Početkom aprila, odlukom Vlade Srbije formiran je Savet za odnose sa Evropskim sudom za ljudska prava koji bi narednih pet godina trebalo da „prati odnose sa Evropskim sudom i nadležnim organima Republike Srbije, daje predloge i mišljenja, kao i stručna obrazloženja u vezi sa tim”. Savet čini 11 članova a predsedava mu dr Slavoljub Carić.

Krajem meseca održana je i prva sednica Saveta na kojoj je usvojen poslovnik o radu, u kojem između ostalog stoji da su sednice Saveta javne. Sutradan je saopštenjem Ministarstva pravde javnost informisana da je Savet osnovan, bez pojašnjenja kome će se davati predlozi i o čemu će se uopšte misliti.

Istini za volju, državi gori pod nogama. Za manje od dve nedelje, 15. maja, pred Velikim većem Suda u Strazburu naći će se slučaj sastavljen od tridesetak zasebnih pritužbi rezervista aktiviranih 1999. godine u vreme NATO bombardovanja koji su državu tužili zbog diskriminacije pri isplati ratnih dnevnica. Svojevremeno je, naime, država popustila pod pritiskom bolje organizovanih grupa koje su godinama zahtevale ono što im po zakonu pripada. Pod izgovorom pomoći rezervistima iz nerazvijenih opština – Kuršumlija, Blace, Bojnik, Lebane, Žitorađa, Doljevac i Prokuplje – isplaćeno je oko dve milijarde dinara, oko 200.000 dinara po osobi iz grupe od oko 10.000 rezervista. Procenjuje se da je 1999. bilo aktivirano deset puta više ljudi a gotovo da nema sumnje da će Strazbur presuditi u njihovu korist.

Dva meseca kasnije, 10. jula, Veliko veće odlučivaće o presudi po pritužbi grupe tzv. starih deviznih štediša iz BiH protiv većine bivših jugoslovenskih republika, a po kojoj je Srbija dužna da isplati 84 miliona evra.

Nedavna presuda u korist majke čija je novorođena beba pre trideset godina zvanično proglašena mrtvom bez ikakvog dokumentovanog traga, pokrenula je novu lavinu od oko stotinu pritužbi Strazburu po sličnoj osnovi. Sa svoje strane, Evropski sud je naložio Srbiji da obezbedi roditeljima adekvatne naknade zbog proceduralnih propusta a procenjuje se da sličnih slučajeva ima oko 3.000. Sumnje roditelja da su im deca iz porodilišta prodata trgovcima ljudima zasad ostaju neistražene, ali bar se više neće prikrivati zbog lošeg uticaja na „pravni i politički imidž države”.

O tome da je „praćenje odnosa” sa Sudom u Strazburu urgentna stvar za državu koja čezne za članstvom u Evropskoj uniji, jasno je već iz statistike Suda: među članicama Saveta Evrope Srbija je na visokom petom mestu po ukupnom broju pritužbi građana protiv svoje države – iza Moldavije, Ukrajine, Rusije, Turske – no ukoliko se računica izvede „po glavi stanovnika“, Srbija sa po jednom pritužbom za kršenje ljudskih prava na svakih 727 građana, izbija na ubedljivo prvo mesto.

Prema procenama pravnika, ukoliko bi se bavio isključivo pritužbama dosad prispelim iz Srbije, Sud bi imao posla narednih sedam godina.

Devet godina pošto je Srbija postala članica Saveta Evrope, ratifikovala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i stavila se pod jurisdikciju Evropskog suda za ljudska prava, najviša instanca pravne zaštite na tlu Evrope zatrpana je predstavkama i pritužbama građana Srbije. Prema podacima ovog Suda, do kraja 2012. godine nakupilo ih se oko deset hiljada.

Više od polovine podnetih apelacija nikada ni ne stigne do sudskog razmatranja, usled različitih proceduralnih propusta ili puke neosnovanosti slučaja – ali je prilično jasan pokazatelj nepoverenja građana u srpsko pravosuđe. Da se nepoverenje temelji na razumnoj proceni, govori broj pritužbi koje su prihvaćene i čekaju svoj red u Strazburu, a koji se meri hiljadama. Od onih sedamdesetak o kojima je odluka doneta do kraja 2012. godine, u 63 slučaja presuđeno je u korist građana, odnosno protiv države. Izraženo u čvrstoj valuti, to je državnu kasu do sada koštalo oko 400 hiljada evra. Apelacije o kojima će se odlučivati narednih meseci mogle bi podići cenu sistemske nepravde za više desetina miliona evra.

Nacionalno svesna javnost ispravno je zaključila da pored „prisutnog ekonomskog momenta”, slučajevi u Strazburu stvaraju i „loš pravni i politički imidž države”. Izostao je momenat vezan za poredak države utemeljen na pravu, efikasnom i pravičnom pravosuđu, poštovanju ljudskih prava – pitanja koja će se jednog dana razmatrati u okviru Poglavlja 23, ukoliko pristupni pregovori ikada započnu. Pritužbe građana Sudu u Strazburu, međutim, govore upravo o tome.

U gotovo polovini slučajeva o kojima se odlučivalo reč je o povredi prava na pravično suđenje, od čega se najveći broj odnosi na pravo na presudu u razumnom roku. Decenijsko razvlačenje postupaka sa svoje strane nužno povlači kršenje drugih ljudskih prava, često onih vezanih za pravo na život, pravo na imovinu ili zaštitu od diskriminacije, a koja su bila i osnovni povod za pokretanje postupka pred domaćim sudom.

Nije zanemariv ni broj presuda zbog kršenja prava na slobodu govora. Domaće presude protiv novinara i medija po pravilu će u Strazburu dobiti drugačiji epilog.

Šef novoformiranog Saveta za odnose sa Evropskim sudom za ljudska prava, Slavoljub Carić, inače od 2006. godine pravni zastupnik Srbije u svakom od izgubljenih slučajeva, dobro poznaje rezultate u Strazburu, kao i strategije odbrane za koju se država najčešće opredeljuje, a koju uglavnom odlikuju arogancija, nemar i relativizacija obaveza prema sopstvenim građanima. Zabeleženi su i slučajevi lažnog svedočenja kao i vansudskih nagodbi koje su otvorile put novoj seriji pritužbi zbog diskriminacije. Dok pravnici gunđaju o Srbima koji „vole da se tužakaju”, nepovoljan skor državni mediji sa svoje strane prikazuju kao oblik ničim izazvanog pritiska neprijateljske Evrope ilustrujući zle namere primerom HIV pozitivne osobe koja je dobila proces protiv Srbije ili kosovskim Srbima koji nemaju pristup Strazburu.

Pravosuđe Srbije u permanentnoj tranziciji, zaključno sa poslednjom „reformom reforme” u režiji nove administracije Naprednjaka i Socijalista, novim ešalonom državnih sekretara i savetnika regrutovanih iz patriotskih pravnih krugova, ne ostavlja puno prostora za optimizam. Koliko je poznato, nijedan sudija odgovoran za nepravdu izvršenu nad građanima Srbije nikada nije snosio nikakve konsekvence. Povratak sudija koji su u poslednjoj reformi ostali bez posla, među kojima ima i onih protiv kojih su donete pravosnažne presude, policajci skloni torturi, tužilaštva osetljiva na političke pritiske, jasno ukazuju da je čitav pravni sistem koji je uzrokovao rast pritužbi iz Srbije od 300% u poslednje tri godine ostao isti.

Objektivna istraga činjenica i efikasno i nepristrasno suđenje temelji su pravne države. Poglavlje koje Srbija namerava da zatvori uz pomoć Saveta za odnose sa Evropskim sudom za ljudska prava biće vrlo zanimljivo štivo.

 
Peščanik.net, 02.05.2013.

Srodni link:

TEMA – SRBIJA U STRAZBURU