„Srezaćemo državne usluge kako bismo podstakli ličnu odgovornost i zahtevali više ličnog zalaganja od svakog pojedinca“. Ovim sada već čuvenim rečima bivši kancelar Nemačke, Gerhard Šreder, pre gotovo 10 godina, tačnije 14. marta 2003. predstavio je u Bundestagu suštinu agende 2010 i Harc zakona. Od tada je nemački izvoz eksplodirao, ali u velikoj meri na teret evropskih konkurenata. Istovremeno su plate dramatično smanjene, što je imalo velike posledice na „društvenu koheziju“. To potvrđuje i poslednji izveštaj nemačke vlade o siromaštvu (barem ona verzija koja nije promenjena na insistiranje FDP-a).

Doduše, Nemačka poseduje razgranatu socijalnu državu i dugu tradiciju socijalne sigurnosti, kojom ne mogu da se pohvale mnoge druge zemlje. Uprkos tome, siromaštvo je u poslednje vreme i kod nas u naglom porastu. Još je 2011. komitet UN-a za ekonomska, socijalna i kulturna prava opomenuo Nemačku zbog ozbiljnih propusta i nedostataka u primeni Socijalnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kritikujući stanje ljudskih prava u Nemačkoj po tri osnove.

Prvo, u vezi sa sistemom socijalnog osiguranja. Izveštaj primećuje ne samo da u Nemačkoj 13% stanovništva živi ispod granice siromaštva, već i da je 1,3 miliona siromašno iako ima posao. Ove brojke govore da je visina socijalne pomoći nedovoljna, uprkos sveobuhvatnom sistemu socijalnog osiguranja. Očigledno da socijalna pomoć ne štiti od siromaštva, čime se ne garantuje kodifikovano međunarodno ljudsko pravo na adekvatan životni standard (član 11. Socijalnog pakta).

Drugo, u izveštaju se oštro kritikuje praksa primoravanja primalaca socijalne pomoći na prihvatanje ponuđenog posla po svaku cenu, što se dovodi u vezu sa zabranom prinudnog rada (član 4. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima; član 2. konvencije međunarodne organizacije rada o zabrani prinudnog rada).

I kao treće, socijalni odbor UN-a naglasio je kao veoma zabrinjavajuću situaciju u vezi sa azilantima. „Oni primaju umanjenu socijalnu pomoć, nemaju neograničen pristup ostalim socijalnim uslugama, tržištu rada i zdravstvenom osiguranju. To se smatra povredom člana 2. Socijalnog pakta, te stoga odbor UN-a od Nemačke pod hitno zahteva da konačno obezbedi adekvatne uslove za osiguranje dostojanstvenog egzistencijalnog minimuma za azilante“. Do sličnih zaključaka došao je i nemački ustavni sud u odluci od jula prošle godine kojom je izjednačio pomoć azilantima sa standardnom visinom socijalne pomoći.[1]

Sve u svemu, nivo pomoći i usluga u Nemačkoj se kritikuje kao nedovoljan. Nemačka vlada ne ispunjava svoje obaveze u pogledu garantovanja ljudskih prava na adekvatan životni standard i na socijalnu sigurnost. Pored odbora UN-a, kritike vladi uputio je i nemački ustavni sud. U svojoj „Harc odluci“ od 9. februara 2010. sud je utvrdio da je država u okvirima svog zadatka zaštite ljudskih prava i ispunjenja funkcija socijalne države dužna da obezbedi materijalne preduslove za dostojanstven život i onima koji ne raspolažu nikakvim dohotkom.[2] Ovo osnovno pravo svakog pojedinca je „neotuđivo, a država snosi obavezu njegove zaštite“.[3]

Danas to očigledno nije slučaj te se postavlja pitanje: koje obaveze i za koga proizilaze iz činjenice da postoji veliki broj onih koji žive u oskudici unutar jednog tako bogatog društva? Ko se oglušuje o svoje obaveze? Da li je reč o obavezama pojedinaca ili države? Da li je oskudica problem pojedinca ili problem celokupnog društva i da li se on može rešiti uz pomoć države?

Istorijski posmatrano, socijalna politika i priznavanje socijalnih prava su sa velikom mukom izvojevani odgovori na dramatične posledice kapitalističke privrede. „Pravo na socijalnu sigurnost“ postalo je sastavni deo Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. UN u članu 25. formulišu „pravo na životni standard koji pojedincu i njegovoj porodici garantuje zdravlje i blagostanje, uključujući hranu, odeću, stan, zdravstvene i sve neophodne socijalne usluge“. Međunarodna organizacija rada proglasila je 2001. ljudsko pravo na socijalnu sigurnost „osnovnim ljudskim pravom i neophodnom pretpostavkom socijalne kohezije“.[4]

Od posebnog značaja jeste i Socijalni pakt o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima, usvojen u UN-u još 1966, a ratifikovan u Nemačkoj davne 1973, čime je dobio status saveznog zakona. Sadržaj Socijalnog pakta, između ostalog, čine i pravo na rad, stanovanje, obrazovanje, hranu i socijalnu sigurnost. Njegov izuzetni značaj ogleda se u tome što se njime konkretizuju prava iz Univerzalne deklaracije, dok se istovremeno kroz obavezujuće opšte komentare (general comments) ona objašnjavaju i tumače, a njihovo poštovanje kontroliše socijalni komitet UN-a.

Pravo na „adekvatni životni standard“ definiše se u „opštim komentarima“ kao stvaranje normalnog slučaja. „Adekvatni životni standard“ bi trebalo da se orijentiše na normalni slučaj, tj. na standard života prema datim okolnostima. Na ovaj način pravo na socijalnu sigurnost obuhvata i pravo na podršku bez diskriminacije, na primer u slučaju niskih ili nedovoljnih prihoda.[5]

Ljudsko pravo na adekvatnu ishranu (right to adequate food) jeste poseban deo „prava na adekvatni životni standard“. „Ono je ostvareno kada svaki čovek, žena ili dete, pojedinačno ili zajedno sa drugima, u svakom trenutku ima fizički i ekonomski pristup adekvatnoj ishrani ili sredstvima za njeno pribavljanje. Pravo na adekvatnu ishranu ne sme se ni u kom slučaju usko tumačiti pojmovima kao što su minimalni nivo kalorija, proteina ili drugih specifičnih hranjivih materija.“[6]

Socijalni odbor UN-a nadgleda poštovanje ovih prava i zahteva pismene izveštaje od zemalja potpisnica. Međutim, to ne sprečava endemsko ignorisanje ovog pakta, koji je do danas ostao prilično nepoznat. Štaviše, onaj ko danas govori o ljudskom pravu na hranu suočava se sa činjenicom da mediji, politika i socijalno-naučna istraživanja siromaštva izbegavaju dovođenje u vezu smanjivanje siromaštva sa obavezama država u pogledu ljudskih prava.

Dok danas „pravo na socijalnu sigurnost“ (ipak) uživa status ljudskog prava, obaveze koje iz njega proizlaze još uvek su nedovoljno prihvaćene. Najčešće je to slučaj kada se govori o siromaštvu, koje se često shvata kao krivica siromašnih, iz čega, za razliku od priznavanja prava samog po sebi, ne proizlaze nikakve obaveze.

Socijalni komitet UN-a je u svom izveštaju o Nemačkoj za 2011, tj. u „naknadnim primedbama“ zaista zabeležio određeni napredak na planu ljudskih prava, ali je isto tako u 26 od 39 paragrafa ukazao na ozbiljne propuste i nedostatke u tako važnim oblastima kao što su obrazovanje, rad, ishrana, zdravlje i socijalna sigurnost.[7] Komitet se između ostalog bavio i sledećim pitanjima: zašto toliko dece nema školsku užinu? Kako vlada reaguje na činjenicu da sve više ljudi ne može da živi od posla sa punim radnim vremenom? I ko određuje koji je posao „prihvatljiv“ za primaoce Harca IV? Međutim, politika je odlučno odbacila ove optužbe. „Izveštaj UN-a se ne zasniva na naučno potkrepljenim kriterijumima i standardima i ne sadrži naučne činjenice“. Posebno karakteristični jesu zaključci koje je nemačka vlada izvukla iz ovog izveštaja: „Država ipak ne može svime da upravlja. Svi građani i građanke su dužni da preuzmu odgovornost; roditelji za svoju decu, đaci za svoje ocene, nezaposleni za pronalaženje posla, i svi su dužni da se međusobno ophode sa poštovanjem i tolerancijom“.[8] Nemačka vlada se ne distancira samo od kritike zbog nedostataka u zaštiti ljudskih prava, ona jasno stavlja do znanja da borba protiv siromaštva ne spada u nadležnost države, već je to odgovornost svakog pojedinca.

To ide ruku pod ruku sa različitim definicijama siromaštva, iz kojih opet proizlaze različita rešenja za njegovo smanjivanje. Ko siromaštvo posmatra kao rezultat posebnih ekonomskih okolnosti, taj rešenje vidi samo u ekonomskom rastu. Ko, sa druge strane, siromaštvo tumači „pojedinačnim slučajevima“, taj izlaz iz njega traži „podsticanjem“ i „zahtevanjem“ od siromašnih, što je karakteristika Harc zakona koji siromaštvo smatraju krivicom siromašnih, iako oni ne mogu sami da se iz njega izvuku.

Ali onaj ko posmatra siromaštvo iz perspektive ljudskih prava, za njega siromašni nisu samo ljudi sa potrebama, već su pre svega građani i građanke kojima su uskraćena socijalna i ekonomska ljudska prava.[9]

Ljudska prava su obaveza države, i to obaveza da se eliminisanje siromaštva odvoji od kategorija milosrđa i dobročinstva i da se formuliše kao pravo onih njime pogođenima. Milosrdno delovanje apeluje na humanost, ali pravda se tiče poštovanja ljudskih prava. Ljudska prava nas ne ovlašćuju samo u odnosu na ekonomski, politički i socijalni sistem, već konstituišu i standard za ocenu državnih institucija, tj. da li su one u stanju da daju doprinos ostvarenju ljudskih prava. Kada je u pitanju zadatak obezbeđivanja ljudskih prava na hranu i socijalnu sigurnost, neophodan je ne samo o individualni, već i društveni angažman.

Ako je suština ljudskih prava identifikovanje države kao prvog adresanta kada je reč o njihovoj zaštiti i primeni, onda se postavlja pitanje koje su to konkretne obaveze države.

Socijalni pakt ovde pravi razliku između tri nivoa odgovornosti države: obaveza poštovanja, obaveza zaštite i obaveza ostvarivanja.([10] Svaki od ova tri nivoa odgovornosti poseduje drugačiji sadržaj, ali država u svakome od njih ima određene obaveze. Ona poštuje pravo na socijalnu sigurnost kada svim članovima društva obezbeđuje jednak pristup socijalnim pravima; ona ih štiti ukoliko sprečava treća lica u uskraćivanju ovih prava; i na kraju, ostvaruje ih donošenjem mera kojima se realizuje pravo na socijalnu sigurnost.

Što se tiče prava na hranu, ove tri obaveze se u „opštim primedbama“ na Socijalni pakt još više diferenciraju: država nema samo obavezu da vodi računa o dostupnosti adekvatne ishrane, već mora „aktivno delovati… kako bi ljudima olakšala pristup i korišćenje resursa i sredstava za obezbeđivanje egzistencije“. Kada je reč o ovom pravu, obaveza ostvarivanja ne sastoji se samo u obezbeđivanju hrane u slučaju nužde, već, pre svega, u „garantovanju dostupnosti minimuma osnovnih životnih namirnica“.

U članu 28. Univerzalne deklaracije se navodi „da svako ima pravo na socijalni i međunarodni poredak u kome se mogu ostvariti prava proklamovana u ovoj deklaraciji“. Ovaj član ukazuje na to da je država kroz odgovarajući politički, socijalni i ekonomski poredak garant ljudskih prava.[11] Društvene i političke institucije moraju stoga da ispune svoje troslojne odgovornosti, dok se „obaveze“ pojedinačnih aktera sastoje upravo u vršenju pritiska kroz civilno društvo kako bi država stvorila institucije koje će štititi ljudska prava i obezbediti njihovo efikasno funkcionisanje.

Oskudevanje u životnim namirnicama ni u kom slučaju ne predstavlja običan individualni humanitarni problem; ono je dokaz nepravednog poretka koji mora da se popravi.

Zadatak država je zaštita građana od posledica nepravednog poretka koji sistematski prouzrokuje oskudicu usred obilja. Nemačka je bez ikakve sumnje strukturno i ekonomski u stanju da u velikoj meri smanji siromaštvo i oskudicu. Ali budući da država ovo još uvek ne čini, njen zadatak preuzimaju drugi organi i institucije.

Ovde je od izuzetne važnosti da obratimo pažnju na Tafel pokret (neka vrsta narodnih kuhinja), u kome danas učestvuje preko 50.000 pretežno dobrovoljaca koji preko svojih organizacija obezbeđuju hranu, koju doniraju supermarketi i pekare, za 1,5 milion ljudi iz cele Nemačke. Tafel pokret je masovni socijalni pokret koji se zbog sve veće oskudice primalaca pomoći oseća pozvanim da deluje. Posle donošenje Harc zakona došlo je do prave eksplozije u osnivanju tafel organizacija.

Tafel pokret s pravom uživa podršku javnosti. On takođe predstavlja reakciju građana na državno prouzrokovanu oskudicu. Međutim, ovaj građanski angažman nije neproblematičan, kako se to na prvi pogled čini.[12] Pokrajinska vlada Rajnland-Falza u svom izveštaju o siromaštvu komentariše: „Nastanak tafela potkopava percepciju o socijalnoj državi“.[13]  Ali nisu sami „tafeli“ problematični, već je to politički, socijalni i ekonomski državni poredak, čiji su oni izraz. Oskudica nije problem manjka, ona je strukturni problem i dokaz nepravednog ekonomskog i socijalnog poretka koji ignoriše ljudska prava. Ono što država duguje siromašnima nije indvidualna pomoć, već je to državna zaštita od posledica nepravednog ekonomskog i socijalnog poretka koji stvara oskudicu u obilju.

Naravno da je nesporna ljudska obaveza pružiti pomoć onima koji nemaju. Ali neimaština u Nemačkoj nije posledica manjka. Tafeli su više izraz sistemskog gomilanja viškova hrane, koja se kasnije daje u humanitarne svrhe.[14] Društvo obilja je egzistencijalna osnova tafela, ili drugačije rečeno: bez viškova, nema ni tafela.

Kada tafeli pozivaju da se viškovi hrane podele, umesto da se uništavaju, oni time nastupaju portiv izobilja koje omogućava njihovu egzistenciju. Ali problem je u tome što oni ovim interpretiraju sistemski proizvedene viškove kao puki „problem reciklaže“, s tim da siromašni imaju pravo na svoj deo.[15] Međutim, nikako se ne može razdvojiti „društvo bacanja“ i izopštavanje ljudi koji žive u oskudici. Tafeli ni na koji način ne problematizuju sistemski prozveden problem viškova, ali ga zato dodatno pojačavaju. Država dopuštanjem postojanja narodnih kuhinja i ohrabrivanjem njihovog otvaranja samo izbegava svoju odgovornost, tj. garantovanje ljudskog prava na hranu. „Dužnost civilnog društva“ nije podela viškova hrane onima koji zbog neogovornog ponašanja države žive u oskudici, već je to stvaranje državnog i društvenog poretka koji poštuje, štiti i ispunjava ljudsko pravo na socijalnu sigurnost i adekvatnu ishranu.

U ovom kontekstu razumljiva je i odluka crkvenih organizacija poput MISEREOR-a i „Hleba za svet“ (Brot für die Welt), kao i FIAN-a, nevladine organizacije koja se zalaže za ljudsko pravo na hranu, a koje deluju u siromašnim zemljama juga, da redovno odbijaju sve donacije u hrani (izuzev u hitnim slučajevima i katastrofama). Na vrhuncu gladi u istočnoj Africi tokom 2011. evropski i afrički pisci su nas ponovo podsetili na ovo ljudsko pravo, napisavši zajednički poziv u kome su naglasili pravni karakter pomoći: „Gladni imaju pravo da ih priznaju kao građane i građanke ovog sveta. Oni poput drugih ljudi imaju prava kojima pripada i pravo na hranu prema članu 25. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Pomoć u nuždi i strukturne promene za eliminisanje uzroka gladi nisu akt dobre volje, već međunarodno obavezujuće pravo.“[16]

Ovo je razlog zbog koga bi crkvenim humanitarnim organizacijama u Nemačkoj poput Karitasa i Đakonije trebalo postaviti ključno pitanje: zašto i oni ne dele mišljenje svojih partnerskih organizacija? Politika zna da ceni anganžman građana koji je lišava odgovornosti, ali iz perspektive ljudskih prava stvari izgledaju drugačije, jer se iz nje prepoznaje povreda ljudskog prava na adekvatnu ishranu za čiji zaštitu je odgovorna država. Upravo ovu političku odgovornost ne prepoznaje angažman građana pri pružanju individualne pomoći.

„Opšte primedbe“ iz 2009. stavljaju jasno do znanja da države moraju da usvoje mere kojima se „na održiv način obezbeđuje dostupnost životnih namirnica bez istovremenog ugrožavanja uživanja drugih ljudskih prava“. Iz ugla ljudskih prava Nemačka vlada ne obezbeđuje pravo na adekvatnu ishranu.

Narodne kuhinje možda mogu da učine tešku situaciju nekog pojedinca donekle podnošljivom, ali je istovremeno čine besperspektivnom i lišenom svakog prava. One time proizvode i stabilizuju upravo one društvene i političke odnose koje bi ljudska i osnovna prava trebalo da poprave. Istraživanja pokazuju da se korisnici narodnih kuhinja osećaju stigmatizovano i poniženo. Umesto autonomnih subjekata sa pravom na adekvatnu socijalnu sigurnost i hranu, od njih su stvoreni primaoci pomoći koji zavise od milosrđa drugih.[17]

Iako ih socijalni komitet UN-a posebno ne tematizuje, njegova kritika se ipak odnosi i na narodne kuhinje. Narodne kuhinje pružaju individualnu pomoć u oblastima gde bi trebalo da reaguje država. Na ovaj način državna odgovornost postaje nevidljiva, što dovodi do toga da socijalna prava na adekvatnu ishranu korisnika narodnih kuhinja postepeno isčezavaju, dok se oni sada pojavljuju kao primaoci, dakle kao objekti zavisni od milosrđa dobrostojećih. Zbog toga narodne kuhinje ne predstavljaju doprinos prevazilaženju ovog izuzetno problematičnog stanja, već su štaviše simptom njegovog daljeg ustaljivanja.

Narodne kuhinje su naposletku izraz postdemokratski zamišljenje socijalne države, u kojoj se sva njena dostignuća, a posebno na pravu zasnovana borba protiv siromaštva, sve više obesmišljavaju i prevode (vraćaju) u neku formu brige svakog za sebe. Na ovaj način postdemokratska socijalna država svoje dosadašnje obaveze prepušta privatnim humanitarnim organizacijama. Međutim, usluge privatnih inicijativa su uvek nižeg kvaliteta od dostignutog nivoa usluga socijalnih država i ni na koji način ne konstituišu osnov garancije univerzalnih prava. Na ovaj način narodne kuhinje samo doprinose povratku u odnose pre postojanja socijalne države.

Time što se od doduše siromašnih, ali pravima snabdevenih građana, stvaraju obični primaoci donacija viškova životnih namirnica, narodne kuhinje pojačavaju pasivni ili čak fatalistički stav. One ljude umiruju, umesto da podrže njihovo nezadovoljstvo, jer su oni, iako siromašni, ipak građani i građanke kojima su ljudska prava uskraćena.

Iako je dosadašnja socijalno-politička diskusija oko Harca IV često izbegavala dovođenje u vezu ovog pitanja sa pitanjem ljudskih prava i obaveza države koje iz njih proističu, prava debata o ljudskim pravima bi morala jasno staviti do znanja da se siromaštvo u Nemačkoj ima smatrati povredom ljudskih prava i da stoga ono predstavlja „krizu ljudskih prava“.[18] Ako se ljudsko pravo na hranu formuliše kao pravo na socijalnu pravdu, onda iz ovog ugla oskudica u društvu obija postaje pravi skandal i dokaz socijalne nepravde, na šta je neophodno stalno ukazivati.

Zaključak: Nemačka je dovoljno bogata kako bi ostvarila ekonomska, socijalna i kulturna ljudska prava. Ona je ratifikovala pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i time mu podarila status saveznog zakona. Nemačka mora da ispuni preuzete obaveze. U najboljem slučaju ona bi mogla pružiti odgovor na pitanje da li je makar u jednoj tako bogatoj zemlji moguće zaštiti jezgro opštih ljudskih prava.

 
Franz Segbers, Blätter, januar 2013.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 12.01.2013.

———–    

  1. Vidi Ustavni sud Nemačke odluka BvL 10/10 i 2/11.
  2. Vidi Ustavni sud Nemačke odluka 1 BvL 1/09, 1 BvL 3/09, 1 BvL 4/09.
  3. Franz Segbers, Armut und die Menschenrechte. Von einer verantwortungsbewussten Brüderlichkeitsethik zum sozialen Grundrecht auf ein soziokulturelles Existenzminimum, in: Peter Dabrock und Siegfried Keil (Hg.), Kreativität verantworten, Neukirchen-Vluyn 2011, S. 279-298.
  4. Citat iz General Comment Nr. 19. The right to social security, article. 9. International Labour Conference, 89th session, Report of the Committee on Social Security, resolutions and conclusions concerning social security, 2001: „basic human right and a fundamental means for creating social cohesion”.
  5. United Nations, Committee on Economics, Social and Cultural Rights, General Comment No. 19. The Right to Social Security, article 9, 2007.
  6. United Nations, Committee on Economics, Social and Cultural Rights, General Comment No. 12. The Right to Social Security, article 11, 1999, S. 6 [Übers. d. Verf.]
  7. Posle saslušanja predstavnika više saveznih ministarstava Nemačke od strane 18-očlanog tela UN-a: UN Wirtschafts- und Sozialrat, Befassung mit Staatenberichten nach den Artikel 16 und 17 des Pakts. Abschließende Bemerkungen des Ausschusses für wirtschaftliche, soziale und kulturelle Rechte, E/C 12/DEU/CO/5.
  8. Frankfurter Rundschau u svom izdanju od 8.7.2012. predstavlja verodostojnu sliku socijalne situacije u Nemačkoj.
  9. Franz Segbers, Hartz IV und die Menschenrechte, in: „Blätter“, 2/2009, S. 102-109; ders., Pflaster auf einer Wunde, die zu groß ist. Tafeln, Sozialkaufhäuser und andere Dienste zwischen Armutslinderung und Armutsüberwindung, in: Johannes Eurich (Hg.), Kirchen aktiv gegen Armut und Ausgrenzung. Theologische Grundlagen und praktische Ansätze für Diakonie und Gemeinde, Stuttgart 2011, S. 475-493.
  10. UN-Committee on Economic, Social and Cultural Rights: General Comment No. 12: The right to adequate food (article 11 of the Covenant), 20th session 1999, UN-doc. E/2000/22, S. 102-110.
  11. Bernhard Emunds, Wirtschaftsethische Bemerkungen zu den Pflichten, die dem Menschenrecht auf Nahrung entsprechen, Bernhard Emunds. Beitrag für die Dokumentation der Jahrestagung 2011 des Deutschen Ethikrats 2011.
  12. Vidi Stefan Selke (Hg.), Kritik der Tafeln in Deutschland. Standortbestimmungen zu einem ambivalenten Phänomen, Wiesbaden 2010, 179-198; ders., Die neue Armenspeisung: Der Boom der Tafel-Bewegung, in: „Blätter“, 1/2009, S. 95-100.
  13. Landesregierung Rheinland-Pfalz, Armut und Reichtum in Rheinland-Pfalz. Armuts- und Reichtumsbericht der Landesregierung 2009/2010, Mainz 2010, S. 347.
  14. Vidi Stephan Lorenz, Tafeln im flexiblen Übergang. Ambivalenzen sozialen und ökologischen Engagements, Bielefeld 2012.
  15. Franz Segbers, Tafeln für Bedürftige, in: Evangelischen Obdachlosenhilfe (Hg.), Arme habt ihr allezeit. Vom Leben obdachloser Menschen in einem wohlhabenden Land, Frankfurt a. M. 2009, S. 89-91.
  16. Medico International, Rechte statt Mitleid für Ostafrika, Pressemitteilung, 24.8.2011.
  17. Caritas in Nordrhein-Westfalen (Hg.), Brauchen wir Tafeln, Suppenküchen und Kleiderkammern? Hilfen zwischen Sozialstaat und Barmherzigkeit, Freiburg 2011.
  18. Caritas in Nordrhein-Westfalen (Hg.), Brauchen wir Tafeln, Suppenküchen und Kleiderkammern? Hilfen zwischen Sozialstaat und Barmherzigkeit, Freiburg 2011.