Vest o seči platana na Bulevaru doživela je neočekivanu medijsku promociju. Registrovano je mnogo. Najviše – reakcija protiv i za, sa botaničkom, kvazi-botaničkom, političkom, a naročito neuverljivo odigranom brižno-političkom argumentacijom. Potom, pročitali smo i čuli tvrdnje da je zapravo reč o genocidu (arboricidu?) nad platanima. Najzad, značajna su zapažanja da građanin, svojim protestom, ipak osvaja javni prostor, doskora rezervisan samo za nad-građane (tzv. javne ličnosti).

Setila sam se tada davno pročitanog eseja Kristofera D. Stouna (Christopher D. Stone), profesora prava na Univerzitetu Južna Kalifornija, čiji je pun naziv Should Trees Have Standing? Towards Legal Rights for Natural Objects. (Da li drveće treba da ima pravnu sposobnost? Ka subjektivnim pravima objekata prirode.) Objavljen je prvi put 1972. godine. Najkraće i sasvim uprošćeno – Stoun kroz istoriju, počev od rimskog prava, prati razvoj pravnog položaja obespravljenih ličnosti, da bi na takvoj perspektivi zasnovao svoju tezu da tzv. objektima prirode treba priznati pravnu sposobnost. Podseća na pravni položaj dece nad kojima je otac imao apsolutno pravo, na pravni položaj žena, posebno udatih, robova, pripadnika manjina, ističući i to da je ne tako davno (1858. godine) američki sud jasno izrekao da  “rob nije ličnost, nego stvar”. Danas svi ovi ranije obespravljeni imaju (ili treba da imaju, tj. retko ko to javno negira) pravni subjektivitet, a time politička, građanska i druga subjektivna prava. Prisetila sam se i jednog svog profesora koji je imao običaj da zapita šta vidimo oko nas. Tačan odgovor je trebalo da glasi: Pravne subjekte i pravne objekte. Pravni subjekti su ljudi, pravni objekti – sve ostalo. Pravni subjekti gospodare pravnim objektima – na primer, imaju ih. Prekretnica u dotadašnjem pojednostavljenom posmatranju sveta očima pravnika pripisuje se Kristoferu Stounu, a mogla bi se pripisati i Aldu Leopoldu, rodonačelniku etike prirode. Valja podsetiti na često osporavanu Leopoldovu misao da je etika, u ekološkom smislu reči, zapravo ograničenje slobode delanja čoveka u borbi za opstanak. To je Stounu poslužilo kao osnova da načini razliku između objekata koji nisu delovi prirode i onih koji jesu, tj. razliku između neživih i živih objekata. Zagovarajući etički odnos čoveka prema prirodi, izneo je niz pravnih argumenata o tome da priroda ima pravnu vrednost po sebi, a ne samo ukoliko služi čoveku – ona ne postoji samo zbog čoveka, već čovek postoji zato što su mu priroda i evolucija u datom prirodnom okruženju to omogućile. Predložio je da se, umesto do tada vladajućeg antropocentričnog koncepta ekološkog prava, u zakonodavstvu, doktrini i sudskom tumačenju razvije ekocentrični koncept. Otuda i njegova teza da prirodi, čiji je simbol u ovom eseju drvo, treba priznati pravni subjektivitet i omogućiti joj efikasnu pravnu zaštitu. Gotovo čitave dve decenije tekla je rasprava o ova dva koncepta i ne može se tvrditi da Stounove teze, ma kako idealistički zvučale, nisu donekle dobile svoju potvrdu u važećem pravu. Brojne države (i Srbija) donele su zakone o zaštiti (dobrobiti) životinja, priznavši im status bar u sivoj zoni između pravnih subjekata i pravnih objekata. Ipak, ekološko pravo je nastavilo da se razvija u okviru antropocentričnog koncepta, a Stoun je tu realnost priznao u svom obnovljenom eseju o pravnoj sposobnosti drveća (1996), da bi nedavno objavio blago rezignirani tekst Is Environmentalism Dead?, 38 Environmental Law 19 (2008), u kome gotovo da priznaje poraz svoje originalne ideje (dopuštajući ipak, opet na osnovu istorijskog pregleda, da stanje mogu popraviti ekološki obrazovani građani, pre nego država).

Zašto je Stounova teza danas važna u Srbiji? Ne samo zbog filozofskog koncepta na kome (treba da) počiva ekološko pravo. Izgleda da se siva zona između pravnih subjekata i pravnih objekata u Srbiji danas proširuje. Isti oni koji su brutalno raselili romska naselja oko Gazele, danas brutalno i bez dovoljnog objašnjenja seku platane na Bulevaru, stavljajući obespravljene pravne subjekte (Rome) i obespravljene pravne objekte (platane) u isti rang sopstvene političke obrade. Naglasak je na brutalnosti, a ne na negiranju potrebe da se nehigijenska naselja uklone i ne na negiranju uklanjanja stabala koja bi dokazano predstavljala izvor opšte opasnosti. Brutalnost je to što je u prošlosti negiralo ljudskom biću pravni subjektivitet, brutalnost je to što je sve oko čoveka svodilo na objekt čovekovog posedovanja. Nova srpska politička brutalnost (NSPB) izjednačuje određene subjekte (koje doživljava kao pravno manje važne) i objekte (koji su, veruje, pravno po sebi bez važnosti), svodeći ih na predmet svoje političke moći, a ova se od uređene političke vlasti razlikuje time što veruje da nije ograničena ničim. Naročito ne pravom.

Peščanik.net, 24.02.2010.

EKOLOGIJA
PLATANI

The following two tabs change content below.
Vesna Rakić Vodinelić, beogradska pravnica, 1975-1998. predaje na državnom pravnom fakultetu u Beogradu, gde kao vanredna profesorka dobija otkaz posle donošenja restriktivnog Zakona o univerzitetu i dolaska Olivera Antića za dekana. Od 1987. članica Svetskog udruženja za procesno pravo. 1998-1999. pravna savetnica Alternativne akademske obrazovne mreže (AAOM). 1999-2001. rukovodi ekspertskom grupom za reformu pravosuđa Crne Gore. Od 2001. direktorka Instituta za uporedno pravo. Od 2002. redovna profesorka Pravnog fakulteta UNION, koji osniva sa nekoliko profesora izbačenih sa državnog fakulteta. Od 2007. članica Komisije Saveta Evrope za borbu protiv rasne diskriminacije i netolerancije. Aktivizam: ljudska prava, nezavisnost pravosuđa. Politički angažman: 1992-2004. Građanski savez Srbije (GSS), 2004-2007. frakcija GSS-a ’11 decembar’, od 2013. bila je predsednica Saveta Nove stranke, a ostavku na taj položaj podnela je u aprilu 2018, zbog neuspeha na beogradskim izborima. Dobitnica nagrade „Osvajanje slobode“ za 2020. godinu.

Latest posts by Vesna Rakić Vodinelić (see all)