Radio emisija 05.11.2004, govore: Stojan Cerović, Nenad Prokić, Momčilo Đurđić, Marko Milanović i Vidan Hadži-Vidanović.

Svetlana Lukić: Danas će u Beogradu biti održan samit najvažnijih srpskih glava, da se porazgovaraju o Kosovu. Na saboru će biti svi osim predsednika Tadića. On baš nešto u to vreme mora da poseti Kopnenu zonu bezbednosti. Predsednik sigurno ne laže, jedino je pitanje šta će u toj zoni da radi. Ja mislim da ide na konsultacije sa samim sobom, a to najbolje radi kada se šeta među vojnicima u onoj svojoj kao pilotskoj jaknici i stilizovanim vojničkim pantalonama. Ide u Zonu da se seti zašto je on ono beše pozvao Srbe da glasaju, dal’ zato što je imao međunarodan telefonski poziv ili zato što je sam mislio da na izbore treba izaći. I najzad, ide da se seti kako se to, gicetine mu, desilo da je posle svega poručio Oliveru Ivanoviću i ostalima da u kosovski parlament ne ulaze.

Koštunica Vojislav je bio u Briselu. Otišao je tamo kao lider Demokratske stranke Srbije, na samit desno orijentisanih, narodnjačkih stranaka da, kako je rekao, lobira za interese Srbije. Bilo bi zabavno uživo gledati Koštunicu kako lobira, a kad se umori, što se desi veoma brzo, nastupa njegov najokretniji lobista, Dobrica Ćosić, koji na svako pitanje odgovara sa – sve sam to napisao u svojim knjigama.

Nego da se vratim Koštunici. Dakle, otišao je u Brisel kao šef DSS-a, a onda ga je tamo podlo i u zasedi dočekao Havijer Solana. Odjednom se predsednik Vlade dosetio da je vreme podeljeno na dane i da je među njima i 23. novembar, kada će Karla del Ponte podneti izveštaj Savetu bezbednosti o našoj saradnji s Hagom. Koštunica je Solani govorio o odlasku nekih optuženih u Hag, a posle sastanka je stidljivo dodao da je u stvari mislio na dobrovoljnu predaju haških optuženika. Kada je seo u avion i shvatio da mu Solana više ništa ne može, isplazio se.

Brzinom leta Koštuničinog Air Force 1, Srbi zaboravljaju na zločine, pa i one počinjene nad njima samima. Rezultati istraživanja, koje je sproveo Strateški marketing s Beogradskim centrom za ljudska prava i Fondom za humanitarno pravo, pokazali su da je politika Vlade barem u jednoj stvari bila veoma uspešna – ubedila je ogromnu većinu ljudi da zločin kao takav jedva da postoji u ovim krajevima.

Ministar pravde čak kaže da se preteruje kad se tvrdi da građani nisu upoznati s počinjenim ratnim zločinima. Citiram: Nećete valjda da lepimo nalepnice od vrata do vrata. Javnost je o tome dovoljno obaveštena.

To i ja kažem, a sada slušate najmlađe saradnike Beogradskog centra za ljudska prava, Marka Milovanovića i Vidana Hadži-Vidanovića.

Marko Milovanović: Na svako pitanje o saradnji s Tribunalom oni kažu – hapšenje nije jedini način. Pa moraš nekog da hapsiš. Sad kad bi mene neko optužio da sam zgazio nekog kolima, rekli bi mi – dođi tad i tad, a ako ne dođem, mene bi hapsili. Niko neće dobrovoljno da ide na bilo koji sud ako ne postoji pretnja hapšenjem. I Hrvati idu pod pretnjom hapšenja. Portparol Suda kaže da policija ne izvršava naloge Suda, a ovaj Jočić, mučenik, kaže – hapšenje nije jedini način saradnje. Pa, ko te pita? Ti treba da radiš šta ti je Sud rekao, a ne šta ti misliš da treba da radiš. On odbija da izvrši naređenje Suda, što je, direktno, krivično delo.

Kad gledam tu legalističku vladu, ne mogu da kažem da oni nisu baš ništa uradili. Batić je urnisao pravosuđe. To je već bilo ugaženo pravosuđe, a on ga je overio. Koliko god me nervirao, sadšnji ministar bar nešto pokušava i donosi neke zakone. Za Batićevo vreme nijedan zakon nije donet. Napravio je bistu cara Dušana pred Palatom pravde, koja će da propadne u zemlju jer nije dobila građevinsku dozvolu.

Juče gledam, na primer, oni sada usvajaju Zakon o parničnom postupku, to je stvarno jedan suštinski zakon za sud, tu nema nikakvog politikanstva, to je zakon, bre, super. I juče u Skupštini, DS je iz potpuno političkih razloga odbio da podrži taj zakon.

Nepostovanje suda vidi se i kad je u pitanju zakon o pomoći haškim optuženicima. Na konsultativnu sednicu prošle nedelje poslali su onog radikala Krasića. I taj Krasić je, uz napomenu da je radio kao referent u penzijskom i invalidskom osiguranju, krenuo da drži Vojinu Dimitrijeviću predavanje o tome kako je Haški tribunal nelegalan sud. Vučetić ga gleda i ne može da veruje čovek, ali pušta ga. Mislim da će Ustavni sud proglasiti neustavnim taj zakon, u skladu s već donetom privremenom merom da se taj zakon ne primenjuje.

Miloševiću nije vraćeno pravo da se sam brani, njemu je ostao advokat. Oni su tu učinili grešku, dakle, trebalo je u početku da ga puste jedno dva dana da priča svoju ludačku priču o tome kako je Vatikan rasturio Jugoslaviju i kako je on tu nevin i da mu prvog dana suđenja nametnu branioca. On ne brani sebe, brani svoju sliku u istoriji. To nije svrha krivičnog suđenja. Kada ste optuženi za ratne zločine u Srbiji, vi morate da imate branioca. Mi imamo institut obavezne odbrane. Sloba Milošević bi, da mu je ovde suđeno, morao da ima branioca.

Vidan Hadži-Vidanović: Mi smo preko novina napali prednacrt zakona o verskim zajednicama, oni su nas proglašavali komunistima, onda su manje veroispovedne zajednice krenule u ofanzivu i oni su na kraju shvatili da to neće proći, pa su dali taj novi predlog. Niko zapravo nije tražio taj zakon od njih. Oni ga predlažu iz nekog populističkog načina vođenja politike. Srpska pravoslavna crkva njima ništa nije tražila, a oni su, eto, ipak napravili zakon. Nametnuli su SPC neke cenovnike, kao da će sveštenik da ide po kućama da seče kolač i da nosi fiskalnu kasu. Tih sedam tradicionalnih crkava nikada nisu sele za sto, pa da je tu ministar i da lepo popričaju. Ma jok. Cela ideja je, čini mi se, podilaženje širokim narodnim masama za još malo vlasti.

Mene iritira gomila eufemizama u javnom zivotu. Evo, pričali smo o Haškom tribunalu. Ti ljudi su heroji, mi ih zovemo herojima, braniocima ne znam ni ja čega. Ljudi koji su pobili po 7.000 ljudi u jednom danu. Ili – kontroverzni biznismeni, taj termin mi se trenutno najviše dopada. I sve dok budu postojali ti eufemizmi nama ne može da bude bolje jer ne znamo da definišemo stvari koje vidimo. A sve dok ne umemo da ih definišemo, nećemo umeti da se razračunamo s njima.

Marko Milovanović: Gledao sam pre neki dan Velju Ilića i Đelića u nekom studiju. Velja krene da se svađa s njim i na kraju mu kaže, onako seljački, najgore – nikad nisam video manjeg čoveka, a da je tako ratoboran. I šta će onda Đelić. Nema razgovora s ministrom-omnibusom. Četiri u jednom – imaš šampon za kosu, balsam, eto, to je Velja- ministar.

Na Pravnom fakultetu postoji jednosemestralan kurs o ljudskim pravima, koji je obavezan samo za međunarodni smer, kao da ljudska prava pripadaju samo međunarodnom pravu. Svaki put kad uđete na Pravni fakultet dočeka vas nova organizacija za zaštitu ćirilice, studentski pokret Pravda, Obraz, Dveri. Taj fakultet će nastaviti da proizvodi ljude kao što su Milošević, Šešelj.

Što se međunarodnog prava tiče, to je i dalje škola Smilje Avramov. Tačka.

Video sam super foru, mislim da su to uradili Šveđani kad su ratifikovali Evropsku konvenciju. Tamo gde na tetrapaku od mleka piše toliko i toliko holesterola, pisalo je – uslovi za podnošenje predstavke Evropskom sudu, pa je pisala Evropska konvencija. Treba da odemo u Imlek, to bi bila dobra fora. Potrebno ti je 10 godina da naučiš ljude elementarnim pravima. Kako će oni to da znaju? Nikad nisu živeli u zemlji u kojoj su poštovanla njihova prava.

A kod tog suđenja za ubistvo Đinđića, tu postoji stvarno veliki problem. Dakle, to Specijalno odeljenje je napravljeno tako da tamo sude sudije Okružnog suda, ali predsednik Suda svojom odlukom raspoređuje sudije u to Specijalno odeljenje i to na dve godine. Kad gledam to sa aspekta Evropske konvencije o ljudskim pravima, to nije nezavistan sudija. Mogu odmah da vam kažem šta će da se desi. Kada ovaj Kljajević bude doneo presudu da je kriv Zmija, Zveki, oni će sutradan da ulože žalbu Evropskom sudu za ljudska prava, gde će da kažu – nije sudio nepristrasan sudija. I Evropski sud za ljudska prava će da kaže – tačno. I šta ćemo mi onda da radimo, da pustimo Zvekija na ulicu? Ne možemo ponovo da mu sudimo, samo jednom može da mu bude suđeno. Tako će on ostati u zatvoru, ali će da priča – meni su kršili ljudska prava, što je tačno.

Da me sve to nervira, nervira me. A da li ću ja da ostanem ovde – to je druga priča. U svakom slučaju, idem odavde da se školujem dalje, a da li ću ovde da živim to stvarno zavisi od ponašanja drugih.

Vidan Hadži-Vidanović: Vrlo je važno da neko konačno izađe i stvarno kaže ljudima šta se dešava, a ne da priča priče. Mi imamo naslov, a nemamo tekst. Mi imamo naslov – put ka Evropskoj uniji, a gde je tekst? Jel’ imamo tekst?

Marko Milovanović: Kad gledam sve političare na sceni – Tadić je šonja, o ovim ostalima neću da pričam, a sad se ljudi pale, došao Čeda, sad će Čeda da nas spasava jer je Tadić slabić. Ja samo kažem – idite na sajt www.cedajovanovic.com, gde možete da vidite golu ribu u tregerima s Čedinom slikom. Majice – Čeda, kape – Čeda, Čeda ovo, Čeda ono. On je egomanijak s 30 godina. Šta je taj čovek u životu završio, uradio, stvorio da on sad pretenduje da predsednika Srbije ruši u svojoj sopstvenoj stranci i da, ne znam, odjednom uvede Srbiju u novo blagostanje. Dakle, on mene nervira neuporedivo više od Tadića, a Tadić me nervira donekle.

Vidan Hadži-Vidanović: Ja stalno govorim – hajde, otići ću napolje, učiću još nešto, pa hajde da se vratim, da se to možda primeni. Ali sve dok takvi ljudi budu strani plaćenici, čim izađu malo iz zemlje i godinu dana ih neko drugi uči, usađuju im čipove, kako ono beše – neokortikalni rat protiv srpskog naroda, sve dok bude tako, ja ne znam da li mi možemo da primenimo to znanje. Vi imate sijaset ljudi koji su došli, odrekli se svega, Đelić, recimo. Ne znam da li smo ikada imali ministra finansija koji je završio Harvard. I šta oni pričaju – Boža-derikoža.

Svetlana Lukić: A kuda idu pravnici?

Marko Milovanović: Svuda. Ja ću u Ameriku.

Vidan Hadži-Vidanović: Ja ću u Evropu.

Svetlana Lukić: Baš vas briga za nas.

Marko Milovanović: A što bi mene bilo briga? Jel’ glasate 30 odsto za radikale – glasate. Pazi, glasaju za ljude koji su fašisti. Tačka, ne interesuje me, ja ću da emigriram kao Jevreji iz Nemačke. Ćao, bre!

Svetlana Lukić: Amerikanci i mi smo se najzad složili oko jedne stvari – Džordž Buš je najbolji, a šta to za nas znači, pitali smo Stojana Cerovića.

Stojan Cerović: Jedna velika zemlja kao što je Amerika ne može da menja spoljnopolitičke smerove svake četiri godine. Oni su taj posao na Balkanu delimično završili. Što se njih tiče, ovde se ne događa ništa naročito. Ako pitanje Kosova bude rešavano u sledećih godinu ili dve, onda za nas nije sasvim svejedno ko to radi. Ni ko to radi odavde, ni ko to radi sa američke strane. Kad se tako pogleda, onda su u pravu oni koji su se radovali Bušovoj pobedi i navijali za to. Da je došao Keri, izgleda da bi kandidati za glavne pozicije u spoljnoj politici bili opet Medlin Olbrajt i još više Holbruk. Oni su radili s nama i imali su pristup koji se Srbima nije dopadao. Sretao sam Holbruka, jednom smo i večerali zajedno, i meni je išao pomalo na živce.

To Kosovo niko Srbiji neće nikad vratiti, niti ima načina da se to vrati, niti bi nam to trebalo. To je možda i najvažnije od svega – kako razumemo svoje interese oko tog Kosova. Dominantna politika sada je da se mi prosto protivimo. Ako kupujemo vreme, treba da znamo da li nam je to vreme potrebno. Možda je bolje da ga ne kupujemo.

Ja na tu stvar gledam možda hladno i distancirano, ali mislim da je za Srbiju možda od samog tog problema važnije to kako će rešenja tog problema uticati na ukupnu političku situaciju u Srbiji. Da li ćemo imati veliku nacionalnu frustraciju, koja će nam ovde favorizovati ekstremiste koji će da eksploatišu revanšizam – evo, vi ste to Kosovo prodali, a mi nismo, kad-tad ćemo ga oteti ponovo. To bi bilo loše. Zato je važno da Srbi ne budu potpuni gubitnici u tom rešenju, da imamo utisak da je tu napravljen neki kompromis koji nije potpuno na našu štetu.

Veliki problem je i status Kosova, nezavisno od srpskog problema. Mislim da je pozicija Beograda tu treća po važnosti. Važnije je šta hoće međunarodna zajednica, kako da se izvuku odatle, da li oni uopšte mogu da predaju Kosovo Albancima. Hoće li da prave veliku Albaniju? Kakve će to imati veze s Makedonijom? Srpski deo problema je skoro rešen. Dakle, međunarodna zajednica i Albanci, oni su glavni akteri te igre. Ta velika Albanija ispala je još kao najrealnija ideja, možda je to najjeftinije, da se to sve teslimi Albancima, pa nek’ oni vide kako će. Najbolje bi bilo napraviti veliku međunarodnu konferenciju da se ta cela stvar ponovo ispita. Srbija se tu još najviše izvukla i to je donekle sreća.

Postoji osećanje da odgovornost za sve krupne stvari nije ovde nego negde izvan nas, kao da smo pod nekim poluprotektoratom. Postoji osećanje vakuuma odgovornosti. To i narod tako doživljava – mi glasamo za njih, ali ko njih pita, pita se neko spolja. A spolja niko ništa. Niko ne zna gde je sad taj centar odlučivanja o nama. Čini mi se da je to fenomen koji vidimo u većini zemalja posthladnoratovskog sveta. Više nema osećanja suverenosti zemlje. Bombardovanje ovde je bilo izvedeno pod tom parolom – mi ćemo doći spolja, pa ćemo da vas kaznimo. Svi su naučili tu lekciju, ali niko nije došao da im baš pouzdano kaže šta da rade i da kaže – ako nešto ne valja, dođite da se žalite tamo kod nas u Vašington. Ne. Tako da je svet sada malo u haosu.

U Evropi se nešto kao integrišu, ali i tamo ima velikih dilema oko toga šta će biti s njima. Odavde to izgleda kao vrlo jasan i nepovratan proces, odande to izgleda onako, malo raspadljivo. Nije istina da je sve to definisano unapred, da mi samo treba da pristanemo ili ne pristanemo da se ukrcamo u nešto što je potpuno jasno pobedilo jednom zauvek. Videćemo šta će sad da radi ovaj novi-stari američki predsednik. On je već prilično potresao planetu svojim raznim avanturama, a ako nastavi u tom pravcu, ko zna šta će biti. Između Evrope i Amerike je već nastao jaz veći nego što smo videli decenijama. Ako se to bude produbljivalo, bog te pita šta će biti. I gde mi tu spadamo, da li je dobra strategija da se sad oslanjamo na Bušovu Ameriku, ako nam je prioritet da uđemo u Evropu.

Svetlana Lukić: Vraćam se na tvoj postpetooktobarski optimizam. Meni se čini da si pogrešio s Koštunicom. Da li misliš da to može da ti se desi i s Borisom Tadićem?

Stojan Cerović: Nisam se ja tada kladio na Koštunicu. Nisam ja mislio da je on naša velika nada. Ja sam mislio da je Koštunica dobar, da treba da prihvatimo tu zamenu za Miloševića i mislio sam da je važno da ga tretiramo kao jednu legitimnu desnicu. A kada je reč o Borisu, ako je moja uloga da analiziram političku realnost, dužan sam da pogledam šta je uopšte tu ponuđeno, šta imamo na repertoaru, na jelovniku, imamo li mi nešto bolje i drugačije ili nemamo. Ne mogu da tražim nešto čega nema. Ja preporučujem, dakle, najbolje od ovog što je ponuđeno. Ako je to Boris Tadić, onda je to on. Ja moram da budem nedosledan u tim stvarima.

Svetlana Lukić:
Razumem o čemu govoriš – 5. oktobra gledaš Koštunicu i Miloševića i, naravno, izabereš Koštunicu. Sad u političkoj ponudi imamo Borisa Tadića i radikale i biramo Tadića. Ali mene zanima tvoje mišljenje o Borisu Tadiću kao personifikaciji određene politike. Ti možeš da kažeš da je to bolje nego ovo, ali šta je „to“?

Stojan Cerović: Hajde da ga uporedimo s Đinđićem, koji je bio mnogo brži i radikalniji, hteo je u najkraćem roku da ostvari sve svoje reformske vizije, koje su bile dosta jasne. Meni se to dopadalo. Boris Tadić očigledno ide sporije od Đinđića i ima više razumevanja za neka od tih konzervativnijih opredeljenja. S druge strane, Đinđića je njegova brzina donekle koštala i glave. Ne vredi da u politici budeš pametan i dobronameran ako ne stigneš do cilja. Broji se samo ono što je ostvareno. Boris Tadić je postigao da DS postane najjača stranka u zemlji, što se desilo prvi put otkad ih ima. On je povukao jasnu crtu, s radikalima – rekao je – nikad ništa. Ja nemam nekih primedbi, on se za sada ponaša racionalno, politički. Ovde je politika dugo bila suviše histerična, stalno se nešto očaravamo i razočaravamo u nekoga. Mislim, taj višak emocija, šta će nam to?

Sećate se kako je Đinđić bio surovo pragmatičan? Sada svi obožavamo Đinđića, on je opšti miljenik, ali u ono vreme malo ko je bio spreman da ga podrži i razume baš taj njegov pragmatizam. I zamerali su mu ovakve stvari još više nego Borisu Tadiću. Đinđić je mnogo dalje išao u pravljenju takvih ustupaka, bavio se crkvom i svim tim stvarima. A sad se Đinđić vidi kao uzor nekog levog ili liberalnog reformatora. Znam mnogo ljudi iz tih naših krugova koji su o njemu govorili sve najgore dok nije ubijen, pa su onda shvatili da je tu u pitanju bilo nešto drugo i promenili ton. On je imao vrlo malo stvarne podrške od ljudi koji su zapravo bili dužni da ga podrže. Ja se ponekad sam osećam krivim zbog toga. Kako nismo videli da je to bio najsposobniji premijer koga smo ikada imali, a bio je. Mislim, jel’ naš posao bio samo da pljujemo Vladu? Čak se i videlo u poslednjih par meseci da se oko njega pravi neka zavera i da on postaje sve više izolovan i da neće moći da mrda dalje, da se tu nešto loše sprema. I ništa.

Mi imamo neku vrstu moći s mikrofonima i javnom rečju, a kako smo to koristili? Evo, u slučaju Đinđića, trebalo je da javno šaljemo tu poruku – to je ono čime raspolažemo, bolje nemamo, a ne da se pravimo da iz malog džepa možemo da izvadimo 1.000 boljih kandidata i boljih rešenja nego što je bio on. A nismo ih imali. Jel’ nam mirna savest zbog toga? Ja mislim da nije. Prema tome, hoću da u svakoj budućoj situaciji uključim tu vrstu rezonovanja. Imam li ja pravo da budem baš tako strog? U ime čega? U ime nečega što je realno moguće ili to ja nešto izmišljam?

Svetlana Lukić: Slušali ste Stojana Cerovića, a sada govori dramski pisac Nenad Prokić, opet o Americi, opet o Kosovu, pa sve po redu, ali malo drugačije.

Nenad Prokić: Kaubojski šešir je pobedio Brusa Springstina. Bilo mi je lepo da vidim kako Klinton izlazi s tim Kerijem na binu kod Brusa Springstina, koji je svemu tome dao podršku. Ako se dobro sagleda šta je Springstin radio u svojoj muzičkoj karijeri, on predstavlja onu pravu Ameriku, Ameriku u koju smo se mi zaljubili. Amerika više nije ona u koju smo se mi zaljubili. Ispostavilo se da se Amerika strašno promenila i da se više ne seća same sebe od pre nekoliko decenija. Mi ćemo mnogo više zavisiti od odluka američkog predsednika nego od odluka svog predsednika, to je valjda svakom jasno. Nema više suverenosti u onom smislu u kojem su o njoj pevane pesme do nedavno. Sad Slovenci, kad hoće da odu u Moskvu na razgovore s privrednicima, moraju prvo da pitaju Brisel da li to smeta Portugalu. Tako isto i Srbi, kad govore o suverenosti, pričaju priče koje više ne postoje. I trebalo bi da se prisete do kakvih rezultata su ih doveli ti njihovi prepotentni napori, ta fantaziranja i kako mi to živimo 2005. Kada stojim u redu da podignem platu, koja je veoma mala, a ispred sebe vidim baku koja diže 2.000, što je prva polovina njene penzije, e ja se onda setim svih tih fantazija i pomislim kako bi bilo mnogo lepše da ih uopšte nije bilo.

Nisam optimista iz očajanja i kažem vam – oni nemaju šanse. To je velika uteha, svi oni će izgubiti, jer su protiv svemira. Milovan Danojlić je protiv engleskog jezika. Mislim da je sramna poruka koju taj stari čovek šalje mladim ljudima ovde, živeći u Parizu i govoreći sa svojim sinovima francuski jezik. Čuvati ćirilicu? Kako ti možeš da čuvaš ćirilicu? Ćirilica ili postoji u kulturnom fonu i kodu ovog naroda ili ne postoji. Dajte da čuvamo svoje stvari na pametan način, ne možemo da se takmičimo sa svojim malim jezikom, malom kulturom i velikom sporošću s nekima koji imaju strašne perfomanse u odnosu na nas.

I ta brižnost nad narodom je isto jedna pokvarena manipulacija koja ovde donosi nesreću. Kosovo nikad nikoga ovde nije interesovalo. Baš ih boli ona stvar za Kosovo, a kukumavču. Daj neka neko ustane i neka kaže da je to izgubljeno, da je to završena priča. Imaju ljudi svoje izbore, neka rade šta hoće. Šta će nam ono u stvari? Izvor nesreće. Sedamsto godina nam stoji na glavi, daj da odsečemo to i da brinemo svoju brigu. Naroda je dole ostalo toliko malo da čak i ovakva zemlja kao što je Srbija može o njima da vodi brigu.

Tadić ima tu dobru izjavu da treba glasati i onda se ućuti. Ne znam šta to znači? Jel’ on ima neko mišljenje o tome ili nema? Ja samo znam da, kakva god da je ta skupština, bolje je biti unutra nego ne biti. Kao i za nas – bolje da budemo u Evropi, kakva god da je ona. Nije sjajna, ali biti van nje, probali smo jednom, to je nemoguće.

Uopšte ne čitam novine, televiziju ponekad pogledam, nema ničeg novog, ide se istim putem, stalno su isti problemi. S našim mentalitetom nema nade, to je najgore saznanje. Ovo će biti jedna pristojna zemlja u nekom civilizacijskom i evropskom smislu eventualno za jedno 50 do 60 godina, ali mi nećemo tome pomoći, mi ćemo da odmažemo gde god možemo. I ono što mene trenutno najviše zabrinjava je to da političke partije koje su imale oznaku urbanosti, gube. Kada je Vesna Pešić otišla iz GSS, onda je došao Svilanović i to je bilo smanjenje urbanog kvaliteta te stranke. Nije da Svilanović nije urban tip, ali je manje urban od Vesne Pešić. Ta žena puno nedostaje ovde i ne znam šta radi tamo na onoj vrućini, u zagađenom gradu – jede tortilje. Treba da dođe ovde jer je stvarno potrebna. Isto se dogodilo s DS posle Đinđića. Najnoviji zaokret DS ka provinciji mi liči na ono Đinđićevo pečenje vola na Palama. Oni će možda dobiti nešto u provinciji, ali neka se dobro paze da ne izgube Beograd. Pojaviće se valjda i neko nov, mada baš ne znam tačno ko. Ovde Demokratski centar na Terazijama ima svoje prostorije pored Bitef-teatra i jedanput u svakih nekoliko meseci neorganizovane horde prave rusvaj, lupaju čaše, srča leti na sve strane. To su neke njihove mlade snage koje se tu zabavljaju. Ako je to DC, daleko im lepa kuća.

Kod Tadića mi smeta to što više liči na Koštunicu nego na sebe. U njegovoj politici mi smeta ono što je Koraks nacrtao kad je on izabran za predsednika. To je ona čuvena karikatura gde on drži tatu, tata drži Dobricu, Dobrica drži tamo nekog iz Socijalističke partije Srbije i na kraju Filip Višnjić. Postoji neki eho guslanja u toj politici, to je ono što meni smeta. I mislim da, ne znam ko je to rekao, možda baš ti, on nikako da uskladi izraz lica sa onim što govori. Jednostavno želim da vidim da on hoće da evropeizira i administraciju i svoju političku partiju, a ne da samo priča tako, a vuče druge poteze.

Evo recimo kulturna politika u glavnom gradu. Gorica Mojović je sad očigledno na odstrelu. Ne znam da li ima nekoga ko se više s njom svađao. Preko novina smo se tukli onoliko, ali ja ne mogu da prenebregnem činjenicu da je ta žena stvarno nesto uradila. Obećan je kontinuitet u gradskoj vlasti. Miki Manojlović i ja smo išli da agitujemo za tu vlast, ne zato što mrzimo radikale, nego zato što verujemo njima. Mi smo to iskreno radili, ali šta sad znači da bez ikakvog objašnjenja neko nekoga više neće. To su unutarpartijske igre koje mene zaista ne zanimaju. Ja želim da sarađujem sa onima s kojima sam sarađivao dobro. Zašto se to radi tako, pa sad treba da pišemo neke proglase. Stalno neki imbecilni protesti.

Moj razlaz s njima, ne s DS nego uopšte s političkim životom, je na estetskom nivou. Snaga pomirenja nije u tome da se ja sad pomirim sa svim tim, već je u umetnosti razilaženja. Stvarno negujem tu svoju umetnost razilaženja s njima, jer je to jedino što mi ostaje. Razum čija priroda nije estetska još nije istinski razum i to se kod njih vidi. Razum koji zadobija estetsku prirodu više nije razum, i to se vidi kod mene. Tu se nalaze dva ne-razuma i ja zaista ne mogu da kažem da postoji neka varijanta u kojoj ćemo se mi naći.

Našao sam neki dan kupon za ulje iz 1993. Sad ću da ga uramim ovde, pa kad god pomislim da nekom od njih može da bude oprošteno, dovoljan je taj kupon da me podseti da nije bilo nikakvog razloga za 15 godina katastrofe i haosa u ovoj zemlji. Kupon za ulje u gradu Beogradu 1993. godine! Sram ih bilo, na šta su doveli svoj narod. Hajde da napravimo jedno ispitivanje svog odnosa prema konsekvencama, kad nismo bili toliko pametni da napravimo anticipaciju uzroka koji su doveli do toga. Mi valjda znamo da je u Srebrenici bio najveći pokolj nenaoružanih civila posle II svetskog rata. Pa daj da o tome pričamo, zašto ćutimo o tome? To je konsekvenca, mi nećemo moći da pobegnemo od toga. Opet mi nekog Filipa Višnjića vučemo za ruku. Te fantazije o ratnim zločincima, to je besmisleno. Ma, kad Srbi nisu zbog onog bona za ulje protestovali, neće ni zbog Beare. To je još jedan neiskren alibi političara koji se kao boje nemira u zemlji kad razgovaraju s Karlom del Ponte. To su priče za malu decu, ko će u to da veruje. Nego, oni ne rade svoj posao.

Svi su nešto kivni na Slovence jer kupuju C market. I ja mislim da nije u redu da Slovenija diriguje nasim tržištem, ali niko se ne pita odakle onom Raduloviću 40 odsto akcija. Kako je uspeo direktor C marketa da otkupi 40 odsto akcija? Ja sam osam godina u Bitefu i zamislite da ja sad imam 40 odsto akcija. To bi bilo besramno.

Šta treba da kažem – bio sam u pravu 1990. To nije moglo da se spreči. Bilo je nas mnogo koji smo videli šta se valja iza brda, pa šta, ništa. Time je samo užas bio veći, nisi bio pod narkozom, nisi bacao cveće na tenkove, da, gde su ti ljudi sada? Danas samo želim da do kraja života ostanem otvoren za božanstvene slučajnosti, kad je moj lični život u pitanju. One se nalaze u pisanju i pravljenu predstava, u odnosu s ljudima i na putovanjima. Božanstvene slučajnosti su zapravo dokaz postojanja Boga. Bog je za nas ljude sav u slučajnostima, jedino nam se tako objavljuje i ja sam na taj način religiozan. Ako odlučiš da živiš ovde, a voliš tačne vozove, a ovde vozova skoro da i nema, onda moraš negde da pronađeš neku religiju kako da se utešiš, da preživiš i ne budeš baš toliko nesrećan zbog stvari koje ne možeš da rešiš. Svako ima pravo na odmor, time out. Ne moram baš svakog dana da slušam šta je rekao Koštunica. Šta me briga? I onako će da me klepi po glavi.

Ovde će stvari ići svojim tokom, perfomanse ovog mentaliteta i sredine su užasno spore, to su noge od olova, sporije od ovoga ne postoji. Doći će stvari na svoje jednoga dana, ali mi više nećemo biti tu. Potpuno je evidentno da se za naših života ovde nista bitno neće promeniti i s tim moramo da ustanemo svakoga dana.

Može se desiti da Srbija zaista postane Beogradski pašaluk. Nismo mi verovali ni da će se raspasti Jugoslavija, pa nismo verovali da će otići Kosovo, pa ne verujemo da će otići Vojvodina, pa ne verujemo da će otići južna Srbija. Možda neka svetska zavera postoji u srpskim glavama, pa se onda teži ka tome da se to i ostvari. Zašto da ne, živećemo u Beogradskom pašaluku. Može to baš da bude onako savršena stvar, nećemo imati mnoge probleme, nećemo imati fantazije, nećemo imati ratne zločince, nećemo imati bombardovanja, bićemo konačno svedeni na jednu meru. Već je i ovo neki napredak, doduše na negativan način, ali jeste, sebi više nismo onako lepi kakvim bismo voleli da nas mama vidi i posle ovih 15 godina nemamo više tako bajne predstave o sebi. Nema više onih ditiramba o Srbima, o srpskom herojstvu, promenila se ta unutrašnja slika. I sve je slabije to držanje noktima za tapete svih struktura koje su proizvodile nesreću. Nemamo više ni takvu vojsku, ni takvu policiju, glavni ratni zločinci su pohapšeni, i ovi drugi će pre ili kasnije.

Priča se po gradu da su Srbi pravili neke zločine i to sad ulazi u dnevne razgovore i to je jedan put ozdravljenja. To se ne radi po volji niti po diktatu ovih ili onih, već po diktatu života. Ti možeš uprkos životu i celom svetu jedno određeno vreme da lažeš određene ljude, ali ne možeš da lažeš sve ljude sve vreme.

Naši političari moraju da imaju debele obraze. Moraš, kad ti neko kaže da si ratni zločinac, a tebe baš briga, pa odeš da šetaš unučiće po parku, pa ideš na pijac, pa kupiš nešto, pa si usput malo protiv engleskog jezika, a gledaš kako da ti ta unuka ode u Englesku. A što da ide, kad ti možeš da promeniš priču, pa da ovde bude Engleska? Ili barem da liči.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Nenad Prokić, a sada ćete slušati Momčila Đurđića. Momčilo je novinar iz Pirota, član Izvršnog odbora DS. U Pirotu je vodio šetnje 1996. i 1997. Pirot je jedna od onih opština gde je lokalna vlast promenjena 10 meseci pre ovih poslednjih lokalnih izbora.

Momčilo Đurđić: Zakon o lokalnim izborima koji je, po mojim informacijama, donet zbog tri opštine na jugu Srbije, doveo je do potpune disperzije političke scene. Pet do devet, negde 10 lista dobija odbornike, pa ako se na sve to nadoveže odluka Ustavnog suda da su odbornici vlasnici mandata, onda se Srbija pretvorila u jedan veliki politički buvljak. Izborni sistem je takav da na izborima niko nije pobedio. Uvek imate jedan politički puzzle, gde možete na svakih nedelju dana da pravite novu kombinaciju. Ovi ne mogu sa ovima, a ovi mogu i sa ovima i sa onima, a ovi u Nišu prave bočne koalicije, to je potpuni cirkus. Najopasnije je to devastiranje sistema političke demokratije, gde stranka više ništa ne znači. Glavni je pojedinac sa svojim mandatom, koji je njegovo vlasništvo, njegov posed, znači on ima tapiju na mandat. Ne znam zašto onda postoje političke stranke. On je na listi političke stranke i onda kada na toj listi dobije mandat, kaže – doviđenja, ja nemam ništa više s vama. Pa neka ide kao grupa građana, neka uzme mandat ako može.

Onda imate pritiske iz Beograda, imamo primer Vranja. Lokali su deo trgovine na nivou Parlamenta i onda SPS kaže, e to je sad ta cena koju naplaćuje SPS, ako u Vranju bude onaj, onda mi vas nećemo da podržimo u rebalansu budžeta. Sad se dešava da jedan Vukašin Obradović, takozvani Sorosev plaćenik, biva obeležen, ocrnjen i tako dalje, ocrnjuju ga ljudi ili stranka čiji je predsednik dotle došao zahvaljujući Sorosevim plaćenicima. Mislim na slobodne medije u Srbiji od 1996. do 2000, mislim na Otpor i mislim na one koji nisu više među nama, koji su takođe nazivani Sorosevim plaćenicima. To je najblaže rečeno bestidno, da ljudi iz jedne stranke koja se predstavlja kao demokratska potežu argumente Miloševićevih tajnih dosijea, te kvalifikacije uzimaju kao relevantne.

U Pirotu je na vlasti sledeća koalicija: Socijaldemokratija, Narodna demokratska stranka, Pravda, SPS i Srpska radikalna stranka. Od tih 29 koji čine većinu 16 su socijalisti i radikali. U ovih 10 meseci možete na delu da vidite kako se, kad se vrati na vlast, crveno-crna koalicija ponaša.To je jedan varvarski talas, čista varvarizacija političkog prostora. Oni su u gradovima gde je pobedila koalicija Zajedno 1996. godine bili takvi kakvi su bili, a sad su isti takvi samo su još preko toga došli da se osvete. Imamo u Upravnom odboru lokalnog medija jednog socijalistu koji je 1996. i 1997. bio predsednik SPS i izgubio je izbore i on više nije bio na čelu medija posle toga. Pored ostalih programskih promena koje su se desile po dolasku koalicije Zajedno na vlast u Pirotu, jedna je bila da se u programsku šemu ugrade dnevnici Radija B92. I sad taj čovek traži da program B92 na radiju i televiziji bude potpuno eliminisan. To je njegova lična trauma, kao novinar on se ne slaže sa sobom, ali ovo je jače od njega. I što je najkomičnije, jedan radikal koji sedi u tom Upravnom odboru je protiv toga. Tu se vidi na jednom primeru kako su sve vrednosti potpuno izmešane, svi su vlast, svi su opozicija, znaci postoje lične trgovine.

U državnom parlamentu o svemu raspravljaju dve opozicione stranke. Rebalans budžeta – demokrate i radikali, pridruživanje Evropskoj uniji – demokrate i radikali, pa šta predstavljaju ove vladine stranke? Oni tu sede i gledaju, oni su samostalne trgovinske radnje, oni su tu da nešto istrguju. I sad se dve opozicione stranke biju u Parlamentu, a Vlada sedi i gleda u plafon i razmišlja ko će da uzme koji posed i kako će da podele plen.

Poslanici su tražili da dobiju penzije. Slažem se. Ali zakon o tome mora da bude poslednji zakon u nizu zakona koji će nas nepovratno katapultirati u EU. Kada zasluže. Ako znamo da treba da donesemo 142 zakona, ovaj će biti 143. Oni ne mogu da traže evropski standard, a nisu doneli evropske zakone. Neko je izračunao da, ako budemo ovim tempom donosili zakone, trebaće nam 47 godina, molim lepo. Pa ko će to da čeka. Najkomičnije od svega je što oni raspravljaju o nekim zakonima o kojima nema rasprave, znači, naprosto to ti je standard. Zamislite da su naše fabrike dobile evropski standard ISO 9000 i oni sad kažu – mi ćemo tu nešto da promenimo, imamo amandman na to. Nema amandmana, uzmi ili ostavi, ako nećeš – idi u Aziju.

Suštinsko pitanje koje se postavlja u politici, baš kad je u pitanju ukrupnjavanje političke scene, jeste da vi nađete čoveka koji je tačka širokog političkog konsenzusa. Zoran Đinđić nije bio tačka širokog političkog konsenzusa, osim na dan njegove sahrane i verujem, kako vreme bude proticalo, da će posthumno on postajati u vrednosnom smislu tačka širokog političkog konsenzusa. Za svog života on to nesumnjivo nije bio. Nije slučajno da je on već negde u proleće 2000. vrlo mudro zaključio da mora naći čoveka koji je tačka širokog političkog konsenzusa. Znači, Vojislav Koštunica je bio izabran za to. Onda dolaze drugi problemi, koji su čak i pre izbora 24. septembra bili očekivani. Štampa je pisala da će posle nekoliko meseci doći do žestokog političkog sukoba Koštunice i Đinđića i to se i desilo. Nažalost, to se desilo oko hapšenja Miloševića, što je bilo potpuno tragično, jer su ljudi ipak mislili da oko toga postoji konsenzus, a ispalo je da nije postojao. Iz jasnog razloga – Koštunici nije bilo stalo do toga da Milošević ne ode u Hag, ne, Koštunica je fingirao da mu je stalo do toga, da bi mogao da prikupi njegovo biračko telo. I zato danas DSS ima ogromne probleme, jer se ona napunila, naduvala od socijalista, julovaca i ostalih. I zato vi po Srbiji imate njihovu sklonost prema socijalistima i radikalima.

Ja sam mentalitetski bliži Čedomiru Jovanoviću i Zoranu Đinđiću, ali sam takođe svestan da je Tadić bolji izbor od ovih ljudi. Dal’ mi imamo neke emocije, dal’ smo mi u svađi, nije bitno. U politici morate da donosite odluke koje su korisne za zajednicu.

Svetlana Lukić: Da li imaš probavne smetnje zbog toga što je DS u koaliciji u Pazaru sa Sulejmanom Ugljaninom, a nije s Rasimom Ljajićem?

Momčilo Đurđić: DS je u koaliciji u tim rubnim područjima Srbije sa onima koji mogu da prave najveće probleme.

Svetlana Lukić: Šta, da ih pacifikujete?

Momčilo Đurđić: Naravno da ćeš ti pacifikovati nekoga tako što ćeš sarađivati s njim. Da li je bolje biti sa Savezom vojvođanskih Mađara u koaliciji, kao što to radi DS ili reći kao DSS – mi s Mađarima i s Bošnjacima nećemo? Šta je radikalizacija političkog života? Jedno ili drugo?

Svetlana Lukić: Paralela nije baš adekvatna. I Rasim Ljajić je Bošnjak, ali ste izabrali drugog Bošnjaka, koji je njihov Šešelj.

Momčilo Đurđić: Mi moramo da pregovaramo i s ljudima na Kosovu. To Kosovo neće kao u Undergroundu da se odlomi, pa da otplovi negde. Mi ćemo živeti pored tih ljudi. Ako ne budemo napravili nikakvu komunikaciju, opet ćemo krv da prolivamo. Mi moramo da pacifikujemo situaciju i da napravimo građansko društvo.

Svetlana Lukić: Jeste, u Novom Pazaru ste pacifikovali situaciju: po’vatase se za guše.

Momčilo Đurđić: To je bio jedan incident.

Svetlana Vuković: Ono čega se mi plašimo, Momčilo, je da je Tadić novi Koštunica i da to što je rekao – izađite na izbore, da je to isto kao i kada je Koštunica jedan jedini put, kada je Đinđić uhapsio Miloševića, rekao – niko nije iznad zakona. Šta ako je i Tadić čovek jednog dobrog poteza.

Momčilo Đurđić: Mi možemo da kažemo – super, idemo s GSS, idemo s Čankom i da se pretvorimo u političku sektu, a radikali bujaju. Šta je naš cilj? Da pokažemo svoju pravovernost il’ da napravimo široki politički konsenzus i da pacifikujemo radikalne elemente u društvu, one koje možemo, jer Šešelja ne možemo. da napravimo široki konsenzus koji će sutra u Parlamentu da ima jedinstvenu većinu koja je za evropske vrednosti, a ne nejedinstvenu većinu, koja hoće i tamo i ovamo. Ako mene pitaš – da li mi je politički, mentalitetski, po temperamentu bliži Čeda ili Tadić – bliži mi je Čeda, ali je Tadić potrebniji da bi se izašlo iz ovoga. Jer, ljudi, mi se opet vrtimo u krug.

Svetlana Lukić: Momčilo, tako se govorilo i za DSS – ta stranka nam je potrebna jer je to brana prema radikalima. Pa nemoj opet da pravimo branu prema radikalima!

Momčilo Đurđić: Mogu li sad ja tebe da pitam nešto? Za DS je ranije važila priča da je politički promiskuitetna, a DSS, to su principi. Ko je danas politički promiskuitetniji, sto je drugo ime za ‘koalicione kapacitete’ – DS ili DSS? DS je rekao – nema, bre, s radikalima i socijalistima, nigde, nikad, sledećih 100 godina. Ubili su nam predsednika, upropastili su narod, upropastili nam državu – nema ništa s njima. Tačka. A ova priča što mi sad pričamo, to je priča o ekumenizmu i čistoti Srpske pravoslavne crkve. Meni je Čedina priča, priča GSS, priča tih pravovernih, ista priča koju u odnosu na hrišćanski svet priča SPC. Znači, antiekumenistička priča – ima nas malo, ali smo pravoverni. Sećam se Čede Jovanovića koji je recitovao Gavrila Principa, sećam ga se kao čuvara vatre. To je fanatizam.

Svetlana Lukić: Pa i ti si tada bio fanatik.

Momčilo Đurđić: Polako, ja sam se 80 dana trudio da, kada energija padne, da je dignem, kada se digne, da je spustim, da niko ne strada. Vodio sam jedan proces do cilja, a to je da nam lopovi vrate glasove. A ne da se pobijem, da me policija prebije, pa da sutra izigravam mučenika. Ja nisam voleo da odem u zatvor. Najveća Zoranova greška je bila rečenica koja se stalno citira: – Oni koji su mislili da će njegovo ubistvo zaustaviti… – đavola neće!

Kako mi da napravimo presudni politički konsenzus, ali na izborima. Ova priča o Kosovu, to je jedna od najlicemernijih priča, ja se gnušam toga što slušam. Ljudi se hvale da su bili jedinstveni ni oko čega. Ja više volim da budem nejedinstven oko nečega. Tadićev poziv na izbore je početak te priče.

Svi govore da će 2005. biti rešen konačan status Kosova. Oni će za premijera da predlože građanskog političara, Vetona Suroia, super, ovu dvojicu guraju u ćošak, Haradinaja i Tačija. Šta misliš, da oni neće da izruče svoje? Misliš da su oni manje nacionalisti od nas? Da oni manje vole ovu dvojicu? Vole ih više. Tu vidite jedan narod koji ima političku strategiju. A šta rade ovi ovde? Oni kažu – mi nećemo da izađemo na izbore. Šta ćete da radite? Ne znamo, gledaćemo u nebo. Čekamo – šta čekaju, verovatno promenu odnosa snaga u svetu, ono što je čekao Sloba. I s čim mi ulazimo u 2005? Kako se mi pripremamo za odsudnu bitku? Pričamo o Čedi – kakve to sad veze ima? To je, bre, sporedni put u ovom momentu.

Svetlana Lukić: O svemu ćemo da pričamo, paralelno s Kosovom su problemi budžeta i rebalansa i MMF i frakcija u strankama. To ne isključuje jedno drugo.

Momčilo Đurđić: Sve što postigneš uz tešku muku, uz velike napore, uz hiljadu sranja – dođeš do Kosova i Haga – i padneš. Nećemo moći da mrdnemo, svaki put ćemo ići, što kaže drug Lenjin, korak napred, dva koraka nazad, dok god ova dva pitanja ne rešimo. A oko koja dva pitanja se DS i Boris Tadić najeksplicitnije izašnjavaju – upravo oko ta dva pitanja.

Svetlana Vuković: Ne o Hagu. Izvini, molim te, kako se on izjašnjava o Hagu?

Momčilo Đurđić: Jasno, svi moraju da budu izručeni, svi moraju da odu u Hag. Kad je on spomenuo suđenje pred domaćim sudovima? Nikad.

Svetlana Vuković: Kad je pomenuo ratne zločine? Kad je pomenuo bilo šta što bi bio argument za slanje tih ljudi tamo?

Momčilo Đurđić: Nema tu argumenata, to je ispunjavanje obaveza. Mi smo kapitulirali, mi smo poražena nacija. Bilo bi previše tražiti tu vrstu mazohizma od sebe da likuješ nad tim što imaš ratne zločince. Ali bilo bi takođe neodgovorno da tražiš rezervne varijante, da kao ministar pravde kažeš – nećemo izručivati. To ne može, to je zabranjeno.

Svetlana Vuković: Čekaj, ne likujem ja zato što imam ratne zločince. Ja ću da likujem kad oni budu u zatvoru. Hoću da su u zatvoru i hoću da mi moj predsednik kaže zašto oni moraju da budu u zatvoru. I ne samo meni i slušaocima Peščanika, nego celoj Srbiji.

Momčilo Đurđić: A ja hoću da sadašnji lider ne bude ubijen, da može da završi posao, ja to hoću. Ja hoću da završimo posao kao narod, da se izvučemo iz brloga.

Ima razloga za paniku. Za mene je ključna priča da novi široki politički konsenzus koji smo napravili ne bude opet bačen. Ako Tadić nije shvatio da ne sme da bude toliko neupotrebljiv, zaboravljen od samog sebe kao Koštunica, i ako ne bude shvatio da mora da, za razliku od Đinđića, vodi mnogo više računa o tajmingu svojih poteza, onda smo mi u bedaku.

Vi imate jednu veliku naciju, šta god mi o njoj pričali, koja je potpuno spoznala odnos svoje brojnosti, svojih mentalnih kapaciteta i kretanja u vremenu, to je Kina. I ti njima možeš da pričaš šta god hoćeš, oni su, bre, odredili tempo i ti možeš da pričaš šta god hoćeš. On ti kaže – mi 4.000 godina imamo isti sat i nije se pokvario. Alo, od kad si ti – ćao. Mi možemo da im kažemo – ljudska prava, to su za njih samo segmenti vremena. Ljudska prava su aktuelna poslednjih 20 godina, pa će u narednih 20 godina da bude pitanje ograničenog suvereniteta. Oni piče. Mislim, ja se njima uopšte ne divim, samo konstatujem da oni naprosto imaju svoj unutrašnji sat.

Svetlana Lukić: Pa ima ga i Koštunica.

Momčilo Đurđić: Nema on sat, njegov sat je stao, to ne radi. Zato je on non-stop u pravu i uvek zna koliko je sati. Zato što njegov sat stoji.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Momčilo Đurđić. Nadam se da posle Svetlaninog i mog umiljatog vođenja intervjua Momčilo nije završio na Tibetu, nego da je u svom Pirotu. Bio je ovo Peščanik. realizacija Marko Perunović, montaža Ratko Ristić i Petar Savić, a vas pozdravljaju Svetlana Lukić i Svetlana Vuković.

Emisija Peščanik, 05.11.2004.

Peščanik.net, 05.11.2004.