vjerovnici traže hitno restrukturiranje, naročito Zagrebačka banka, Hrvatska elektroprivreda potražuje 180 milijuna kuna za neplaćenu struju, dug prema Ini popeo se na 97,5 milijuna kuna… Čermak je novinarima potvrdio da su pregovori u toku, s tim da će konačnu odluku donijeti vjerovnici. A iz drugih izvora novinari su doznali vjerojatnu buduću razdiobu vlasništva: Robert Ježić, dosadašnji većinski gazda, zadržat će simbolički procent udjela, deset posto maksimalno, deset posto će za par desetaka milijuna uzeti Ivan Čermak, dok će ostatak od osamdeset-devedeset posto pripasti vjerovnicima. Međutim – vjerovnici će svoja upravljačka prava prenijeti na Čermaka, uključujući i upravljanje riječkim Novim listom, koji je također u vlasništvu kompanije Dioki.

– Eto – rekao je Viktor – izgleda da je za onih hiljadu i nešto zaposlenih ipak bolje da ih vodi razbojnik, nego bandit.

– Zašto bi to bilo bolje? – zainteresirao sam se.

– Čermak je dosta probitačan i inovativan. Osim toga, nedavno je izašao iz zatvora, odmoran, svjež, pun radnog elana i poslovnog entuzijazma.

– Pa i Ježić je donedavno boravio u zatvoru.

– Da, ali Ježić je u zatvoru proveo svega par mjeseci, a Čermak par godina. I plus toga, ne možeš uspoređivati uvjete u Remetincu s onima kakvi vladaju u Haagu. Ipak je Scheveningen međunarodni nivo.

– Kad smo kod toga, čudno da nisu angažirali Danka Končara, taj je nakupio više od deset godina robije…

– Jest, ali u bivšoj Jugoslaviji. To je uvijek, onako, malo sumnjivo… A i nije rečeno da neće naknadno uletjeti u kombinaciju, zasad se čini potrebnijim u sferi brodogradnje. K tome je Končar bio osuđen baš kao neposredni počinitelj delikta, dok su ova dvojica – iako je Čermak oslobođen krivnje, a protiv Ježića se još vodi istraga – po pitanju delikata zauzeli status promatrača.

– Kakav status promatrača?

– Pa samo su promatrali, jebi ga, barem tako tvrde. Obojica su pružali statičnu vrstu usluga da bi drugi počinili zlodjela.

– Što bi to bile statične vrste usluga?

– Robert Ježić je samo iznajmio bankovni račun svoje švicarske firme da Sanader preko njega uzme mito od deset milijuna eura, dok je Ivan Čermak, kao aktivni general HV, samo iznajmio svoju formalnu zapovjednu ovlast – preuzevši obavezu da u kritičnim povijesnim momentima bude slijep, gluh i nijem – kako bi se na području nekadašnje Krajine mirno obavio masakr. E sad, ako to promatraš iz perspektive nacionalnih interesa, nema sumnje da se razbojnik čini prikladnijom figurom od bandita. Ali ako gledaš malo uže i vodiš računa striktno o imidžu kompanije, naime Diokija, onda bi neki mogli pomisliti kako je kod operacije preuzimanja ipak riječ o stanovitoj degradaciji.

– Zašto degradaciji?

– Prije nego su oboje postali milijarderi, Ježić je ipak bio skiper, a Čermak obični monter centralnoga grijanja. U redu, znamo kako su u Hrvatskoj skiperi i monteri postajali milijarderi, na to ne treba trošiti riječi, morao si biti kriminalno potkovan, politički uvezan i preko vodećih medija širiti maglu da si luđački sposoban, no – skiper je skiper, a monter monter, molit ću. Da ne kažem, bandit je bandit, a razbojnik razbojnik.

– Dosta mi ide na živce, Viktore, što te ljude stalno nazivaš razbojnikom i banditom. To nije lijepo, pogotovo jer nisu na sudu proglašeni krivima. Čermak je dobio oslobađajuću presudu, a Ježić u istrazi toliko izdašno potkazuje Ivu Sanadera da po svemu sudeći neće ni sjesti na optuženičku klupu.

– Pa nismo na sudu, je li tako? Valjda se stanovita sloboda govora u komunikaciji između nas dvojice podrazumijeva. Osim toga, ne pričamo o kaznenom pravu, već o ekonomiji i biznisu, pa je bolje ne trošiti vrijeme na šuplju frazeologiju, nego se koristiti jasnim i razumljivim terminima.

– Evo što ja ekonomski ne razumijem: kako taj razb… taj Čermak sa svega deset posto udjela može preuzeti cijelu tvrtku, premda će na kraju toliko možda imati i Ježić?

– Ježić je bio Sanaderova, a Čermak Tuđmanova osoba od povjerenja, i samo na osnovi tih kvalifikacija zgrnuli su ogromna bogatstva. A sada, kao što se zna, više nismo u Sanaderovoj, već u Tuđmanovoj eri.

– Mislio sam da smo u eri Jadranke Kosor…

– Gospođa Kosor vlada pod Tuđmanovim vodstvom, što i sama rado ističe. Nakon loših iskustava s muškim političkim uzorima, odlučila se za muškog političkog uzora koji je pouzdano mrtav. Sada važi – kud Franjo, tu i ona!

– Dobro, dobro, vratimo se Ježiću i Čermaku…

– Kao što rekoh, obojica su bili vladarevi namjesnici u sektoru krupnog kapitala. Sistem tako hrani i njih i sebe: politički uzgojeni tajkuni nešto su poput umjetnoga gnojiva režima, pogotovo ako te skipere i montere delegiraš u oblast petrokemije. Ježić je ishodio poslovno carstvo kroz muljatorsku privatizaciju, jer nitko u ovoj zemlji ne razumije po kojoj je metodologiji Dioki izdvojen iz Ine da bi bio predan njemu u ruke, osim Sanadera, naravno, koji bi to mogao ispričati na sudu ako bi imao zdrave samoubilačke namjere, a sumnjam da ih ima. Čermak je pak još u ratu, pod Tuđmanovim pokroviteljstvom, dilao naftu svim zaraćenim stranama, uključujući SFOR, KFOR, BOSFOR i slične međunarodne parazite, pa je onda značajan dio goriva iz njegove trgovačke radnje završavao i u tenkovima JNA. Nafta se tako vraćala nazad u Hrvatsku, ali u vidu projektila, što ja zovem patriotski osviještenim poslovanjem. Kad tome dodaš uzništvo u Haagu, dobivaš idealnu biografiju tajkuna koji odgovara akutnim potrebama Vlade Republike Hrvatske.

– I sada će država, to jest vjerovnici, praktički preoteti firmu od Ježića – koji ju je stekao kriminalnim manevrima – i predati je Čermaku, uz minimalna ulaganja s njegove strane?

– Točno. Ako se sjećaš, tako je svojedobno preuziman Tisak od ozloglašenog Kutle, da bi na kraju završio u Todorićevim rukama, i sada ovaj drži monopol prema kojemu je onaj Kutlin bio pičkin dim. Diokijev račun blokirao je državni HEP, a i ostale vjerovnike čine tvrtke u državnom vlasništvu ili banke koje služe kao HDZ-ove kreditne ispostave. Ježić je igrao za Sanadera, a oni koji su igrali za Sanadera više ne igraju. Sanader je definitivno out, Tuđman je in.

– Zašto onda naprosto nisu pustili da taj Dioki crkne i ode u stečaj? Zbog tisuću i nešto zaposlenih?

– Kakvi radnici, kakvi bakrači! Umjetno gnojivo je važno! Ne može režim pretpostavke vlastitoga rasta prepuštati hirovima slobodnog tržišta. Da bi se vladajući stroj nastavio uredno podmazivati, treba obaviti preuzimanje masti. Čermak se iz Haaga vratio službenim Vladinim avionom, i čim ga je gospođa Kosor dočekala na aerodromu i onako pohotno cmoknula, bilo je jasno da obostrano kuju ozbiljne planove, da će rehabilitirani razbojnik zasjesti na neku stratešku kotu umjesto nekog potrošenog bandita.

– Međutim, razbojnik ili bandit, načelno govoreći to je ista stvar?

– Pa da. Važno je samo da industrija od nacionalnog interesa ne dođe u posjed onih koji nemaju prljave ruke. Zato se sve obavlja u rukavicama. Ne spominju se noževi, prosipanje crijeva, ucjene, mahanje optužnicama, partijska policija i konjske glave pod plahtama, a novine su pune biranih konstruktivnih termina – „plan restrukturiranja“, „program socijalnog zbrinjavanja“, „ostvarenje tekuće likvidnosti“, „snažniji iskorak na tržištu“, „povoljnija vlasnička struktura“, „pregovori su u tijeku“…

– Znaš što, Viktore, sve mi je to s jedne strane gadljivo, a s druge me autorski ni malo ne privlači. Sad mi se fino skini s vrata. Samo mi još fali da se udubljujem u temu pregovora o preuzimanju neke petrokemijske pizdarije.

– Pregovori nisu nikakva mudrost. Ljudi sjednu, popričaju i dogovore se. Kao što sad nas dvojica razgovaramo, a onda ti ja preuzmem kolumnu.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 01.10.2011.

Peščanik.net, 03.10.2011.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)