Samo do prije godinu vijest o cenzurisanju u izdanjima Oslobođenja ne bi bila moguća. Oslobođenje se, naime, borilo protiv svakog nacionalizma, kritički pisalo o ovdašnjim gramzivim vlastodršcima, njihovom vampirskom licu, bilo krhki javni forum u jadnoj tranzicijskoj društvenoj stvarnosti, svojevrsni odušak u sveopćem društvenom mraku. Imao je i tada ovaj list uredničkih promašaja i problema, ali nije zabranjivao svojim novinarima da kritički pišu o bilo čemu. Na njegovim stranicama mogla se čitati polemika čak i između kolumnista koji su pisali u njemu.
A onda je na vlast došao SDP i novinska kuća Oslobođenje je započelo sa cenzurom i autocenzurom. Najprije je cenzurisan tekst o vodi Borisa Dežulovića, u slengu nazvanoj Mujovača, jer joj je čuveni varalica i bjelosvjetski hohštapler Meki Torabi u Zetri tobože udahnjivo natprirodnu bioenergiju. Tone čudotvorne Mujovače za basnoslovnu zaradu u Torabijevoj prevari na način – Azira i sedam kašika liječe neizlječive bolesti, čine natprirodna čuda, skidaju sihire, uroke, svakorazne čini i opačine. Zatim je cenzurisan Zija Dizdarević, jer se kritički osvrnuo na tekst Rešida Hafizovića, u kojem je ovaj teolog i akademik prosuo na stranicama Oslobođenja najrigidniju moguću desničarsku teoriju svesvjetske kršćanske zavjere protiv Bošnjaka i izbacio parole sa rasističkim implikacijama o tobožnjem srpskom zločinačkom genu koji Evropska unija u budućnosti možda može izliječiti, ali, eto, ipak je odlučila da Srbiju primi u svoje članstvo, nagrađujući na taj način taj gen. Uz to, teolog i akademik je za genocidne planove nad Bošnjacima optužio i London, i Rim, i Njujork, i Berlin, i Pariz, čitav, dakle, zapadni svijet, a zločinačkim genom zaraženi Srbi samo su proveli te zapadnjačke planove. Od akademika, koji je izložen stalnim udarima reisa Cerića i njegove zbrdozdoljene mahalaške novinarske organizacije iz Preporoda i web stranice Rijaseta Islamske zajednice u BiH, čitatelj očekuje minimum znanstvene utemeljenosti i analizu koja bi argumentirano dokazala odgovornost i krivicu za srebrenički genocid velikosrpske ideologije, institucija sistema, vojske i policije Republike Srpske, srbijanskih i republičkosrpskih političkih elita, kulture mržnje, pravoslavne crkve, akademske i intelektualne zajednice koja je podstrekavala na genocid i stvorila društvene, kulturne, institucionalne, političke i druge preduvjete za njega.
Namjesto toga, on piše propagandistički pamflet poput nekadašnjih lupetanja u Ljiljanu braće Latić, Džemaludina i Nedžada, a pri pisanju kao da mu je šaptao najveći bošnjački rasist Fatmir Alispahić, osoba koja je magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pod mentorstvom Fahrudina Rizvanbegovića, negdašnjeg federalnog ministra za bošnjačku kulturu i stolačkog desničarskog profesora bošnjačke književnosti. Dizdarević je benigno pokušao osporiti ključne Hafizovićeve teze i zato je kažnjen najdrastičnijom kaznom – otkazom saradnje koji mu je uručila lično i svojeručno Vildana Selimbegović, glavna urednica svega u Oslobođenju.
Onomad, dok je sarajevskom medijskom scenom dominirao kakav-takav profesionalizam, vjerovatno bi svi tadašnji kolumnisti Oslobođenja i Dana listom ustali u odbranu prava na slobodu mišljenja i žestoko osudili svaki oblik cenzure, ma ko je provodio. Ustalom, nije se to desilo jedanput. Mogao bi se sačiniti poveći popis primjera borbe za slobodu misli u ovoj novini, što je nekada dobila i nagradu lista godine u svijetu.
Oslobođenje koje se od rata na ovamo borilo protiv bošnjačke desničarske rigidne elite iz Ljiljana, Saffa, Valtera, Avaza, Preporoda, danas na svojim stranicama afirmira bez bilo kakvog kritičkog osvrta stajališta kojima bi se ova glasila ponosila i koja su paradigmatski obrasci desničarenja i rasističkih sterotipa.
Zija Dizdarević, dakle, može biti ponosan. Nije on odbio otkaz u Oslobođenju, nego u ljiljaniziranoj, preporodiziranoj, saffiziranoj, valteriziranoj, avaziziranoj tiskovini koja je od onog negdašnjeg Oslobođenja zadržala samo ime, a sve drugo sroljala u ponor čije se dno u ovom trenutku ne može ni nazrijeti.
Postajući instrumentom SDP-a i narcizma njegovog vođe, Oslobođenje i Dani pretvoreni su u taoce ove stranke, čak megafone platformaške liderokratske vlasti koja je BiH odvela u jednu od najtežih političkih kriza od rata do danas. Na stranicama ove novine mogle su se čitati ode tako opskurnim likovima kakvi su braća Lijanović, ili pohvale HSP-u, stranci koja se nije distancirala od svog ustaškog, pavelićevskog nasljeđa. A onda i prave litanije socijaldemokratskim svecima i svečićima, koji sa socijaldemokratijom imaju isto onoliko veze koliko Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić skupa sa filozofijom, pogotovu onom Marksovom.
Međutim, glavnoj urednici svega u Oslobođenju nije bilo dovoljno samo to da Ziji Dizdareviću uruči otkaz, nego je svoju moć trenirala i na Federalnoj televiziji, javnom srevisu kojim vedri i oblači Bakir Hadžiomerović, bo(r)g ovdašnjeg esdepeiziranog novinarstva. Na toj televiziji ona je skupa sa Borkom Rudić, predsjednicom ovdašnjeg udruženja novinara, optužila Dizdarevića za kršenje etičkog novinarskog kodeksa. Kao da je on, a ne ona objavila Hafizovićev tekst. Esdepeovski mediji učas su se zdušno udružili u slamanju nezavisnog kritičkog intelektualca, a čitava situacija podobro zaudara na način na koji su Politika i Televizija Beograd slamali slobodoumne intelektualce u Srbiji nakon Miloševićevog dolaska na vlast. U zajedničkom slamanju Zije Dizdarevića od strane dvije moćne institucije opetuje se mnogo šta iz slučaja Duška Jurišić, baš kao i mnogo šta iz slučaja Rešid Hafizović kada ga je u svojoj medijskoj mahali demonizirao reis Cerić, suosnivač novopazaraske akademije nauka prevare i umjetnosti obmane.
No, iza sve te kaljuge krije se sržno pitanje. Naime, Hafizovićev tekst Oslobođenje je prenijelo sa promocije publikacije kojom je sarajevski univerzitet obilježio šesnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici. Hafizović na toj promociji nije učino ništa drugo do na jednom mjestu i u ponešto zaoštrenijoj formi sabrao sva opća mjesta bošnjačkih desničarskih narativa koji konstruiraju desnu ideološku interpretaciju srebreničkog genocida. Uobličujući kolektivno sjećanje na srebrenički stravični genocid desničarska bošnjačka akademska, politička i novinarska elita neprestano ponovalja floskule o deset genocida nad Bošnjacima, o zločinačkom srpskom genu, o svetosavlju kao osnovi velikosrspke ideologije, o kršćanskoj zavjeri protiv Bošnjaka zato što su muslimani, pri čemu se potpuno obesmišljava svako naučno elaboriranje o ideološkoj, političkoj, kulturnoj, institucionalnoj krivici i odgovornosti za srebrenički genocid. Srebreničke žrtve postaju u takvom kontekstu predmetom manipulativnih ideoloških narativa koji onemugućuju denacifikaciju društvenog polja i potpuno zanemaruju analizu povijesnih uvjeta u kojima se ovaj genocid dogodio.
Na sarajevskom univerzitetu počesto iz usta akademičara i akademičarki se mogu čuti najjeftiniji rasistički stereotipi, baš kao što se u literaturi za pojedine nastavne predmete mogu čitati rasističke predrasude i otvoreni govor mržnje ala Fuad Saltaga. Opći savez u ćutanju o takvim pojavama vodi ovdašnje društvo u intelektualnu i svaku drugu kaljugu. U takvoj kaljuzi cenzura i autocenzura postaju dokazi miloševskog ketmanskog uma koji savršeno dobro povezuje sve nacionalne elite u BiH, i one mostarske, i one banjalučke, i one sarajevske, sve uni(z)veritete i sva sve(m)učilišta tranzicijskog bosanskog užasa.
E-novine, 10.08.2011.
Peščanik.net, 10.08.2011.
