‘Što bismo mogli danas za ručak?’ zacvrkutala je građanka u smjeru supruga obamrlog od vrućine. ‘Manistru sa šalšom od poma ili šalšu od poma s manistrom?’

Ovaj je jedva vidljivim žmirkanjem očnih kapaka davao do znanja da se budi iz toplinske kome.

‘Šegačiš se sa mnom, je li?’ rekao je. ‘Zato jer vidiš da sam poluživ?’

‘A ne, nikako’, bodro je dobacila građanka. ‘Samo želim naglasiti da je dosta bilo moga kulinarskog terora i autokracije. Dosta mi je odlučivanja i za tebe i za sebe. Odsad možeš izabrati, mladiću. Izložila sam ti jelovnik, pa biraj!’

‘O čemu ti to pričaš?’ pridizao se suprug s kauča iz mrtvih.

‘O izborima u HDZ-u, naravno’, osmjehnula se građanka ne prestajući guliti koru s ofurenih rajčica.

‘A jest’, dosjetio se suprug, ‘oni u nedjelju biraju predsjednika stranke između Andreja i Plenkovića.’

‘Točno’, rekla je građanka. ‘Utakmica će biti krajnje neizvjesna. Ali ne sumnjam da će članstvo izabrati najboljeg između jednog kandidata.’

Svejedno je suprugu, mada mu to nije bila namjera, nakratko glavom prostrujala heretička pomisao da je, u ona pradavna vremena, možda ipak mogao oženiti solidniju kuharicu umjesto blijede satiričarke. Takva bi, umjesto što tupim nožem guli gnjecavi paradajz, odvratan već na prvi pogled, i ovu diskusiju vjerojatno započela markantnijim primjerom. Recimo: hoćemo li danas jesti pečenu teletinu s krumpirima ili krumpire s pečenom teletinom?

‘A da ja danas spremim ručak?’ oprezno je pitao.

‘Nema govora’, presjekla je građanka. ‘Ako ogovaramo HDZ, ne znači da trebamo kusati socijaldemokratske splačine. A bogami se ni šopati mastima i kolesterolom po ovoj vrućini. HDZ je narodna stranka, uz koju idu jednostavna narodna jela. A ako uzmeš u obzir vulgarni karakter toga političkog projekta, najmanje je prikladno da se uz razgovor o HDZ-u jede nešto pristojno.’

‘Dobro’, pomirio se sa sudbinom suprug. ‘I kakve rezultate nedjeljnih izbora predviđaš?’

‘Andrej Plenković ne samo što će pobijediti svoje protukandidate, nego će ih učiniti nepostojećima’, kategorično je ocijenila građanka. ‘Doslovno će zbrisati konkurenciju!’

‘Slažem se’, složio se muž. ‘Već vidim veliko stranačko slavlje, zastave, pjesmu, konfete i euforično proglašenje pobjednika: Andrej Plenković – prvi među jedinim!’

‘A kad bolje promisliš’, nadovezala se građanka, ‘bilo bi glupo da protukandidata ima netko tko se žustro zalaže protiv štetnih i kobnih podjela u hrvatskome društvu. To bi moglo značiti da samim činom izbora sabotira svoj program. Ne bi bio vjerodostojan.’

‘Točno’, dodao je suprug. ‘Nakon što je Karamarko svečano poslan u mrtvačnicu, HDZ više ne želi dijeliti društvo na ustaše i partizane. Vraća se Tuđmanovoj ideji svenarodne pomirbe, odnosno prijedlogu njegova zagrobnog sobara Nina Raspudića da se ustaše i partizani udruže u ustašizane. I kao što ustašizani objedinjuju barem dvije ideološki sukobljene grupacije, tako i Plenković objedinjuje barem dva politički konfrontirana predsjednička kandidata.’

‘Historijski gledano’, učeno je napomenula građanka, s rukama do lakata u krvavome soku od rajčica, ‘hadezeovci smatraju kako je ustašizanski pokret, makar je tada djelovao u frakcijama, ostvario maksimalan učinak i u Drugom svjetskom ratu. Em je realizirao težnju hrvatskoga naroda za svojom državom, em se odupro fašističkim silama zla u koje je spadala i sama hrvatska država. Plenkovićev mirnodopski gard je takoreći isti: em je jedini kandidat na izborima, em će biti izabran po najvišim demokratskim standardima.’

‘Ipak, priznajem da me to muči’, namrštio se muž. ‘Čemu uopće izbori s jednim kandidatom? Nije li to trošenje vremena i para?’

‘Nemoj tako, mili’, opomenula ga je građanka. ‘Ne možemo se i dalje ponašati kao u nenarodnim autoritarnim režimima kada su vođe bili nametani direktivnim putem. Sada je procedura neusporedivo složenija, jer treba se u isto vrijeme pobrinuti i da vođa bude nametnut i da ima demokratski legitimitet.’

‘Bit će da si u pravu’, kimnuo je glavom suprug. ‘Hadezeovci su nedavno likovali kako su se silno demokratizirali kada su usvojili izborni princip ‘jedan član – jedan glas’, a sada su tome dodali i ‘jedan kandidat’, pa valjda misle da su napredovali još više.’

‘Upravo tako’, poduprla ga je građanka. ‘I na taj su se način za još jedan korak približili idealu čiju je temeljnu logiku utvrdio onaj austrijski soboslikar iz ranih tridesetih. Ein Volk, eine Partei, ein Kandidat! Da ne govorim kako se time pokazuje da HDZ ne samo što čuva slavnu demokratsku baštinu, nego i slijedi suvremene trendove. Jer smisao suvremene demokracije i jest u tome da se ljude uvjeri kako sami biraju ono što im je natureno.’

‘A izgleda da ih ne treba posebno ni uvjeravati’, sumorno je primijetio suprug. ‘Ljudi rado pristaju na tu vrstu disperzije odgovornosti. Računaju, to što faktički nemamo izbora, ne znači da ne trebamo glasati. Osim toga, ako imaš istinski izbor, onda možeš i pogriješiti. A ako izbora nemaš, ali se to svejedno naziva izborom, mogućnost greške je svedena na minimum.’

‘Istina’, složila se građanka. ‘Ljudi više ne žele okrivljavati sami sebe zbog pogrešnih odabira prilikom izbora. Toga im je puna kapa. Žele takvu vrstu izbora gdje se neće osjećati odgovornima za njihov ishod, jer će im rezultat biti unaprijed saopćen.’

‘A ne da se zajebu kao u slučaju Brexita’, dodao je muž, ‘kada su građani Velike Britanije tijesnom većinom glasali za izlazak svoje zemlje iz Europske unije, pa sada trpe da ih čitav svijet kinji kao zatucane nacionaliste. Trebali su – po uzoru na HDZ-ovu organizaciju unutarstranačkih izbora – na referendumu postaviti pitanje jesu li za izlazak ili za odlazak Britanije iz EU-a. Onda lijepo demokratski glasaš i praviš se Englez, poput prosječnoga hadezeovca.’

‘Ne mogu, mili, Englezi tako jednostavno usvojiti nešto što ipak proizlazi iz tipično hrvatske tradicije’, usprotivila je građanka.

‘Kakve hrvatske tradicije?’ zainteresirao se suprug.

‘Na primjer’, kazala je građanka, ‘izbori s jednim kandidatom mogu se smatrati demokratskima na isti način kao što se etničko čišćenje smatra borbom za slobodu. Ili kao što se ratni zločinci smatraju herojima. Dakle uobičajena, svakodnevna stvar. Upravo zbog takve optike HDZ i jest najhrvatskija hrvatska stranka. I zato autokrati u hrvatskoj demokraciji plivaju kao ribe u vodi.’

‘U tom se smislu Andrej Plenković i prije nego što je izabran pokazuje mudrim, razboritim i demokratski odgovornim državnikom’, rekao je suprug. ‘Njemu je volja birača isuviše važna da bi je prepustio slučaju.’

‘Taman posla da volja birača ovisi o hirovima onih što će izaći na birališta’, cerekala se građanka, a revno joj se pridružio i bračni partner:

‘Mi smo za hrvatsku demokraciju prolili rijeke krvi, smatra Andrej Plenković. Nismo mi demokraciju našli na cesti da bismo je sada prepuštali laicima. Jer svašta bi se u tom slučaju moglo dogoditi, čak i to da članstvo HDZ-a izigra njegovo povjerenje.’

‘Jebeš demokraciju koja se ne provodi aklamacijom’, dodala je ona.

‘Svi imaju pravo na različita mišljenja, pod uvjetom da se ona ispoljavaju kroz konsenzus’, dodao je on.

‘Što ćemo onda?’ naglo je produbila temu građanka. ‘Manistru sa šalšom od poma ili šalšu od poma s manistrom?’

‘Zna se!’ izabrao je suprug.

(Bacio je još jedan tugaljiv pogled na onaj nož, na ruke krvave od rajčica, uvjerivši se da pobjeđuju kućna pravila: red, glad i stega.)

Novosti, 16.07.2016.

Peščanik.net, 16.07.2016.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)