O medijima u Srbiji govore: Tanja Maksić iz BIRN-a, Nedim Sejdinović iz Nezavisnog društva novinara Vojvodine i Predrag Blagojević sa portala Južne vesti.

Svetlana Lukić: Ne znam da li vas troje znate, ja nikada nikoga nisam čula da je rekao lepu reč o medijima u Srbiji, čak ni Vučića, koji je u stvari izrazito ljut na medije, a s druge strane, koliko sam mogla da pratim izveštaje o realizaciji, i međunarodne i domaće, Freedom House, Amnesty International, Reportera bez granica, Evropsku komisiju… sva novinarska udruženja ovde, svi su imali jako ozbiljne primedbe na to što se dešavalo sa medijima u poslednje 2-3 godine. Zašto pominjem te 2-3 godine? Jer je trebalo da počnemo sa novim zakonima, koji je trebalo da donesu neke novine, da mediji budu manje zavisni od države – u Srbiji to znači, naravno, političkih stranaka. Međutim, nekako se desilo da u godinama kada su počeli da se primenjuju ti zakoni, da su svi zabeležili nazadovanje u medijskim slobodama i u medijskom prostoru u Srbiji.

Kako, u stvari, sistemski država preko različitih svojih oblika uspeva da finansijski kontroliše medije, ili u svakom slučaju da mediji i dalje budu u velikoj, ogromnoj finansijskoj zavisnosti, bez obzira što smo obavili privatizaciju velikog broja medija i bez obzira što smo prešli na takozvano projektno sufinansiranje koje, samo po sebi nije loše kao neka ideja, ali koje je, sudeći po izveštajima koje sam čitala, a koje ste vi pravili, na neki način pretvoreno u sopstvenu karikaturu? Kako biste vas troje okarakterisali proces privatizacije. Da li uopšte neko je analizirao šta se tu desilo, ko je kupio, za koliko je kupio, da li je mogao da kupi, da li je došlo do koncentracije, da li je interesno povezan sa vladajućom strankom, opozicionom strankom, nema veze? Jer mi imamo utisak da je to jednostavno tema koja je potpuno ad acta, da niko o tome nema nikakve podatke, niti ih traži.

Nedim Sejdinović: Srbija je 2014 godine, zahvaljujući upravo medijskim zakonima, doživela neki rast na lestvicama koje istražuju medijske slobode i činjenica je da 2 godine posle imamo potpuno supprotnu situaciju od one koju smo očekivali i da su medijski zakoni doveli do toga da imamo izuzetno visok pad medijskih sloboda. Privatizacija medija u Srbiji je ostavila jedno pusto polje i postoje bezbrojni dokazi da su novi vlasnici medija ljudi veoma bliski vladajućim strankama, uglavnom tajkuni bliski Srpskoj naprednoj stranci, i ono što je još više poražavajuće, jeste činjenica da su u velikom broju slučajeva kupili te medije državnim novcem, upravo kroz platformu konkursnog sufinansiranja. Jedan koji je izazvao neku vrstu pozornosti jeste slučaj Radojice Milosavljevića, ali ovih dana se odigrava još jedan slučaj: Radio Suboticu je kupio jedan lokalni biznismen blizak Srpskoj naprednoj stranci – iskreno govoreći, ovog trenutka ne mogu da mu se setim imena, ali nije ni bitno – koji pokušava kroz kupovinu Radio Subotice i još nekih TV stanica na lokalu da napravi malu mrežu SNS medija na Severu Vojvodine.

Svetlana Lukić: Bolna tačka mi je Radio Šid. To je neverovatno da je Radio Šid prodat za pola miliona evra i da je plaćen 10 puta više nego što je njegova procenjena vrednost, a da je RTV Studio B, koja opet ima i tržište, Beograd, milionski grad, opet prodata za manje novca.

Predrag Blagojević: Pitanje šta se prodavalo. Ako ne grešim, uz Radio Šid je išla neka distributivna mreža…

Tanja Maksić: I kablovska distributivna mreža, da.

Predrag Blagojević: Kablovska distributivna mreža?

Tanja Maksić: Dosta je čudno da je Radio Šid, sa sve svojim kablovskim sistemom, dostigao toliku cenu, mada, uz paradigmatičan slučaj Radojice Milosavljevića treba imati u vidu da je Radio Šid kupila Kopernikus Cable Network. Oni su uz to kupili i RTV Jagodine, tako da je to isto jedna nova mini-mreža, koju smo dobili, a vlasnica Studia B je vlasnica Maksimedije koja takođe ima nekoliko lokalnih radio-stanica u svom vlasništvu. Dakle, ključna stvar ove privatizacije je bila to da se uvede jedna vrsta male koncentracije medijskog vlasništva na tržištu, a uz to ta privatizacija je rađena u trenutku da se napravi infrastruktura za izbore. Vi ćete videti da se sada u javnosti pojavljuje informacija o tome kako Radojica Miosavljević zapravo nije platio te televizije i kako ljudi koji tu rade ne dobijaju novac. Njemu su ti mediji gabaritni, oni ne zarađuju novac i nisu tu da bi tržišno poslovali. Oni su verovatno bili tu da završe posao kada je trebalo napraviti mrežu za izbore i sad je pitanje šta ćemo dalje s tim.

Predrag Blagojević: Radojica je imao zapaženu ulogu i na jugu Srbije. Između ostalog, tu sad imamo i televiziju i radio Caribrod, znači Dimitrovgrad, i mislim da je i TV Pirot takođe na spisku njegovih televizija. Ali kada sam razgovarao sa predstavnicima međunarodnih nekih organizacija koje su se time bavile, ti si ih maločas navela i Freedom House i brojne druge, oni su često otvarali pitanje vlasništva u medijima. Moj zaključak je, bar što se Juga Srbije tiče, da tu nije bilo spornih situacija i nije bilo medija gde se ne zna ko je vlasnik – možda jedan ili dva medija za koje se nije znalo ko stoji iza njih – dok se sada, nakon privatizacije, otvara pitanje ko je kupio te medije. OD priče o Radojici..

Imali smo ugovoren sastanak sa Batom Gašićem, bivšim ministrom odbrane, koji je u to vreme nama dat kao čovek koji treba da odobri nešto što smo mi hteli tokom izveštavanja u izbornoj noći da radimo, pa niko ne sme da odobri, mora Bata Gašić. On nas je dočekao u TV Zona plus, za koju se govori da je on vlasnik, zapravo je formalno vlasnik njegov 21-ogodišnji sin, ali je iz te kancelarije pre nas izašao Radojica. Dok smo čekali na razgovor, ljudi iz tehnike TV Pirot, su došli, zato što objedinjeno nabavljaju opremu. Kod mene se rađa sumnja da je zapravo to povezano.

Nedim Sejdinović: Mi imamo svedočenja novinara koji su zaposleni u medijima koje je kupio Radojica Milosavljević i koji tvrde da je upravo Gašić dolazio i s njima pregovarao o platama. Po njihovom mišljenju je Gašić zapravo pravi vlasnik tih medija, a podsetiću vas da je bilo, recimo, u RTV Pančevo nekoliko hrabrih novinara, koji su imali smelosti da izađu u javnost, a kojima je nuđeno da se učlane u SNS ukoliko žele da sačuvaju poziciju, odnosno zaposlenje. Samo ako mogu da kažem, devedesetih godina, mogu se pronaći interesantni podaci u onim presretnutim razgovorima Miloševića, vidi se da je državna politika bila da se osnivaju brojne radijske i televizijske stanice po celoj Srbiji i da se na taj način isključi mogućnost uticaja nezavisnih radijskih stanica, tada okupljenih u mreži ANEM-a.

Mislim da je ovde situacija bila slična i da su mnogi od tih medija kupljeni samo zbog toga da bi se sprečilo da eventualno novi vlasnici budu ljudi koji su neprijateljski raspoloženi prema samoj vlasti. Sudbina mnogih medija je pod velikim znakom pitanja, neki su iskorišćeni samo za izbore, za neke se već vidi da se ide ka njihovom gašenju. Ovde je reč o pokušaju da se medijska scena kontroliše od strane vlasti kroz određene tajkune. Ali sve u svemu, mi imamo manje-više skoro jednostranačku medijsku scenu posle privatizacije, izuzev alternativnih medija koji su uglavnom online.

Tanja Maksić: Ja mislim da ovde treba reći da je zakon predvideo nekoliko korektivnih mehanizama u procesu privatizacije, koji su svi zakazali. Uprava za sprečavanje pranja novca je trebalo da proveri buduće vlasnike. REM i Ministarstvo za kulturu i informisanje je trebalo da proveravaju koncentraciju na tržištu elektronskih, tj. štampanih medija. Predviđa se da novi vlasnici moraju da ulažu dodatni novac u medije da bi ih osnažili, da se 5 godina očuva kontinuitet proizvodnje medijskih sadržaja, uređivačke politke, uređivačke koncepcije, itd. Svaka od ovih instanci je rekla „ne, mi nemamo problema, možete, idite dalje u privatizaciju, ugovori su u redu”. Ko će sada da proverava da li ćemo mi narednih 5 godina imati sačuvane medije.

Nedim Sejdinović: Što se tiče kontinuiteta, evo jedan paradoksalan primer, Radio Subotica. Radio Subotica je emitovala progam na dve frekvencije. Jednu frekvenciju je pod veoma sumnjivim okolnostima pozajmila od RTV Vojvodine i emitovala je na drugom programu isključivo program na mađarskom jeziku. Potom je ta frekvencija opet, pod nerazjašnjenim okolnostima, pripala RTV Panon, koju kontroliše Savez vojvođanskih Mađara preko nacionalnog saveta. I sada imamo sledeću situaciju: Radio Subotica, koja je na 2 frekvencije emitovala program na 3 jezika, sada bi morala da zadrži kontinuitet na samo jednoj frekvenciji, što je tehnički nemoguće, jedino ako je moguće zipovati dve frekvencije u jednu. Već sada je jasno da će tih 5 godina kontinuiteta na najdrastičniji način biti nepoštovano. Ovde je reč o naročito problematičnom slučaju, jer je program na jezicima nacionalnih manjina. Hoću da kažem da je potpuni raspad sistema po svim osnovama i da su svi faktori u čitavom procesu sprovođenja medijskih zakona potpuno zakazali.

Predrag Blagojević: Imamo slučaj iz Niša gde zakon kaže da ponuđač na konkursu ne može da bude preduzeće koje se finansira iz javnih prihoda i niko nije znao da nam odgovori, ni Ministarstvo privrede, prvo, šta se podrazumeva pod tim da se ne finansira. U kom procentu? Da li je dovoljno da dobiju hiljadu dinara uplatu za neki oglas iz grada i da se kaže „ti se finansiraš” ili to treba da bude preko 50% prihoda? Šta znači da se neko finansira iz javnih prihoda? Ili 100%? S druge strane, nisu definisani javni novci. Koji su javni prihodi? Nišku televiziju, javno preduzeće „Niška televizija” je kupio konnzorcijum koji su činile Narodne novine, privatni medij, i Slađana Ostojić, koja je glavni direktor i glavni i odgovorni direktor televizije Zona u Nišu. A vlasnik Narodnih novina je istovremeno i vlasnik TV Belami…

Svetlana Lukić: Don Vitko Berluskoni

Predrag Blagojević: Čovek je institucija. Imamo vlasnika jedne televizije, konkurentske, i vlasnika druge televizije, koji se praktično udružuju i kupuju zajedno treću. Ali šta se desilo? Narodne novine su medij koji je, po dokumentaciji iz Uprave za trezor kojom ja raspolažem, iz javnih budžeta u toj godini dobio preko 70% novca. Postavlja se pitanje kako se sprovodi taj član zakona koji kaže da onaj koji kupuje ne sme da se finansira iz javnih prihoda. Ako govorimo, na primer, o projektnom sufinansiranju, projektno sufinansiranje predviđa postojanje komisije. Većina u toj komisiji se bira na predlog novinarskih i medijskih udruženja i jedini kriterijum koji je tu definisan je da ta udruženja postoje najmanje 3 godine. Odjednom smo saznali za neka udruženja za koja nismo znali da uopšte postoje, ne zna se ko šta radi, nemaju sajt, nemaju ništa. Predsednik opštine, odnosno gradonačelnik, odlučuje, stignu mu predlozi novinarskih i medijskih udruženja, on dobije 10 imena, a trebaju mu 2. Ne postoji kriterijum koji njega obavezuje da izabre nekog na osnovu iskustva, na osnovu biografije ili bilo čega, čak nije bitno ni koje udruženje ga je predložilo. Imate najveća nacionalna medijska i novinarska udruženja koja predlažu ljude, a ovi izaberu nekog za koga mi ne znamo uopšte ko je, niti smo ikada čuli za udruženje.

Sa druge strane, jedan ili dva člana komisije koji dolaze, kako zakon kaže, iz nezavisnih medijskih stručnjaka. Tu, naravno, nema kriterijuma ko je nezavisni medijski stručnjak? Da li je to profesor ekonomskog fakulteta, da li je to neko ko je završio DIF, a radio kao novinar, ili je bio vlasnik medija ili dugo gleda televiziju pa je ekspert? Dodatni problem je što zakon kaže da članovi komisije ne smeju da budu javni funkcioneri i ne smeju da budu u sukobu interesa. Javni funkcioner znamo šta je, postoji Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije koji to definiše, ali sukob interesa ne definiše ni jedan jedini zakon u Srbiji. Definiše ga Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, ali samo u kontekstu javnih funkcionera. Samo javni funkcioner po tom zakonu može da bude u sukobu interesa, ali ne i običan građanin, jer zakon nije predvideo mogućnost da vi budete u nekoj komisiji. Imamo situaciju u nekoliko gradova, ja sam bio u komisiji u Boljevcu, gde je bila žena tokom ocenjivanja projekta, koja je, nas dvojica saznamo, aktuelni dopisnik jednog od ponuđača. Ili u Nišu, gde je članica komisije bila zaposlena u dva medija koja učestvuju na konkursu. S druge strane, nejasno je da li je mišljenje komisije obavezujuće za onog ko raspisuje konkurs, jer smo imali slučaj Ministarstva kulture gde je ministar kada je dobio predloge komisije rekao „meni se ovo ne sviđa, ja mislim da ste vi pogrešili”, i sam preraspodelio sredstva.

Tužili smo, Južne vesti su tužile Ministarstvo i sada ćekamo da vidimo šta će tu biti, ali hoću da kažem, kada imate jednačinu sa toliko nepoznatih, onda onaj ko je u poziciji vlasti, poziciji moći, može da sprovodi ono što on misli da treba. Nama su ostavljeni neki mehanizmi upravnih sporova. Pre nekoliko dana je bilo prvo suđenje po našoj tužbi iz aprila prošle godine. Konkurs je sproveden, projekat je realizovan i potrošeno je 70 milliona. Šta smo uradili? Neki mediji su mogli da propadnu za to vreme.

Nedim Sejdinović: Ako vi imate, kao što je to u Beogradu, kao što je to u Novom Sadu, da najreprezentativnija udruženja novinara i medijska udruženja, predlažu kandidate, a oni u komisiju izaberu predstavnika Udruženja sportskih novinara Beograda ili Asocijacije elektronskih medija Vojvodine, organizacije za koje niko nije ni znao da postoje pre nego što je krenuo proces konkursnog sufinansiranja. Oni će uvek pronaći neke mehanizme kako da izvrdaju zakon ako žele. Čitav ovaj proces, od donošenja zakona pa do danas je pratilo neverovatno prebacivanje odgovornosti sa institucije na instituciju. Postoji neusaglašena praksa da li mediji plaćaju PDV na projekte, pa su u pojedinim lokalnim samoupravama poreske uprave to tumačile da ne treba, a u pojedinim da treba.

Mi smo u beloj knjizi utvrdili da je u 85% slučajeva došlo do nepravilnosti na lokalnom nivou prilikom sprovođenja konkursnog sufinansiranja. Kada smo pitali Ministarstvo kulture i informisanja ko je zapravo zadužen da sprovodi zakonitost, oni su nas uputili na Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, da bismo od njih dobili zvaničan dokument u kome oni kažu da je za zakonitost zaduženo Ministarstvo kulture i informisanja. Polazalo se da država ima loše namere u ovom procesu, a pritom se pokazuje i neverovatna nefunkcionalnost države, odnosno nepostojanje kapaciteta za sprovođenje zakona.

Tanja Maksić: Treba ovaj model konkursnog sufinansiranja nekako sačuvati i gledati da se on upodobi i da dobijemo ono što je i zakonom i njegovim vrednosnim određenjem pretpostavljeno: da se smanji uticaj nosilaca vlasti na medije, da se novac koji građani odvajaju za informisanje raspodeli prema najvišim profesionalnim standardima i za programe koji zaista unapređuju javno informisanje, informisanje manjinskih grupa, informisanje na jezicima nacionalnih manjina, informisanje koje se bavi pitanjima demokratije, socijalne države, ljudskih prava, kulture, umetnosti, itd.

Kad krenete sa lošom namerom, kao što je Nedim rekao, vi ceo sistem i sve što ste dobro zamislili saplićete na svakom koraku. Mislim da nam nedostaje neka vrsta i glave i repa. Da biste imali zaokružen konkursni ciklus, morate prvo da znate koliki novac odvajate. Zašto odvajate toliki novac? Zašto u Čačku odvajaju 5 miliona dinara za informisanje, a u opštinama koje su mnogo manje ekonomske snage, poput, Kovačice ili Rume, imate 2 do 4 puta veće budžete? Koji interes stoji iza toga? Kako raspisujete javni poziv? Da li vi javnim pozivom zahtevate od medija da sarađuju sa lokalnom samoupravom da dokažu da su nekada dobro sarađivali sa lokalnom samoupravom? A onda, ono što sam rekla da nedostaje rep, to jest nedostaje evaluacija da se taj projektni ciklus zaokruži. Da vidimo šta smo to platili, šta smo kao građani dobili od programa, kako to unapređuje naše javno informisanje.

Mi smo se malo time i bavili i uzeli smo uzorak, desetak gradova u Srbiji, jer nismo imali kapaciteta za više, ali je dosta simptomatično. Pogledali smo preko 60 projekata programa do sada i primetili smo dve glavne linije kako se novac troši. Jedno je za redovnu produkciju i tu ne vidite projektne, tematske, zaokružene celine. Mediji pravdaju taj novac time što vam pošalju sve tekstove sa sajta i sve dnevne informativne emisije. To nije projektno sufinansiranje, to je pomoć medijima. To je subvencija prepakovana u projektno sufinansiranje. Bukvalno polovina projekata koje smo do sada pogledali je takva.

Druga polovina su meke teme: dajte da uzmemo novac od lokalnih samouprava za bilo šta, da preživimo godinu, pa ćemo da vidimo šta ćemo i kako ćemo dalje. To su lepe, ali krajnje nekontroverzne priče o selu, o mladima, o ekologiji, o prirodi itd. Ili dobijemo prikrivenu promociju lokalne vlasti kroz informativne programe ili dobijamo programe koji su suštinski u redu, ali ne unapređuju bitno naše informisanje, niti nam pomažu da shvatimo šta se oko nas dešava, kako da učestvujemo u političkim procesima, kako nas mediji snabdevaju informacijama koje su pravovremene da možemo da učestvujemo u političkim procesima, da ih kreiramo ili da ih iniciramo kao građani.

Svetlana Lukić: Meni je zanimljiv slučaj, mislim da sam kod vas videla, Smedereva.

Tanja Maksić: Jeste, to je jedan od najlošije izvedenih projektnih ciklusa koje smo videli i mislim da je to posledica pre svega smederevske uprave i njihove gradonačelnice. Ona ima već dugu istoriju vrlo loše saradnje sa medijima. Iz onoga što smo uspeli da vidimo, lokalni mediji od te lokalne samouprave trpe jako veliki pritisak. Najlošiji programi koje smo uspeli da uzmemo iz ovih 10 gradova su bili iz Smedereva, a ne mali novac je potrošen,  preko 20 miliona dinara.

Svetlana Lukić: Ali to je ono, program – pratimo Vučića koji pali peć, pa Vučić koji gasi peć, pa je bila Zorana Mihajlović. Oni imenuju funkcionere koje prate i izveštavaju o njihovim uspesima.

Tanja Maksić: Tako je. Gradonačelnica, koja je „Vučić na lokalu“.

Predrag Blagojević: Ako pogledamo novac koji se izdvaja, na primeru Niša gde je novac iz gradske kase počeo prvi put da se izdvaja za medije nakon što su privatizovane Narodne novine. To je bio takođe zanimljiv slučaj, koje su prodate, ako dobro pamtim, 2006. za 180 hiljada evra, a onda im je Skupština grada odmah narednog meseca isplatila bespovratnu pomoć od 200 hiljada evra. Tada je počela isplata novca iz budžeta, i od 2008. do 2014. godine, između 12 i 20 miliona dinara godišnje se izdvajalo za medije. 2015. je prva godina u kojoj se primenjivao novi zakon o projektnom sufinansiranju. U 2015, koja je predizborna godina, sa 20 miliona gradska vlast povećava cifru za medije na 75 miliona, a onda u 2016, u predizbornoj i izbornoj godini, podiže na preko 100 miliona. Ako se pogleda da je ukupan budžet niške galerije, muzeja i biblioteke ukupno oko 110 miliona dinara, a gradske vlasti bez problema izdvoje 105 miliona da se podeli medijima.

Još jedan podatak, koji je vrlo bitan, jeste da su ukupni prihodi svih niških medija u 2014. godini bili oko 200 miliona dinara, a da su, po podacima Uprave za trezor Ministarstva finansija, samo direktni i indirektni budžetski korisnici – opštine, gradska uprava, Klinički centar, EPS, pozorište, galerija, itd – medijima uplatili minimum 120 miliona od tih 200 milona. To je bez javnih preduzeća. Ako jedan medij ili grupa medija više od polovine svojih ukupnih prihoda dobija od države, ili ne mora da bude od države, neka bude od jednog oglašivača, taj oglašivač onda kontroliše medije. Ali s druge strane imamo problem, državna pomoć nije samo kada se novac daje, već i kada se nekome, nekoj firmi na tržištu daju druge privilegije. Ako jedna televizija duguje 500 miliona dinara državi za porez, i poreska uprava ne reaguje, taj medij je očigledno…

Svetlana Lukić: Govoriš o konkretnoj televiziji?

Predrag Blagojević: Govorim o televiziji Pink. To je Republički savet za borbu protiv korupcije objavio statistiku, gde imamo spisak medija. Imate od televizije Pink koja je dugovala oko 500 miliona, koji su isplatili sasvim slučajno, neposredno pred objavljivanje…

Tanja Maksić: Kreditom Agencije za promociju izvoza, da.

Predrag Blagojević: .. pola milijarde dinara. Nekom vi tolerišete, a s druge strane se ne toleriše drugim medijima ni dug od 50 hiljada dinara, nego odmah ide poreska prijava, blokiraju se računi i tako dalje. To je drugi način finansiranja medija, odnosno kontrole. Devedesetih je ulazila voda u kablove, novinari su ubijani i hapšeni, a sada je taj neki malo drugačiji vid kontrole, gde se kroz taj novac drže kao oni psi na onoj davilici, i sada, ako novinar, ako medij počne da zateže, njega ona davilica počinje da steže još više oko vrata.

Nedim Sejdinović: Peđa je pogodio šta je suština čitave priče. Po našem istraživanju, od aprila 2015. do aprila 2016, putem konkursnog sufinansiranja država je izdvojila više od 2 milijarde dinara. Zabrinjavajuće je što je ovo manji deo novca koji država po različitim osnovama izdvaja za medije. Vlada, potom pokrajinska vlada ili lokalne samouprave pronalaze i druge načine, direktnim ugovorima ili javnim nabavkama da finansiraju medije; postoje i javna preduzeća koja su potpuno van kontrole javnosti, koja takođe izdvajaju značajna sredstva za medije…

Svetlana Lukić: Preko oglašavanja najčešće…

Nedim Sejdinović: I preko oglašavanja, i nekim ugovorima, itd. Bilo bi pogrešno ako bismo, govoreći o katastrofalnom kršenju medijskih zakona, zaboravili da spomenemo TANJUG. On je primer kako jedna agencija, koja je trebalo da prestane da radi pre tačno godinu dana, još uvek radi i prema našim istraživanjima, država je po raznim osnovama ovoj agenciji, s obzirom na to da oni funkcionišu van zakona, znači prrotivzakonito, isplatila 135 miliona dinara, što su zaista jezivi podaci. Mi smo te podatke dobili od Trezora, a sutra ćemo ih objaviti.

Kao Medijska koalicija, mi i dalje pratimo šta se dešava sa konkursnim sufinansiranjem na lokalu i uopšte, na svim nivoima vlasti. Na žalost, zadnji konkurs Ministarstva kulture i informisanja, kada je ministar Tasovac uradio jednu neverovatnu stvar, promenio je odluku komisije i time je poslao poruku da svako može da radi šta hoće. Četrdeset šest odsto konkursa je u prvi mah bilo protivzakonito, sam tekst konkursa je bio protivzakonit. Imamo u Mladenovcu gde odbijaju, i pored naše molbe da promene, da odrede najmanji i najviši iznos. To je nama jako važno zbog toga što se pokazuje, kada nema najmanji i najviši iznos u samom konkursu koji se može pojedinom mediju dodeliti, da se sav novac ili ogromna većina novca dodeli jednom mediju. To je bio jedan drastičan slučaj u Novom Pazaru prošle godine, kada su ogromna  sredstva dodeljena jednom mediju koji je netom privatizovan…

Predrag Blagojević: Ali Nedime, izvini, ta priča o određivanju minimuma i maksimuma je na primer u Nišu, gde je Medijska koalicija je predložila gradskim vlastima Niša da odrede minimum i maksimum. I kako su oni odredili minimum i maksimum? Tako što su za minimum postavili najmanju vrednost koja je prošle godine dodeljena, a za maksimum je postavljena cifra koja je 30% veća od prošlogodišnje najveće dodeljene. Prošle godine je bilo 15 miliona za jedan medij, za Narodne novine, a podsetiću vas iste godine je na konkursu Ministarstva maksimum bio 7 i po miliona, a najveća odobrena cifra je bila 3 i po miliona za Politiku. Postoji Ajreks, organizacija na globalnom nivou, koja ima indeks održivosti medija koji se radi na svetskom nivou. U Srbiji je već dve godine indeks održivosti medija niži nego 2000.

Svetlana Lukić: Htela sam da apostrofiram još nekoliko stvari. Bilo je situacija, Peđa je tu nešto pomenuo, da jedan medij bude privatizovan, a da posle nekoliko dana on konkuriše kao privatni medij od opštine i praktično vrati taj novac.

Tanja Maksić: Tako je. Tu su, recimo, primeri Studia B u Beogradu, RTK u Kruševcu, Pirot, Caribrod. Ovo projektno sufinansiranje je poslužilo da se novim vlasnicima nadomesti novac koji su oni trebalo inicijalno da ulože u kupovinu medija. Mislim da je jedna od stvari kojima je privatizacija rezultirala i zašto je važno da pričamo o medijskom vlasništvu u ovim novim okolnostima koje su došle nakon privatizacije, to da vi kroz nove vlasnike pravite sebi put ka državnom novcu. Vi kroz svoje političke veze imate pristup budžetskom novcu i to je najvažnije.

Celo prepakivanje vlasništva se i desilo jer su mediji ekonomski neodrživi, lokalni naročito. Sad sam skoro gledala neko istraživanje prema kome 80% njihovog budžeta na ovaj ili na onaj način zavisi od državnog novca. To je cela suština i privatizacije i konkursnog finansiranja, koliko vi imate pristupa tom novcu, na koji način. A onda, sa druge strane, nosiocima vlasti to vrlo dobro dođe. To im je najfiniji i najefikasniji mehanizam uticaja: „Ako si sa mnom, dobićeš, ako nisi sa mnom, zavrnućemo ti slavinu, pa ti gledaj šta ćeš”.

Svetlana Lukić: Ne postoji jedno mesto, registar medija, da mi kažemo: OK, evo ga Peščanik. Peščanik je te godine od države, ne daj bože nikad nije, ali dobio toliko i toliko novca, po toj osnovi, po toj osnovi i po toj osnovi. I onda vi treba da polemišete, a s druge strane, ne znate nikakav podatak. Mi znamo neke od tih podataka, ali kao što si ti rekao, to može biti samo kap u moru toga što je neko dobio.

Nedim Sejdinović: U registru po novom zakonu mora da stoji informacija koliko su pojedini mediji dobili novca od države na svim nivoima po konkursnom sufinansiranju. Ali kao što smo rekli, to je samo deo novca koji oni dobijaju. Mada, ovo je ipak jedan korak napred, bar imamo tu informaciju na jednom mestu, s obzirom na to da se mnogi mediji javljaju na sve moguće konkurse lokalnih samouprava. A koliko jedan medij zaista dobija novca, to je jedan ozbiljan posao. Mislim da bi se CSI forenzičari namučili da dođu do informacije kako Informer i Kurir crpe državna sredstva, a definitivno crpe.

Svetlana Lukić: Čitala sam, videli ste verovatno, Centar za istraživačko novinarstvo je pomenuo nešto o Pinku, ne samo opraštanje dugova, nego su dobili i kredit od 7 i po miliona evra.

Predrag Blagojević: Da, pa to je kredit kojim je vraćen dug. Državi dugujete na jednoj strani, a onda od države s druge strane uzmete da vratite ovde, i vi ste to rešili, više ne dugujete za porez, sad je to dug za kredit.

Nedim Sejdinović: Najveći iznos isplaćen za pojedine medije na svim nivoima je RTV Novi Pazar, koji je kupio čovek koji je blizak Rasimu Ljajiću. On je dobio na jednom konkursu čak 151 milion dinara.

Tanja Maksić: Ali ja mislim da treba da naglasimo koliko je važno da taj Registar medija proradi, da proradi to jedno mesto gde ćemo dobiti celovitu informaciju. Prvo, koliko se novca troši? Paradoksalno je da Medijska koalicija, kao udruženje medijskih i novinarskih organizacija, ima bolje podatke o tome kako se sprovode konkursi na lokalu, a da to ne zna ni Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, ni Ministarstvo kulture, da je ta količina novca uvek nešto sa čime se manipuliše da li je to 2 ili 5 milijardi. A sa druge strane, Registar medija ne daje celovitu informaciju. Oni daju koliko je jedan medij dobio u jednoj cifri na godišnjem nivou.

Predrag Blagojević: A ne piše od koga.

Tanja Maksić: A ne piše od koga, ni po kom osnovu.

Svetlana Lukić: Jedan podatak koji sam negde zapamtila, koji je takođe vrlo indikativan, je da Ministarstvo kulture i informisanja odjednom davalo nekih 161 projekat, ili 160 i nešto projekata, i da je prosečna vrednost tog granta, ne znam kako da ga nazovem, 300 hiljada dinara, to je 2 i po hiljade evra. U stvari, svima dajte šargarepu, evo ti 2 i po hiljade evra. Ako budeš dobar, dobićeš sledeće godine 5 i po hiljade evra. Ako budeš dobar sledeće godine, dobićeš onda 10 hiljada evra. To je u stvari apsurd.

Tanja Maksić: Ne, najcrnje od svega je da ćeš i naredne godine dobiti 2 i po hiljade evra. Za tako male pare se mediji prodaju.

Predrag Blagojević: Mi smo u Pirotu tražili da vidimo za šta su davali pare. Tražili smo po Zakonu o dostupnosti informacija od javnog značaja da nam dostave budžete i projekte. Odbijeni smo uz obrazloženje da je to poslovna tajna i da bi se time narušio interes ponuđača. Ja kao građanin ne smem da znam po kom osnovu i zašto je moja vlast, neko koga sam ja postavio da brani moje interese, dala nekome pare.

Svetlana Lukić: Svi su nesrećnog Šabića morali da zovu u pomoć jer oni ne daju nikakav podatak. A sada zamislite tu situaciju, koju nije teško zamisliti, da će gospodin Šabić…

Nedim Sejdinović: Za dve godine ga više neće biti…

Svetlana Lukić: … koga neće biti na tom mestu. Da li će ovi dozvoliti da se pojavi jedan čovek, neko ko će koristiti svoje ingerencije da ih natera da ponekad daju nekakvu informaciju, a ne da plate kaznu, opet iz budžeta?

Predrag Blagojević: Savet za borbu protiv korupcije do informacija dolazi pozivajući se na Zakon o dostupnosti informacijma od javnog značaja i žaleći se povereniku kada ne dobije informacije. I često ih ne dobije.

Tanja Maksić: Oni nisu jedini državni organ koji ne može da dobije informacije od drugog državnog organa. Kada pogledate poverenikove godišnje izveštaje, vama je jasno da i tu ima potpunih prekida komunikacije između dva državna organa. Meni je ta situacija koju ste vi opisali jedna od najvećih bojazni. Na svakom koraku, svaki dostignuti nivo prava koji smo imali se vrlo lako sruši.

Nedim Sejdinović: To je ta šizofrenija. Ja se plašim da ćemo mi paralelno pregovarati sa Evropskom unijom, baviti se pregovaračkim poglavljima, akcionim planovima, a da će situacija biti sve gora i gora. Možda za jedno 2 godine, ako se budemo našli u ovom istom sastavu, možda ćemo se sećati ovog vremena sa nekom vrstom nostalgije. Medijska politika koju vodi vlada Srbije podseća na onu politiku kada su članovi stranke iz koje je proistekla današnja vladajuća stranka veoma često u okruženju držali neke gradove i bacali granate na njih, pod naredbom “raspameti!”. Mislim da ovo što sada mi preživljavamo jeste raspamećivanje, i to jedno sistemsko i dobro smišljeno raspamećivanje gde će građani, i ne samo građani, nego čak i ljudi koji se malo razumeju u politiku biti potpuno izgubljeni i beznadežni.

Tanja Maksić: Sa jedne strane anestezirani, a sa druge u stanju nekog permanentnog straha, uzbune: biće državni udar, biće ovo, biće ono, šok za šokom. Vi onda u toj stalnoj proizvodnji tih veštačkih afera zapravo treba da razlučite šta je informacija a šta je dezinformacija. Jedan od najlošijih zaključaka do kojih sam došla gledajući ove programe, je da smo mi kao građani platili, iz svog džepa, dali novac u budžet, da nas lažu i da prave programe u kojima se mi najmanje vidimo. Kroz te programe imate ili promociju lokalnih vlasti, ili građane koji su pasivizirani, u smislu da su to su građani koji su korisnici usluga koje daje država, opština ili javno preduzeće. To nisu građani koji su aktivni.

Predrag Blagojević: To je ona priča da je u jednom trenutku gradonačelnik Niša, nije proverena informacija, izbacio ogledala iz Gradske kuće. Nije bilo ogledala. U novinama mnogo lepše izgleda nego u ogledalu. Problem je kada vi imate vest da gradska vlast promeni cene gradskog prevoza, poskupi kartica, i onda sad svi živi mediji to objave, ali kao „nove cene gradskog prevoza”. Reč „poskupljenje” ne postoji, nego kaže „gradska vlast je uskladila cene sa novim cenama goriva”, opet ne „sa većim cenama”. I onda kada neko napiše „poskupljuje gradski prevoz”, onda kaže „aha, sad samo kritikujete!”.

Nedim Sejdinović: Vlast misli da taj novac, koji je novac građana i pripada njima, da oni to rade iz svog džepa kada ga daju medijima po konkursu. Zato je njima potpuno nezamislivo da daju novac nekom mediju koji njih kontroliše, koji bi trebalo da ih kritikuje. Ali ono što je još opasnije od svega toga je da i građani nisu svesni da je to njihov novac. I oni to doživljavaju kao da je to novac koji pripada vlastima ili Vučiću.

Predrag Blagojević: Pa da, ali tu su i mediji krivi, zbog toga što kada pogledate saopštenja, to jest vesti koje mediji objavljuju kad je neko uhapšen u kojima kažu da je to „zato što je oštetio državni budžet za toliko i toliko para”. U nekim razvijenijim zemljama se to kaže „taxpayers’ money”, odnosno novac poreskih obveznika, novac građana, pa su malo svesniji čiji je to novac. I drugo, proveo sam neko vreme radeći u Americi kao spasilac na bezenima. Pa kad dobijem paycheck, onaj ček na kome piše koliko sam sati radio, koliko prekovremeno, koliko praznikom, to jest koje sam prihode ostvario, a na istom čeku piše šta mi se odbija: fond za zdravstvo, za socijalno osiguranje, federalna taksa, državna taksa, itd. Imam koliko sam zaradio, koliko mi odbijaju, i onda dole vidim neto, koliko ja u stvari mogu da dobijem. Kad odem s tim čekom u banku i dam ček na hiljadu dolara, a oni mi isplate 700 ja znam da je meni država uzela 300 dolara. Jer nisam dobio novac samo da mi legne na račun, a da ne znam koliko je otišlo državi.

Nedim Sejdinović: Upravo je ova medijska priča oko pretplate, TV pretplate, pokazala zapravo taj problem, da građani nisu bili svesni da će oni u svakom slučaju plaćati tu pretplatu, samo je pitanje da li će oni napraviti direktan ugovor sa Javnim servisom ili će tu vlada da posreduje. Kada smo razgovarali sa ljudima, „ali ljudi, to što će oni plaćati njih iz budžeta – to su isto vaše pare”, oni nisu mogli to na taj način da percipiraju.

Tanja Maksić: Ja ne mogu da kažem da radim dugo, nekih desetak godina, i prvi put sada vidim situaciju gde mediji služe tome da disciplinuju druge medije i čak idu dotle da stavljaju metu ljudima na čelo. Ova situacija i ovo što radi Pink i Informer je ponašanje koje mi nismo videli u našoj skorijoj istoriji.

Predrag Blagojević: Sve češće imamo stvari koje se prvi put u istoriji dešavaju.

Tanja Maksić: Da! Važna stvar koju ste u stvari istakli, to je da ni medije ne treba amnestirati u ovom celom procesu, pogotovo u ovom projektnom finansiranju. U trouglu toga kako se ponaša vlast, kako se ponašaju komisije, kako se ponašaju mediji, možete u nekim slučajevima da vidite vrlo dobro razrađen koruptivni mehanizam koji ide na ruku svima. Neki mediji će zahvaljujući projektnom finansiranju da opstanu. Neko će da dobije platu da živi. Da li je taj uradio nešto što je zaista u javnom interesu, da li je pokrenuo neke nove teme, da li je otvorio neke afere, to nije važno. Važno je da postoji i da su neki ljudi dobili platu, a šta ćemo za dalje, to ćemo da vidimo.

Nedim Sejdinović: Znate koliko je veliki medijski mrak u tim velikim gradovima i tim nacionalnim medijima? Mnogo je veći na lokalu, gde se dešavaju neverovatne stvari, pogotovo u malim sredinama, koje niko nema ni da primeti, a kamoli da javno reaguje. Činjenica je da ćemo se za sve te slobode i demokratiju morati na kraju sami izboriti i ne treba to da očekujemo od vlasti, ali ni od međunarodne zajednice. Na kraju, ako hoćemo da nešto uradimo, moraćemo to sami da uradimo.

Peščanik.net, 11.11.2016.