čovek prelazi ulicu na pešačkom prelazu ispred transparenta protesta Svi kao jedan

Foto: Predrag Trokicić

Ne samo što je neozbiljno, nego je nadasve štetno tvrditi da je razlika u broju ljudi u centru Beograda, to jest na prostoru oko parlamenta, 13. i 19. aprila bila neznatna. Kao, 13. ih je bilo oko 20, a 19. ne preko 40 hiljada. Istina je da na plato ispred Narodne skupštine staje oko 35 hiljada ljudi, a nešto više od toga bilo ih je na skupu demonstranata protiv režima 13. aprila. Te subote, taj plato je u jednom trenutku bio popunjen, e da bi se ljudi potom, za vreme mahom nesuvislih govora, rasuli. Taj plato bio je pun i 19. aprila, a bio je pun i susedni trg ispred Doma sindikata, kao i većina okolnih ulica. Naprosto, nema smisla brojati samo ljude koji su 19. aprila bili isključivo ispred parlamenta.

Uzeti u obzir samo njih, tek je jedna od strategija za umanjenje režimskog skupa. Druga prihvata da je u Beograd stiglo više hiljada autobusa sa pristalicama režima (dakle, svakako barem 100 hiljada). Ne spori se ni da je u svakoj od kolona koje su ka parlamentu išle, recimo preko mosta u Brankovoj ulici ili Ulicom kneza Miloša, bilo više ljudi nego što ih je bilo ukupno ispred parlamenta 13. aprila. Ali, kaže se, jednom kada su se javili tamo gde treba, raštrkali su se po gradu, sasvim nezainteresovani za ono što se događalo na bini ispred skupštine. Konačno, i oni koji su se ispred bine zadržali bili su hladni prema govornicima koji su im se obratili, a klicali su samo „plaćenici“. Time se hoće reći da režim zapravo nema pristalice, da su svi ljudi koji podržavaju režim puka ravnodušna klijentela.

Skrenimo pažnju na to da je ovde reč o dva različita argumenta. Prvi tvrdi da ljudi na skupu od 19. aprila uopšte nije bilo mnogo. To je očigledna laž. Drugi je nešto nijansiraniji, pa prihvata da ljudi jesu stigli u Beograd u velikom broju, ali da nisu iskrene pristalice režima, to jest da ih vođa i njegova svita nimalo ne zanimaju. Tu su stigli zato što su tu naprosto morali da budu, nemoćni da odole egzistencijalnim pretnjama kojima ih režim izlaže. Iz ugla nekih predstojećih izbora, oba argumenta opasna su za opoziciju, pod uslovom da političko krilo protesta zaista ozbiljno namerava da na te izbore izađe sa željom da pobedi. Prvi neosnovano umanjuje kapacitet režima da mobiliše svoje glasače; drugi nudi psihološki profil tih glasača koji je za opoziciju iz ugla izbora izlišan.

Na izborima se broje glasovi i svaki glas ima istu težinu. Jeste, ovo je banalna tvrdnja, ali pogledajmo ipak šta se njom kaže. Glas žitelja Srbije koji je na glasačkom listiću zaokružio kandidata režima protivno svojim uverenjima i političkim opredeljenjima ne broji se kao manje vredan glas. Isto tako, glasovi dobijeni iznudom broje se jednako kao i slobodno dati glasovi. Ulaziti u psihološki profil birača koji glasaju pod iznudom ili protivno svojim uverenjima – za opoziciju bi imalo smisla samo ako je u stanju da neutrališe pretnje režima i na dan zbora ponudi realne garancije da birači neće trpeti štetu ako glasaju protivno režimskom nalogu. Drugim rečima, opozicija bi morala da bez ostatka uveri takve birače da će odneti pobedu e kako bi oni glasali za nju. Skupovi od 13. i 19. aprila pokazuju da opozicija nije i da uskoro neće biti u stanju da ponudi takvu verodostojnu garanciju.

Kao što su ušli u autobuse, žitelji Srbije ući će u glasačke kabine i zaokružiti broj pokraj imena kandidata ili liste režima. Možda će to uraditi pod pretnjom, bez ikakve političke strasti, uprkos svemu u šta veruju – ali će oni to uraditi baš kao što su, da ponovimo, ušli u autobuse. Ako se na skup od 19. aprila baci izborno svetlo, onda se, kao glasovi, broje ulasci u autobuse, a ne koliko je ljudi zaista i stajalo ispred parlamenta ili koliko ih je tamo stajalo iz iskrenog uverenja. Pošto je to tako, za opoziciju koja se (valjda) sprema za izbore opasno je da se samozavarava tvrdnjama da je ljudi u autobusima bilo malo, tako malo da ih nije bilo ni 40 hiljada. Režim je svojim skupom uradio tačno ono što je trebalo da uradi – trenirao je glasačku disciplinu i ulivao strah u kosti. Ima li opozicija odgovor na to?

Ako se sve što ona ume da uradi svodi tek na to da se lažno umanji broj ljudi koji su 19. aprila stigli u Beograd ili da se ti ljudi omalovaže tako što im se pripiše određeni psihološki profil – onda se i opoziciji i svima nama koji smo s dobrim razlozima nastrojeni protiv režima na izborima loše piše. Sve što je uradio na skupu iz januara 2019, kao i 19. aprila, režim će ponoviti i na dan izbora. Opozicija neće moći da otkine nijedan delić tog režimskog biračkog tela, jer neće raspolagati polugama kojima će moći da mu garantuje da neće trpeti štetu ako glasa drugačije. Opozicija još nije niti će ukoro biti u stanju da obeća sigurnu pobedu. Stoga se mora okrenuti onima koji su već sada otvoreno antirežimski raspoloženi i ponuditi im verodostojnu procenu o tome koliko glasova je potrebno da se realno odgovori na režimsku glasačku mašinu.

Peščanik.net, 22.04.2019.

Srodni linkovi:

Vladimir Gligorov – Brojevi

Ljubodrag Stojadinović – Smrdljiva bajka i prateći vokali

Vesna Pešić – Slobodna volja za miting, moć za kontramiting

Peščanik – Kontramiting, fotogalerija

Nadežda Milenković – Kradstvo i jedinstvo

Dejan Ilić – Pristanak poraženih

Ognjen Radonjić – Spektakl gromoglasne tišine

Saša Ilić – Vikari i barjaktari

Ljubodrag Stojadinović – Čiji si ti mali?

Vesna Rakić Vodinelić – Šta nam govori, a šta nam radi

PROTESTI 2018/19.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)