Njemački je filozof Manfred Frank u svojim znanim diseldorfskim predavanjima, objavljenim pod naslovom Šta je neostrukturalizam?, osjećajući nelagodu pri pomisli da mora interpretativno sažeti misao Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija, zapisao da je to nemoguće, da je to kao pribiti puding na zid. Prema njegovu mišljenju, sami autori bi se prilično začudili kada bi vidjeli da neko želi nanišaniti njihove misli koje su tako nestalne, fluidne ili sunđeraste, da se već sam pokušaj da ih uzmemo na nišan mora činiti apsurdnim ili bar komičnim.
Knjiga razgovora s Gillesom Deleuzom Pregovori može nam u velikoj mjeri pomoći da prebrodimo taj problem, da u njegovoj misli i njenom razvoju prepoznamo unutarnju logiku, izoštrimo logos interpretacije kako bismo se mogli upustiti u meandre tog mišljenja, izraziti njegov unutarnji ustroj, njegove aporije i čak njegove granice.
Misao Gillesa Deleuzea (1925-1995), francuskog filozofa kojeg često svrstavaju u post-strukturaliste, drastično izražava otpor prema svakom metafizičkom uređivanju stvarnosti i napose radikalnu krizu savremenog samorazumijevanja subjekta kao središta odgovornosti i bića slobode. “Posvuda su mašine – i to nipošto u metaforičkom smislu: mašine mašina, sa svojim spajanjima, svojim vezama. Mašina-organ je priključena na mašinu-izvor: jedna mašina emitira flux, koji druga presijeca…”. Deleuze čak u transformacijama psihoanalize (koja dakako ni sama nije posebno ljubazna prema tradicionalnom metafizičkom poimanju ljudskog dostojanstva) prepoznaje posljednje ostatke “kodificiranja” želje i protiv nje se bori sa svom žestinom oslobodioca “divlje želje”: “Nesvjesno ne postavlja nikakav problem smisla, nego samo problem upotrebe. Pitanje želje nije ‘što to znači?’ nego ‘kako to djeluje?’ Kako funkcioniraju te željne mašine (les machines désirantes: željive mašine, mašine koje pokreće želja, koje energiju dobivaju od želje i koje su mašine želje )…?”
U svom apartnom diskursu, apstraktnom i fragmentarnom, mašinski tehniziranom i istovremeno “umjetno infantiliziranom” (M. Frank), Deleuze je nastojao upozoriti da nasilje familijarnog spolnog koda i njegove simbolike nije trajna strukturiranost ljudskog, nego da u povijesno-ekonomskoj kontingenciji (“kapitalističkoj”) edipalizira mašinsku “želju”, sasma nesimboličku “produkciju produkcije”. Otuđenost koja nastaje podređivanjem divlje želje simboličkom poretku postaje bjelodana u duševnoj “bolesti”, posebno u shizofreniji. Za autore Anti-Edipa ta bolest dakako nije bolest, nego anticipacija “zdravlja”: schizo postaje predmet filozofskog kulta. Prašina što ju je Deleuze svojom kritikom podigao među francuskim lakanovcima iz vremenske se udaljenosti čini više znakom identičnog horizonta koji omogućuje divergenciju mišljenja, teorijsko oslobađanje “divlje želje”, takmičenje u što drskijem teorijskom oslobađanju već odavna oslobođena čovjeka.
Na strogo teorijskoj, filozofskoj ravni možemo reći da Deleuze polazi od zapažanja prema kojem za post-hegelovsku modernu nijedan pojam nije postao tako problematičan kao pojam identiteta. Riječ je o dijalektici identiteta i diferencije u njenoj hegelovskoj postavci. Prema Hegelu, koji polazi od identiteta, pravo razrješenje je u dijalektičkoj sintezi: u identitetu identiteta i diferencija, u “jedinstvu” istovjetnosti i razlika. Prema Deleuzeu pak, koji polazi od diferencije, treba ustrajati na nesvodljivosti (ireduktibilnosti) diferencija, dakle jedinstvo nipošto ne treba razumjeti iz istovjetnosti, nego iz kretanja razlika samih: iz kretanja razlika kao procesnog jedinstva.
No, kako kod Hegela tako i kod Deleuzea, nalazimo neriješeno ishodišno pitanje: pitanje o odnosu istovjetnosti i jedinstva. Što nije ništa neuobičajeno, jer pitanje odnosa između jednog i istog razjeda evropsku misao još od Parmenida. Isto je misliti i biti; no da li su bivstvovanje i mišljenje, kad su isto, svagda već i jedno? Ne samo isto nego i jedno te isto? Isto, ujedno i jedno? Posljedice odgovora, koje isprva uopće ne primjećujemo, su ogromne. Pogađaju ni manje ni više nego razliku između grštva i kršćanstva. Dok za grčku filozofiju od Parmenida do Plotina bivstvovanje i mišljenje nisu jedno te isto, za kršćanstvo od Augustina do Hegela bivstvovanje i mišljenje su jedno te isto. Dok za Plotina bog kao aristotelovsko mišljenje mišljenja (mišljenje bivstvovanja) spada pod Jedno, tako da tvori tek drugu hipostazu, Bog kao najsavršenije vrhovno Bivstvujuće za Augustina je Bivstvovanje koje misli samo sebe; najprije sebe, preko sebe kao Stvoritelja i sve stvoreno, sve drugo i drukčije, sva bivstvujuća koja se od njega razlikuju.
Deleuzeov uzor je Nietzsche, prevratni metafizičar (platonist, augustinovac), teoretičar razlika (mnoštva centara volje za moć). Deleuzeov koncept “mnoštva” (multiplicité) izvire upravo iz Nietzscheove teze da nema Volje za moć, nego da postoje (kao mnoštvo) samo međusobno suprotstavljene volje za moć, različiti centri volje za moć u svom sukobu za imperijalnu dominaciju nad svijetom. No pitanje odnosa između istovjetnosti i unifikacije, pitanje da li poistovjećivanje nužno znači i unifikaciju, odnosno da li je unifikacija posljedica poistovjećivanja ili je poistovjećivanje posljedica unifikacije, na to pitanje odgovor kod Deleuzea nećemo naći. Zaoštreno govoreći, ne može se izmaći metafizici u njenom fiksiranom jedinstvu time što će se njene premise jednostavno samo preokrenuti i iz privilegije jedinstva načiniti privilegiju mnoštva.
Čitajući Deleuzeove tekstove često se možemo susresti s uznemirujućom teškoćom. Riječ je naime o mnogoznačnosti njegove apstraktne terminologije i time općeg pitanja komunikacije, posredovanja misli u savremenoj filozofiji. Tome pripomaže i uznemirujuće slobodna logika Deleuzeove interpretacije. Radi se o tome da se pojedine “filozofije” razmrvi i da se tako dobiveni fragmenti reorganiziraju mimo povijesnog slijeda i mimo intencija autora. Uostalom, svoju logiku interpretacije povijesti misli sam je Deleuze nazvao “naguzivanjem” (enculage; prevodilac Andrija Filipović je ovdje pribjegao izrazu sodomija, str. 19): “Filozofiju sam video kao neku vrstu naguzivanja ili (svodi se na isto) bezgrešnog začeća. Video sam sebe kako uzimam nekog autora otpozadi praveći mu dete koje bi bilo njegov potomak, ali monstruozni potomak. Bilo je vrlo važno da bude njegovo dete, jer je autor morao reći sve što sam ga primorao da kaže. Ali dete je takođe moralo biti monstruzno jer je proizašlo iz raznih vrsta decentriranja, klizanja, lomljenja i skrivenih emitovanja u kojima sam zaista uživao”. Povijest misli postaje (i) u toj “logici smisla” konstruirana naslikana pozadina, postaje samo “kod”. Značenje takve misli dobivaju samo u kontekstu etičke, duhovne, životne prakse. O svim fasetama te prakse lijepo svjedoči upravo ova knjiga razgovora. S navedenom pseudoapstrakcijom povezuje se možda i temeljna filozofska manjkavost, slijepa pjega u samom središtu Deleuzeova projekta kritike subjekta. Protest protiv prinude koju “kod” sprovodi nad “kodificiranim subjektima” ne pretpostavlja samo smrt Boga, nego i smrt subjekta koji se svojim jezičnim djelovanjem nalazi u nekom odnosu prema jeziku, koji ga dakle prekoračuje i mijenja. Ko bi pretrpio prinudu jezika ako ne bi postojao subjekt? Teror danog koda ne osujećujemo napadanjem pojma koda kao takvog, nego moramo time što razgolićujemo represivno djelovanje ove ili one konkretno analizirane norme pokazati s obzirom na kakvo poimanje čovjeka i njegova manje nasilnog koegzistiranja sa sačovjekom je odbacujemo.
U svakom slučaju, Pregovori su zanimljivo i pronicljivo štivo i labor legendi zaslužuju upravo zbog živosti etosa što ga Deleuzeova filozofija izražava.
Prikaz knjige: Žil Delez, Pregovori 1972-1990, Beograd: Karpos 2010, preveo Andrija Filipović
Peščanik.net, 09.12.2010.
