- Peščanik - https://pescanik.net -

Pristanak poraženih

Agent Orange (The Aftermath), foto: Ivan Šepić

Treba reći odmah na početku: pobedili su „nas“. Na „njihovom“ protestu protiv „nas“ bilo ih je više nego na „našem“ protestu protiv „njih“. Otprilike znamo i koliko više – četiri puta. Ako je „nas“ 13. aprila bilo između 40 i 50 hiljada, „njih“ je 19. aprila bilo verovatno više od 150 hiljada. U svakoj od dve kolone koje su preko mosta u Brankovoj ulici stizale do skupštine iz pravca Novog Beograda, odnosno Ulicom kneza Miloša iz pravca Ade Ciganlije bilo je više ljudi nego što je „nas“ bilo 13. aprila na platou ispred parlamenta. A to nisu bile jedine dve kolone. Zato ne treba kriti: dakle, pobedili su u jednokratnoj disciplini „koliko nas ima“. Problem je, pak, u tome što to nije jedina takmičarska disciplina. Da bi njihova pobeda bila potpuna, sad to treba da ponove svakog petka u narednih pet meseci.

To se, znamo, neće dogoditi. Prvo, previše je skupo: ako je istina da je u Beograd stiglo oko 3.000 autobusa, onda je samo za te autobuse trebalo platiti nešto preko milion evra. U narednih pet meseci, za takva skupljanja žitelja Srbije (i susednih zemalja) moralo bi se odvojiti nešto preko 20 miliona evra. Ni nesrećnije zemlje sa gorim uzurpatorima to sebi ne mogu da priušte. Drugo, pored novca, to bi iscrplo i ljudske resurse, to jest kapacitete podanika da svake nedelje odvoje jedan dan za uzurpatora. Na pet meseci, to bi iznelo gotovo čitav mesec njihovih života. Samo slepo odani podanici spremni su na takvu obrednu žrtvu – da predaju život uzurpatoru. Treba verovati (ili barem nadati se) da takvih nema mnogo među „njihovih“ 150 hiljada.

Zašto je važno pobediti u obe discipline, to jest – zašto pobeda samo u jednoj od njih nije dovoljna? Odgovor je jednostavan: zato što, po analogiji, za takmičenje u okupljanju građana na platou ispred parlamenta važe ista pravila po kojima se utvrđuje legitimnost pobede na izborima za predstavnička politička tela, to jest za isti taj parlament. Pre nego što to objasnimo, primetimo jednu bitnu stvar: nedemokratska i antisistemska stranka na vlasti uspela je da predstavnička politička tela svede na puke fasade, a politiku izmesti na ulicu gde umesto ustava i propisa važi zakon jačeg. Istovremeno, u obaranju ruku s opozicijom, ona snagu crpe upravo iz uzurpiranih političkih tela, odnosno – koristi se državom kao nedozvoljenim dopingom: samo je država mogla da pokrije troškove stranačkog skupa od 19. aprila.

Međutim, kada demokratiju šutnete napolje kroz vrata (parlamenta), ona vam se vrati kroz poslovični prozor. U političkim zajednicama koje nisu sasvim potonule u varvarstvo demokratska pravila ipak važe i na ulici. Podsetimo se – da bi rezultati izbora bili legitimni, treba zadovoljiti više uslova. Ti uslovi važe pre izbora, ali su na snazi i posle izbora. Ovde su trenutno u fokusu predizborni uslovi: pravo na informisanje, slobodni mediji, sloboda udruživanja, pravična podela resursa, glasanje bez pritiska, potpuna kontrola izbornog procesa i brojanja glasova. Posle izbora, pak, legitimnost se utvrđuje prema tome da li pobednici na izborima poštuju ustav i propise, te da li poraženi ne trpe štetu zato što su se posle brojanja našli u manjini. To bi bila gruba slika ustavne demokratije. Ona je važna za pristanak poraženih.

Pobeda na izborima legitimna je kada poraženi nemaju nijedan dobar razlog da ne pristanu na nju. Znamo, stranka uzurpatora na vlasti nije ispunila nijedan uslov iz oba skupa – niti su izbori, svi od 2014. do sada, bili fer i slobodni, niti su se posle izbora poštovali ustav i propisi. Naprotiv, pobednici su posle izbora bez milosti gazili zakon, te rušili politička tela da ne ostane ni kamen na kamenu od njih. U takvim okolnostima, poraženi povlače pristanak i pružaju otpor uzurpatoru. To bi ukratko bio smisao i poslednjeg talasa protesta iz 2018. i 2019. Sećamo se i demonstracija iz 2017, protiv krađe na predsedničkim izborima; kao i iz 2015, zbog nezakonitog rušenja kuća u Savamali. Na takve proteste u kontinuitetu, uzurpator ne može da odgovori jednim velikim skupom.

Uzurpator ne razume: kao što mu ukradena pobeda na izborima ne daje za pravo da posle izbora radi šta mu se prohte, tako ni jedan njegov skup na kome će se u jedan mah okupiti više ljudi nego što ih ima u protestu ne može da opravda njegovu samovolju. On naprosto nije u stanju da razume sintagmu – pristanak poraženih. Nema nijednog dobrog razloga da oni koji se u Srbiji danas nalaze u manjini pristanu da ih se zbog toga gazi. Njihov otpor je opravdan i legitiman naprosto zato što je ustavna demokratija u oštrom sukobu sa pukom voljom većine. Ali, treba razumeti uzurpatora. On se detinje naivno pita – pobedio sam, zašto mi se ne pokore? I onda na ulice jednom godišnje izvede veliki broj poraženih koji su pristali na njegovu samovolju kao primer za nepokorne.

Srbija se ne deli na „nas“ i „njih“, i zato su ove zamenice u tekstu dosledno pod navodnicima. Srbija se naprosto deli na poražene koji su pristali i na poražene koji su uskratili pristanak uzurpatoru.

Peščanik.net, 20.04.2019.

Srodni linkovi:

Vladimir Gligorov – Brojevi

Ljubodrag Stojadinović – Smrdljiva bajka i prateći vokali

Vesna Pešić – Slobodna volja za miting, moć za kontramiting

Dejan Ilić – Glasačka mašina

Peščanik – Kontramiting, fotogalerija

Nadežda Milenković – Kradstvo i jedinstvo

Ognjen Radonjić – Spektakl gromoglasne tišine

Saša Ilić – Vikari i barjaktari

Ljubodrag Stojadinović – Čiji si ti mali?

Vesna Rakić Vodinelić – Šta nam govori, a šta nam radi

PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)