Radio emisija 22.10.2004, govore: Srbijanka Turajlić, Nikola Samardžić, Petar Luković i Marina Abramović.

Svetlana Lukić: Svetlana tvrdi da je postalo besmisleno pominjati Koštunicu. Ja se uvek prvo složim, ali onda ne uspem – kao sada na primer – da odolim svojim najnižim strastima. Zašto je, kog đavola, od svih razloga zbog kojih bi napustio Dorćol – a ima ih malo – predsednik Vlade izabrao baš ovaj: da se ljubezno odazove pozivu vaseljenskog patrijarha i ode u Solun? Moj analitički um mi kaže da razlozi za ovu dramatičnu državničku odluku mogu biti različiti: uželeo se da se malo provoza avionom; hteo je da Makedoncima pokaže da će episkop Irinej kročiti na makedonsko tlo, i to u mantiji; ili je u Solun otišao da bi se prvo na neutralnom terenu sastao sa Sanaderom, da se psihički pripremi za njegovu posetu Beogradu.

Postoji još jedan mogući razlog za ovaj Koštuničin smeli potez prelaska granice – hteo je da poseti domovinu jednog od svojih učitelja, Parmenida, koji je tvrdio da je stvarnost nepomična, večna i nedeljiva. Kada bi neko primetio kako se svet sastoji od beskonačno mnogo stvari, a te stvari se opet menjaju i kreću, Parmenid bi skresao: “U pravu si, ali to samo dokazuje da je svet, ovakav kakvim ga vidimo, čista iluzija.”

I ostali članovi Vlade se teturaju, neko po zemlji, neko po inostranstvu. Labus je – ne zna se zašto – otišao u Sloveniju. Poseta više liči na privatnu nego na državnu. Dinkić ide okolo i viče – bioskop opet radi. Istina, Vlada je ostala na nogama, iako to brutalno prkosi zdravom razumu. Bez problema je Vuksanović izabran za ministra prosvete, bez problema je prošao rebalans budžeta, ali zato neće majci proći papa Jovan Pavle II. No pasaran!

Može Mira Marković, može brat Radovan, može Dragan Hadži Antić, dobrodošla je i Milena Arežina, koja je opet policiji prijavila krađu svojih dokumenata, ali vođa rimokatoličke sekte – nikad. On ne zna da će u nama večno živeti sećanje na godinu raskola 1054. Svetozar Marović je lukavo smislio da papu, kao šefa države Vatikan, pozove u državnu posetu Beogradu i Podgorici, a onda se digla kuka i motika. Danas će se, na primer, sastati predstavnici Srbije, državne zajednice i Srpske pravoslavne crkve da se dogovore o strategiji otpora.

Ruski patrijarh Aleksej II nedavno je još jednom odbio posetu poglavara Vatikana Rusiji. Situacija kod braće Grka bila je zanimljivija. Grčka pravoslavna crkva nije htela da papa poljubi grčku zemlju. Uprkos tome, na poziv šefa države Kostisa Stefanopulosa, poglavar katoličke crkve došao je u Grčku i zatražio oproštaj za grehe koje su katolici počinili svojoj pravoslavnoj braći. Papa Jovan Pavle II je prvi papa koji je, 1400 godina posle nastanka islama, posetio jednu džamiju. Pustili su ga u monumentalnu Umajada džamiju, koja se smatra jednom od najsvetijih muslimanskih bogomolja.

Ne znam što su se ovi naši pravoslavci toliko uskopistili, možda im smeta što je papa tako nametljiv i neskroman. Nije kao ruski sveci – miran, ponizan podanik. Kako ono beše: “Više tuge, bliže Bogu, trpljenje je bolje od spasenja.” Zbog ovih slogana čak je i Solženjicin stalno grdio Ruse.

A sada da se vratimo našim poslovima, na primer – novom ministru prosvete Vuksanoviću. Slušate profesorku Srbijanku Turajlić, bivšu zamenicu ministra prosvete za visoko obrazovanje.

Srbijanka Turajlić: Ja ne znam radove gospodina Vuksanovića i njegovo angažovanje u oblasti obrazovanja, moguće je da toga ima. On ima mnogo posla i ja se stvarno nadam da je on toga svestan. Šta sa pogubnim odlukama koje je donela Vlada dok je gospođa Čolić bila ministar prosvete? To je veoma, veoma tužno nasleđe koje očekuje gospodina Vuksanovića, i to u svim domenima. Po javnosti se intenzivno priča, uostalom, o tome su govorili novoizabrani rektori, neformalno istina, da se u Ministarstvu, iza zatvorenih vrata, piše Zakon o univerzitetu. Ja znam za jedan jedini zakon napisan iza zatvorenih vrata u poslednjih 15 godina. To je Zakon o univerzitetu iz 1998. godine Ono što je najčudnije, po onome što se priča u javnosti, ako je to tačno, ključne osobe koje su angažovane da pišu taj zakon jesu gospodin Rista Trajković, gospodin Kosta Čavoški i gospodin Žarko Spasić, tri čoveka koja su bila izuzetno aktivna 1998. godine, dokazujući da se zakon ne može tako donositi, a sada su prihvatili da iza zatvorenih vrata pišu zakon. Priznajem da sam zbunjena i odsustvom ozbiljne reakcije Rektorata i svih univerziteta u Srbiji na taj čin. To je domen u kojem očekujem da gospodin Vuksanović pokrene neke stvari, ako želi da bude odgovoran ministar. Potrebno je da Evropa vidi da kod nas visoko obrazovanje još uvek postoji.

Imamo još jedan problem, za koji je meni možda najžalije, a to je problem Univerziteta u Kosovskoj Mitrovici. To je univerzitet koji je u momentu kada smo mi ušli u Ministarstvo bio nepriznat, to je univerzitet sa kojim niko nije hteo da sarađuje i koji nije postojao ni na jednom spisku univerziteta. Mi smo preselili taj univerzitet na severno Kosovo. Mi smo imali veoma mučne pregovore, u kojima su pokušavali na svaki način da nas nadmudre. Ja i danas kao noćnu moru pamtim razgovor u južnom delu Kosovske Mitrovice sa UNMIK-ovim ministrom za obrazovanje i sa regionalnim komesarom za Mitrovicu, izvesnim gospodinom Remzijem. Stigla sam oklopnim kolima, sa puno vojnika. Oni su na kraju prihvatili da postoji univerzitet i poturili nam saopštenje koje ćemo mi da izdamo. Ja sam u poslednjem momentu slučajno videla da u tom tekstu piše da se oni raduju što se otvara još jedan nov univerzitet na Kosovu. I opet u poslednjem momentu, izborila sam se da to ne uđe u završni tekst, da to bude univerzitet koji je otvoren 1960. godine. Dakle, izborili smo se da to bude regularno priznat univerzitet star 30 ili 40 godina, koliko je već star, da mu se prizna kontinuitet sa Univerzitetom u Prištini, na srpskom jeziku, kao što je onaj drugi na albanskom jeziku, i da on postane član Evropske asocijacije univerziteta. Nikada posle toga nijedan sastanak u Evropi nije održan a da oni nisu bili pozvani. Gde smo stigli? Sledeći logiku da se Srbija saginjati neće, ni sa kim neće pregovarati, taj univerzitet je izgubio dozvolu za rad. Pet godina kasnije, mi smo zatvorili krug i tvrdoglavošću i bahatošću doveli Univerzitet, ili te studente, ako hoćete, u poziciju da oni imaju diplome koje niko sem Srbije ne priznaje.

Mislim da to ne može biti želja nijednog univerziteta. Da sam ja rektor tog univerziteta, mislim na gospodina Papovića, zbog koga se to dešava, ja bih sama dala ostavku ne želeći na sebe da preuzmem odgovornost da šest ili sedam hiljada studenata dobiju diplomu koju niko neće priznati. Gospodin Papović je bio rektor u ono vreme kada je Univerzitet u Prištini očišćen od albanskih profesora. Tad su se prvi put pojavili famozni ugovori, isti oni ugovori zbog kojih smo mi 1998. ostali bez posla. Tada je prvi put zapravo, u formi potpisivanja ugovora, zahtevano da albanski profesori priznaju svoju lojalnost srpskoj državi. Oni su, naravno, kao što smo i mi, sa istim argumentima, odbili da potpišu ugovore i svi su otpušteni. Dakle, nije baš mudro od tolikih profesora zaposlenih na Univerzitetu u Prištini odabrati nekog ko je od tog univerziteta napravio etnički čist univerzitet. Nisam sigurna da je to poruka koju neko ko je dobronameran želi da pošalje međunarodnoj zajednici.

Koliko smo vremena potrošili na nesrećne izbore na Kosovu. Naravno da većina građana Srbije zna da dole zaista nisu uspostavljena elementarna ljudska prava. Ja sam, kad sam bila na funkciji pomoćnika ministra, obišla celo Kosovo, od enklave do enklave, u oklopnim kolima, sa španskim bataljonom. Verujte, bilo je veoma neugodno. Ljudi iz UNMIK-a su mi dokazivali da nema šanse da ostanem živa ako ne idem tako. Činjenica je da se međunarodna zajednica na Kosovu nije proslavila, ni na koji način. Međutim, činjenica je da smo mi kapitulirali u jednom ratu koji smo izgubili i prihvatili prisustvo međunarodne zajednice, i da je jedini način da se na Kosovu nešto desi kada su u pitanju ljudska, a posle toga i ostala prava srpskog i nealbanskog življa, jeste da mi ostanemo u pregovorima sa međunarodnom zajednicom. Nije pitanje da li ćemo mi učestvovati na izborima ili nećemo, nego je pitanje šta ćemo mi raditi kao država ako izgubimo mogućnost da razgovaramo.

U redu, ne treba ići na izbore, i – šta onda? Šta je sledeći strateški korak? Cilj je ona deklaracija Skupštine. Ona može biti samo cilj, ne može biti strategija. Ko je taj koji će nastaviti da pregovara da bi se ostvario taj krajnji cilj koji je usvojila Skupština Republike Srbije – to se ne vidi. Vidimo sve nepravde koje se nama iz sveta čine, i ja se u velikoj meri slažem. Ali, ne pravimo mi pravila igre. Mi moramo da nađemo snage da igramo najbolje moguće u datim uslovima. Mi ne tražimo najbolju moguću igru, mi se ponašamo kao uvređene primadone, kao Kalimero – nama se čini nepravda.

Slušala sam vrlo pažljivo gospodina predsednika Srbije dva sata kod Olje Bećković u Utisku nedelje i čula sam sve muke koje on ima zbog pritiska međunarodne zajednice. Uvažavam ih, poštujem, i znam da je taj pritisak tačno takav kakvim ga on opisuje. Ima samo jedan problem: iz cele te priče niko nije mogao da shvati da li postoji neki osnov za sve te pritiske. Dakle, nas pritiska međunarodna zajednica zbog Haga, Vlada neće nikoga da hapsi jer je njoj toga dosta. Gospodin predsednik objašnjava da mi moramo nešto uraditi jer smo pritisnuti, jedino što niko od njih ne spominje je da postoje neki leševi u Batajnici, da postoje neke hladnjače sa leševima, da postoji ne znam koliko stotina hiljada nestalih ljudi. Mi nikako da dođemo do suštine – da u ovoj zemlji jesu počinjeni ozbiljni zločini, da za te zločine neko mora da odgovara, trenutno pred Hagom, jer nismo smislili ništa drugo. To je, nažalost, stvar o kojoj se uopšte ne govori. S jedne strane, imamo potpuno nekooperativnu vladu, s druge strane, imamo predsednika koji želi da bude kooperativan, ali ne dovoljno, valjda zbog popularnosti. Pitanje je ko ima snage i hrabrosti da izađe i ovom narodu objasni – ljudi, hajde da sednemo zajedno i kroz seriju emisija, iz večeri u veče, ispričamo jedni drugima šta se ovde desilo u poslednjih 15 godina.

Fascinantno je, recimo, kada sinoć vi slušate premijera u Skupštini, imate utisak da su sve nevolje s kojima se sadašnja vlada suočava, u stvari, nevolje koje je izazvala prethodna vlada. Dakle, sve do inauguracije vlade Zorana Đinđića u ovoj zemlji je bilo savršeno, onda smo imali tu vladu koja je kriva za korupciju, za Hag, za sve je kriva i sad je Koštunica u nezahvalnoj poziciji da mora da vadi kestenje iz vatre, koje mu je ostavila prethodna vlada. Prethodna vlada je bila ovakva ili onakva, možemo o tome pričati, ali prethodna vlada je nasledila deset godina potpunog užasa, zločina, krađa, korupcije, srozavanja morala do najniže tačke do koje moral u jednom društvu može da se sroza, naručenih ubistava, iznajmljivanja aviona da bi se vršila ubistva. Potpuno nestvarna situacija. To je ono što niko ne pominje. Počeli smo da zaboravljamo da se to ikada desilo.

Izlaz za sve, od obrazovanja pa nadalje, jeste da ono što sebe želi da zove demokratskom snagom u ovom društvu – neka se sami prepoznaju, neću im ja davati etikete – zaista sedne i kaže: narode, sad je bilo dosta svih mogućih igranja, legalizma, poštenja, ekspertizma, modernizma, hajde da mi prvo ozbiljno popričamo šta je ko radio ili, još bolje, šta je u naše ime urađeno, pa ti koji su odgovorni da odu da odgovaraju, bilo gde, od Haga do Beograda. I onda da vidimo kako možemo da napravimo pristojnu državu. Mi smo od toga daleko i skoro da mi je, kad ovako počnem da pričam, potpuno besmislena priča o visokom obrazovanju. U ovakvoj državi, svejedno je kakav je zakon o osnovnom i srednjem, kakav je zakon o visokom obrazovanju. Nisu moguća izolovana ostrva, nema dobrih oaza. Ja se plašim da se mi trenutno nalazimo u pustinji u kojoj, kakav god zakon da zasadite, on ne može da procveta, jer nema uslova, nema vode, nema sunca, nema vazduha, nema ničega.

Ja ne vidim da zaista postoji želja na obe strane da ta kohabitacija bude baza sa koje ćemo mi nekuda krenuti. Imam utisak da je druga strana shvatila ideju o kohabitaciji kao – u redu, nećete da nas rušite, mi možemo da nastavimo ovako autistično, kako hoćemo, i sa ovim haosom. Ne usuđujem se ni da govorom o privatizaciji – Knjaz, C market. Priznajem da sam potpuno fascinirana time kako direktor firme u našim uslovima može da se obogati do mere da kupuje tu firmu, odakle mu pare? Ništa ne razumem. Ne usuđujem se da pričam, ali vidim da je haos. Ovo što se sada dešava u privatizaciji sigurno nije dobro.

Onda ja više ne razumem ni smisao kohabitacije. U tom kontekstu, ja veoma lepo razumem pismo koje je gospodin Čedomir Jovanović uputio gospodinu Borisu Tadiću. Neobično mi je žao i mislim da je šteta što gospodin Boris Tadić nije imao vremena da pročita to pismo. To pismo nije toliko dugačko, to nije “Rat i mir”, to je ipak svega nekoliko stranica teksta. Gospodin Tadić je nadasve intelektualac, a jednom intelektualcu potrebno je nekoliko minuta da pročita nekoliko stranica teksta. Žao mi je što on za to nije našao vremena, mislim da bi to bilo dobro i za njega i za nas. Možda će u dogledno vreme i on shvatiti da kohabitacija zahteva obostrano kohabitiranje, pa će možda i on pročitati pismo. Ostaje nam da se nadamo.

Ne znam tačno razloge zbog kojih je gospodin premijer bio iritiran u Skupštini. Činjenica je da ja nikada nisam imala prilike da čujem tu vrstu nastupa gospodina premijera, koji je meni uvek davao sliku smirenog čoveka. Ja se sa mnogim njegovim argumentima ne slažem, ali on ih iznosi smireno i razložno. Juče sam se osetila kao malo dete na koga se, eto, dere besni vaspitač. Ne mogu da kažem roditelj, roditelji nikad nisu sa mnom tako razgovarali, ali imali smo takvih profesora. I on nama, sa pozicije većine, koju ima – a koja je, moram primetiti, beskrajno tanka – objašnjava da je on naša sudbina za dugo vreme i da se mi izvolimo uzeti u pamet.

Vrlo često mislim da ne mogu da istrpim ni sledeći minut, ali ja odbijam da prestanem da budem optimista. Ulažem ogroman napor da sebe održim u statusu optimiste. Ležem uveče sa čudesnom nadom da će, kad ustanem ujutro, sve biti drugačije, ljudi će se prizvati pameti. Svake večeri palim televizor očekujući da će neko negde otvoriti debatu o tome šta smo mi radili, ozbiljnu debatu o poslednjih deset godina, sa puno argumenata, sa puno dokaza, puno priča. Dakle, iz dana u dan želim da verujem da ovo što se meni čini kao evidentni sunovrat nije nešto što se čini samo meni, već da u ovoj zemlji ima mnogo više ljudi koji vide da mi ponovo strmoglavo jurimo nizbrdo i koji će jednog jutra ustati i reći – čekajte, povucimo dizgine, da vidimo na koju ćemo stranu. Ja intimno želim da verujem da i premijer Koštunica to vidi, ja čak taj njegov krajnje neuobičajen nastup sinoć mogu da shvatim i kao izraz njegovog očaja što mi jurimo nizbrdo, što je on vozač tih kola koja ne ume da zaustavi.

Sigurno je da kočnica postoji, samo je oni još nisu našli ili nisu smogli snage da je pritisnu. Nedostaje im, ako hoćete, smelost i um jednog Zorana Đinđića. Možda bi, kada bi se malo ugledali na njega, našli načina kako to da urade.

Svetlana Lukić: Ali, Đinđić je mislio da je poštenje ta kočnica!

Srbijanka Turajlić: To poštenje je priča o poštenju. Evo, ja sam vam sad navela flagrantna kršenja Zakona o univerzitetu, sve iz priče o poštenju. Evo, da još bolje ilustrujem to o čemu govorim. Pre nego što je sadašnja vlada postavljena, postojale su optužnice za četiri generala. Dakle, svaki pojedinačni član te vlade znao je da će on biti taj koji će morati da odlučuje o sudbini četiri generala. Pa valjda je unapred mogao da se smisli da li on to želi ili ne želi. Ako ne želim – neću ni da ulazim u Vladu. Mislim da je problem u tome što svako želi da dođe na vlast, a onda ne želi da preuzme odgovornost i neprijatne situacije koje ta vlast nosi sa sobom. Problem ove zemlje je što mi nismo savladali umeće vladanja. Umeće je činiti dobro za zemlju, a ne biti popularan u narodu. To je gospodin Đinđić razumeo, on je puno puta o tome pričao i, na nesreću, to ga je verovatno koštalo i života. On je želeo dobro ovoj zemlji, a manje mu je bilo važno da vlada. Kad bi svi naši trenutno izabrani politički funkcioneri umeli da zauzmu takav stav, mislim da bismo mogli nekuda da stignemo.

Svetlana Lukić: U prvom delu emisije slušali ste Srbijanku Turajlić, a sada govori istoričar i profesor Filozofskog fakulteta, Nikola Samardžić.

Nikola Samardžić: Mislim da se pojavila ogromna nervoza, koja nije sasvim opravdana. Prvo, Vuksanović je, makar u jednom razdoblju svog političkog angažovanja, dao izvestan doprinos rušenju Miloševićevog režima, za razliku od većine ministara aktuelne vlade. Od samog premijera do njegovog kabineta, njih nigde nije bilo. Oni su sedeli kod kuće i rugali se nama koji smo bili na ulici. Ja se sećam da je Vuksanović bio na ulici. S druge strane, njegova obećanja su sasvim razumna i prihvatljiva, tako da su i u tom smislu reakcije na njegovo imenovanje preterane.

Što se tiče Danice Drašković, mislim da je ona osoba koja je takođe dala doprinos rušenju Miloševićevog režima. Podnela je ogromne lične i porodične žrtve. S druge strane, ne verujem da će ona rešiti problem tako što će postrojiti oficire Udbe. Kad gonite hajduke, ne gonite hajduke nego njihove jatake. A jataci te organizacije, to je vaskoliki srpski narod. U Titovoj Jugoslaviji, od dvadeset pet miliona stanovnika oko dva miliona, znači svaki deseti stanovnik bio je policijski cinkaroš. U pitanju je više društvenopolitička neformalna organizacija. Dakle, ja ne verujem da ona ima dovoljno političkog autoriteta da tu stvar reši. I sam karakter vladavine njene stranke u Beogradu, kojim je stambeno zbrinuto pola Bijelog Polja, ukazuje na mogućnost raznih kompromisa i dogovora i u tom smislu. A opet, ne vidim zašto bi ona bila lošije rešenje od nekog drugog, od nekog ko je proistekao iz te službe, ko je učestvovao u batinanjima građana i u pojedinačnim i masovnim likvidacijama. I naravno da su te preterane reakcije veoma karakteristične i one potiču, ponovo, iz kriminalne štampe koju ta služba bezbednosti u izvesnom smislu verovatno kontroliše.

Mislim da predsednički izbori u Americi zaista nemaju naročite veze sa nama, iako se njihov ishod vezuje za konačno rešenje kosovskog problema. Taj problem je rešen kapitulacijom Srbije 1999. godine, kojom je Kosovo podvedeno pod američki protektorat. U pitanju je teritorija na kojoj albansko stanovništvo čini više od 90 posto ukupnog stanovništva i ja ne vidim u čemu bi bila razlika između Bušove i Kerijeve politike, jer će i jedna i druga voditi ka ozvaničenju samostalnosti Kosova. O tome naši političari ne žele da govore kako ne bi izgubili na svom političkom integritetu ili kako im se čak i nešto gore od toga ne bi desilo. Međutim, to zavaravanje je podjednako idiotsko kao što je bila i Miloševićeva politika prema Kosovu. To je i zavaravanje srpske manjine koja je tamo zaista u položaju koji se inače naziva aparthejdom, odvojenim životom. Ta manjina je finansijski i ideološki vezana za svoju maticu, koja nije u stanju da čitav problem racionalizuje i predstavi ga onakvim kakav on jeste. Da ponovim, i Buš i Keri će onog trenutka kada im to bude odgovaralo – proglasiti nezavisnost Kosova.

Kod nas se nedovoljno analiziraju stavovi, ponašanje i uloga srpske emigracije. Dok svaka nacionalna emigracija radi na dobru svoje matice, mislim da, većinski, srpska emigracija u Sjedinjenim Američkim Državama radi na potpunom uništenju Srbije, njenog suvereniteta i postmodernog identiteta koji ona nastoji da izgradi posle pada Miloševića. Naša emigracija u Sjedinjenim Američkim Državama odriče našim građanima u Srbiji pravo da uživaju u blagodetima američkog načina života.

Pitanje Srebrenice je stvar kolektivnog mentaliteta, kolektivne opsednutosti, naročito sa one strane reke Drine, da muslimani ne smeju prići toj reci na nekoliko stotina kilometara, da je ta reka magična granica o kojoj su pisali mnogi naši geopolitičari. Sve to vodi razularenoj iracionalnosti koja se penje do samog državnog vrha, što nije toliko strašno, koliko je tragično usađivanje određenih predrasuda u kolektivni mentalitet. Kod nas postoji robovanje autoritetu i institucijama iz prethodnog, komunističkog razdoblja. Bez obzira na činjenicu da se Vlada deklarativno odriče te istorije, oni su u suštini opsednuti institucijama iz tog razdoblja: vojskom, policijom, tajnim službama, autoritetom koji su imali i Tito i Milošević. Najopipljiviji primer je nivo hristijanizacije ovog društva. Društvo je ostalo na predhrišćanskim politeističkim korenima. Tu je i uverenje da pojedinac nema naročitu ulogu u društvu. U pitanju je socijalističko-paganska mitomanija u kojoj se pojedinci shvataju i ponašaju kao potpuno neodgovorni, udomljeni u sistemu koji pruža tobožnju kolektivnu bezbednost.

To je objašnjenje pojave svih duhova iz prošlosti, pre svega mislim na ovogodišnji sajam knjiga, koji je ponovo otvorio jedan od ideologa Miloševićeve autoritativne vladavine, koji se naravno sve vreme krio kao žaba u Parizu. Mislim i na one dve knjige zloglasnih autora koje su postale dva najpoznatija naslova čitavog sajma. S druge strane, u onom drugom, demokratskom ili liberalnom delu javnosti, šokiran sam istupima i tekstovima Draže Markovića, Mirka Tepavca, Latinke Perović. Mislim da to takođe govori o tragičnoj kulturi zaborava, koja je tipična za polupismeno i poluobrazovano društvo. To su pojedinci koji su učestvovali u totalitarnoj vladavini koja takođe počiva na desetinama hiljada žrtava, i iz razdoblja građanskog rata i strane okupacije i iz docnijeg perioda istorije. I oni se danas predstavljaju kao nosioci demokratskih i liberalnih ideja.

Srpska vlada pre svega komunicira sa ovdašnjom javnošću i sa samom sobom. U pitanju je zatvoren, opsesivan mentalitet koji je takođe proistekao iz prethodne autoritarne, pa i totalitarne epohe. Većina pripadnika aktuelne vlade nisu ljudi koji su bogzna koliko putovali. To su oni koji uvek osećaju nelagodu da li će uspeti da pronađu izlaz na nekom stranom aerodromu, toalet… U pitanju su ljudi koji odudaraju od savremene epohe, koji nisu u stanju da predvode postmoderno, tehnološko, informatičko društvo, jer Srbija je i to delimično, i za to joj treba odati priznanje. Dakle, oni su predstavnici onog dela društva koje ne govori strane jezike, koje se teško snalazi na stranim aerodromima i koje strance smatra neprijateljima. Ta dihotomija u komunikaciji sa sopstvenim društvom i sa spoljnim svetom ostavlja određene političke posledice. Najočiglednija posledica je takozvana politička radikalizacija, zapravo jedan proces u kojem se prepušta najsiromašnijima i najmanje obrazovanima da odlučuju o opštoj sudbini. To podseća na Miloševićevu epohu, s bitnom razlikom što je tokom devedesetih godina Srbija ratovala sa svojim susedima, a u ovoj deceniji Srbija ratuje sa samom sobom. Drugim rečima, svaki načelan otklon prema susedima i prema spoljnom svetu, zapravo je otvaranje unutrašnjih neprijateljstava i uvod u unutrašnje sukobe i građanski rat. U tom smislu, zaista verujem da je ponašanje aktuelne vlade izuzetno neodgovorno i da ona otvara veoma opasna sukobljavanja, naravno u onoj meri u kojoj velike sile neće biti u stanju da u prvom trenutku intervenišu.

Život svakoga od nas jeste peščanik koji curi. Nikako da zaustavimo curenje, zato što je rupa kroz koju taj pesak propada ogromna. Ta rupa je nastala u jednoj praznini našeg opšteg neznanja i nedoslednosti u rešavanju bilo kojeg pitanja. Ta rupa je ogromna zbog nepostojanja načelnog opredeljenja društva, koje sva savremena društva imaju i neguju. Ta rupa je, konkretno govoreći, ogromna zato što je 5. oktobar izveden bez 6. oktobra. U našem političkom životu potrebno je da se formira šestooktobarska struja koja će u budućem delovanju preuzeti nadzor nad događajima ili imati uticaj na njih, koji je izmakao ubistvom premijera Đinđića i neuspehom istrage tog ubistva. Konačno, mislim da u ovom društvu postoje snage koje se ipak odupiru opštem haosu koji namerno stvaraju, svojim činjenjem ili nečinjenjem, elite. Obični ljudi ovde su ipak na visini zadatka. Svaki pojedinac kod nas je, naravno, veoma nervozan, ponekad i histeričan, zbog tog opšteg nereda. S druge strane, značajan deo društva upravo priželjkuje još veći nered od onoga koji postoji. Tako da je tu očigledna dihotomija interesa, koja bi morala da se formuliše u jednostavnijem političkom sistemu.

Živim u nadi da nećemo ostati evropska Kuba. Amerikanci mogu da sruše Fidela Kastra u svakom trenutku, ali on je neka vrsta pretnje i običnom Amerikancu, naročito onima koji se doseljavaju sa Kariba, kojih je sve više u američkom društvu. Isto tako, Evropska unija može da učini sa Srbijom šta hoće, ukoliko želi. Bojim se da Srbija ne postane ona vrsta eksperimenta i zlog primera, kao što je Kuba za SAD, tako da jednoga dana ovamo dođu Sting i Pol Veler i snimaju film o trubačima i zapevaju poneku sa pripadnicima naše elite, koja se onako slavodobitno, narcisoidno okupila na Mokroj gori.

Svetlana Lukić: Ovih dana pomno se, sa podvlačenjem, proučavaju pisma koja su nam, naravno svojeručno i na ćirilici, napisali Keri i Buš. Kerijevo pismo i nije u stvari pismo, to je tekst koji je namenjen Srboamerikancima i nalazi se na Kerijevom sajtu. Američki predsednički kandidati direktno se obraćaju velikima, a mali se poređaju na sajt po azbučnom redu, pa se ti onda traži. Mi smo se našli, iako bi bilo uputnije da smo pažljivije slušali američkog ambasadora koji nam je održao još jedno predavanje o tome zašto smo izgubili 20 miliona dolara američke pomoći. Pošto je ova zemlja puna političara koji su neka vrsta arhetipskih političkih glupaka, američki ambasador je još jednom morao da objasni da 20 miliona dolara nisu samo 20 miliona dolara, a da to sve, na naše veliko čuđenje, ima neke veze sa Hagom. A kao što ste čuli u dosadašnjem delu emisije, s našim sagovornicima smo pričali o imenovanju Vuksanovića za ministra prosvete, što je jedva dočekao pakosni Petar Luković.

Petar Luković: Sama najava da bi ministar mogao da bude Vuksanović –-Vuksa, koga iz milja zovu Fuksa, verovatno zato što se nudio svim tim strankama, sama ideja da neko takav može da dođe na mesto Dositeja Obradovića, dovoljna je da budeš potpuno rezigniran. Stvar je, naravno, u ona njegova tri nesrećna glasa koja ima u Skupštini, kao tas na vagi. I sada može da im traži bilo šta: da bude Srđan Đurić, da bude žensko, ma sve, why not? Zašto ne bi uzeo pet ministarstava zajedno? Kad Velja može da ima tri ministarstva zajedno, što ne bi Vuksanović mogao da ima pet ministarstava zajedno? Uopšte nema razloga za brigu i sekiraciju, mi se nalazimo u jednom stanju u kome je to normalno i prirodno. Ja ne očekujem ništa racionalno, racionalno ne postoji, racionalno je kretenski. Iracionalno je dobro!

Čovek koji je od svih devet kandidata dobio apsolutno najmanje glasova, postao je ministar prosvete. Nesrećni Dragan Maršićanin, četvrti na predsedničkoj listi, sada je ambasador u Švajcarskoj. Pa izvini, biti gubitnik, to je super – ako si blizu DSS-a.

Neki dan se Dinkić ljuti kad mu voditelj kaže da su pali na 4,9 posto, a on kaže – nije, nego 5,1. Stvarno je to dramatična razlika! Šta bi od te čuvene Gay 17? Šta bi od nje? Da ne govorim o Novoj Srbiji, da ne govorim o SPO-u nesrećnom, sa onim Kojadinovićem. Jedina neprijatna stvar na lokalnim izborima, to je Kojadinović na televiziji. Kad vidim njegov spot, ja se naježim. Prvo – potrošio je najviše para od svih, i drugo – jedini je pobedio Vuksanovića. Pazi šta mi imamo na kraju – od devet kandidata za gradonačelnika, dvojica poslednjih su ministri. U poslednje vreme se mnogo više smejem nego ranije.

Svetlana Lukić: Hoćeš da kažeš da si se smejao kad si video promociju knjige Mire Marković?

Petar Luković: A, to ne. Govorim o Vladi, to su Čkalja i Mija. Što se tiče knjiga, ja sam u Večernjim novostima u ponedeljak, na kulturnoj strani, video tri rubrike. Jedna rubrika je bila o promociji knjige Mire Marković, druga o promociji knjige Radovana Karadžića i treća je bila najava knjige Dobrice Ćosića o Kosovu, koja ima svoju planetarnu premijeru na Sajmu knjiga. Onako naivan, u sekundi sam pomislio da sam kupio pogrešne novine, od pre deset godina. Mira Marković, Radovan, Dobrica… Vidim datum… jebo te – 2004. godina. Dakle, nova knjiga Radovana, koji ima vremena da piše, i pored skrivanja, da šalje CD. Čovek je kompjuterski obrazovan, jebo te bog, to je ono što me zaprepastilo, radi na diskovima, nema tu zajebancije, nema ćirilicom, nema rukom… Drugo, Mira Marković iz daleke Rusije, gde god da je, šalje svoj izbor tekstova. Treće, Dobrica konačno ima rešenje za Kosovo, da znamo šta nas čeka. Ako u mojoj zločinačkoj i izdajničkoj glavi imam top-listu svojih deset zločinaca, ovo troje je trećina liste. A vraćaju se potpuno regularno, uz pomoć drugova, medija. Nigde u medijama nisam pročitao tekst koji bi pitao otkud na ovaj način promocija Mirine knjige. Što neko nije pitao kako je Hadži Antić na slobodi, otkud Toholj ovde, bivši ministar Republike Srpske? Otkud on ovde? Kakav je on izdavač ovde? Ima li naše državljanstvo, ko mu ga je dao? Znaš šta, u jednom danu tri knjige tih likova, to ni Hrvatima nije uspelo. Da istog dana objave knjige Gotovina, Šeks i Mercep – to bi bilo slavlje u Hrvatskoj. Nama je to potpuno normalno, veliki smo narod, šta da ti kažem.

Ali, sve to ima neke veze: i Vlada i Vuksanović i Hag i Beara. To je sve jedan koloplet u kome mi treba da vidimo šta je naša budućnost. Ako je ovo naša sudbina, onda sam ravnodušan prema tome. Nema više besa, kao da nisam tu… kao da si mrtav, pa gledaš samog sebe kako ležiš. Tako ja vidim ovu zemlju, koja je već mrtva, a mi poletimo da malo vidimo šta se dešava, onako bez nekog bitnog razloga. Sve je mrtvo i umrlo. Ovo što se dešava samo su mali ekscesi, koji ne govore ni o čemu ozbiljnom.

Mi apsolutno idemo u neku vrstu Nedođije. Ja ni jednog sekunda ne vidim da neko kaže – hej, ljudi, kuda idemo, šta radimo, hajde da stanemo, da pogledamo. Ne, mi idemo onako potpuno slepi. Pazi, mi smo stvarno jedina zemlja gde ti svaki dan imaš skandal. Čitam i hrvatske i bosanske novine, imaju i oni skandale, nisu ni oni naivni ni nevini, imaju jedan skandal nedeljno. Mi imamo pet skandala dnevno! Ja ne vidim način da se ova vlast, uz ovako nemoćnu, impotentnu opoziciju, skine. Ljudi koji imaju pet posto, dva i po posto, tri posto, kao G17, ponašaju se kao da imaju dvesta posto, kao da su gospodari ove zemlje. Na tvojoj stanici sam slušao pre sedam dana Mlađana Dinkića kako govori o tome da se mora izglasati rebalans budžeta, jer nije u pitanju vladin budžet nego narodni. Pa slušaj, ako mi kažeš – narodni budžet, onda je sve narodno – narodna vlada, narodna muzika, narodni sport. Čak se ni Milošević nije usudio da kaže – ovo je narodni budžet. Nekad sam naivno, glupo i idiotski mislio da je to ozbiljna stranka. I danas doživim da mi on govori o narodnom budžetu. Otkud onda – u tom narodnom zakonu o zabrani uvoza kola starih šest godina – narodni izuzetak da izbeglice iz Bosne mogu da ih uvoze. Toholj može da uvozi automobile stare šest godina a ja ne mogu. Zašto je on izuzetak u tom narodnom rebalansu, otkud ta šansa?

Pa nemoj se zajebavati, to je populizam, doduše, bez masovnih mitinga i telegrama podrške, ali imamo isti, možda čak i podmukliji način vladanja ovom zemljom. Kod Miloševića sam bar video na televiziji telegrame podrške. Doduše, uvek sam se pitao kako to oni šalju kolektivno, šta – sastanu se, sednu u krug, uzmu džoint i onda pišu pisma, šta rade? Nikad mi to nije bilo jasno.

Danica Drašković hoće da bude šef Instituta BIA. Nemam ništa protiv, to bih baš voleo, to bi bio konačni dokaz da kod nas stvarno svako može da bude bilo šta i bilo gde. U redu, ja razumem njenu ličnu frustraciju, ali Danica Drašković da bude šef bezbednosnog instituta? Malo je mentalno problematično, a opet, budimo iskreni, što bi to bio problem? Mi, u stvari, nemamo problema, jedina smo zemlja u kojoj sve što poželiš možeš da budeš. Patrijarh? Jebeš Paju, može da bude neko mlađi, lepši, bolje obučen… Bilo ko može da bude bilo šta. Nije bitno da li znaš ili ne znaš, naučićeš. A pogledaj ministre, pa nemaju pojma ni o čemu. Vidi: Bubalo, Ilić, ni Dinkić nema pojma o čemu se radi. U maju je govorio da je naš budžet fenomenalan, super, da ga nikad neće smanjiti. Pre 14 dana Labus je rekao da ne dolazi u obzir povećanje cene benzina, jer NIS nešto krade, Vlada to neće da dozvoli. Danas on kaže skrušeno – to je šok za našu privredu, povećane su cene, mi moramo to da radimo. Pazi, nije prošlo 14 dana. Kao u filmu Branka Baletića “Balkan ekspres”, kad pitaju Boru Todorovića: “Jesi li muzičar?” “Jesam.” “Jesi li muzičar?” “Nisam muzičar.” E, sistem Bore Todorovića jesam muzičar – nisam muzičar, to je kod nas šema politike. Jednog dana jesi, drugog dana nisi, to traje 24 časa, prođe, zaboravio si, ko se seća – on je lud.

Svetlana Lukić: Pera je, naravno, gledao snimak ispraćaja Ljubiše Beare u Hag.

Petar Luković: Prvi put u životu vidim da su to snimci Televizije Vlade Srbije. Nikad se nije pojavio snimak Televizije Vlade Srbije. Šta je to? To mi je odmah sumnjivo. U redu, dolazi Beara na aerodrom, vidi ženu i sina, kojima se obraduje kao da ih dugo nije video, kao što ih i nije video mesecima, jer se krio u nekom jebenom selu. Tu je neizbežni Stojković, koji ni jednog sekunda ne govori za šta je taj čovek optužen. Pa stanite, taj čovek je bio ličnost broj tri u Srebrenici, bio je šef kontraobaveštajne službe. Imaju snimke gde je govorio o mrtvim muslimanima kao o paketima. Onda vidimo da ulazi u avion i čujemo da se plaši da ne bude u Tuzli. Onda shvatimo da je rođen u Sarajevu, da je ceo život bio u Bosni i da je 2000. godine došao u Srbiju. Post festum, taj Beara se pojavljuje u Hagu i govori propagandnu poruku, moli svoje saborce bla-bla-bla, da se i oni predaju kako bi naša zemlja – pazi, naša zemlja – bila oslobođena. Koja naša zemlja? Republika Srpska? Srbija? Otkud je on državljanin Srbije? Kako to? Pa na isti način na koji su svi zločinci došli u ovu zemlju, a gde bi došli? Fino je ovde, simpatično, niko te ne juri, ako te jure, pitaju: Da li bi ti dobrovoljno? Pa ne bih. Da li bi ti možda referendum za sebe? Pa, bih možda referendum, ali ne odmah. Tako Pavković kaže, on bi referendum, ali ne odmah nego malo kasnije. Svi te brane, imaš šta god hoćeš, podršku od patrijarha do ministra. A izjava Stojkovića da se Beara javio Vladi… njemu se javilo da ga traži Karla del Ponte, pa se on javio vlastima i tu priču mi prodajemo svetu. Na kraju, Koštunica kaže – pa šta biste vi hteli, da ga šaljemo u bukagijama? Pa naravno, ako je uloga Zorana Stojkovića da bude stjuart za zločince, neka obuče plavu uniformu, neka im služi piće, neka obavlja i druge usluge. Zašto bi inače ministar državnim mini džetom vodio ovog gore? Kakve sad posebne uslove hoćemo, možda vodeni krevet?

Da se ne lažemo, ovde ne postoji nikakva želja da se bilo šta učini u vezi sa ratnim zločinima. I ne postoji drugi način da tu fašističku matricu čovek istera na scenu, dok ne počnemo priču od početka. Da vidimo koje su to stranke zločinačke: to je SPS, to je SRS, podrška iz daljine DSS-a, DS je za vreme rata bio nacionalistička, ali ne i ratna stranka itd. Ja ne vidim drugi način da se ove stranke razdvoje, da napravimo podelu ko smo i šta smo. Čitam kako se po gradovima stvaraju koalicije, svi bi sa svima, jer ne postoji tačka razlaza, nema razlike među njima, svi su oni zajedno. U Nišu, DSS je trebalo da potpiše ugovor sa socijalistima, Nova Srbija sa radikalima i sa Karićevim Pokretom… Na kraju, kad te pitaju ko vlada Nišom, oni bi rekli – vladaju Nova Srbija, DS i DSS. Pitaš – a radikali i ovi drugi, oni kažu – nemamo mi veze s tim, te stranke su potpisale samostalno ugovore, to je njihov problem, mi vladamo. Nije javna koalicija nego je tajna. To ovu zemlju ubija. Da vidimo ko je kriv, ko nije kriv. Samo su ratni zločini ta vododelnica. Kakva Evropa, Evropska unija, privatizacija, Knjaz Miloš, ništa od toga.

Svetlana Lukić: Ali neće niko.

Petar Luković: Neće niko, u tome je tragedija što neće niko, u tome je drama ove zemlje.

Koštunica, taj čovek iznenađenja, rekao je – nemojte da izađete na izbore? U redu, neće izaći na izbore, ko jebe izbore, nek puše svi, nećemo na izbore. E, hajde da vidimo šta dobijaju? Da li će svet da kaže – pa majku ti jebem, nisu izašli Srbi na izbore, moramo sve da im damo, ovo nas je strašno uplašilo? Hoće to da bude? Ako nam Koštunica kaže da će to da bude, evo, ja prvi glasam da ne idemo na izbore. Ko je naučio šah u pet poteza, može da nauči da ako ja pomerim pešaka ovamo, šta će njegov konj da uradi? Koštunica, nesrećnik, ne zna ni šta je konj, a kamoli da pomeri konja. Njemu je konj stalno pod šahom, njemu je top pod šahom, on je pod šahom non-stop. Mislim, nek mi kaže šta je poenta toga što mi ne izlazimo na izbore. Hoće li sad ceo svet da bude u žalosti, niko neće da ide na posao? Ne, nego – nećete na izbore – ko vas jebe. A mi nikad nemamo potez broj dva, uvek samo potez broj jedan. Napali smo konja i – ništa. Kreten tako igra šah. Neću, a moram da kažem: znate šta, ako je Srbija ta Srbija koju predstavljaju Koštunica, Simo Spasić ili Milan Ivanović, pa ja stvarno onda moram da budem na strani Albanaca. Na strani sam Albanaca, ako su ovi predstavnici Srba.

On je želeo da bude premijer, želeo je i kao mali i kao veliki. I – kad je postao premijer, on je shvatio da to baš nije onako kako je on mislio. Sama frustracija što mora da ustane ujutru, pa mora da radi, pa da razgovara sa ljudima, da donosi neke odluke… Ej, donositi odluke, jebo te bog. Da li ste čitali mali esej Srđana Đurića, u kom on kaže da Koštunica možda donosi odluke sporo i polako, ali da on temeljito, sa svih strana, odgleda problem, vidi ga odozgo, pa odozdo, pa se zavlači u problem, pa razgovara sa problemom… Problem zahteva pažnju, ljubav. Njemu se u kabinetu nakotilo milion problema, s kojima on razgovara… I, naravno, kako se dešava u tim situacijama, on više ne zna s kim je šta pričao, dolazi do zabune, razumeš. On kaže – problem jedan rešen, a ovaj odgovara – ne, tek smo započeli, tako da je on sad u problemima sa problemima. Da li me razumeš? Ja to tako vidim. Hiljade problema koji stoje oko njega, oni su svi simpatični, oni ga veoma vole, voli i on njih, ali puno ih je. Nije on tako očekivao, njemu su rekli – biće tu nekoliko problema. Nekoliko problema će on da reši lako, Koštunica je to. Samo ga obavestite, on će sve to da reši. Ali, ta količina problema čini da se on izgubio u tome šta je kome obećao, šta je kome rekao, šta je rešio. Možda je on, nesrećnik, već i rešio neke probleme, ali ne zna koje. Svi su slični – svi traže neke pare, svi traže bolji životni standard… Jeste, doduše, on to obećavao u predizbornoj kampanji, ali kako i ti ljudi, budale, ne shvataju da je kampanja – kampanja.

Gospodina Tadića takođe mogu da svrstam u tu grupu, mada se on u poslednjih 14 dana malo probudio iz sna. Bilo bi još lepše da celu Vladu probudi iz njihovog strašnog sna. Nismo dobili neke pare, jer niko iz Vlade nije poslao neke papire u UN. Slušaj, to bi u bilo kojoj zemlji bio skandal neviđenih razmera. Ovde se sve svelo na jedan tekst, ni premijer ništa nije rekao. Ali, premijer se bavi bukagijama. Odakle mu ta reč, gde je našao to, jebo te? Ali, on se bavi time. Imamo nesreću što imamo Koštunicu, to je nesreća nacionalnih, gigantskih, supermen razmera. Latinka Perović kaže – mi živimo u društvu u kojem postoji ravnodušnost prema zločinima, a ja bih dodao – i ravnodušnost prema životu uopšte. To je postalo strašno. Ovih dana ćemo živeti u jednom vic periodu, kad ćemo se svi baviti Vuksanovićem, i to će proći, i Vuksanović će ostati ministar, kao da se ništa nije desilo. Kao što se ništa nije desilo kad je Miša Vasić u Vremenu objavio razgovor Kajganićke i Bagzija. Šta je s Čedinom drogom? Ništa.

Vodovod ne radi – Čeda i Beba, nemamo struje – Čeda i Beba. Pa jeste li čuli Dinkića? Kaže da je budžet neuravnotežen, jer je prošla vlast, pod Čedom i Bebom… pa stanite sekund jedan, jebo te!

Svetlana Lukić: Da li će nas papa posetiti i da li se ta poseta uopšte može preživeti, ne znamo još, ali neko još strahotniji od njega već je u gradu – Marina Abramović, performans umetnica. Posle 30 godina, njena poseta pomalo liči na posetu stare dame. Samo, ova žena je još uvek mlada, sveža i dobronamerna. Na primer, odmah je Muzeju Nikole Tesle poklonila 20.000 evra. Oterali smo Marinu Abramović iz Beograda 70-ih godina, jer nismo razumeli sve one drastične stvari koje je činila sa svojim telom. Da li smo za ovih 30 godina malo porasli i da li ćemo je danas bolje razumeti?

Marina Abramović: To je rad koji sam pravila ’73. godine u Napulju i zvao se Ritam Zero. Ideja je bila da budem objekat ispred publike, obučena normalno, u džins i majicu. Ispred sebe sam imala sto sa 72 objekta koji mogu da izazivaju bol i prijatnost. I tu je natpis, koji kaže da sam ja objekat i da svako može da radi šta god hoće sa mnom šest sati. Bili su tu lanci, žilet, noževi, boje, karmin i pištolj sa jednim metkom pored. Ideja je bila da publika, ako hoće da ide tako daleko, može da me ubije. U to doba, performans je kritikovan kao egzibicionistički akt. Tvrdilo se da smo mi mazohisti, da radimo glupe stvari, da to nije ništa. Ja sam samo htela da vidim – ako ja ništa ne radim, šta će publika da radi sa mnom i gde je granica publike prema performans umetniku.

Kada je performans počeo, oni su mi davali ruže, češljali mi kosu. Posle tri-četiri sata, stvari su počele da se dramatično razvijaju. Isekli su makazama moju odeću, uzeli su trnje ruže i zabadali mi u telo. Stavili su mi vatu oko vrata i počeli da je pale, isekli su mi kožu i pili krv. Jedan čovek je stavio metak u pištolj, pištolj u moju ruku i počeo da pritiska obarač. U to vreme, bila sam mlada i luda, rešena da učinim sve što oni hoće – ali samo šest sati. U stvari, nisu me silovali samo zato što su njihove žene bile tamo. Posle šest sati, došao je galerista i rekao da je stvar završena. Ja sam bila polugola, krvava, stvarno u užasnom stanju i počela sam da prestajem da budem objekat, da ponovo budem ja. Krenula sam prema njima, a oni su svi pobegli. Sutradan su telefonirali u galeriju i govorili da uopšte ne znaju šta se s njima desilo. Vrlo je zanimljivo koliko publika može daleko da ide i šta može da se desi kada joj daš kompletnu moć. Publika može da ubije.

Svetlana Lukić: Čuli ste šta sve publika može da radi, to je neka krvoločna publika, vi ste krasni. Uzgred, ima vas otprilike sto hiljada, vas koji slušate ovu emisiju, što petkom, što subotom, a u ovoj emisiji govorili su: Srbijanka Turajlić, Nikola Samardžić, Petar Luković i Marina Abramović. Montaža – Petar Savić, Ratko Ristić, realizacija – Marko Perunović, a vama se na pažnji zahvaljuju Svetlana Vuković i Svetlana Lukić. Prijatno.

Emisija Peščanik, 22.10.2004.

Peščanik.net, 22.10.2004.