Beograd 13.4.2019.

Beograd 13.4.2019, foto: Peščanik

Danas će režim pokazati da ima više glava od svojih protivnika. Neke (glave) su došle peške, ko zna odakle, pohod na onesvešćeni Beograd je najavljen kao sudbinsko osvajanje ostataka moći. Pored toga što je ona već dugo u rukama malog pomahnitalog diktatora, to valja overiti na velikom skupu, daleko većem od onoga koji ih nervira i plaši. Uvereni su da imaju praznoglavu većinu koja će utuliti strah kod neustrašivog.

Ovo je zemlja mitinga i kontramitinga, razrovana i bukvalno i simbolički. Opasno zaraženo poprište borbe za vlast, za koju se svim sredstvima zarobljenog društva i dalje otimaju i grabe oni koji je već imaju.

To je taj san o dugom i neometanom boravku na nezasluženom a čudom osvojenom mestu, uprkos dramatičnim i jako bolnim iskustvima koje su na svojoj debeloj koži osetili pretendenti na večnu vlast.

Izgleda kako ovi pokušavaju da nam kažu da su izuzeti od istorije i da im nema kraja pre nego što kraj nastupi za sve druge i za sve drugo.

Patetični hod po mrtvoj zemlji juče su priveli kraju Vučićevi ljudi sa severa Kosova. Oni su stigli u Beograd da mu pomognu kako bi našao nešto pameti za njihovu najveću brigu.

Njihov domaćin im je zahvalio što mnogo vole Srbiju, koja je jednaka identičnom osećanju prema njemu. Tako im je zapisano i na majicama, koje su još od Šešeljevog dugog umiranja u Hagu postale tekstilni radikalski bilbord.

Ali, ne može se tek tako rabiti virtualna ljubav koja proističe iz ove nastrane paralele. Ne verujem da se taj može voleti, osim ako takva vrsta nepostojeće emocije nije izazvana ucenama, pretnjama i kulučarskim karavanima po srpskoj pustinji, umesto iskrenog obožavanja.

Zašto su hodočasnici iz „svete srpske zemlje“ važni za iluziju režima o velikom poslu koji samo što nije završen, a tiče se njih? I onih naravno, koji nisu želeli da dođu, ili nisu mogli da prebrode Ibar, granicu Vučićeve brige za srpski rod. Oni nisu Srbi iz njegove radne beležnice i otvoreno ga ne vole. Ništa im ne može, Srpska lista i Radoičićevi odredi tamo ne dopiru.

U Srbiji niko ne zna, čak ni onaj koji se u sve razume, šta se ima događati sa Kosovom. Sve u vezi sa tim, postalo je manje važno pred zlom sudbinom Srbije. Svoje nikakvo političko iskustvo, Vučić čuva kao intimnu tajnu koja se, kao zajednička propast razrešava između njega i Tačija.

Bez mnogo rizika, može se tvrditi da nijedan od njih dvojice ništa ne zna o tome o čemu se pregovara i šta je na stolu. Mada se može naslutiti: Tači traži samo priznanje, a Vučić je pred svojim najvećim iluzionizmom: ne može da izbegne ono što se inače ne može izbeći. Samo traži javni model da i to proglasi pobedom.

Uskoro ide u Berlin „gde će Srbija izneti svoj stav“. O svom stavu, Srbija ne zna ništa. Obećao je da tamo nipošto neće dati ono što su već uzeli. Ali, kad dođe Đurđevdan, skoro sve će biti jasno: šta će biti sa Kosovom, hoće li sam na izbore. Proleće na njegovo rame sleće.

Pred neizbežnim kosovskim porazom, jedini srpski pregovarač – lišen trunke mudrosti da sebe proglasi nedoraslim – traži oslonce svuda gde ih nema. Osoran prema Zapadu, koji ga ciljno neguje kao egzotičnog lokalnog reptila, opasnog po svoju okolinu, traži bilo kakvu utehu u gvozdenom istočnom zagrljaju.

Toma Nikolić je bar obalavio Putina, ljubeći ga na prepad desetak puta po tri puta.

Naučivši lekciju o vlažnoj srpskoj intimnosti, začinjenoj belim lukom i lokalnim rikecijama, Car ovoga čvrstom rukom drži na bezbednom odstojanju.

Svoje ovlašne poljupce Federika Mogerini deli na ravne časti mračnim balkanskim đidama: koliko Tačiju, toliko i ovome.

Ali ni na jednoj strani neće dobiti ništa, osim onoga što mu je najvažnije: podršku da ostane tu gde jeste. I da na svom smetlištu čini što mu je volja. Još samo malo.

Danas će na svom kontramitingu, sazvanom u čast svog opskurnog cezarizma, pokušati da još jednom sazna čiji je i kome pripada: sebi, svojim slepim sledbenicima, Evropi, Aziji, Šešelju, bratu i kumovima, altruizmu ili zločinstvu? Oskudnom ličnom obrazovanju ili nadmenom sveznanju, izmaštanoj hrabrosti, zloćudnoj mitomaniji, iskrenom kukavičluku, poštenju, podlosti, krivokletstvu i lažima?

Svojoj prošlosti koja ga prati kao sablast i izlazi iz njega svakoga časa.

Govoriće samo ono što ume, a to je suviše siromašno da bi objasnio bogatstvo mržnje, kojoj je pristupio sa svom svojom ludačkom energijom.

Mržnja prema svima koji ga ne vole. Mržnja prema svima. Mržnja za slepo zaljubljene, koji su očarani ništavilom, ali naslućuju čudovište.

Mržnja je izvor njegove ljubavi za Srbiju, koju ne može da voli, jer je nikada nije osvojio.

To je besmisao svih neprekidnih govora i jedina tema današnjeg mitinga.

Peščanik.net, 19.04.2019.

Srodni linkovi:

Vladimir Gligorov – Brojevi

Ljubodrag Stojadinović – Smrdljiva bajka i prateći vokali

Vesna Pešić – Slobodna volja za miting, moć za kontramiting

Dejan Ilić – Glasačka mašina

Peščanik – Kontramiting, fotogalerija

Nadežda Milenković – Kradstvo i jedinstvo

Dejan Ilić – Pristanak poraženih

Ognjen Radonjić – Spektakl gromoglasne tišine

Saša Ilić – Vikari i barjaktari

Vesna Rakić Vodinelić – Šta nam govori, a šta nam radi

KOSOVO
PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)