Govore članovi Saveta za borbu protiv korupcije, Miroslav Milićević, Miroslava Milenović i Dušan Slijepčević, povodom njihovog novog izveštaja o medijima i marketinškim agencijama. Razgovor vodila Svetlana Lukić.

Svetlana Lukić: Ministar policije Nebojša Stefanović, zvani doktor, juče je ponovio ono već znamenito obećanje Slobodana Miloševića s kraja osamdesetih: biće još hapšenja. Milošević je mislio na tadašnje političke protivnike, albanske političare, kao što je Azem Vlasi, a doktor Stefanović uglavnom misli na funkcionere Demokratske stranke, ili na one koje su demokrati postavljali na razne funkcije dok su vladali Srbijom.

Da bi borba protiv korupcije bila još ubedljivija i uzbudljivija, najnovija hapšenja osamdesetoro bivših ministara, zamenika ministara, direktorki agencija, predsednika opština, obavljena su tokom noći i ranog jutra, kao da se radi o pripadnicima Al Kaide ili ISIS-a koji će, ako ih ne nahvataš na spavanju u pidžamama i spavaćicama, ujutru dići u vazduh Beograd na vodi i upasti u trezor Narodne banke Srbije.

BUdući da je ovih 80-oro ljudi uhapšeno zbog sumnje da su nas pljačkali pre svega 2004. godine, nema sumnje da ćemo do sledećih izbora često na televiziji gledati doktora Stefanovića i onaj opskurni svet sa čudnim uniformama i čudnim ružem na usnama koji stoji pored njega. Tek nam slede noćne racije za 2005. godinu, pa za 2006, ’07, ’08, ’09 i tako dalje. Ministar Selaković će očigledno morati da traži nove donacije od Evropske komisije. U aplikaciji će pisati “ako hoćete poglavlje 23 i 24, dajte pare za nove zatvore i noćni rad policije”.

Niko neće zaplakati za bivšim ministrom Milosavljevićem i raznim drugim uhapšenim funkcionerima Demokratske stranke, jer ljudi sa mnogo razloga veruju da je u vreme njihove vladavine opljačkan veliki novac. Mnogo bivših i sadašnjih funkcionera Demokratske stranke ima mnogo razloga da noću osluškuje korake policijskih čizama u hodniku svojih luksuznih vila i stanova, ali je jasno da Vučić i njegovi jurišnici borbu protiv korupcije koriste pre svega kao mač za seču svojih političkih protivnika, za koju, što je najgore, koriste i policiju i tužilaštvo i sudstvo i medije.

Posebno treba pratiti slučaj bivše direktorke Agencije za borbu protiv korupcije, Zorane Marković. Ako se ispostavi da je njeno sinoćno hapšenje bez osnova, da je to nečija osveta, onda je to poruka i pretnja svim nezavisnim državnim institucijama. Ombudsmana su Vučićevi odredi optuživali za ubistvo, za ugrožavanje bezbednosti premijera i njegove porodice. Vučićev kum upada u Savet za borbu protiv korupcije i preti zatvorom. Članicu Saveta, Miroslavu Milenović neko fizički napada u haustoru zgrade u kojoj živi. Naprednjaci ne propuštaju priliku da diskvalifikuju poverenika za informacije ili Agenciju za borbu protiv korupcije.

Inače, Agencija za borbu protiv korupcije u svom tek objavljenom izveštaju navodi, između ostalog, da je za prošlogodišnju izbornu kampanju 2.677 osoba uplatilo po 40.000 dinara na račun Srpske napredne stranke. Među njima je bilo i korisnika socijalne pomoći, kao i osoba koje taj novac nisu imale na računima, već su ga u gotovini uplaćivale na njih, a zatim na račun SNS-a. A uoči izbora 2012. godine registrovano je 2.226 uplata SNS-u u istom iznosu: od po 19.000 dinara. Sveta napredna stranka i njen preosvećeni lider moraće, na primer, da objasne taj kolektivni trans, tu telepatsku povezanost ljudi koji kao jedan staju u red u pošti ili banci i voljenoj stranci uplaćuju do u dinar isti iznos.

Ove nedelje je objavljen i izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije o – kako se zvanično zove – mogućem uticaju instuticija javnog sektora na medije, kroz plaćanje usluga oglašavanja i marketinga. Prema proceni Saveta, za poslednje 4 godine, odnosno u periodu od 2011-2014, dakle i u periodu vladavine ne samo DS-a i njenih koalicionih partnera, nego i SNS-a i njenih satelita, država je na to potrošila više od 800 miliona evra. Izveštaj Saveta je pun besprizornih primera trošenja novca na stvarne, ali i izmišljene marketinške kampanje, promocije, sponzorstva i razne druge stvari. Dok čitate tih 130 i više strana izveštaja, gledate te tabele, čitate koje su sve državne institucije i javna preduzeća preko kojih marketinških agencija kojim medijima uplaćivale razne marketinške usluge, smuči vam se i država, i marketinške agencije i mediji.

U današnjoj emisiji, o najvažnijim nalazima iz ovog izveštaja govore članovi Saveta za borbu protiv korupcije Miroslava Milenović i Dušan Slijepčević, kao i potpredsednik Saveta, Miroslav Milićević.

Miroslav Milićević: Sasvim je ispravno pitanje zašto se toliko bavimo medijima. Mi smo davno rekli da ima nekoliko bitnih razloga za to. Prvi razlog, da odmah pređemo na njega, jeste da mi smatramo da su mediji nezaobilazni faktor u borbi protiv korupcije, u suštini, da je to onaj oslonac koji je potreban svima nama koji želimo da postignemo nešto u domenu borbe protiv korupcije, jer bez javnosti borba protiv korupcije neće dati dobre rezultate.

Naravno, drugi bitan činilac su institucije. Ako znamo da institucije na ispunjavaju sva naša očekivanja, onda znamo da su nam mediji mnogo značajniji nego što bi trebalo da budu. Ispravna informisanost je pre-rekvizit za slobodne izbore. Ako građani ne mogu doći do pravih informacija, svi izbori su de facto nerealni. Ako medije dovedete u situaciju da su bez nekih stalnih zarada, onda je sasvim sigurno da to dovodi do odnosa klijentelizma koji ne može biti dobar, a još ako znamo da se za uspostavljanje takvog odnosa koriste pare iz javnog sektora, onda vidimo neslućen broj mogućnosti da dođe do zloupotreba.

Vidite, mi u ovom izveštaju govorimo o oglašavanju. Oglašavanje nije samo po sebi koruptivno. To su komercijalni ugovori, čak zakonske odredbe definišu šta se sve mora oglašavati. Ali zašto je bitno to da su to neke velike sume? Pa bitno je zato što, ako u jednoj Areni, koja nema jasno definisane principe poslovanja, a još slabiju kontrolu, gde imate uticaje političkih partija kako na kadrovske strukture, tako i na rukovođenje pojedinim firmama, stvara se jedan uslov, jedan ambijent gde su koruptivne radnje vrlo moguće, čak i prilično jednostavne.

Zato je nama toliko bitno da ukažemo ne na to da je neko pričinio direktnu korupciju, ili nije, u samom tom smislu, nego na to da u takvoj situaciji može doći do grotesknih situacija da se koriste diskreciona ovlašćenja i da se koriste neke definicije uslova na konkursima koji apsolutno ne stoje. Ima nekoliko elemenata koji su ovde ključni. Prvo, jedan ovakav izveštaj se teško radi. Radi se teško zato što se informacije nekada ne mogu dobiti, a nekada stižu sukcesivno. Ovo što smo mi danas objavili je 26. verzija izveštaja.

Kada je tolika količina para u igri, onda se postavlja pitanje: ko su akteri s jedne, a ko sa druge strane. Ali ono što je bitno, ako imate javna preduzeća, vi onda imate uprave, koje mogu da koriste ta sredstva u različite svrhe, kao što je na primer propagiranje politike stranke, propagiranje ličnosti, nekih uspeha koji možda i ne postoje. S druge strane, ti pojmovi sponzorstva, marketinških usluga, praktično se nikad ne analiziraju sa aspekta šta oni donose.

Drugo pitanje je: a s kim se radi? Neke su marketinške agencije u vlasništvu ljudi koji su bliski politici, ali ono što možda još više zabrinjava, izmišljaju se neke organizacije. Recimo, jedan od velikih problema je video produkcija, gde apsolutno nema nekog naročitog reda, gde vi dajete firmama kojima to nije ni primarna delatnost da se bave tim poslovima, ali uglavnom – pare teku. Ono što je možda najznačajniji aspekat ovakvog izveštaja, i što nas najviše tera da radimo ovakve izveštaje, jeste na koji način se mediji mogu dovesti u neravnopravan i nepovoljan položaj.

Ako vi gledate medije koji imaju malu zaradu, a oni dobiju porudžbinu da sklope neki ugovor, a taj ugovor se sistematski plaća svaki mesec, onda ste vi doveli medij u situaciju da ili radi kako treba, ili da reskira da prestane da postoji, i u takvoj jednoj situaciji vi teško možete očekivati istraživačko novinarstvo. Kada sumiramo sve ove efekte – oni se javljaju ne samo u Beogradu, nego i u mnogim lokalnim medijima – stvara se slika jednog stanja, neću da upotrebim prejaku reč “virtualne realnosti”, ali slika se stanje onakvo kakvo bi po nekome trebalo da izgleda, a ne onakvo kakvo ono suštinski jeste.

Svetlana Lukić: Pre nego što pređemo na neke detalje iz samog izveštaja, gospodine Slijepčeviću, bili ste ovde kada smo razgovarali o Diposu. Da li je Savet povodom tog izveštaja ili prethodnih izveštaja bio tužen od nekoga, i da li biste nešto od toga mogli da tumačite kao pritisak na rad Saveta?

Dušan Slijepčević: Pa ako pogledamo istorijat rada Saveta, vi ćete videti da su ti pritisci identični, bez obzira o kojoj se vladi radi. Mi smo promenili 5 vlada od kad sam ja u Savetu, od 2003. godine, i svih 5 vlada su apsolutno po istom principu funkcionisale – dakle, nisu odgovarale na naše izveštaje, ili nisu kontaktirale sa nama, sa jedne strane, a sa druge strane, dozvoljavale su pojedinim moćnicima da upotrebljavaju sva pravna sredstva – tu mislim na institucije države, pre svega na tužilaštvo i sud – da se obračunavaju u to vreme sa pokojnom Vericom Barać, protiv koje je bilo podneto 13 krivičnih prijava, i nijedan od tih postupaka nije rešen na način da je ona bila osuđena, nego je jednostavno doživljavala raznorazna maltretiranja u toku tih postupaka. Danas imamo isti mehanizam.

Dakle, onog momenta kada izvršna vlast nije zadovoljna nekim našim izveštajem, ona pribegava oprobanom sistemu, a to je da podnosi krivične prijave. I u ovom slučaju je podneta krivična prijava protiv gospodina Milićevića, kao potpredsednika Saveta. To je krivično delo koje govori o neovlašćenom – podvlačim, neovlašćenom – prikupljanju ličnih podataka. Svaki pravnik koji se malo bavio krivičnim pravom može da zna šta su tu elementi dela, i da li oni u ovom slučaju postoje, a pogotovo bi to trebalo da znaju kolege iz tužilaštva, koji su dali sebi slobodu da nam pošalju jedan ovakav akt za prikupljanje potrebnih obaveštenja, zbog stava 3 ovog krivičnog dela o kojem sam govorio.

Taj stav 3 odnosi se na pojam službenog lica. Ja mislim da student na Pravnom fakultetu zna šta je pojam službenog lica, i da je to neodpustiva kvalifikacija. Zato sam frapiran da je Prvo osnovno tužilaštvo dalo sebi za slobodu da podnese jedan ovakav akt. Zašto su se oni odlučili na taj korak? Mislim da je u pitanju samo proizvođenje straha, i teranje nas da prestanemo da objavljujemo bilo koji izveštaj. To tako vidim. Možda nisam u pravu, ali simptomatično mi je da se to iz godine u godinu ponavlja, da je to već 12-13 godina, da je to 5 različitih vlada, i što je najgore, da se koriste institucije sistema da bi se to radilo. Nemojte nas dovoditi u situaciju da razgovaramo o nečemu što je potpuno apsurdno. Kako je sebi neko dozvolio u Prvom osnovnom tužilaštvu da se uopšte obrati ovakvim aktom, to je za mene frapantno. To je dokaz da izvršna vlast i dalje preko tužilaštva vrši ovakvu vrstu pritisaka.

Svetlana Lukić: Profesore Milićeviću, kako je završena nenajavljena poseta gospodina Petrovića Savetu koji se zbog izveštaja o Diposu našao uvređen? Da li ste lepo popričali?

Miroslav Milićević: Popričali smo lepo, pozdravili se, on je napustio prostorije. Mi smo otvoreni za svakoga ko ima zakazan sastanak, najavljen, ali doći nenajavljen i sa vrata govoriti o krivičnim prijavama i trogodišnjem zatvoru, meni nije imponovalo i delovalo je kao jedan afekt.

Svetlana Lukić: Bio je to gospodin Nikola Petrović iz EPS-a. Miroslava, objasnite nam tu brojku od 60,9 miliona evra, i tu brojku od 840 miliona evra, i prosto metodologiju, na koji ste način radili, da bismo mogli da donesemo nekakav zaključak, da li to odražava stvarno stanje stvari.

Miroslava Milenović: Kada smo odlučili da čitav ovaj segment oglašavanja i marketinga posmatramo, a naročito odlive javnog novca, bili smo prinuđeni da definišemo ko su akteri koji učestvuju u trošenju javnog novca, i mi smo se opredelili da te aktere svrstamo u nekih 12 kategorija. To su pre svega ministarstva, zatim organi državne uprave, ustanove sa javnim ovlašćenjima, agencije, fondovi, javna preduzeća, državna preduzeća sa većinskim državnim vlasništvom, zatim lokalna samouprava, pa javna preduzeća na lokalnom nivou, pa onda organi Autonomne pokrajine Vojvodine.

Uzorak koji smo posmatrali faktički ne predstavlja ni 2% svih registrovanih lica u ovim kategorijama, koji se vode u Statističkom zavodu. Dopisno smo se obratili, to su 124 institucije, i tražili smo prvo ugovore i čitavu dokumentaciju na osnovu koje su sklopljeni ti ugovori, i takođe smo tražili koliko je izvršeno plaćanje tih usluga – kada kažemo usluga, oglašavanja i marketinga u najširem smislu; znači i oglašavanje, i sponzorstva i donacije, i štampanje publikacija, i pres kliping, održavanje web-sajtova – za period 2011-2014. godine.

Od 124 institucije, samo 2 javna preduzeća su odbila da daju bilo kakve podatke, faktički najveći konzumenti: Srbijagas i Telekom. Kada govorimo o ova dva javna preduzeća, uzimam slobodu da kažem da se radi o vrlo velikim naručiocima ove vrste usluga, pre svega crpeći informacije iz javno dostupnih finansijskih izveštaja za period 2011-2014. Tako da se radi o milionskim iznosima. Znači, kada govorimo o 60 miliona evra za sve troškove oglašavanja i marketinga, Savet je našao da je to minimalni iznos, upravo zbog toga što nema Srbijagasa, nema Telekoma, a isto tako nema još najrazličitijih aktera, odnosno postoje niži iznosi koje mi pretpostavljamo. Tu slobodu sebi dajemo pre svega jer smo ukrštali podatke sa podacima iz trezora, i tu smo pronašli određena plaćanja koja nisu zastupljena i nisu potkrepljena ugovorima i podacima koji su nama dostupni.

Osim Srbijagasa i Telekoma koji su kažnjeni od strane Poverenika, moram da napomenem da je prilikom izrade ovog izveštaja Savet je bio prinuđen da se preko 60 puta obrati Povereniku, da bi određene informacije od javnog značaja uspeo da dobije.

Svetlana Lukić: Koliko sam videla, ništa vam nije vredelo u ministarstvu inostranih poslova.

Miroslava Milenović: Ministarstvo inostranih poslova, sa njima smo u konstantnoj prepisci, i eto, dan posle usvajanja izveštaja, oni su potvrdili nekih 5 i po miliona dinara kao njihove troškove, ali tvrdoglavo su odbijali da daju bilo kakve informacije, govoreći da sve što su platili za propagandu i marketing su platili u ime Republike Srbije, a ne u ime ministarstva.

Svetlana Lukić: I ne samo to, nego oni kažu “mi smo angažovali agenciju u Vašingtonu – neće da kažu naravno koliko su im platili – ali bi ta informacija više štetila Srbiji nego što bi javnosti mogla da koristi”.

Miroslava Milenović: Jeste. Saopštili su da se radi o lobiranju za Republiku Srbiju, ali nije to jedino što je važno. Postoji mnogo drugih, malih ugovora, sitnih ugovora oglašavanja i marketinga, koje oni, evo, još uvek tvrdoglavo nisu spremni da obelodane. Samo da napomenem da ovih 5 i po miliona dinara, tu se radi o samo 3 ugovora.

PTT je isto tvrdoglavo odbijao da nam dostavi podatke. Poverenik im je izdao nalog i onda su oni krenuli da nam dostavljaju određene ugovore i u ovom izveštaju su oni prezentovani sa iznosom od 37 miliona dinara. Samo dan posle usvajanja izveštaja, dobili smo nove ugovore i dobili smo da je ukupan iznos preko 237 miliona dinara. Ova razlika od skromnih 2 miliona evra upravo se odnosi na sponzorstva i na donacije. Tako da kada pričamo o 60 miliona evra, mislim da pričamo o minimalnom iznosu.

Svetlana Lukić: Dakle, 60 miliona evra za 4 godine.

Miroslava Milenović: Za 124 ustanove, minus ministarstva, minus vlada Republike Srbije, minus Srbijagas, minus Pošte, minus Telekom, minus Informatika, koja na kašičicu daje podatke, minus dosta njih. E sad, s obzirom da je naš uzorak bio manje od 2 posto uopšte registrovanih pravnih lica, mi smo uradili srednju vrednost po kategoriji potrošenog novca za usluge oglašavanja i marketinga, i onda napravili ekstrapolaciju na čitav segment onih koji su registrovani u Republici Srbiji, i dobili iznos od preko 840 miliona evra. I to je minimalni iznos; radi se o mnogo većem novcu.

Svetlana Lukić: Dajte nam primere, da vidimo metodologiju kako su se ta sredstva odlivala, kako to ide preko javnih nabavki, kako direktnom pogodbom. Ona čuvena čivija, sitne nabavke, kada 100 miliona podelimo na 100 i onda niko ne može da nas uhvati.

Miroslava Milenović: Ovde je važno reći da u celom izveštaju mi ne polemišemo da li je neko trebalo da se oglasi, da li je neko trebalo da ima ovu ili onu uslugu. Mi ovde samo pokazujemo sa kojim modelima je ta usluga nabavljena i da li je bilo konkurencije, i da li je ta konkurencija definisala cenu. Bez obzira koji model javne nabavke se primenio, zaključak se nameće skoro isti, a to je da se simulirala konkurentnost, transparentnost, i da su se izigravale procedure.

Da krenemo redom. Ono što bi trebalo da bude njatransparentnije, a to je javna nabavka u otvorenom postupku, tu se do savršenstva komplikuje stvar preko subjektivnih kriterijuma za bodovanje, i tu je EPS jedan od šampiona, gde imate da zanimljivost ili kreativnost nekog rešenja nosi mnogo veći broj bodova nego sama cena. Male javne nabavke, osim onog problema da se velike javne nabavke cepkaju u niz malih – tu postoje još dva nova modaliteta koja smo primetili, a to je da najčešće postoji dogovor između 3 marketinške agencije, gde dve samo simuliraju da žele da učestvuju u tom postupku. Tako se dešava da dva pravna lica godinama ne overavaju nekih 10-15 dokumenata, zaboravljaju da stave pečat na određena dokumenta. Nikako ne mogu da nauče, eto, šta to treba da podnesu, tako da treća agencija gotovo uvek dobija na toj maloj javnoj nabavci.

Na primer, grad Beograd tokom 2012: uvek se iste 3 agencije javljaju, Bimbros, Grafoprojekt i Stoa, i uvek dve – koje su i povezana pravna lica, Bimbros i Grafoprojekt – daju privid legalnosti celom postupku i na tenderima pobeđuje Stoa. Ne stave pečat na formular, ili ne dostave bilans stanja, ili ne dostave menice, postoji spisak od preko 10 stvari koje ta preduzeća nisu dostavila.

Ima i druga stvar, kada imamo malu javnu nabavku gde se daje procenjena vrednost te male javne nabavke, i gde onda 2 firme daju odmah, u svojoj ponudi, vrednost koja je viša od te procenjene vrednosti, a po zakonu o javnim nabavkama, takva ponuda se automatski smatra neispravnom. Znači, namera je od početka bila da oni ne pobede na toj javnoj nabavci. Procenjena javna nabavka je 2 miliona, oni kažu 2 i 400, druga kaže 2 i 200, ova da milion i 900, i tako se završava ta priča. Ima tu puno primera.

Na primer, u ministarstvu za rad, boračka i socijalna pitanja, bila je mala javna nabavka za insertovanje promo-materijala u jednom dnevnom listu. Međutim, na kraju, niti je bilo insertovanja u dnevnom listu, nego je bilo u 2 nedeljnika, a u jednom od tih nedeljnika – radi se o Pečatu – ministar Vulin je bio urednik pre nego što je postao ministar. Ili imate javno preduzeće Putevi Srbije, koje vodi kadar SPS-a, koje u kampanji za 2012. bira upravo firmu Watchout koja tada radi kampanju za SPS. Pa onda isto tako Fond za mlade talente ministarstva omladine i sporta, 3 firme u vlasništvu upravo ljudi koji su povezani sa URS-om. Pa onda u AOFI-ju, Agencija za osiguranje i finansiranje izvoza, gde imate 3 ponude od kojih su 2 neispravne, i to neispravne u više od 10 stvari, a pobeđuje firma u kojoj je direktor gradski menadžer Goran Vesić.

Miroslav Milićević: Najviše sredstava, preko 57% potrošnje su zajedno dve posmatrane kategorije: privredna društva sa većinskim državnim kapitalom i javna preduzeća. Međutim, kada je reč o vrsti troškova, analiza Saveta pokazuje da se više od 57% ukupno plaćenih troškova odnosi na troškove iz dve kategorije: troškovi oglašavanja u sredstvima javnog informisanja i troškovi sponzorstva i donacija. Troškovi sponzorstva i donacija su prilično visoki i oni su sporni. Međutim, nije sve samo u apsolutnom iznosu tih sredstava, već ako vi poručujete nešto od neke medijske kuće da se uradi, vrlo često u tim ugovorima postoji klauzula o jednostranom raskidu ugovora.

Ono što treba da se jasno kaže jeste da ovde ima mesta za uštede, da smo uočili odlive koji nisu neophodni, kao finansiranje određenih sportskih društava ili saveza, koncerata. Niko ne kaže da jedno preduzeće ne treba nikad ništa da uradi za svoju sredinu. Treba, ali proporcijalno mogućnostima tog preduzeća i to ne sme da se reperkutuje na njegovo poslovanje, a pogotovo ne sme da ima neku političku konotaciju ili da promoviše nekoga tendenciozno.

Svetlana Lukić: Ako se oglasi u novinama neki ministar, ako ima autorski tekst, da li je on plaćen za to ili je u nadahnuću hteo nešto da napiše; i da li je određen tekst o nekom ministarstvu naručen, ili je autorsko delo novinara ili urednika?

Miroslav Milićević: To su složena pitanja, međutim u ugovorima nekad mogu biti sadržani uslovi ko bi trebalo šta da napiše. Vi nećete nikada staviti šta bi trebalo da napiše, ali ćete imati u nekim ugovorima situaciju da će se, pre nego što se piše nešto loše o onome ko ga je poručio, to mora usaglasiti sa davaocem. Ja sam namerno potencirao raskid ugovora zato što mi u praksi to vidimo. Ako dođe do toga da se pojavi u nekim novinama nešto što nije pozitivno, vi raskinete ugovor sa jednim od najvećih oglašivača. I vi ste doveli te novine u veoma nezavidan položaj. Znate, kada vi imate ugovor sa velikom kućom koja ima ogromnu zaradu, vama milion godišnje ne znači ništa, onda je to manje štetno i može proizvesti manje pritiska, ali kada ste vi na rubu egzistencije i uvek kalkulišete to što radite, i to dobro radite, a neko vam kaže “e sada više to nećeš raditi” – onda to ima veoma jasnu konotaciju pritiska.

Miroslava Milenović: Tu je i fenomen pregovaračkog postupka. Najčešće se pregovara sa željenom firmom. Da apsurd bude veći, najčešće su to usluge koje sami zaposleni u jednom preduzeću ili u jednoj ustanovi mogu sami da pruže. Na primer, Ratel je plaćao 70 hiljada evra PR usluge, a da je reč o takvim uslugama koje mogu da pruže zaposleni u Ratelu. Dalje, Narodna skupština je za prenos sednica sklopila ugovor sa RTS-om. Cena toga je bila 80 miliona dinara godišnje. Zapravo, to je cifra koja se našla kao moguća da je skupština plati, a da li to prevazilazi trošak RTS-a ili je trošak manji, ne zna se. On je paušalno određen kao nešto što se našlo u budžetu i to je to.

Svetlana Lukić: I nije važno koliko ima sednica i prenosa.

Miroslava Milenović: Ne, godinama je ista cifra, nevezano za broj sednica, nevezano za to šta se prenosi, koliko se prenosi. I postavlja se pitanje da li je tu javni servis na gubitku ili dobitku. Pa zatim, kompanija Galenika je ugovorila aprila 2012, negde pred izbore, sa preduzećem Watchout, određene reklame na televiziji Pink i na Studiju B; na televiziji Pink negde preko 300 hiljada dinara, na Studiju B negde preko 18 miliona dinara. Firma Watchout u to vreme radi kampanju za SPS, a kadar SPS-a se nalazi u izvršnom odboru te firme. Zatim u Nišu, u zapisniku komisije nailazimo na direktno mešanje zamenika gradonačelnika, koji bukvalno diktira kako će da izgleda tok javne nabavke, koji će biti uslovi, i tako dalje, mimo bilo kakvih stručnih službi koje u tom momentu postoje. E sad, postoje i direktna ugovaranja, bez javne nabavke, i tako se najčešće ugovaraju video produkcije.

Svetlana Lukić: Vi ste konstatovali da je u apsolutnim ciframa došlo do smanjenja troškova od 2011. do 2014. godine, ali u video produkciji je došlo do povećanja.

Miroslava Milenović: U video produkciji i u sponzorstvima je došlo do povećanja, a u ovom oglašavanju i u nekim drugim je došlo do smanjenja. Tačno je da je 2014. najmanje sredstava potrošeno, a 2012. najviše, ali kada gledamo po kategorijama, u ministarstvima je došlo do štednje 2014, u najvišim državnim organima, isto tako u fondovima, agencijama, ali u javnim preduzećima i u preduzećima sa većinskim državnim vlasništvom nije, i tamo gde je došlo do povećanja troškova, to je u vladi Autonomne pokrajine Vojvodine. Ali ono što je interesantno u ovim modalitetima, to je da određene institucije potpisuju tipske ugovore sa gotovo svim medijima, i da onda zapravo biraju kome će šta da daju, tako da je to jedna arena u kojoj vi potpišete tipski ugovor sa svima, a onda oni koji su vam dragi, ili mili, je l’, njima dajete više.

To se dešava u Agenciji za privatizaciju, to se dešava u ministarstvu odbrane, ali ono što je isto interesantno reći, to je da određena preduzeća i institucije, kao što su aerodrom Nikola Tesla, Agencija za privatizaciju, ministarstvo privrede, ministarstvo kulture, gde su bili kadrovi G17 Plus i URS-a, da su 2011-12. svi plaćali mesečne usluge video produkcije od nekoliko hiljada evra, a da onda, dolaskom nove vlade i odlaskom URS-a sa političke scene, sve ove institucije odjedanput posluju baš bez tih usluga. I to je ono što je vrlo interesantno i indikativno, naročito za ove usluge video produkcija. I tu se, bez javnih nabavki, smenjuju stalno 3 povezana pravna lica, Videonet, Frame TV production i Informbiro, gotovo u svim ovim pomenutim institucijama. Ista adresa, isti telefoni; oni su vlasnički povezani.

Svetlana Lukić: Samo jedan detalj, kad ste govorili o povezanim pravnim licima, prosto sam uočila Stratedžik marketing. Za nas je godinama ta agencija značila poverenje, ali ste vi našli da je direktor Stratedžik marketinga konkurisao na jednom konkursu kao direktor, a kao vlasnik bio konkurent.

Miroslava Milenović: Da, to je opet ta čuvena mala nabavka, gde su 3 marketinške agencije povezane na neki način.

Miroslav Milićević: Moram da postavim pitanje: kada jedno javno preduzeće poruči jednu video-produkciju, ko je taj ko procenjuje kvalitet te video-produkcije? Da li ćemo mi, recimo, u Kanalizaciji i vodovodu napraviti komisiju koja će proceniti da li ta video-produkcija vredi 30 hiljada evra ili 10 hiljada? To su ipak neka dela koja imaju komponentu kreativnog, autorskog dela. Trebalo bi da neko kompetentan to procenjuje. Svedoci smo svih ovih godina raznih, nekih manje uspešnih, nekih više uspešnih video produkcija o borbi protiv pušenja, protiv raka dojke, za “Očistimo Srbiju”… Da li se ikada gleda kakav impakt imaju te video produkcije na javno mnjenje, ili se samo ide na to da se napravi video produkcija, komisija u firmi kaže “to je odlično, sviđa mi se čovečuljak koji skakuće”?

Ali postavlja se pitanje kako suštinski izgleda taj ugovor. Ako u tom ugovoru stoji da se svake godine mora izdavati nova video produkcija, vi dolazite u situaciju da jedna firma sebi obezbeđuje posao za jedan duži period, a obim posla će biti sve manji jer će se na osnovu postojećeg materijala, postojećeg koncepta samo vršiti neke dogradnje i nadogradnje, a da će efekat i uticaji na javnost biti praktično isti, ili nikakvi. To bi se moglo izbeći kada bi stvarno postojala ta konkurencija o kojoj mi govorimo, i kada bi se na neki način moglo nezavisno vrednovati na šta je jedno javno preduzeće potrošilo 50 hiljada evra. Znači, sve ove usluge moraju imati kontrolu kvaliteta. Toga takođe kod nas nema.

Svetlana Lukić: Prvo pitanje je da li uopšte postoji ta video produkcija koja je plaćena.

Miroslava Milenović: Na osnovu ugovora koji je nama prezentovan, i na osnovu celog postupka određenog tipa javne nabavke, mi smo uputili zahtev određenim institucijama i javnim preduzećima da nam učine dostupnim dokaze da su određene usluge i ispunjene, tako da smo u nekim slučajevima dobili odgovore da ugovorom nije bilo predviđeno da se usluga dostavi, ili da je nema u arhivi, a od različitih institucija smo dobili isti CD koji se mesečno narezivao na jednom istom mestu i dostavljao na više adresa, a svaka institucija je plaćala posebnu fakturu. Navela bih nekoliko stvarno ozbiljnih primera.

Jedan je u Siepi, gde je plaćena produkcija spota o Staroj Planini, međutim, kada smo tražili ovaj CD, jednostavno nisu mogli da ga pronađu. U Agenciji za privatizaciju, preko 70 miliona dinara je plaćeno za najrazličitije usluge video-produkcije, i mesečne fakture su išle i negde oko 10 hiljada, 9-10 hiljada evra, a da samih potvrda o izvršenim uslugama nema. U javnom preduzeću Železnice Srbije, od famoznih najrazličitijih dobavljača koji su registrovani za podne i zidne obloge, izradu zlatnog nakita, adekvatne video-spotove nismo uspeli da dobijemo.

Javno preduzeće Železnice Srbije nijedanput nije sprovelo bilo kakvu javnu nabavku, već je cepalo te svoje potrebe na mnogo ovakvih direktnih narudžbenica, i to sa preduzećima koja uopšte nisu registrovana za pružanje bilo kakvih video produkcija, niti marketinga. Zaprepašćuje odsustvo bilo kakve kontrole, a naročito jer plan poslovanja tog javnog preduzeća usvaja vlada Republike Srbije. Kako je moguće da niko nije primetio da do danas javno preduzeće Železnice Srbije ne sprovodi uopšte zakon o javnim nabavkama po pitanju oglašavanja i marketinga, a da troši poprilične milionske iznose?

Dušan Slijepčević: Mi u Srbiji imamo nekoliko fakulteta za marketing i komunikaciju. Mi smo proizveli nekoliko generacija ljudi kojima je ovo struka, a ako pogledamo ko su PR-ovi po tim preduzećima, onda ćemo videti da to nisu ti ljudi. A naravno, ako to ne uradimo, mi ćemo uvek imati i lošu ideju, loš koncept, preplaćenu situaciju i nećemo postići cilj zbog kojeg se koriste tolika javna sredstva.

Miroslava Milenović: Interesantno je da se u ugovorima između državnih institucija i pojedinih medija baš unosi obaveza medija da izveštava afirmativno o radu te državne institucije ili tog državnog preduzeća, i to neskriveno, znači ne čitamo ovo između redova, nego baš neskriveno. Na primeru javno-komunalnog preduzeća Vodovod u Nišu i Gradska toplana u Nišu, bukvalno piše u ugovoru da se negativne informacije o preduzeću ne objavljuju pre nego što se o tome zatraži stav preduzeća.

Pitali ste kako znamo, kada čitamo neki afimativni članak o radu nekog ministarstva ili nekog ministra, da li je to plaćen tekst, ili je to novinar koji radi intervju. Ne možemo da znamo do, evo, ovog momenta kada otkrivamo određene ugovore, i kada smo određene ugovore videli, jer u tim ugovorima vrlo jasno piše šta je predmet ugovora. Na primer Rasim Ljajić, koji je u Kuriru objavljivao u formi intervjua – to su platili poreski obveznici. Isto tako i državna sekretarka u tadašnjem ministarstvu trgovine, i ministar u ministarstvu trgovine Rasim Ljajić. Sve se fakturisalo ministarstvu trgovine, a to su bili intervjui koje su davali ministar i državna sekretarka o kampanji vezano za digitalizaciju.

Ministarka Jasna Matić, njene kolumne u Kuriru, isto tako smo platili mi, odnosno platilo je ministarstvo, a posredno budžet Republike Srbije. Takvih primera ima jako mnogo, gde kroz različite forme poslovno-tehničke saradnje, kompenzacija, ugovora o delu, javna preduzeća i ustanove, na primer, sponzorišu nagrade koje potom oni koji su bliski toj političkoj opciji i partiji dobijaju.

Jedan od primera je i Jugoimport SDPR, koji je nevladinoj organizaciji koja dodeljuje nagradu Najevropljanin, 2014. dodelila određena sredstva za dodelu nagrade Najevropljanin 2013. Tu nagradu je dobio doktor Nebojša Stefanović, ministar, dok je u upravi i u izvršnom odboru Jugoimporta SDPR-a bio kadar iste te političke partije.

Ali ima još primera, kao što je FAM iz Kruševca koji, iako je u ozbiljnim problemima i u restrukturiranju, vrši usluge reklamiranja koje u Zvezdama Granda plaća svojom robom, i to jednoj preduzetničkoj radnji, koja je ugovorila reklamiranje, a radi se o nekom autoservisu za pranje kola, i tako dalje. Tako da mnogo ima najrazličitijih usluga, a zapravo te usluge nemaju nikakve veze sa delatnošću te državne institucije ili tog javnog preduzeća. Tu mogu da napomenem Narodnu banku Srbije i 450 kg nekih čokoladica godišnje, koje su uvijene u celofan na kome je slika nekakvog papirnatog novca, ili grad Kragujevac koji je u dugovima u milijardama, ali ipak veliki novac troši da čestita Novu godinu, Božić i Uskrs u medijima.

Pa onda najrazličitije produkcije koje plaća grad Beograd privatnim producentskim kućama, iako u isto vreme plaća ogromne svote novca, odnosno subvencije, Radio-televiziji Studio B, i prosto ne možemo da se otmemo utisku da je i Studio B imao i znanja i kvaliteta i kadrova da iste te usluge pruži gradu Beogradu.

Svetlana Lukić: Razveselite me na kraju sa onom bankom i Jagodinom.

Miroslava Milenović: To je Srpska banka koja je u većinskom državnom vlasništvu, odnosno našem vlasništvu, koja je sponzorisala političara iz Jagodine da se slika sa svojim studentima i sugrađanima po Austriji i po Grčkoj. To smo mi platili preko Srpske banke. Srbijašume su platile koncert Ane Bekute i određene karte za Grand šou. Tu je vrlo interesantno da je sam ugovor koji je napravljen između Srbijašuma faktički bio post festum, posle održanog koncerta; pokrivali su očigledno novac koji je falio.

Svetlana Lukić: Lepo je pevala, pa su rešili da plate.

Miroslav Milićević: Situacija nije tu jednostavna, jer ne možete vi, kada imate borbu za egzistenciju, kada imate 700 hiljada nezaposlenih ljudi, očekivati da nestane autocenzura. Ona ne može nestati u takvim uslovima. Ona može nestati samo u uslovima gde se garantuje ljudima zaštita ako rade svoj posao kako treba. Nije problem samo u medijima. Vi imate takvu situaciju u firmama, vi imate situaciju da u nekim ustanovama je zabranjeno da iko govori o poslovanju te ustanove. Takva jedna ustanova je bio Klinički centar, gde sem rukovodstva niko nije smeo da iznosi nikakve detalje.

Dušan Sljepčević: Mediji bi morali da se izdignu do nekakve mirne objektivnosti, a kod nas je taj informativni deo uvek prigušen, na račun svađe i polemike.

Svetlana Lukić: Da biste imali objektivnu informaciju, morate da imate pristup informacijama. Vi kao državna institucija ne možete da dobijete ove podatke. Vraćamo se stalno na istu stvar. Znači, vi ste savetodavno telo vlade, i vi morate preko Poverenika da dobijate elementarne informacije. Pa šta ću ja kao novinar, koji čak nije ni u RTS-u – postoje ovi na RTS-u i na Pinku, i mi ostali – mi onda ništa ne možemo da uradimo. Onda vi, na kraju krajeva, nagađate i dajete neka subjektivna mišljenja.

Miroslav Milićević: Nemate mogućnost ni da proverite izvor primarne informacije. To je otvorilo širok teren da razne ustanove ubacuju svoje primarne informacije koje postaju ključne informacije, i kada se mnogo puta ponove, one postaju faktički istina. To je jako opasna praksa, jer to je mehanizam kako se mogu rušiti ljudi i konkurencija.

Svetlana Lukić: E sada samo da kratko rezimiramo to što je Savet radio u 2015. One 24 sporne privatizacije, nekima će isteći rok, postaće zastarele, što je evidentno da se namerno radi?

Miroslav Milićević: Ta 24 slučaja nisu rešena. Svaki put kada pitamo dokle se stiglo, dobijamo odgovor da su u toku istražne, predistražne radnje. To uvodi komponentu zastarevanja koja nas jako mnogo brine. Fakat je da mi tu više nego što smo uradili ne možemo. Savet kao Savet radi svoj posao i radi punom parom, i mi smo, kao što znate, od 2012. godine uradili još 22 nova izveštaja, tako da nije više 24, nego je 46. Ali ono što je bitno, institucije se moraju uključiti. Mi očekujemo da će biti neke koristi od otvaranja poglavlja 23. I ono što je možda interesantno da kažemo za kraj: naš izveštaj o medijima koji je bio kritikovan od mnogih je bio prihvaćen, i naše preporuke su ušle u akcioni plan tog poglavlja. Mislim da to najviše govori o tome šta Savet i kako radi.

Mi ćemo uskoro dati još 2 izveštaja. Jedan će biti veoma interesantan, o transparentnosti ugovora koje sklapa naša država. Drugi će biti o koridorima. I možda da kažemo da ćemo Ustavnom sudu uputiti inicijativu za ocenu ustavnosti smanjenja penzija.

Svetlana Lukić: Da se vratimo na one 24 privatizacije: možete li konkretno da nam kažete u kojima preti opasnost da zastare?

Dušan Sljepčević: Većini tih predmeta preti opasnost da zastare. Ali bih želeo da skrenem pažnju na sledeće: ja sam ispred Saveta određen za učestvovanje u radu oko poglavlja 23, koje govori o korupciji. Mislim da bi tu trebalo pomenuti još odgovor šefa delegacije Evropske unije u Srbiji, od 17.04.2012. godine, koji je na pitanje novinara Politike rekao da su 24 slučaja privatizacije i korupcije jedno od pitanja za koja se očekuje da budu rešena u okviru poglavlja koje se odnosi na vladavinu prava. I ako pažljivo pročitate izveštaj Evropske komisije, ona je ocenila da je Srbija načinila određeni napredak, ali da je korupcija ostala raširena, i da je potreban snažan politički potsticaj koji će se pretočiti u održive rezultate.

Šta oni pod tim podrazumevaju? Pa postizanje rezultata u krivičnim istragama po optužnicama i konačnim presudama za korupciju na najvišem nivou. To je prvo i osnovno što očekuju od nas. To će biti veliki problem i zato moramo ozbiljno da se time bavimo. To je jedna stvar.

Druga stvar je da mora da se stvori sistem da sve ključne institucije imaju dovoljno kapaciteta i resurse da ispune svoje dužnosti. Šta to podrazumeva? Pa to podrazumeva da Savet za borbu protiv korupcije ima dovoljan broj članova, jer nas šestoro ne možemo izneti više od ovoga, i izlagati se ovakvim problemima kakve je imala gospođa Milenović u zadnjih mesec dana.

Treća stvar je da oni predlažu, i zahtevaju i očekuju, da se donese hitna dopuna krivičnog zakonika u oblasti privrednog kriminala i korupcije, na čemu se manje-više i radi, ali se radi samo zato da bi se ispunila forma. Ne mogu se time baviti ljudi koji nikada u praksi nisu radili na način kakav je uveden kod nas, na primer, novim zakonom o krivičnom postupku.

I na kraju, oni predlažu brzo donošenje novog zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije, kako bi se ojačala uloga tog organa kao ključnog za delotvorniju borbu protiv korupcije. Na tom zakonu se sada iznenada vlada odjednom saglašava, a imamo unazad 5 ili 6 meseci da nije bilo nikakvih reakcija na te sastanke, nisu dolazili na sastanke, nisu učestvovali u njima, i nisu davali svoje sugestije. Dok sve ovo ne shvatimo kao država, mi ćemo stalno biti u problemu.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik. U emisiji su govorili Miroslav Milićević, Miroslava Milenović i Dušan Slijepčević iz Saveta za borbu protiv korupcije. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 31.12.2015.

Srodni linkov:

VIDEO – Javna tajna + transkript

Savet za borbu protiv korupcije – Mediji i marketing

Jovanka Matić – Crna kutija medijskog finansiranja

Miloš Vasić – Tužno štivo

Nadežda Milenković – Čudni su putevi reklamini

Mijat Lakićević – Milijarde van kontrole

Sofija Mandić – Čitajte ugovore

VIDEO – Novi izveštaj, sažetak + integralni snimak

Iva Martinović – Milioni za državni marketing

PDF štampane publikacije