Zašto da glasam kada od toga ništa ne zavisi

Izgledalo je kao da smo se jedva oporavili od prošlogodišnje maratonske predizborne kampanje, koja je počela gubitkom dragocenog vremena oko izrade i prihvatanja ustava, zatim oko samih izbora i tromesečne krize i ucena, koji su predhodili formiranju vlade, kad sad – opet glasanje.

Ljudi, i to s pravom, kažu – dosta više ili dokle više izbori?
Ljudi, opet s pravom, kažu – zašto da glasam, kada od tog rezultata ništa ne zavisi ?

I nije da nisu u pravu.

Istina je da su republički izbori pokazali otvoreno nepoštovanje izborne volje građana. Većina je glasala za jednog premijera, a dobila je drugog, građani su glasali upravo protiv politike koja im je posle izbora nametnuta.

Glasali smo u većini za evropsku Srbiju, protiv jataka ratnih zločinaca, protiv relativizatora atentata na premijera Đinđića, većina je htela da Đelić bude premijer, a Jočić smenjen, a dobili smo upravo suprotno. Izbornu volju političari nisu poštovali.

Da li to znači da sada ne treba glasati ?

Ne.

Naprotiv, baš zato sada svi moramo izaći na izbore i pokazati političkoj eliti da su oni odgovorni građanima, a ne građani njima. Mi ih plaćamo, mi biramo i mi odlučujemo šta oni treba da rade.

Nije istina da su Srbi gluplji od ostalih naroda, da imamo kratko pamćenje, da smo već danas zaboravili šta je bilo juče – iako vlast to misli. Ako je izborna volja većine pre manje od godinu dana izneverena, nezadovoljstvo time treba pokazati na ovim izborima.

Jedan glas imamo i on mora da se poštuje. Vlast nam je odgovorna, jer zavisi od nas. Mi je biramo i ako nas laže, ako trguje našim glasovima, a da bi zadržala sopstvene funkcije i privilegije, ako izneverava predizborna obećanja, uvek ima nekih novih izbora, da im pokažemo da ipak nismo gluplji od njih i da to ne može proći nekažnjeno.

Jedan građanin – jedan glas, ako nam ukradu i to, šta nam preostaje

Ako ne glasam za Borisa, pobediće Toma

Ljudi kažu, moramo glasati za Borisa – da ne bi pobedio Toma. Opet je suština kampanje DS-a – babaroga Nikolić. Opet i po ko zna koji put kod pametnih, normalnih ljudi, treba da bude presudan glas iz straha, a ne glas po savesti.

Kada se namrštite na ovu toliko puta ponavljanu, a zapravo suštinski ne sasvim tačnu dilemu, provladini mediji vas označe kao ekstremistu, dodaju vam etiketu radikalni i izjednače vas sa onim protiv čije se politike jedini borite.

A činjenice govore drugačije.

Dva najvažnija dokumenta koje je ova država u proteklih godinu i nešto usvojila – ustav i rezolucija o Kosovu, doneti su uz veliku harmoniju Demokratske stranke i radikala. Toma Nikolić i Boris Tadić se slažu u suštini – oni Kosovo ne daju ni po koju cenu. Radikali prilično primitivnim rečnikom ponižavaju međunarodne sagovornike, istim onim kojim im se obraća i Tadićev ministar spoljnih poslova kada arogantno odbacuje predloge o ubrzanom ulasku u Evropsku uniju kao – nepristojnu ponudu.

Radikali i demokrate govore istu rečenicu – Kosovo nikada neće biti nezavisno, i jedni i drugi govore o vojnom angažovanju na toj teritoriji – ako zatreba; Nikolić, doduše, direktno i neuvijeno, Tadić za nijansu pristojnije i neobavezujuće, pa kaže: “Уколико би дошло до било каквог насиља на Косову и уколико КФОР не би био у могућности да на адекватан начин реагује и заштити Србе, Војска Србије је спремна да у сваком тренутку, уз пристанак надлежних међународних институција, управо поштујући међународно право, помогне и пружи заштиту угроженом становништву”. Smisao je dakle isti, Naša Vojska je spremna, i to međunarodna javnost mora da zna.

Nikolić takođe zastupa ideju prekida diplomatskih odnosa sa svetom, ukoliko dođe do priznavanja nezavisnog Kosova, a istu misao promoviše i Tadićev ministar Vuk Jeremić, često govoreći o – svim raspoloživim diplomatskim sredstvima, u koja jasno ubraja i prekid i zamrzavanje istih.

Kakva je onda suštinska razlika između politike vladajuće koalicije prema najspornijim pitanjima srpskog društva i izbornih obećanja SRS-a? U stilu? U brendu? U kvalitetu odela? U lepom ponašanju?

Meni se ta dilema čini lažnom.

Toma Nikolić svoju predizbornu kampanju vodi tako što otvoreno kaže: Ubedjen sam da birači DSS-a nemaju dilemu. Politika SRS-a po pitanju Kosova i Metohije podudara se sa njihovim stavovima. Boris Tadić na to kaže da u vladajućoj koaliciji nema razlike u stavovima po pitanju Kosova. I tu je takođe sasvim iskren.

Politika DS-a, DSS-a i SRS-a na temu Kosova je jedinstvena i složna.

Po cenu višegodišnje krize, vojnog angžovanja, prekida diplomatskih odnosa sa svetom, Tadić, Koštunica i Nikolić, ne daju Kosovo.

Da li će nam izolacija lakše pasti ako umesto Tome svetom sa svojom svitom bude krstario Tadić, dok mi sedimo izvan Šengen tvrđave i čekamo novu mobilizaciju ?

Meni neće.

Tadić i NIkolić se u suštinskim pitanjima isuviše slažu, a u onima u kojim su suprotstavljeni, radikali sagovornika nalaze u premijeru i njegovoj politici. Kome Tadić nikako da se suprotstavi.

Ako Boris nema snage da jednom i za uvek čvrsto kaže NE, mi moramo da ga na to podsetimo.

Ako ipak odlučite da vas strah od najgoreg rukovodi u izbornoj volji, razmislite da barem u prvom krugu glasate po savesti.

Tako ćete dati jasan signal vlasti da narod nije stoka, pa da nas, kad zatreba, malo plaše babarogom, sa kojom će posle u skupštini za čas da se sve lepo dogovore.

U prvom krugu glasajte po savesti. Uvek će biti drugog kruga kada možete, ako želite, da se grupišete.

Šta zameram Borisu Tadiću

Razočaraću mnoge odmah. Borisu Tadiću ne zameram ništa. Čak ga i poznajem (priznajem – vrlo malo) i smatram ga prijatnim čovekom, vaspitanim i uljudnim, koji, između ostalog, voli i poštuje životinje. Njemu lično, dakle ne zameram ništa.

Predsedniku Srbije, naprotiv, zameram gotovo sve: politički program, neodlučnost, veliki doprinos ozbiljnoj krizi srpskog društva, povratak na teme i diskurs devedesetih, nedovoljnu snagu i nedostatak političke volje da se, pa makar i na štetu sopstvene stranke, otrgne od sistema rasparčavanja na partijske feude ovo malo vrednosti što je u zemlji ostalo, zameram mu što umesto da vodi zemlju, vodi marketinšku kampanju, što konkretnu moć i vlast nema, ali samo zato što sam na to pristaje, što ni sam nije sasvim siguran šta mu je tačno ideja, šta želi da uradi sa ovom zaglavljenom zemljom, kako da to sprovede u delo i koji je njegov pravi politički identitet.

Sršan Kusovac je već skrenuo pažnju na predsednikovu predizbornu ispovest, neku vrstu romansirane autobiografije, kojoj možemo, a ne moramo, zamerati stil i svrsishodnost. To je pitanje dobrog ukusa i istinoljubivosti. U krajnjem slučaju je i normalno da predsednik pokuša da u tom domenu donekle anulira medijsku štetu koju su mu njegovi sopstveni roditelji naneli, opisujući ga kao lenjog, prljavog i proždrljivog dečaka koji do danas ništa sam u životu nije stekao. Uostalom, ovakve roditeljske ispade mogu da podvedem pod medijsko neiskustvo – i time su mi predsednikovi roditelji nekako i simpatičniji, nije im neki spin doktor diktirao šta da kažu o svom sinu, nego su ljudi naivno i pošteno ispričali šta su imali.

Ipak, za mene je ta ispovest i paradigma predsednikove hibridne politike, u kojoj uporno pokušava da pomiri ono što je zaista nepomirljivo, u stvarnosti neodrživo, a i kad bi se na silu uspostavilo, bila bi to vladavina ni ribe ni devojke, koja nikako ne bi bila dobra za ovu zemlju. Evo jedne ilustracije – kada predsednik u svojoj intimnoj ispovesti posveti gotovo čitavo poglavlje pod naslovom Далеко је сунце, црни талас и људи који су утицали на мене Dobrici Ćosiću, kao jednom od najznačajnijih ljudi u svom životu, on se ni jednom rečju ne osvrće na Čosićevu važnu i mračnu ulogu u inspirisanju ratova u bivšoj Jugoslaviji, tog nacionalističkog zloduha i njegovu intelektualnu i političku odgovornost za dve najtragičnije zablude Srbije u 20. veku – komunizam i nacionalizam. Šta više, izjednačavajući autore Crnog talasa, koji su svi do jednog bili na strani potpuno suprotnoj od vladajućeg Dobričinog klana, i samog Ćosića, predsednik ponovo i uporno pokušava da pomiri nepomirljivo.

Evo šta sam o tome kaže:

На улици на којој сам ја такође одрастао, морали сте да покажете снагу, тако да сам трпео два притиска,притисак својих другара из краја, који су више од свега очекивали снагу и спремност да се борите, и притисак оца и мајке, који су увек очекивали да ја будем један грађански дечак, интелектуалац који је увек уредан, који никада не носи кошуљу изван панталона и по могућству је закопчан до грла и извршава све своје обавезе. Тако да су сви ти утицаји били у мени. Ја сам дакле био и добар и лош ђак, све зависи који је утицај превладавао. Па када ме друштво из краја на неки начин узме под своје, није нека врлина била бити добар ђак. Онда будем мало лошији, мислим никад лош, али мало лошији ђак. А када би моји родитељи постали јако незадовољни, ја будем опет бољи.
Тако да је то било моје одрастање. Мислим да су то све сада предности у послу којим се бавим.

Ja naprotiv mislim da je to predsednikova glavna mana. Neodlučnost, nekakva vidljiva bezvoljnost, gotovo umor u suočenju sa najvažnijim životnim izborima za ovu zemlju, najmarkantnije su osobine odlazećeg predsednika. Koji nikako da ponudi odgovore na najznalajnija pitanja:

– hoćemo li u Evropu ili nećemo u Evropu ?
– hoćemo li sarađivati sa Tribunalom ili nećemo?
– hoćemo li sa Rusima ili ćemo sa ostatkom sveta ?
– hoćemo li protiv monopola ili nećemo?
– hoćemo li u rat ili nećemo u rat?
– hoćemo li prekidati diplomatske odnose ili nećemo?
– šta će biti sa nama kada Kosovo postane nezavisno?

Ovo su ukratko najvažnija pitanja za ove izbore, za Srbiju, za našu najbližu budućnost i dalekosežne posledice. I predsednik na njih nema jasan odgovor. Tačnije, on uvek ima dva odgovora i to dva potpuno suprotna odgovora. Jednom rečju, predsednik kaže – prvo glasajte za mene, a posle ćemo da vidimo.

On želi i da uđe u Evropu ali i da prihvati Putinovu kolonijalizaciju.

On bi i da izruči Mladića, ali i ne bi da ga baš izruči.

On je protiv rata, ali je i za to da – vojska reaguje.

On je za diplomatske odnose, koji podrazumevaju i zamrzavanje istih.

On je za borbu protiv monopola, ali ne i protiv monopolista.

I najvažnije, on nema rešenje kosovske krize. On nudi odugovlačenje, a ne rešenje. A tim svojim oklevanjem odlaže ulazak Srbije u EU i time zaustavlja procese integracija. Posebno onda kada tvrdi da ih ne zaustavlja.

Ukratko, on bi i da sedne i da ustane. On bi i da veruje Makavejevu, ali i Dobrici. On bi, kako sam kaže – i da uvuče košulju u pantalone i da je izvuče. Francuzi kažu – i da kupi puter i da mu ostanu pare za puter. Srbi kažu– on bi i jare i pare. Predsednikovi Dorćolci kažu ovako – s jedno dupe na dve klupe. A obe klupe se na kraju izmaknu.

Eto šta zameram predsedniku i zbog čega ne glasam za njega. Zato što nije jasan i dosledan. Zato što nije hrabar i odvažan da kaže jasno ono što misli, ne obazirući se na sondažu, popularnost, imidž i media plan. Zato što, ako za njega glasam, ne znam tačno za šta glasam. Zato što nisam sigurna da neće opet izneveriti moj glas.

Ukratko, ili si za Đinđića ili si za ubicu Đinđića, da kažem tako u glavu, blogerski.

Za mene tu nema dileme.

B92 blog, 28.12.2007. i 11.01.2008.

Peščanik.net, 11.01.2008.