RTS

U kontekstu suđenja bivšem direktoru Radio Televizije Srbije Dragoljubu Milanoviću, krajem juna 2001. istražni sudija Okružnog suda u Beogradu Vučko Mirčić obraća se Ministarstvu odbrane, tražeći dve stvari:

1. da se službenici koji su se bavili odbranom u RTS-u oslobode čuvanja službene i vojne tajne,

2. da odgovori da li ga je NATO ili neka članica tog vojnog saveza upozorila da će RTS biti bombardovan 23. aprila 1999.

Nakon više od dva meseca, Sektor za civilnu odbranu, koji je po zakonu, u ratnim uslovima, u okviru Ministarstva odbrane bio nadležan za Televiziju Srbije, kao za sistem od velikog značaja za odbranu zemlje, obraća se Pravnoj upravi tog istog ministarstva, dostavljajući joj zahtev istražnog sudije Mirčića i jedan akt Sekretarijata ministarstva.

Sekretarijat u tom aktu naređuje Sektoru civilne odbrane da razmotri zahtev istražnog sudije i da u saradnji sa organima bezbednosti dostavi svoj stav po tom pitanju. Dakle, odgovarajuću naredbu dobili su i organi bezbednosti.

Sektor za civilnu odbranu, tj. pukovnik Petar Pajčin i potpukovnik Zulević, radi pripreme odgovora Sekretarijatu u više navrata, pa i 6. avgusta 2001, organizovali su i održali više službenih razgovora, sa više lica iz Pravne uprave SMO (načelnikom Pravne uprave general-majorom Aleksandrom Ignjatovićem, njegovim zamjenicima – pukovnicima Milovanom Mihajlovićem i Svetomirem Cvetkovićem i sa saradnicima Pravne uprave g-đom Milinom Petković-Nenadović).

U dva navrata, po dogovoru sa mojim pretpostavljenim, potpukovnik Zulević opširno je razgovarao i sa mnom – Lakićem Đorovićem, potpukovnikom iz Odjeljenja za propise Pravne uprave, kao licem koje je pripremalo stručna mišljenja o primjeni propisa u ovoj oblasti.

U brojnin i opširnim razgovorima, s početka prikriveno, a potom otvoreno, uporno i čak prijeteći, Sekretarijat civilne odbrane, tj. Pajčin i Zulević, pozivajući se na stavove i procjene organa bezbijednosti i Sekretarijata SMO, naglasili su da će na sudu, prije svih, morati da svjedoče i sam pukovnik Pajčin, te generali Petković i Manastirac, kao i drugi visoki vojni funkcioneri, ne samo iz Službe civilne odbrane, nego i iz Ministarstva odbrane, Generalštaba i drugih djelova Vojske i vojnih službi bezbijednosti. Uporno su pokušali da nas ubijede, da, u tom momentu, bez obzira na sadržinu važećih propisa, niko ne može biti oslobođen od obaveze čuvanja vojne ili službene tajne u vezi sa okolnostima bombardovanja zgrade RTS-a.

Načelnik Pravne uprave general Ignjatović zahtevao je da i mi podržimo stavove Službe za civilnu odbranu, Sekretarijata i organa bezbijednosti – da se u tom momentu niko ne oslobodi od obaveze čuvanja tajne, tj. da se svjedoci, do daljnjeg, ne odazivaju pozivima suda.

Dana 9. avgusta 2001, kao hitan za odlučivanje, meni su dali Predmet Pravne uprave pov. broj 466/2001. U omotu (koricama) toga predmeta nalazilo se preko 20 raznih dopisa i dokumenata.

U predmetu su se, između ostalog, nalazile i tri službene zabeleške ovlašćenih lica organa vojne bezbijednosti. U dvema službenim zabeleškama, koje su odvojeno jedan od drugog sačinili dvojica ovlašćenih lica vojne bezbijednosti, verujem iz Uprave bezbijednosti Generalštaba, govori se o tome da je Vojni i Državni vrh bio upoznat da će NATO bombardovati zgradu RTS, jer da je, pored ostaloga, i Centar za elektronsko izviđanje i protivelektronska dejstva iz Podgorice, „uhvatio i dešifrovao“ delove navodno presretnutih razgovora, prvo – između pilota NATO aviona, gde jedan od pilota saopštava drugom – „ … da im je ponovo naređeno da unište RTS i da kreću …“ i , drugo – deo razgovora posade sa NATO bazom u Avijanu – „da su izvršili zadatak“. U trećoj službenoj zabelešci, koju je sačinio pukovnik Uprave bezbijednosti Generalštaba, koja je opširnija od prve dvije i ispisana je na gotovo dvije strane, nakon analize sadržine prve dvije zabeleške i drugih dokaza, predlaže se – da se do daljnjeg niko ne oslobađa od obaveze čuvanja vojne, službene i državne tajne, jer da bi to škodilo interesima i bezbijednosti zemlje.

Znajući da su moji pretpostavljeni već dogovorili sa Sektorom za civilnu odbranu i Sekretarijatom SMO da se podrže njihovi predlozi i predlozi organa bezbijednosti, te da se od mene očekuje da u tom smislu pripremim i nacrt odgovora za potpis načelnika Pravne uprave, a sa ubeđenjem da bi to bilo krivično kažnjivo tumačenje propisa,sačinio sam dvije službene zabjeleške. Obje sam uradio i šefovima predao 9. avgusta 2001. godine, sa svim spisima predmeta.

U prvoj – opširno i detaljno, prikazao sam relevantno činjenično stanje, naglašavajući sadržinu dopisa i dokumenata u predmetu, naročito triju službenih zabeleški organa bezbijednosti, a u drugoj – nakon kratke analize relevantnih odredbi važećih propisa u ovoj oblasti, predložio sam da se svi mogući svjedoci oslobode od obaveze čuvanja tajne, kao i da se opomenu na obavezu odazivanja sudskim pozivima.

Moj pretpostavljeni, pukovnik Cvetković nakon dugog ubeđivanja rekao mi je kako sugeriše da se moje dvije službene zabeleške pošalju kao mišljenje i predloge Pravne uprave. Po njegovom naređenju, pripremio sam nacrt odgovora, iz koga je on međutim izbacio mišljenje “da u konkretnom krivično-pravnom predmetu nema pravnih smetnji da se sva lica koja sud želi da sasluša kao svedoke u krivičnom postupku, oslobode od obaveze čuvanja tajne” i da “u konkretnom slučaju postoji javni interes koji, u smislu stava 3. člana 38. Zakona o Vojsci Jugoslavije, zahtijeva da se svi svjedoci oslobode od obaveze čuvanja tajne“.Izostavljeni dio teksta pukovnik Cvetković je zamijenio stavom kojim se anulira smisao navedene zakonske odredbe, a zatim je napravio novu verziju, koju je dostavio Službi za civilnu odbranu, kao Akt Pravne uprave, pov. broj 466-2/01 od 10. avgusta 2001. godine.

Budući da se ovde radi o rasvetljavanju pogibije 16 mladih ljudi, odredili smo da se ovaj predmet čuva trajno.

Držeći da se radi o značajnom predmetu, te da je u njemu sadržano više dokaza o zločinima režima i vojnog vrha, te znajući da tajne službe preko svojih saradnika uništavaju sve dokaze o njihovim zločincima i zločinima, po jedan primjerak svih pet službenih zabeleški /službinih tri i mojih dve/, ostavio sam i u Predmet Pravne uprave Ministarstva odbrane, Pov. broj 209/2001, a nakon više puta ponovljenih prijetnji od strane organa vojne bezbijednosti, radi sopstvene zaštite, po jedan primjerak svih pet službenih zabeleški, dao sam dr Miladinu Papiću, bivšem Vrhovnom vojnom tužioc. Dr Papić mi je kasnije rekao da ih j 2. septembra 2002. godine, uz druge brojne dokaze, dostavio Kabinetu Saveznog ministra za odbranu, odnosno pukovnicima Karanfilovu i Jovanoviću, za koje je napomenuo da misli da rade u vojnoj bezbednosti ili policiji.

O uništavanju dokaza u vezi sa bombardovanjem RTS, u kontekstu uništavanja, falsifikovanja i skrivanja i drugih (više od 17.000 ) dokumenata – dokaza, o učinjenim ratnim zločinima i drugim teškim krivičnim delima, ja sam svjedočio i pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju /od 13. do 15. marta 2007. godine/.

O ovome sam, dana 5. oktobra 2007, godine, toliko koliko mi je dopustio, govorio i ministru odbrane, g-dinu Šutanovcu, u njegovom kabinetu, a u prisustvu gđe Žanke Stojanović, i gdina Bojčić Miroslava, kao i gdina Dragana Radulovića, iz ministrovog kabineta.

O svom radu i držanju u Predmetu Pravne uprave SMO, Pov. broj 466/2001, kao i u bilo kojem drugom predmetu, spreman sam da svjedočim i kazujem i pred organima pravosuđa i drugim nadležnim organima Republike Srbije.

Đorović Golubov Lakić, potpukovnik

SLUŽBENA ZABELEŠKA

o mom radu u Predmetu Pravne uprave Saveznog ministarstva za odbranu,

Pov. broj 406/2001 od 09. avgusta 2001. godine

1. U Pravnoj upravi Saveznog ministarstva za odbranu, Predmet Pov. broj 406/2001, oformljen je dana 09. avgusta 2001. godine, po zahtevu Sektora za civilnu odbranu /u daljem tekstu: SCO / Saveznog ministarstva za odbranu / u daljem tekstu: SMO/, iz njihovog akta, Pov. br. 1041-2 od 09. avgusta 2001. godine, naslovljenog na „Pravna uprava SMO“.

Ovaj, akt-zahtev SCO SMO, umesto pomoćnika ministra – general-majora Slobodana Petkovića, potpisalo je neko drugo lice, najvjerovatnije pukovnik Pajčin Petar. Njegovo prispeće je u Pravnu upravu SMO evidentirano istoga dana, otiskom njenog prijemnog štembilja, kao predmet Pov. broj 466 – 1 /2001 sa datumom 09. avgust 2001. godine.

1.1. Uz ovaj akt-zahtev SCO SMO je, Pravnoj upravi SMO, dostavio i Akt Sekretarijata SMO, Pov. br. 1114 – 2 od 02. avgusta 2001. godine, koji je umjesto sekretara SMO Milovana Čogurića, potpisalo drugo lice, najvjerovatnije pukovnik Slobodan Jevtović, oficir vojne službe bezbijednosti iz toga Sekretarijata. Akt je naslovljen na SCO SMO, gdje je njegovo prispeće evidentirano otiskom prijemnog štembilja SCO SMO, kao predmet Pov. broj 1041-1. sa datumom 03. avgust 2001. godine

Sekretarijat SMO je SCO SMO dostavio i Dopis Istražnog sudije Okružnog suda u Beogradu ( G-dina Vučka Mirčića ), Ki. 119/2001 od 29. juna 2001. godine.Taj dopis je naslovljen na „SMO- ministru odbrane, Novi Beograd, Palata Federacije“, a njegovo prispeće u SMO evidentirano je otiskom prijemnog štembilja Sekretarijata SMO, sa nedovoljno jasnim upisom dana prijema – ili 07. ili 17. jula 2001. godine, i oznakom predmeta Pov. br 1114-1.

U najkraćem Istražni sudija,u tome dopisu, od ministra odbrane, zahteva – „ pismeni izveštaj o dve stvari :

Prvo, …. da li oslobađate od dužnosti čuvanja službene ili vojne tajne svedoke koji su bili zaposleni u Poslovnoj jedinici odbrane RTS-a i to Perišić Slobodana, Jočić Zvonimira, Đerić Mitra, Tadić Andriju i Mališ Miloša …“, i Drugo, da nam odgovorite da li ste imali obaveštenje od NAT-a ili bilo koga od zemalja članica NATO-a da će izvrštiti bombardovanje zgrade RTS-a 23. 4. 1999. godine“.

1.2. U Dopisu Pov. br. 1114-2 od 02. avgusta 2001. godine, Sekretarijat SMO zahtijeva, od SCO SMO, „ …da navedeni dopis (istražnog sudije ) razmotre i u saradnji sa organima bezbednosti dostave svoj stav, odnosno predlog odgovora“.

Dakle,Sekretarijat SMO, sa nekim, očigledno veoma ozbiljnim razlozima, pripremu odgovora SMO- ministra odbrane, istražnom sudiji, naređuje SCO SMO i organima bezbijednosti.

1.3. Od Pravne uprave SMO, Sekretarijat SMO, pismeno, nije zahtevao bilo kakvo mišljenje ili predlog.

2. SCO SMO, tj. pukovnik Petar Pajčin i potpukovnik Zulević iz SCO SMO, radi pripreme odgovora Sekretarijatu SMO, po naznačenom zahtjevu, u više navrata, pa i dana 06. avgusta 2001. godine, organizovali su i održali više službenih razgovora, sa više lica iz Pravne uprave SMO (načelnikom Pravne uprave SMO general-majorom Aleksandrom Ignjatovićem, njegovim zamjenicima – pukovnicima Milovanom Mihajlovićem i Svetomirem Cvetkovićem i G-đom Milinom Petković-Nenadović).

2.1. U dva navrata, po dogovoru sa mojim pretpostavljenim, potpukovnik Zulević iz SCO SMO, opširno je razgovarao i sa mnom – Lakićem Golubovim Đorovićem, potpukovnikom iz Odjeljenja za propise Pravne uprave, kao licem koje je pripremalo stručna mišljenja o primjeni propisa u ovoj oblasti.

3. U brojnin i opširnim razgovorima, s početka prikriveno, a potom otvoreno, uporno i čak prijeteći, SCO SMO, tj. Pajčin i Zulević, pozivajući se na stavove i procjene organa bezbijednosti i Sekretarijata SMO, naglasili su da će na sudu, prije svih, morati da svjedoče i sam pukovnik Pajčin, te generali Petković i Manastirac, kao i drugi visoki vojni funkcioneri, ne samo iz SCO SMO nego i iz SMO i Generalštaba Vojske i drugih djelova Vojske i vojnih službi bezbijednosti. Uporno su pokušali da nas ubijede, da, u tom momentu, bez obzira na sadržinu važećih propisa, NIKO NE MOŽE BITI OSLOBOĐEN OD OBAVEZE ČUVANJA VOJNE ILI SLUŽBENE TAJNE U VEZI SA OKOLNOSTIMA BOMBARDOVANJA ZGRADE RTS.

3.1. General Ignjatović, koji je, nakon gotovo jednogodišnjeg penzionisanja, bio ponovo vraćen u službu, čak i preteći disciplinskim kaznama, zahtevao je da da i mi iz Pravne uprave SMO, podržimo stavove SCO SMO, Sekretarijata SMO i organa bezbijednosti – da se u tom momentu niko ne oslobodi od obaveze čuvanja tajne, tj.da se svjedoci, do daljnjeg, ne odazivaju pozivima suda. Više je puta, zapravo, neprekidno naređivao – „ PIŠITE KAKO ZAHTEVAJU“.

Rekao sam mu da, kao pravnici, ne smijemo da kršimo propise niti moramo da se brukamo.Nema tajni kada se rasvetljavaju okolnosti pogibije šesnaestoro mladih ljudi.

3.2. Da nebi oponirao SCO SMO i organima bezbednosti, General Ignjatović se naprosto sklonio iz Pravne uprave, a za svog zastupnika odredio pukovnika Svetomira Cvetkovića, koji je takođe „vaskrsao“ iz otpisanih, tj. bio je reaktiviran, nakon progona iz Vojnog pravobranilaštva.

4. Dana 09. avgusta 2001. godine, kao hitan za odlučivanje, meni su dali Predmet Pravne uprave SMO, Pov. broj 466/2001. U omotu ( koricama ) toga predmeta, bez ikakvog, inače obaveznog i uobičajenog popisa spisa u predmetu ( na unutrašnjoj strani naslovne korice predmeta ) nalazilo se preko 20 ( dvadeset ) raznih dopisa i dokumenata.

4.1. U predmetu se, pored napred naznačenih – zahteva SCO SMO i Sekretarijata SMO i dopisa Istražnog sudije (svi iz tačke 1. ove sužbene zabeleške ), nalazilo i više dokumenata, dopisa i službenih zabeleški, među kojima i tri ( 3 ) službene zabeleške ovlašćenih lica organa vojne bezbijednosti. U dvema službenim zabeleškama, koje su odvojeno sačinili dvojica ovlašćenih lica vojne bezbijednosti, a čijih se imena sada ne sećam, a čini mi se da su iz Uprave bezbijednosti Generalštaba ( GŠ ), govori se o tome da je Vojni i Državni vrh bio upoznat da će NAT-o bombardovati zgradu RTS, jer da je, pored ostaloga, i Centar za elektronsko izviđanje i protivelektronska dejstva iz Podgorice, „uhvatio i dešifrovao“ delove navodno presretnutih razgovora,prvo – između pilota dva NAT aviona, gde jedan od pilota saopštava drugom – „ … da im je ponovo naređeno da unište RTS i da kreću …“ i , drugo – deo razgovora posade sa NAT-o bazom u Avijanu – „ da su izvršili zadatak“. U trećoj službenoj zabelešci, koju je sačinio pukovnik Uprave bezbijednosti GŠ, koja je opširnija od prve dvije i ispisana je na gotovo dvije strane, nakon analize sadržine prve dvije zabeleške i drugih dokaza, predlaže se – da se do daljnjeg niko ne oslobađa od obaveze čuvanja vojne, službene i državne tajne, jer da bi to škodilo interesima i bezbijednosti zemlje.

5. Znajući da su moji pretpostavljeni već dogovorili sa SCO SMO i Sekretarijatom SMO da se podrže njihovi i predlozi organa bezbijednosti, te da se od mene očekuje da u tom smislu pripremim i nacrt odgovora za potpis načelnika Pravne uprave, a sa ubeđenjem da bi to bilo grubo i čak krivično kažnjivo tumačenje nama dobro poznatih propisa u ovoj oblasti, kao i u drugim predmetima gdje su pokušali da me prisile na nezakonito postupanje u radu, sačinio sam dvije ( 2 ) službene zabjeleške. Obje sam uradio i šefovima predao 09. avgusta 2001. godine, sa svim spisima predmeta.

U prvoj – opširno i detaljno, prikazao sam relevantno činjenično stanje, naglašavajući sadržinu dopisa i dokumenata u predmetu, naročito triju službenih zabeleški organa bezbijednosti, a u drugoj – nakon kratke analize relevantnih odredbi važećih propisa u ovoj oblasti, predložio sam da se svi mogući svjedoci oslobode od obaveze čuvanja tajne, ukoliko uopšte i postoji bilo kakva tajna, kao i da se opomenu na obavezu odazivanja sudskim pozivima. Uz sve ovo, šefovima sam predočio i da će biti lično odgovorni ukoliko ponovo, kao i desetine puta ranije, dopuste organima bezbijednosti i drugima u Vojsci i SMO da skrivaju dokaze o učinjenim zločinima i teškim krivičnim djelima.

5.1. Bili su ljuti i iz njih je proključala pakost i bijes. Ponovo, po ko zna koji put, rekli su mi – “…sve će nas uništiti ako ne napišemo kako su od nas tražili“.Rekao sam – „ Nemojte da brukate pravnu službu, odnosno strku, čak i ako ste sa njima dogovorili. Mi smo pravnici, ne smijemo svjesno i sračunato da kršimo propise i ometamo sudski postupak …“ .

5.2. Pukovnik Cvetković mi je, nakon dugog ubeđivanja, rekao – „Hajde da se izvučemo kao u slučaju Miroslava Vukelića, u našem predmetu 209/2001. Uputićemo ove tvoje dvije službene zabeleške kao mišljenje i predloge Pravne uprave“. Bez želje da ga začikavam ili ljutim, odgovorio sam mu : „Nije lijepo da se i Vi krijete iza mene. Ipak Vi, iako samo zastupate načelnika Ignjatovića, morate biti hrabriji od njega. Kad- tad neko će morati da odgovara i bude kažnjen za sve što je učinjeno da bi se prikrile okolnosti ranjavanja vojnika Miroslava Vukelića“.

5.3. Pukovnik Cvetković je sa G-đom Milinom Petković-Nenadović, kao bez glave i duše, cijeli dan trčkarao u Sekretarijat SMO, SCO SMO i Odjeljenje bezbijednosti SMO. Nakon svih njihovih paklenih muka, naredio mi je, vojnički i osorno –„ Đoroviću, pripremi mi nacrt za potpis, pa ću ja odlučiti“.

5.4. Po tom naređenju, pripremio sam Nacrt odgovora, u Delovodstvu Pravne uprave SMO, evidentiran kao Pov. br. 406 -2/01 od 10. avgusta 2001. godine, i samo to je moja verzija Nacrta.

Pukovnik Cvetković je ponovo nekuda bezglavo trčkarao i očigledno se mnogo mučio, a onda je u tome, mome nacrtu, izostavio sledeće delove teksta: „ … smatramo da u konkretnom krivično-pravnom predmetu nema pravnih smetnji da se sva lica koja sud želi da sasluša kao svedoke u krivičnom postupku, oslobode od obaveze čuvanja tajne. Takođe, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i potrebu da se svim dokaznim sredstvima, pa i saslušanjem svjdoka, otkrije i utvrdi puna materijalna istina o toku i okolnostima događaja te postupanju okrivljenih, smatramo da u konkretnom slučaju postoji javni interes koji u smislu stava 3. člana 38. Zakona o Vojsci Jugoslavije, zahtijeva da se svi svjdeoci oslobode od obaveze čuvanja tajne“.

5.5. Izostavljeni dio teksta pukovnik Cvetković je zamijenio nemuštim i nesuvislim stavom kojim se anulira smisao navedene zakonske odredbe, i, na kukavički i veoma providan i bezočan način, zapravo izbjegao davanje jasnog i logičnog mišljenja i predloga.To je Cvetkovićeva verzija koju je on sačinio sa organima bezbijednosti i SCO SMO i Sekretarijatom SMO.

Gnušajući se bestidnosti i bezakonja, rekao sam mu da će se jednog dana postidjeti zbog ovog nepočinstva i brukanja pravne struke i službe, te ga zamolio da se skinu moji inicijali sa toga nacrta.On je to u besu i obećao, ali je kasnije, ponovo izvršio preinaku u već preinačenom Nacrtu, i tako praktično sačinio svoju novu ( drugu ) verziju.

U toj verziji je ostavio / vratio / moje inicijale, te mi je tako podvalio, odredivši me ( i pored upozorenja da to ne čini ) kao autora njegovog besprizornog bezakonja i kukavičluka u primjeni jasne i nama dobro poznate zakonske odredbe.

Tu je verziju potpisao kao zastupnik načelnika ( koji se i ovaj put sakrio da ne naljuti službu ) i dostavio je SCO SMO, kao Akt Pravne uprave SMO, Pov. broj 466- 2/01 od 10. avgusta 2001. godine.

6. Budući da se, istina posredno, ipak radi o rasvetljavanju pogibije 16 mladih ljudi, u okolnostima koje ukazuju, ne samo meni nego čak i mojim šefovima, da su ovi mladi ljudi zapravo planirano i sračunato žrtvovani u propagandnom nadmetanju sa NAT-o alijansom, odredili smo da se ovaj predmet čuva trajno.

7. Držeći da se radi o značajnom predmetu, te da je u njemu sadržano više dokaza o zločinima režima i Vojnog vrha, te znajući da tajne službe preko svojih saradnika uništavaju sve dokaze o njihovim zločincima i zločinima, po jedan primjerak svih pet službenih zabeleški / službinih tri i mojih dve /, ostavio sam i u Predmet Pravne uprave SMO , Pov. broj 209/2001, a nakon više puta ponovljenih prijetnji od strane organa vojne bezbijednosti, radi sopstvene zaštite, po jedan primjerak svih pet službenih zabeleški, dao sam Dr Miladinu Papiću, bivšem Vrhovnom vojnom tužiocu, a mome tadašnjem braniocu / po službenoj dužnosti / u montiranim postupcima pred vojnim sudom u Nišu. Dr. Papić mi je rekao da ih je, dana 02. septembra 2002. godine, uz druge brojne dokaze, dostavio Kabinetu Saveznog ministra za odbranu, odnosno pukovnicima Karanfilovu i Jovanoviću, za koje je napomenuo da misli da rade u vojnoj bezbednosti ili policiji.Ja i ne sumnjam da je Dr Papić tako zaista učinio, kao što dobro znam da ih je od mene i uzeo da bi ih njima predao i na taj način pokušali da me ucjenjuju i zastrašuju da ne svjedočim u Hagu.

8. O uništavanju dokaza u vezi sa bombardovanjem RTS, u kontekstu uništavanja, falsifikovanja i skrivanja i drugih ( više od 17.000 ) dokumenata – dokaza, o učinjenim ratnim zločinima i drugim teškim krivičnim delima, ja sam svjedočio i pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju / od 13. do 15. marta 2007. godine /.

9. O ovome sam, dana 05. oktobra 2007, godine, i pored njegovog arogantnog i pretećeg držanja, koliko mi je dopustio, govorio i ministru odbrane, G-dinu Šutanovcu, u njegovom kabinetu, pri službenom razgovoru / koji je on više puta zakazivao, telefonskim pozivanjem preko izvjesnog pukovnika Bjelice iz njegovog Kabineta /, a u prisustvu G-đe Žanke Stojanović, te G-dina Bojičić Miroslava i G-dina Dragana Radulovića,koji je, valjda iz ministrovog kabineta.

10. O svom radu i držanju u Predmetu Pravne uprave SMO, Pov. broj 466/2001, kao i u bilo kojem drugom predmetu, spreman sam da svjedočim i kazujem i pred organima pravosuđa i drugim nadležnim organima R Srbije.

U Beogradu,

05. oktobra 2007. godine Đorović Golubov Lakić, potpukovnik

 
Peščanik.net, 17.04.2009.