Ovog proleća je globalnom svetskom tržištu hrane pretila katastrofa. Ubrzani rast cena pirinča (kome je cena skočila za više od 150% u nekoliko meseci) i kukuruza izazvao je nemire, rušio vlade i ugrozio živote desetinama miliona ljudi. Ali pucanje robnog mehura je olakšalo taj pritisak, i cene hrane, iako još uvek visoke, dosta su se spustile sa astronomskog nivoa iz aprila. Pad cena roba za Amerikance je značio još nekoliko dolara u džepu, ali u većem delu zemalja u razvoju, mnoge je možda spasio od izgladnjivanja. Da li je onda svetska finansijska kriza rešila svetsku krizu hrane?

Možda privremeno. Ali nedavni pad cena ne omogućava nikakvo dugoročno odlaganje pretnje nedostatka hrane ili naglog skoka cena. Niko zbog pada cena nije uveren da je svetski poljoprivredni sistem zdrav, a kriza je otkrila da je opasno nestabilan. Četiri decenije nakon Zelene revolucije, i nakon talasa tržišnih reformi usmerenih na transformaciju poljoprivredne proizvodnje, i dalje je teško obezbediti dovoljno hrane za sve, a izgleda da smo na smanjenje zaliha ranjiviji nego ikad.

Nije trebalo da bude tako. Tokom prethodne dve decenije, zemlje širom sveta su se udaljile od „bezbednosti hrane“ i prepustile tržišnim zakonima veću kontrolu nad oblikovanjem poljoprivredne politike. Pre osamdesetih, u zemljama u razvoju postojale su državne agencije za otkup poljoprivrednih proizvoda, koje su otkupljivale robu od poljoprivrednika po garantovanim cenama (dovoljno visokim da se poljoprivrednici i dalje bave proizvodnjom), a onda pravili strateške rezerve, koje bi se koristile za vreme loše žetve ili visokih uvoznih cena. Ali tokom osamdesetih i devedesetih, često kao deo strukturalnog prilagođavanja poslovnog okruženja nametnutog od MMF-a ili Svetske banke, mnoge od tih agencija su eliminisane ili je njihov broj smanjen. Žito iz rezervi, proglašenih za neefikasne ili nepotrebene, rasprodato je. Na isti način su programi strukturalnog prilagođavanja ukinuli vladine investicije i poljoprivredne subvencije – najviše subvencije za đubrivo i hibridno seme.

Logika iza ovih reformi bila je jednostavna: tržište će rapodeliti resurse efikasnije nego vlada, što će rezultirati većom produktivnošću. Poljoprivrednici bi se, umesto da uzgajaju subvencionisani kukuruz ili pšenicu, mogli skoncentrisati na isplative useve, poput indijskog oraha ili čokolade, i iskoristiti novac koji zarade za osnovnu hranu. Ako neka zemlja ne može da se takmiči u globalnoj privredi, proizvodnja bi se preselila u zemlje koje mogu. Takođe se pretpostavljalo da bi, kad se vlada skloni s puta, privatni investitori pohrlili u poljoprivredu, a produktivnost bi skočila. Međunarodna pomoć je delovala kao efikasniji način za suzbijanje kriza hrane od oslanjanja na viškove ili programe „bezbednosti hrane“, koji su skupi i rasipnički.

Ova „marketizacija“ poljoprivrede zasigurno nije potpuno sprovedena. Subvencionisanje se i dalje primenjuje i u bogatim i u siromašnim zemljama, dok zemlje u razvoju drže visoke tarife na uvoznu hranu, što ide u korist njihovim poljoprivrednicima, ali povećava cenu koju plaćaju potrošači. U ekstremnim slučajevima, države ograničavaju izvoz, gomilajući zalihe hrane za svoje građane. Uprkos tome, očigledno imamo funkcionalniji i tržišno uspešniji poljoprivredni sistem nego ranije. Zapravo, to pomalo liči na globalnu proizvodnju, sa malim inventarom (zalike pšenice su na najnižem nivou od 1977.), koncentrisanom proizvodnjom (tri zemlje proizvode devedeset procenata svetskog izvoza kukuruza, a pet zemalja osamdeset posto izvoza pirinča), i manje prekomernih zaliha. Države igraju mnogo manju ulogu, a javna potrošnja za poljoprivredu je drastično smanjena.

Problem je u tome što je sistem, iako nesporno efikasniji, ujedno i krhkiji. Loše vremenske prilike u samo nekoliko zemalja mogu opustošiti čitav sistem. Kada cene naglo skoče kao ovog proleća (iz ne tako očiglednih razloga), rezultat toga su nestašice hrane i neuhranjenost u siromašnijim zemljama, pošto se one mnogo više oslanjaju na izvoz i imaju vrlo male rezerve. Dok su više cene i tržišne reforme trebale da značajno povećaju poljoprivrednu produktivnost, proizvodnja je u periodu od 1990. do 2007. porasla manje nego u prethodnih dvadeset godina, u velikoj meri zbog toga što se u zemljama u razvoju investicije privatnog sektora u poljoprivredu nikad nisu materijalizovale, a smanjenje javne potrošnje je ostavilo slabu infrastrukturu.

Ove promene nisu prouzrokovale rast cena u proteklih nekoliko godina, ali je zbog njih taj rast cena destruktivniji. Nekadašnje potenciranje bezbednosti hrane je nesumnjivo bilo skupo i često rasipničko. Ali zalihe koje su stvarane su bile od ogromne važnosti kad stvari krenu naopako. A ako je nešto sigurno u složenom sistemu kao što je poljoprivreda, to je da će stvari krenuti naopako, često uz katastrofalne posledice. Ako vremenski uigran sistem za proizvodnju automobila naiđe na prepreku i ponuda automobila se malo smanji, ljudi se lako mogu prilagoditi. Ako se to desi s hranom, ljudi izgladne. To ne znači da treba da uvedemo kontrolu cena ili kolektivne farme, a ima i razumnih tržišnih reformi, kao što je ukidanje uvoznih tarifa, koje bi pomogle potrošačima iz zemalja u razvoju. Pre nekoliko nedelja je Bil Klinton, kome tržišne reforme nisu strane, bio u pravu kada je rekao da bi trebalo pomoći zemljama da postignu „maksimalnu poljoprivrednu samostalnost“. Umesto efikasnijeg sistema, trebalo bi da pokušamo da izgradimo stabilniji.

 
James Surowiecki, The New Yorker, 24. 11. 2008.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 27.11.2008.