Reiner Schürmann (1941-1993) zacijelo predstavlja jedan od najoriginalnijih i najsublimnijih glasova u filozofskoj panorami druge polovice XX vijeka. Učenik i tumač Martina Heideggera, predložio je rekonstrukciju misaone tradicije Zapada u perspektivi ”mišljenja an-arhije”, mišljenja koje evidentira elemente diskontinuiteta i prekida što su prisutni u svakoj apsolutnoj paradigmi. Personalni mu je životni okvir bio zacrtan religioznim odgojem i napuštanjem dominikanskog reda, studijem u Evropi (Francuska i Njemačka) i preseljenjem u New York, gdje je na katedri za filozofiju pri New School for Social Research naslijedio Hannah Arendt, mladalačkim životom u kibucu u Hanifi i naposljetku umiranjem od AIDS-a.

Opsjednut nalaženjima načina da prekine sve mostove s prošlošću naroda kojemu pripada, progonjen sviješću da u njemu teče ista krv koja je tekla i venama Adolfa Eichmanna i da mu je otac bio simpatizer nacizma, nakon brojnih linija bijega Sjedinjene Američke Države ukazale su mu se ne kao mjesto gdje će započeti smirenu rekonstrukciju sjećanja, nego kao mogućnost da se živi bez sjećanja. Tu će napokon prestati bježati, ne zato što je u New Yorku pronašao mjesto na kojem će konačno biti u miru s vlastitom prošlošću, nego samo zato jer je našao svoju Letu, rijeku zaborava, mjesto na kojem može živjeti bez prošlosti i bez budućnosti.

Amerika mu, dakle, nije bila mjesto na kojem će rekonstruirati svoj drugi identitet. Jednostavno, u Sjedinjenim Američkim Državama bjeguncu je ”omogućeno” živjeti bez identiteta: jednom zauvijek preuzevši identitet nomada, bijeg je u bjeguncu ostavio mjesto za prihvat iskorijenjenosti. Pa ipak, traženje porijeklâ nije samo problem egzistencije. Identitet je istovremeno traženje fundamentalne dimenzije, kako za Schürmanna kao čovjeka, tako i za njegovu misao. Poput egzistencije, i misao na svoj način mora zaboraviti rat, izliječiti se od mržnje i podjela. Misao također pati od patologije suprotstavljanja, slične onoj koja pogađa individuum, tjerajući ga u bijeg. U fascinantnoj intelektualnoj autobiografiji Les origines (Porijekla, 1976) Schurmann zapisuje: ”Toliko sam dugo bio obuzet svojim porijeklima da nisam percipirao porijeklo, ono jedino”. Prijelaz od porijeklâ (porodice i nacije) na singularno porijeklo, jedino i inkluzivno, fundamentalna je tačka diskursa i konstituira istinsku inicijaciju u mišljenje. Misao se rađa kada umjesto fragmentacije i konflikta individualnih korijena nastupi jedinstvo svega što jeste. I to je iskustvo ujedno faktum egzistencije i iskustvo mišljenja, nepovratna tačka iz koje se rađa misao. U tom smislu može se reći da se filozofija rađa kada egzistencija nauči zaboraviti porijekla, kada se isprazni od njih. Inicijacija o kojoj govori Schürmann sva je između dva ekstrema: između filozofije bolesne od suprotstavljanja, i mišljenja izliječena od uključivanja. Misliti za Schürmanna znači napustiti razdiruće iskustvo porijeklâ; opraštanje od domovine početak je putovanja (itinérance), pomoću kojeg misao osvaja svoj predmet, postajući u svim svojim učincima ”misao porijekla”.

Misliti porijeklo za Schürmanna znači dakle biti na putu ili, bolje, nikada ne prestati biti na putu, nikada ne prestati brisati suprotstavljanje. Dakako, njegovo pozivanje na pojam ”porijekla” nešto je posve drugo od onoga što metafizička misao podrazumijeva pod kategorijom temelja i počela/principa (arche). Sav Schürmannov misaoni put upravljen je zapravo na raz-lučivanje metafizike počela/principa i pojma porijekla shvaćenog kao ne-metafizička artikulacija mišljenja bivstvovanja. Posrijedi je raz-lučivanje singularnog porijekla, odnosno događaja prisvajanja, i pluralnih porijeklâ, odnosno zasnivajućih principa svake metafizike i svake ekonomije mišljenja. Iza porijeklâ kao (metafizičkog, etičkog, političkog, identitetskog) principa ima ili događa se porijeklo kao ”neutemeljeni temelj” svega što jeste. Otkriće ovog neutemeljenog porijekla ili iskona za Schürmanna je istinsko zasnivajuće iskustvo mišljenja.

Zato i u Schürmannovom čitanju Heideggera, predloženom u njegovoj kapitalnoj knjizi Princip anarhije (1982), nema nikakva traga ”mitologije bivstvovanja”, nema nikakve ”arheo-teleološke” vizije podrijetla ili iskona. Za savremenu filozofsku misao Schürmannovo mišljenje an-arhije, kao odsustva zasnivajućih principa, ima neprocjenjivo značenje i opomenu. Uči nas da filozofsko mišljenje u svom izvornom značenju ne znači prisvajanje (ni teorijsko, ni praktičko), nego dopuštanje stvari. Znači povratak ili obraćanje stvarima samim. Uključuje približavanje stvarima, no samo do granice kad ih – zbog prevelike blizine – još ne ugrožavamo u njihovu bivstvovanju. Jer preveliko je približavanje nasilje nad stvarima, nad svakim drugim i drukčijim od nas. Zato filozofsko mišljenje zahtijeva od nas primjerenu sabranost i umirenost. Zahtijeva određen odmak od svagdanjih briga, pa i distancu prema velikim historijskim ili nacionalnim interesima. Dok je čovjek tako ili drukčije opsjednut ”porijeklima”, teško može dospjeti na put mišljenja, mišljenja koje gradi svoj put tako što stalno iznova pita, što stalno iznova sve stavlja u pitanje. A to je neobična gradnja, ne može se usporediti ni s čim poznatim. Ono izgrađeno ne ostaje ležati iza, kao nešto odvojeno od onoga što tek treba izgraditi, već biva ugrađeno u svaki sljedeći korak. Mišljenje je uvijek u nastanku, ono je poput Penelopina tkanja, neprestano svakog jutra para sve što je prethodne noći istkalo. I zato filozofija,  u svom izvornom značenju kao ljubopitljivost, nikada ne kasni. Sve je još uvijek pred njoj. Premda se filozof nalazi, kako bi rekao Hegel, u položaju sove, zbog temeljne ljubavi prema znanju, ljubavi prema svim stvarima i svakoj stvari, svakom bivstvujućem u njegovu bivstvovanju, on pušta svemu da živi. I krticama i sličnim životinjicama. Pustiti da bude, bio je to zavjet, bilo je to zavještanje Reinera Schürmanna.

 
Peščanik.net, 04.04.2012.