Uvijek u konačnici postoji taj trenutak kada se ljudi, moćni ali nesposobni za posao kojega na silu žele obavljati, javno razotkriju kao besprizorno bahata bića s potpunim nedostatkom smisla za razumno ponašanje. Upravo to se intenzivno događa hrvatskoj premijerki kojoj je pošlo za rukom ono što se u sređenim demokracijama rijetko događa, to jest sebe i svoju vladu posve izolirati od svih i svakoga, u političkom, gospodarskom, a naročito ljudskom smislu.

Nakon što joj ulični demonstranti tjednima već poručuju da ode, optužujući je za socijalni slom države, gospođa Kosor zatekla se u novom otvorenom sukobu, kako s opozicijom, tako i s predsjednikom Republike. Svi oni, naime, unisono traže samo jedno, da premijerka konačno odredi datum izbora kako bi barem započeo izlazak iz privredne i socijalne pat pozicije. A onda, kako to već s autističnim autokratima biva, Kosor ih je sve svrstala u redove neprijatelja svoje vlade. Koja je, po njenom usamljenom, iracionalnom mišljenju, fantastično uspješna, jedina koja može i smije Hrvatsku uvesti u Evropsku uniju.

Ogroman je stoga nesporazum u kojemu živi gospođa Kosor, ali to je tek eufemizam za mnogo ozbiljnije psihološko stanje u kojemu se nalazi, a koje je vrlo vjerojatno i prirodni rezultat njenog političkog puta. Kao osobe koja nikada nije zapravo izabrana za predsjednicu Vlade, nego je na to mjesto oktroirana monarhističkom odlukom svoga prethodnika, Ive Sanadera, kojega će potom vrlo brzo upravo ona prokazati kao najvećeg ovdašnjeg zlotvora. Iz te ozbiljne frustracije, uz vlastitu nesposobnost da bude na čelu nekog kućnog savjeta, a kamoli države u ozbiljnoj krizi, izrasle su sve muke Jadranke Kosor. Koje se u konačnici manifestiraju kao potonuće u totalno poricanje prilično dramatičnih događaja i generalnih zahtjeva za njenom smjenom.

Svoju je nelegitimnu, naslijeđenu poziciju tako shvatila kao neku svoju isključivo privatnu stvar, pa se u sklopu toga tjednima uporno odbija pojaviti u parlamentu, mada je to tijelo nadređeno Vladi, i tamo konačno objasniti zašto odbija objaviti datum izbora. Kapriciozno, poput neke prevarene supruge, a ne odgovorne političarke, odbija svaki zahtjev opozicije, velike ulične proteste kolokvijalno i nezainteresirano naziva „pravom na demokraciju“, intimno vjerujući da je to tek folklor koji će se kad-tad ispuhati, minorizira vlastite građane da bi, evo, konačno ušla u otvoreni sukob i s predsjednikom Republike. U naručenom intervjuu na Hrvatskoj televiziji, skandaloznom čak i za tu javnu kuću, šefica Vlade u tuđmanovskoj je maniri prozvala predsjednika države da krši Ustav i proglašava izvanredno stanje. Sve zato što je ovaj pokušao toj, od stvarnosti izoliranoj, osobi ukazati na ozbiljnost javnih demonstracija, kazavši da su ljudi na ulicama zato jer su nezadovoljni i gladni, te da su glupe njene optužbe kako nitko, ni opozicija, ni građani, nitko osim njene partije, ne želi ulazak u EU. Ma svašta joj je pokušao objasniti, naročito ono najvažnije – da mora raspisati izbore čim prije, najkasnije nakon lipnja, kada Kosor očekuje završetak pregovora s EU i zatvaranje poglavlja o pravosuđu.

I opet samo ona vjeruje u ono što svi drugi vide kao nemoguće. Jer stanje u hrvatskom pravosuđu miljama je daleko od sređenoga, pa je vrlo vjerojatno da će se i datum završetka pregovora prolongirati za jesen. To znači da je upravo ova vladajuća ekipa odgovorna za osam godina dugo razvlačenje pregovora s EU, razdoblje u kojemu su postojali brojni periodi histerične nesuradnje, emitirane od strane vladajućeg HDZ–a.

U sukobu sa svima Kosor tako koristi zadnju utvrdu svoje partije, Hrvatsku televiziju, za jedan ulizivački, bijedni intervju, u kojemu će na namještena novinarska pitanja odgovarati čas arogantno glupo, čas sa suzama u očima pričati kako je njenoj majci bilo grozno slušati kako joj građani pod prozorima stana izvikuju parole o neomiljenoj kćeri. Ili će s TV ekrana servirati naciji, po milijuniti put, istu laž kako je ona taj svoj stan pošteno platila, mada nema tog živog stvora koji ne zna da je stan dobila na poklon od Tuđmanova ministra obrane, dakle, nelegalno, nakon što su iz njega izbačeni stvarni vlasnici.

Dijagnoza gospođe Kosor stoga je prilično zabrinjavajuća, utoliko što se snažno reflektira na čitavu naciju koja je zapravo taoc njene bolesne ambicije da vlada po svaku cijenu. Zahtjevima većine građana usprkos. S druge strane, njeno je ponašanje usamljene, izgubljene, nesposobne vladarice koja uporno ignorira glasove javnosti i političke opozicije, nažalost samo nastavak iste priče o hrvatskoj demokraciji koja u sebi sadrži sve opasne elemente autokracije. Riječ je o davno utemeljenoj zabuni prema kojoj građani imaju pravo konzumirati takozvanu demokraciju, ali samo na izborima. U međuvremenu – dakle pune četiri godine – oduzima im se sve, a naročito pravo glasa. I prokazuje kao neprijateljsko svako javno očitovanje, opozicije ili građana, ukoliko se traži da odu oni koji su najprije državu opljačkali, a onda je još i odveli u socijalnu provaliju. S tim da Jadranka Kosor nije u stanju, makar daje sve od sebe, biti ni blizu svome političkom ocu, Franji Tuđmanu. On je barem u svome apsolutizmu bio raskošno upečatljiv lik. Ona je to taman onoliko koliko i njeni raskošni broševi. Kojima svakodnevno šalje naciji tek glupe, iritirajuće poruke.

Mladina, 17.03.2011.

Peščanik.net, 21.03.2011.