Artist Ludo, Nature's Revenge, Paris http://goo.gl/1BDcSdStalno raste broj onih – u širokom luku od Vesne Pusić do Florence Hartmann – koji tvrde da je Vojislav Šešelj luđak, pa on to po svemu sudeći i jeste. Ali, ima tu jedna nevolja. Šešelj je najtočnije dijagnosticirao zašto je i kako došlo do šešeljomanije koja već danima trese kao najteža groznica Hrvatsku. Ja sam bacio udicu, poručio je hrvatskim političarima najvišeg ranga kojima ne prestaje silaziti s usta, i vi ste je progutali, sami ste si krivi. I što sada? Ako se jedan luđak ovako poigrava s A reprezentacijom hrvatske državne i stranačke politike, zar nije logično zaključiti da je i Hrvatska zapala u neku fazu, neću stupnjevati koliku, političkog ludila?!

Kada ovo kažem ne mislim da je trebalo prešutjeti to što je jedan neosuđeni ratni zločinac odlukom pravno uvelike bankrotiranog Haškog suda pušten iz zatvora, pa još slobodno slaže prijetnje zbog kojih je i završio na tom Sudu. Nije trebalo. Ali, način na koji je o tome progovoreno gotovo da izaziva čežnju za dobrom starom “hrvatskom šutnjom”, jer su Šešelj i Srbija napadnuti kao nekakvo unilateralno zlo, iščupano iz konteksta koji je obilježio devedesete godine, a uvelike obilježava i ove koje upravo teku. Jasno je, naime, da iza velike halabuke koja se digla protiv standardno mahnitog četničkog vojvode vrlo često, najčešće, stoji lažna zabrinutost.

Tvrdi hrvatski nacionalisti, njegovi parnjaci s ove strane Dunava, zapravo likuju što se Vojo vratio, a nije previše mrsko ni onima mekšima, poput Josipovića i Milanovića, koji se mogu u bogomdanom, predizbornom trenutku na Šešelju junačiti svojim osporavanim domoljubljem.

Ovo s likovanjem jedva da treba objašnjavati. Srpski i hrvatski nacionalizam uvijek su se hranili jedan drugim, pa ih se u određenim trenucima, posebno kada su sinhronizirano kidisali na treće, i nije moglo, niti se i sada može, promatrati odvojeno, nego kao združeni srpsko-hrvatski nacionalizam. To je najbolje ilustrirano na naslovnici prošlotjednog broja tjednika Novosti, gdje uvijek inspirirani i izazovni Alem Ćurin crta jednog uz drugog Šešelja i Mirka Norca i pored obojice stavlja po jedan stripovski “oblačić”.

U prvome Šešelj kaže Norcu: “Vojvodo, a da se ti nekako izvučeš iz te tvoje privatnosti”, a u drugom Norac odgovara spremno da ne može spremnije: “I ja se nešto mislin, vojvodo”. Priznajem, ovo može izgledati kao da se izjednačavaju krivica hrvatske i srpske strane za zločine devedesetih, ali neka izgleda, jer tako zbilja i jeste, iako na način koji će malo oštetiti hrvatsku stranu, ali malo i srpsku. Tako je Haški sud matematički precizno evidentirao da je dvije trećine ukupnih zločina u jugoslavenskim ratovima počinjeno sa srpske strane, ali također stoji da je hrvatska strana taj kvantitativni manjak spremno nadoknađivala viškom u “kvaliteti” zločina. Čak i najzagriženiji i najglasniji hrvatski zagovornici tvrdnje da se “ne smije izjednačavati žrtvu i agresora”, morali bi, ali naravno neće, zaustaviti lučenje žučne žlijezde nad sljedećom činjenicom.

To je da je ovdje nominalna žrtva Norac, a Šešelj agresor, ali da je “naš” vojvoda zapovijedao i osobno sudjelovao u likvidacijama civila, uključujući žene, za što nije terećen čak ni tako notorni zlotvor kakav je četnički vojvoda. I što biva? Je li to naišlo, makar i u obliku površne samorefleksije, ikakvog mjesta u sadašnjim povikama iz Zagreba na srbijansku državnu vlast i na Sud u Haagu. Nije baš ni milimetra. Umjesto toga, gledali smo ovakav scenarij. Najprije je Vesna Pusić u reagiranju na huškačke i revanšističke istupe Šešelja po povratku u Beograd izjavila žaljenje srbijanskim vlastima što se moraju suočiti s neprihvatljivom odlukom Haaga da pusti tog luđaka na slobodu. I to je trebala biti optimalna mjera hrvatskog službenog reagiranja na ove događaje. Ali, vraga, nije. Poslije toga je predsjednik minijaturne proustaške, a to u osnovi znači šešeljolike stranke HSP-a, Danijel Srb, tražio slanje hrvatskih oružanih snaga na granicu sa Srbijom. I lanac događaja počeo se vrtjeti u suprotnom pravcu koji i danas gledamo.

Taj beznačajni Srb odjednom je postao toliko važan da su se glavna vladajuća i glavna opozicijska stranka, SDP i HDZ, počeli utrkivati, gotovo lomeći same sebi noge, tko je brže i energičnije reagirao na istupanja i dalje lajavog, ali sada ipak bezopasnog Šešelja. Kako nitko nije htio priznati poraz, dogodilo se čudo božje da su se prvi put poslije tko zna koliko godina dvije stranke suglasile oko donošenja posebne saborske deklaracije. Njom se osuđuju, redom, Šešelj, srbijanske vlasti i Haag, iako su dosad takve deklaracije bile rezervirane samo za teme najvišeg kao što je ulazak Hrvatske u Evropsku uniju. Još gore, ovim je obesmišljena i pretvorena u prah jedna druga deklaracija, kojom se Hrvatska obavezuje da neće blokirati ulazak Srbije u EU, jer ministar pravosuđa Orsat Miljenić već otvoreno govori da ipak hoće, a nije daleko od toga ni predsjednik Josipović.

Ukratko, zbog Šešelja je poveden neobjavljeni diplomatski rat Srbiji, mada je baš Hrvatska puno više od nje i svih ostalih u regiji patentirala oduševljeno solidariziranje s “našim” ratnim zločincima koji su se našli na udaru Haškog, pa čak i hrvatskih sudova. Tako je bilo s Mirkom Norcem, s Tihomirom Blaškićem, Jankom Bobetkom, Gotovinom i Markačem, Glavašem, tako je, najfriškiji primjer, bilo i s Darijom Kordićem, kojeg je uspaljena popadija visokog, biskupskog ranga čak proglasila moralnom vertikalom ove ne zna se da li katoličkije ili moralno sakatije zemlje. Naravno, vidjevši s čim imaju posla, u Beogradu su lako poantirali. Ivica Dačić izjavio je da nema ni najmanju potrebu polemizirati s onima koji nisu u stanju sačuvati ni deset ćirilićnih ploča, i tako konformno premostio činjenicu da se Srbija jednako ignorantski, ili ajde poluignorantski, odnosi prema srpskim zločinima koliko i Hrvatska prema hrvatskim.

I tako je ova priča otišla prema jedino mogućem epilogu. Na spomenute svetogrdne vertikalizacije hrvatskih ratnih zločina, nisu zucnuli slovom ni Miljenić ni Josipović ni bilo tko drugi, pa mu Šešelj dođe nešto kao đavolji ispovjednik koji je od tih nesretnika izvukao grijehe koje ova država i ovaj narod nisu sami htjeli izvući na svjetlo dana. I što je onda saldo svega ovoga? Pa jednostavno to da su ta država i taj narod možda ne sasvim izgubili, ali sigurno teško i nepovratno kompromitirali, pravo da dijele lekcije drugima. Kraj priče.

 
H-alter, 27.11.2014.

Peščanik.net, 01.12.2014.