Radio emisija 20.03.2009, govore: novinar Miša Brkić, Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo, profesor prava Vladimir Vodinelić i asistent na Fakultetu političkih nauka Vladimir Pavićević.

 
Svetlana Lukić: Sinoć je neko video predsednika Tadića kako daje intervju hrvatskoj televiziji, valjda pred dolazak Sanadera u Beograd. Kažu mi da predsednik lepo i odmorno izgleda, što nije čudno, pamet mu ne smeta, pa ne shvata baš najbolje šta mu se u zemlji događa. Ko zna ko mu je navratio ovih dana u kancelariju i rekao mu da je stvar pod kontrolom i da može mirno da spava, za razliku od ostatka čovečanstva.

A država jeste u rasulu, to se vidi golim okom, čim izađete na ulicu. Tamo vas čeka neograničeni broj policajaca koji nekoga od nekoga čuvaju. Efikasni su kada treba asistirati da se nekom čoveku, kao što se to dogodilo pre neki dan, sruši bespravno podignuta kuća. Kada taj čovek ispred buldožera isturi svoju decu, odmah se pojave, kao što je i red, socijalni radnici sa pretnjom da će mu oduzeti decu. Ali kada su se radikali zabarikadirali u zemunskoj opštini, za njih pravna država nije važila. Kako to da Dačićeva policija nije dohvatila nekoga od njih i odvela ga u zatvor ili u Lazu Lazarevića na posmatranje. Ne, sa radikalima se danima pregovara.

U vreme prve Koštuničine vlade naši sagovornici su neprekidno tražili ministra pozitivca iz te stranke; kao, i među njima postoje fini ljudi, pa su svi pominjali Aleksandra Popovića. Kasnije su prestali, jer je pokazao ko je i šta je. Ista stvar se sada dešava sa Dačićem koji, eto, ipak s vremena na vreme izgovori ispravan tekst ili pod pritiskom nevladinih organizacija zabrani fašistički skup. Kao, nije njemu lako sa jastrebovima u svojoj zločinačkoj stranci. Koliko nam je ministar zaista evoluirao od pripadnika zločinačkog udruženja socijalista i julovaca u ministra koji reformiše policiju, vidi se ovih dana. Juče ujutru je usred grada pripadnik ozloglašenih interventnih jedinica ubio jednog mladića jer, navodno, nije hteo da izađe iz kola, pa je onda ipak izašao, ali je slučajno zakačio ruku policajcu, a u ruci je bio otkočen pištolj koji je opalio.

U Leskovcu se danima skuplja po nekoliko stotina bivših i sadašnjih policajaca, koji protestuju zbog hapšenja svoja četiri ratna druga koji su na Kosovu činili stravične ratne zločine. U Leskovcu je u toku lov na policajce koji su svedočili o tome kako su se neke njihove starešine zverski odnosile prema albanskim civilima. To što se događa u Leskovcu je bio pravi test za ministra policije, za tužioca za ratne zločine i za predsednika Tadića. I sva trojica su na tom ispitu pali. Dačić je ponudio svaku pomoć svojim policajcima jer kaže, da je u MUP-ovom interesu da se dokaže njihova nevinost. Time je ministar prejudicirao njihovu nevinost. To je u stvari logično. On i njegov šef Milošević su te ljude poslali na Kosovo sa zadatkom da ga očiste od Albanaca. Svaki bolesnik je dobio šansu da kreativno tumači naredbu Dačićevog tadašnjeg šefa. Njegov današnji šef, ako je to zaista, Tadić, nema šta da nam kaže o ovim događajima. Poražavajuće je i ponašanje ljudi koji su slovili za hrabre i čestite, kao što su specijalni tužilac za ratne zločine i njegov portparol Bruno Vekarić. Oni su izgleda shvatili Dačićevu izrečenu i Tadićevu neizrečenu poruku i prave se kao da se u Leskovcu ništa ne događa. Tužilac Vukčević je bio u Briselu da saošti Oliju Renu da je Srbija postigla punu saradnju sa Haškim sudom i da nesumnjivo postoji politička volja izvršne vlasti da se dovrši posao – tako je rekao.

Zapanjujuća je izjava portparola tužilaštva za ratne zločine povodom hapšenja policajaca, od kojih su neki bili na visokim položajima, za ratne zločine na Kosovu. Vekarić nam se žali kako je teško sprovoditi pravdu kada se oslobađaju ljudi kao što je Ramuš Haradinaj i naglašava da se za vreme borbe sa NATO paktom 99 odsto naših policajaca ponašalo časno braneći interese srpske države. Prvo, kakve veze on ima sa Haradinajem? Ramuša Haradinaja je oslobodio Haški sud i taj sud će snositi odgovornost za svoju odluku. Ako je Vekariću teško da sprovodi pravdu, neka ide kući. Njegov posao svakako nije da hvali 99 odsto časnih policajaca, nego da procesuira onaj jedan procenat zločinaca među njima. Ili neka nam jasno kaže da su u ovoj zemlji suđenja za ratne zločine završena.

Ali o ovome će vam kasnije govoriti Nataša Kandić, a mi ćemo sada da krenemo od nekih tema koje su takođe veoma važne. Znate da je u Beogradu misija Međunarodnog monetarnog fonda. Svi nas uveravaju da ćemo dobiti te 2-3 milijarde evra, međutim, to ste mogli da vidite i na našem sajtu, guverner Jelašić u jednom tekstu za Financial Times, i uopšte taj ugledni list Financial Times piše kako postoje sukobi, odnosno neslaganja u srpskoj vladi kako dalje da se rade reforme u Srbiji. Dinkić nas je obavestio da se zalaže i da se bori kao lav da se našim tajkunima reprogramiraju dugovi. Kad se kaže „tajkuni“ obično se misli na Miškovića, ali da čujemo šta će nam reći Miša Brkić.

Miša Brkić: Vlada Vojislava Koštunice je oterala MMF. MMF se posle dve godine vratio sa istim zahtevima s kojima je otišao: završite ekonomske reforme. Prvo je vlada Vojislava Koštunice na četiri godine zaustavila reforme. A ni ova vlada se ne bavi reformama. Moja teza je – da nije bilo svetske ekonomske krize Srbija bi zbog pogrešnog koncepta tranzicije upala u krizu, pitanje je samo kada. Tako da je za moj ukus MMF neka vrsta spasioca nacije, on je taj koji brani interese građana Srbije i tera državu da se u vremenu krize racionalizuje, pojevtini. 43% bruto domaćeg proizvoda troši država, 530.000 ljudi radi za državu na svim nivoima, od ukupno 1,800.000 zaposlenih. To je neverovatan podatak, nemoguća situacija. Zašto je važan stand by aranžman sa MMF-om? Da bi država mogla da zakuca na vrata Evropske unije, jer su u Briselu rekli –  kad zaključite ugovor sa MMF-om dođite da vam damo pare za budžet. Dakle, mi ćemo dobiti 2 milijarde za ovu godinu, milijardu za iduću, to će biti ulaznica za pregovore sa Evropskom unijom. I sad vlada balansira, traži, i ja mislim da će joj MMF to dozvoliti, da poveća minus na računu države, dakle da troši malo više nego što je bilo planirano prvim budžetom. To je dozvoljeno u krizi, pod uslovom da se vlada obaveže, ako ne javnosti, onda barem MMF-u, da će na kratak rok povećati deficit, a da će na srednji rok taj deficit pretvoriti u suficit. Dakle, ako se Vlada obaveže da to uradi, nama teška vremena tek dolaze. Ni jedne ni druge pare neće osetiti građani, jer su jedne namenjene za devizne rezerve a druge za budžet, ali to su neminovne pretpostavke da zemlja ne bi kolabirala. I one su temelj da vlada započne nezavršene ekonomske reforme, da bismo mogli kad prođe kriza, recimo, da vraćamo kredite. Srbija u ovom trenutku jednu petinu bruto domaćeg proizvoda ostvaruje od izvoza. Ako misli da preživi posle krize, a to znači da vraća kredite i da živimo pristojno, 50% bruto domaćeg proizvoda mora da se ostvaruje u izvozu. Šta mi imamo sada? Ništa.

Svetlana Lukić: Đelić je pre nekoliko dana rekao kako je struktura našeg izvoza ista kao u 15. veku, da imamo problem sa obimom, ali imamo problem i sa strukturom izvoza.

Miša Brkić: Mi stalno pričamo – hrana, izvoz, Rusija može sve da nam potroši. Moguće, kad izvezemo 5 tona jabuka to je vest maltene u vrhu naslovnih strana svih medija, a tih 5 tona jabuka pojede jedna moskovska pijaca za tri dana. Ali ako hoćeš da imaš ozbiljan izvoz hrane moraš ozbiljno da se spremiš. Šta je najmanje ranjivo u ekonomskoj krizi? Hrana. Spuštaš nivoe potreba i na kraju ostaje samo da kupiš hranu da preživiš. To se vidi u svetskim razmerama, proizvođači hrane imaju najmanje problema. Ali, ono što ovih dana vidim u izjavama naših zvaničnika jeste razlika u konceptu. Radovan Jelašić pripada grupi koja stalno kukuriče, govori o neophodnosti reforme države i reforme ekonomskog sistema. S druge strane imamo vladin koncept jačanja države u krizi da bi ona pomagala svima. Sve novine bruje o predlogu da se uvede porez na visoke plate i penzije. Ta vrsta uravnilovke je bespotrebna. Pazi, jedni iz vlade kažu da to MMF predlaže, a drugi – ma nije MMF, to predlažemo mi, ali pričamo da je MMF jer je bolje da narod mrzi MMF nego nas. Mislim da će na kraju taj paket biti usvojen sa sve rebalansom budžeta, krivica će biti prebačena na MMF i onda će javnost opet da kaže – vidi šta nam radi taj zločinac MMF. Mislim da je vlada sve te mere već pripremila, svesna šta mora da uradi, a onda će da kaže – znate, tako smo dogovorili sa MMF-om i moramo toga da se pridržavamo. Više bih voleo da su nam naši političari to otvoreno saopštili, kao što je Obama uradio. Srbiji nedostaje hrabrost da kaže istinu: kriza je, a ovo su naši strateški pravci. Srbiji u stvari fali jedan Zoran Đinđić, baš danas.

Svetlana Lukić: Mlađan Dinkić je rekao da je u tim pregovorima druga tačka po važnosti da država na neki način pomogne refinansiranje dugova velikih privatnih dužnika. Govori se da su privatni vlasnici dužni 15,5 milijardi evra. To jedno vreme nije bila tema, a sad svi čitamo o tim privatnicima, pre svega Miškoviću. Koliko se sećam, bilo je reči da država nema ništa s tim što su se neki privatnici prekomerno zadužili ili su se širili, a sada su u velikoj nevolji, i država treba da ispašta zbog toga.

Miša Brkić: Prvobitna informacija jeste bila da država treba da pomogne vlasnicima privatnih kompanija koji do kraja marta treba da vrate milijardu i 700 miliona evra duga, a ove godine 5,5 milijardi. A onda je stigla jedna malo umirujuća vest, da država neće nikako drugačije pomoći nego finansijskom diplomatijom. Predstavnici države razgovaraće sa predstavnicima velikih banaka kod kojih su privatnici iz Srbije uzeli zajmove, da im odlože dug. Mislim da je država dobro uočila problem i na kraju dosta dobro izašla iz cele priče – neće poreski obveznici da zalegnu za privatne kompanije koje su uzimale zajmove. Ako bi država pustila da ne refinansiraju kredite, oni bi, da bi vraćali te rate – a pošto nema izvoza i ne mogu da izvoze i da zarade devize – pokupili dinare sa tržišta i izazvali novu nelikvidnost. Tim dinarima bi kupili devize, digli bi kurs evra i iz deviznih rezervi pokupovali evriće i dolare i onda otplaćivali kredite. To bi bio makroekonomski šok za Srbiju.

Svetlana Lukić: I onda stvarno nije jasno – među privatnim kompanijama imamo, dakle, ljude koji su sticali novac prvo u Miloševićevo vreme, pa posle ima indicija da su zloupotrebljavali svoje monopole, pa ima indicija da su imali dosta povlašćen položaj u državi kada su nešto kupovali, zemlju ili građevinsko zemljište itd. Te kompanije su narasle, imaju puno zaposlenih, sad su u nevolji, zadužile su se preko svake mere, a s druge strane, među njima je ne mali broj onih za koje se veruje da u ogromnoj meri pomažu, finansiraju političke stranke. I sad jedna od tih kompanija može zbog svog lošeg poslovanja da kaže – okej, ja u krajnjoj liniji mogu i da oborim ovu vladu, ili da otpustim 5.000 ili 10.000 radnika. Imala sam, čitajući o tome u poslednje vreme, utisak da vlada sada u velikoj meri zavisi od tih kompanija. A s druge strane i od sindikata EPS-a koji kaže – mi ćemo da vam isključimo struju ako nam ne povećate plate kao što ste obećali još pre godinu i po dana.

Miša Brkić: Može Barak Obama da u prvoj ruci stuca 17 milijardi za dve automobilske kompanije, a javnost u Americi ne počne da postavlja pitanja koja ti postavljaš, jer je to tamo ipak uređen sistem. Kod nas tranzicija nije završena. Da, svi ti privatnici zapošljavaju možda nešto više ljudi nego država, ali oni mogu sutra da kažu svojim radnicima – hajde vi svi ispred Vlade Srbije, to može da se dogodi. Tri-četiri velika privatna preduzeća iz Srbije mogu u jednom trenutku samo da kažu – to više nije naš problem, idite u vladu, i da se pred vladu skrca jedno sto hiljada radnika. To je pitanje tog prevelikog uticaja poslovnih krugova na vladu, na njihovo odlučivanje, na spregu, na priču o partitokratskoj državi. Ja to ipak vidim samo kao nezavršenu tranziciju.

U vladi ima ministarstava koja imaju neke svoje izvorne prihode. Gde ih troše, da li za bonuse? Ministarstvo unutrašnjih poslova ima svoje prihode, sad počinje i da izdaje konje, avione, helihoptere, dakle, nekog priliva ima. Svako od tih ministarstava nešto zarađuje. Drugo, imaš raznih agencija, regulatornih tela koja zarađuju novac. RRA – pa dobro, zašto taj novac troši samo RRA, što to ne ide malo i u državni budžet? Imaš agencije koje ništa ne rade, a iz budžeta uzimaju pare – pa ugasi ih privremeno, pošalji ih na prinudni odmor. Na površini jezera koje se zove Srbija imaš led i ne možeš da ga probiješ, samo možeš da izbaciš cevčicu da bi disao, a da ostaneš ispod leda i da se spremaš, kad otopli, da stvarno isplivaš. Tako i ovde, ministarstvo ono, ministarstvo ovo, ima projekte, ma nemoj! Ja i dalje ne verujem u priču da će država i u krizi biti usrećitelj svih siromašnih i nezaposlenih. Stvori uslove da dođu druge kompanije, mogu da dolaze iako ima manjak kapitala, pa neka oni zaposle te ljude. Napravi socijalne karte, pričali smo već o tome. Što onaj što ima bazen na Dedinju i greje vodu svako veče i kupa se u toploj vodi u svojoj bašti sa osvetljenim bazenom plaća istu cenu struje kao i onaj što živi u kontejneru i nema 100 evra mesečno? Ko je za to kriv? I onda na kraju godine šta vidimo – EPS ima gubitak od 2 milijarde evra i u istom danu kaže da hoće da kupi 18% Elektroprivrede Crne Gore. Stani, bre, počisti prvo u svojoj avliji, što ti je stalo da kupuješ u Crnoj Gori? Zato što se nisi oslobodio imperijalnih ambicija prema toplom moru, je l’ da?

Mi uopšte nismo svesni šta dolazi. Plate i penzije, kao, nećemo da kažemo da zamrzavamo, nego upotrebimo eufemizam – neće rasti. Ma, padaće, uostalom, prosečna plata u trećem kvartalu prošle godine bila je 387 evra a sada je 307, dakle, realno je pala 17%, i realno i nominalno, i još će da pada. I to treba reći ljudima, ljude treba pripremiti za vreme koje dolazi. Ja ne vidim zašto mi to skrivamo. Premijer Luksemburga Žan Klod Junker je juče dao intervju Špiglu i rekao – sve ovo što se događa događaće se još na kub, finansijska kriza, nestašica. Ono što preti je ogromna nezaposlenost u Evropi i mogućnost socijalnih nemira koji mogu da dovedu do nesagledivih posledica. Čovek je isprovocirao evropsku političku javnost da razmišlja o nečemu što bi moglo da bude nekontrolisani socijalni bunt posle koga nema više demokratije. Dakle, hajde sad da vodimo raspravu o tome, to je poruka i srpskim političarima. Kad je kriza počinjala – stalno se vraćamo na to, ali moramo da se vraćamo – ovde je širen optimizam, kao što se i sada širi. Pre mesec dana smo pričali da nam ne treba MMF, da nam ne trebaju njegove pare. Dobro, hajde, okolnosti se menjaju iz sata u sat, ali bar prvo ćuti, nemoj da širiš optimizam, kaži – ljudi, stanje je takvo da ni metereološku prognozu ne mogu da vam dam, a kamoli kako će da se srolja njujorška ili tokijska berza. Umesto toga kažeš – mi ćemo da očuvamo stabilnost, niko neće da bude gladan. Dobro, ali za sve to trebaju pare, odakle ti pare? Dobro, dobićemo od MMF-a, dobićemo od Evropske unije, država će da se zaduži, a moje pitanje je: šta kada potrošimo te pare? Sistem je pojeo pare, nereformisan sistem. Pare su pojele sve predizborne kampanje. Hajde da se podsetimo, milijarda i po evra od Mobtela – zamisli da ih sada imaš, pa milijarda i po evra je deficit u budžetu! Sve ekonomske analize pokazuju da je četvrti kvartal prošle godine bio eksplozija javne potrošnje, znači, u situaciji kada si već imao ekonomsku krizu. Umesto da staneš, ti trošiš kao pijani šeik. Potrošili devizne rezerve, potrošili budžetsku pomoć iz Evropske unije, i na čemu smo sad? Imaćemo na kraju 2009. isto što i u decembru 2008. Gde si bio, šta si radio – preživljavali smo.

Svetlana Lukić: Hajde, molim te, ukratko nam objasni šta se ovo dešava sa NIS-om i Gaspromnjeftom, odnosno sa dva završna računa.

Miša Brkić: Sve smo predvideli, i većina nam je pričala kako smo zlonamerni. Suštinski su Rusi postali vlasnici NIS-a onog trenutka kada su uplatili pare, znači u februaru. Prvo pitanje je kako uopšte može da se razgovara o raspodeli dobiti iz poslovanja za 2006. i 2007, da to neko spreči? Dakle, ako je pre godinu dana i pre dve godine bilo dobiti, kako novi vlasnik da spreči prethodnog vlasnika da za prethodne godine podeli dobit? Drugo, ako je pozitivno poslovao u 2008, treba podeliti dividende. Rusi su ušli u NIS u februaru 2009. i znači nemaju pravo da stave šapu na poslovni plan iz 2008. Moje informacije iz vlade kažu da oni štimuju poslovne knjige i da im ne pada na pamet da isplate dobit, što bi moglo da znači da će oni već iz svih tih profita da isplate onih 400 miliona evra koliko su platili Naftnu industriju Srbije i da je dobiju „za dž“, što kažu klinci. Treće, izgleda da je tačna vest da su stari vlasnici, pre nego što su novi ušli u NIS, razbacivali stotine hiljada evra raznim poslovnim partnerima. Čuo sam za imena nekih firmi, ne bih sad da ih spominjem, ali bih voleo da bivši vlasnik NIS-a, Vlada Srbije, javno kaže kako su u poslednjih mesec dana trošene pare iz fondova NIS-a. Dakle,  tu su dva partnera, stari i novi vlasnik, koji u tom poslu nisu imali iskrene namere. To što su gledali da jedan drugog prevare govori o kvalitetu posla. Nešto u tom odnosu nije zdravo, a i stari i novi vlasnik i dalje sede u istom preduzeću, s tim što stari vlasnik nema više 100% vlasništva nego 49%, a novi 51%. I oni će morati i dalje da pregovaraju, iako nas vlada uverava da je postigla dogovor o takozvanom prebijanju dugova, dakle, da srpska državna preduzeća NIS-u, odnosno Gaspromnjeftu ne duguju više ništa. Ta priča će stalno da visi nad glavom Srbije kao nečista i nedovršena priča i kao virusni model za novu ekspanziju ruskih firmi.

Svetlana Lukić: Rukovodstvo NIS-a je, koliko sam ja razumela, pre nego što je ušao Gaspromnjeft kao većinski vlasnik, otpisala dugove teške oko dve milijarde. Srbijagasu…

Miša Brkić: Jeste, i Vojsci…

Svetlana Lukić: …Vojsci i tako dalje, i sad to Rusi tretiraju kao minus, je li tako?

Miša Brkić: Mogu to da urade. Mislim, oni su se verovatno u jednom trenutku saglasili, a u drugom mogu da kažu puj pike ne važi, i onda će Gasprom da bude vlasnik jedne četvrtine Srbije, uključujući i Vladu i Vojsku i JAT, Srbijagas i ne znam koga još sve. Ali o svemu tome je morao neko da misli kad je prodavao NIS. Što se tiče vlasnika automobila, potrošača benzina, ja samo molim boga da što pre dođe 31. decembar 2010. kad Srbija mora da liberalizuje tržište naftnim derivatima, tada će se, bar što se potrošača tiče, ruski monopol na naftu i naftine derivate minimizirati. Ali ruski monopolski uticaj na vlast će do tada ostati, a mi ćemo gledati posledice svih promena koje će se izroditi iz tog nakaradnog odnosa Srbije i Rusije kad je NIS u pitanju. I mislim da će nas to i kao poreske obveznike i kao građane još koštati.

Svetlana Lukić: Neko je pominjao da bi ovaj spor možda trebalo izneti pred sud.

Miša Brkić: To kao biskup negde u Južnoj Americi, gde ja sad na Vatikan da udarim?! Kao Kominterna, ne smeš da zucneš. Pa, bilo je i izjava, kao, šta će nama bilo kakva arbitraža, tu su dva potpisa, dva državnika, bre, oni garantuju. Pa, dobro, ko je stavio potpis, taj neka sada vadi kestenje iz vatre.

Svetlana Lukić: Ako bude ostao validan taj drugi završni izveštaj u kome je NIS u minusu 3,8 milijardi dinara, koliko je država oštećena?

Miša Brkić: Pa, za 49% od toga, znači negde milijardu i po. Poreski obveznici Srbije moraće najmanje toliko da ulože u zajedničko preduzeće da bi pokrili minus. Što bi većinski vlasnik oprostio Srbiji? U ugovoru piše da je novi vlasnik dužan da isplati dividende, da isplati poslovnu dobit iz ranijih godina, pa o čemu mi onda razgovaramo ako to sve piše u ugovoru? Oni kažu, pa ne, nešto piše u ugovoru a nešto piše u memorandumu, ali memorandum nikog ne obavezuje. Pa, čekaj, to smo sve vreme pričali, da memorandum nikog ne obavezuje. Ne, ne, potpisi na memorandumu! Evo sada koliko vrede ti potpisi – ništa.

Te konzervativne, nacionalističke, populističke snage ponovo izlaze na političku scenu. Gledaj samo kako se oni sada sa političkog terena crkvenih pitanja šaltuju na ekonomska, MMF treba otkačiti, mi ćemo sve sami. Da populističke, nacionalističke snage ne bi sad zauzele politički prostor, ova vlast mora da ima mnogo više kuraži nego što je ima. A ja mislim da bi taj socijalni zov neke čvrste ruke bio vraćanje Srbije ne u vreme pre demokratskih promena, nego 150 godina unazad. I to je takođe realna politička opasnost koja proizlazi iz ekonomske krize. Po potezima koje vlada vuče mislim da ona nema dovoljno svesti o tome. Evo, prošlo je dve nedelje od čuvenog ekonomskog samita na Kopaoniku i svi su zaboravili rečenicu predsednika Tadića da je sve ovo što radimo dnevna operativna taktika, da Srbija ne može da preživi ako ne nastavi i ne završi reforme. Ja ne vidim da je vlada to uzela za svoj zadatak, a najlakše je reći – vidim da se time svi zadovoljavaju – naš problem je što je kriza došla iz sveta i da nije bilo svetske krize, mi bismo procvetali. Naprotiv, ja mogu da potpišem da i u svetu kad bude bolje ovde neće biti. Hoće delimično, proradiće neke industrije, neke firme koje su vezane za te svetske kompanije, ali ćemo se isto vući po dnu, kao što smo se vukli pre nego što je nastupila kriza.

Svetlana Lukić: Čuli ste Mišu Brkića, a ministri koji navodno duže ove resore koji se bave finansijama pričaju ko šta hoće i šta kome padne na pamet. Uglavnom se još širi optimizam – evo ga Šutanovac koji duži Vojsku, kaže da je ostvaren rekordni izvoz oružja. Mrkonjić traži samo 100 miliona evra da bi napravio 20.000 jevtinih stanova, Rasim Ljajić najavljuje pomoć narodnim kuhinjama, otvara se i prva prodavnica sa jevtinom hranom za najsiromašnije, a kažu i da se razmatra osnivanje fonda za pomoć socijalno ugroženima, tako što bi oni koji imaju platu veću od 50.000 odvajali mesečno 300 dinara, a oni što imaju preko 100.000 odvajali bi za svoje najsiromašnije sugrađane 600 dinara mesečno. Ali, evo, povampirila se i Demokratska stranka Srbije, preko  ruskog lobiste Nenada Popovića koji tvrdi kako nam uopšte ne trebaju ove čike iz MMF-a ni njihove 3 milijarde, nego bi nama Rusija, kada bi Demokratska stranka Srbije bila na vlasti, odmah dala 3, pa onda još 3 milijarde dolara kredita, ali samo vladi koju bi vodio Vojislav Koštunica, nikako Cvetkoviću. Kad smo kod Vojislava Koštunice, taj mračnjak nije otišao na đubrište istorije, s njim još nismo završili, vraća se i on i njegova stranka. Vratili su se preko Srpske pravoslavne crkve i Zakona protiv diskriminacije a sad nam se nude i kao veza sa ruskih 6 milijardi dolara. Čućemo još za tog čoveka, ako ne još jednom kao za nekoga ko predsedava Vladom Srbije.

A u nastavku emisije slušaćete Natašu Kandić. Samo kratko da vas podsetim, na osnovu svedočenja policajaca, Fond za humanitarno pravo je sakupio dokaze na osnovu  kojih je zaključio da postoji više od osnovane sumnje da su Radoslav Mitrović, komandant 37. odreda Posebne jedinice policije, Nenad Stojković, komandir 4. čete i drugi iz sastava Posebne jedinice policije, starešine i obični pripadnici 37. odreda, po prethodnom planu i dogovoru izvršili brojna ubistva nenaoružanih civila kosovskih Albanaca i zarobljenih ranjenika i brojne druge ratne zločine. Onda je Okružni sud u Beogradu potvrdio da je počelo saslušanje četvorice bivših pripadnika 37. odreda Posebnih jedinica policije. Slušate Natašu Kandić, ona najpre obrazlaže zbog čega se obratila otvorenim pismom direktno ministru unutrašnjih poslova Ivici Dačiću.

Nataša Kandić: Krivična prijava koju smo podneli odnosi se na policajce. Od kad je podneta krivična prijava i od kad je Tužilaštvo za ratne zločine pokrenulo istragu počeli su da se organizuju protesti. Najpre su to bili samo pripadnici 37. odreda, a onda se tome pridružuju i rezervisti ili veterani, kako oni sebe nazivaju. I to postaje jedna vrlo alarmantna situacija, nalikuje nečemu što smo videli, pobuni crvenih beretki. Ovo sada već ima neko trajanje, svakim danom je masovnije. Ono što je evidentno jeste da postoje najmanje dve struje u policiji. Jedni koji bi ipak hteli da ne zamre potpuno kažnjavanje počinioca ratnih zločina, a druga struja bi htela da to skine s dnevnog reda, jer kako mogu policajci da prave ratne zločine. Oni bi hteli neki dogovor sa Tužilaštvom za ratne zločine da se takve stvari više ne pokreću, možda samo nešto incidentno. Sada sve postaje opasno za te insajdere policajce koji su svedočili. Oni su na tapetu, počinje hajka, sumnjičenje, preti se da će biti bačene bombe, ubiće se dete, biće suspendovani, izbačeni sa posla, i to već počinje direktno da ugrožava ne samo one koji su svedočili.

Ovo naše pismo je bio pokušaj da javnim obraćanjem uznemirimo, nateramo ministra Dačića da dâ neku jasnu poruku. On u jednom trenutku kaže da će MUP pružiti svu materijalnu i pravnu pomoć da pripadnici policije dokažu svoju nevinost. A posle toga kaže – ali MUP neće stati iza onih koji čine ratne zločine, i na kraju dodaje da to hapšenje policajaca izaziva uznemirenost. To su toliko protivrečne izjave, koja je njegova poruka? U delegaciji koja dolazi kod njega sede oni o kojima mi imamo podatke, za koje se sigurno može reći da treba da odgovaraju za ono što su počinili. Znači, u toj delegaciji je neko takav, i taj mu objašnjava situaciju na Kosovu, neko ko je jako voleo da svako ubistvo obeleži tako što će da udari recku na kundaku puške. Jednog od njih će sad čak nagraditi, preseliti direktno u Ministarstvo unutrašnjih poslova ovde u Beogradu, a on je upleten u ono najveće zlodelo, ubijanje pa spaljivanje tela u famoznoj fabrici Mačkatica.

Ja očekujem da ministar policije svakako reaguje, ova situacija jeste dramatična zato što ima pogubne posledice. Posle izjave ministra policije o tome da hapšenje uznemirava javnost dobili smo saopštenje Tužilaštva za ratne zločine koje kaže da ja uznemiravam javnost. Znači, naše Tužilaštvo za ratne zločine neće se usuditi da hapsi, pa da ima ne znam kakve dokaze, nego će da gleda u ministra policije, ili ne znam koga, da li sme nešto da preduzme. I onda ćemo imati Tužilaštvo koje će da se organizuje da lovi Albance, muslimane, ne znam, Hrvate, jer tu su najslobodniji. Evo, pokreću istragu za Dobrovoljačku ulicu, iako nikoga nemaju ovde, umesto da, ako imaju dokaze, sve to predaju Tužilaštvu za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Ne, u pitanju je njihov strah, oni će zapravo da se koncentrišu na nešto što je njima lako, policajci su za njih veoma težak zalogaj i ne znam šta se više može očekivati od njih.

Na kraju se sve svelo na to da mi završavamo priču sa našom prošlošću, ili kako je jednom prilikom rekao ministar inostranih poslova u vezi sa presudom generalima i Nikoli Šainoviću – ti ratni zločini koji se pominju u toj presudi, to je stvar prošlosti, sve je to završeno Kumanovskim sporazumom i Rezolucijom 1244. Tako da oni misle da je kraj saradnje ako pronađu tog Mladića i Hadžića, to je kraj sa prošlošću, neće je više biti na dnevnom redu. Zašto je država bila pod sankcijama, šta se sve dogodilo – svi oni zajedno misle da to treba ostaviti u toj prošlosti. Mi ćemo da vršimo pritisak i dalje, ali meni je u ovom trenutku najvažnije da vidimo da li se ovde može obezbediti minimum nekih pravnih standarda koji važe u Evropi. Šešelj u Hagu sad odgovara za otkrivanje identiteta. Ovde se na protestima pojavljuje zahtev da se otkrije identitet policajaca koji su dali podatke, i s tim zahtevom je ta jedna delegacija išla kod ministra Dačića, to se uporno ponavlja. Ja verujem da se sad i u Ministarstvu unutrašnjih poslova, a ne bih isključila ni Tužilaštvo, razmatra kako da se udovolji zahtevima onih koji protestuju, a niko ne razmišlja o zaštiti svedoka. Danas treba da budu protesti u Nišu, onda će da se organizuju na nekim drugim mestima, i to je pokušaj da se ovde jednom zauvek zaustavi iznošenje činjenica, podataka o tome šta se dogodilo i da se blokira rad Tužilaštva. A iskreno, čini mi se da tu i ne treba mnogo, čim se mnogo puta pominje Tužilaštvo za ratne zločine, oni će odmah da naprave korak unazad.

Zamislite da se u bilo kojoj normalnoj državi javno preti svedocima – pa i predsednik države bi rekao da smo svi obavezni prema žrtvama, ohrabrio bi policajce da govore, rekao bi da niko ne sme ovde da postavi pitanje identiteta svedoka. Međutim, ne, ja sam pozvala kabinet predsednika Srbije, razgovarala sam sa jednom osobom. Moj utisak je da njih to uopšte ne zanima, da oni imaju svoje drugo pitanje, to je Kosovo, to su fantazije. Evo, mi ponovo vidimo Samardžića, koji opet postaje jedan od glavnih ideologa, stratega. Nema danas većeg izazova za pravosuđe nego ovo što je napravljeno sa svedocima policajcima koji su počeli da govore o zloglasnim posebnim jedinicama policije. Naravno, ja ne mislim da su svi pripadnici te jedinice učestvovali u krivičnim delima, ali dobar deo njih jeste, i mi moramo da saznamo šta su te jedinice za specijalne operacije radile. Isto tako moramo da saznamo da li je naša policija 1995. godine učestvovala u operaciji Srebrenica. Postoje takođe svedoci policajci, oni koji su bili poslati, naravno bez uniforme, u opštinu Višegrad sa zadatkom da sačekaju, likvidiraju svakog muslimana koji pokuša da beži iz Žepe, da ne dozvole prelazak na teritoriju Srbije. To je bio državni zadatak za posebnu jedinicu policije. Ako to ne rešimo danas, sutra će nam nove generacije na težak način postaviti pitanja o tome, moraće da im se odgovori, ali naše političke elite o tome najradije ćute a imamo nevladine organizacije, aktiviste za ljudska prava poput Sonje Liht, koju će ministar inostranih poslova da tapše po ramenu. E, pa ima još i ono malo kritičke javnosti i nevladinih organizacija koje to neće prihvatiti i neće dozvoliti da Srbija bude svedena na tapšanje po ramenu, a civilno društvo na to da aminujemo reči ministra inostranih poslova ili predsednika države.

Evo, posmatramo predmet Suva Reka gde je prvi put optužena grupa od osam policajaca. Prvooptuženi je bivši pomoćnik komandanta žandarmerije, to je strašno visoka pozicija. Ali onda se vidi da je Tužilaštvo uzelo najlakši događaj u Suvoj Reci, to je ubistvo žena i dece, a nekoliko dana pre toga se uzastopce događaju užasne stvari i to nije obuhvaćeno optužnicom. Izabrano je ubistvo pedeset žena i dece da bi se javnost umirila, da se ne bi našli na najoštrijoj ivici napada. Tokom suđenja se pokazuje da je vrlo komplikovano odvojiti jedan događaj koji čini jedna jedinica, jer ta ista jedinica čini mnogo takvih zločina i da je zapravo reč o zajedničkom zločinačkom poduhvatu Vojske i policije. Činiti krivično delo na Kosovu je nešto dozvoljeno, niko ga ne uzima kao povredu zbog koje će neko odgovarati. Ali ja mislim da je bolje i to što je bar jedan taj slučaj procesuiran nego da ga nema. Komandir SAJ-a Beograd, u saopštenju Tužilaštva za ratne zločine, kada je najavljeno podizanje optužnice protiv četvorice optuženih pripadnika Škorpiona za ubistvo žena i dece u Podujevu, najavljen je kao spasilac. On je onu decu koja su preživela izvadio iz te gomile leševa, izneo i stavio u sanitetsko vozilo. Kad je on došao da svedoči pitala sam ga koji je bio zadatak policije u Podujevu. On je rekao da je to bila akcija izvlačenja stanovništva. Pokušala sam sa još dva-tri pitanja da ga privolim da odgovori precizno. Na kraju je rekao da je to bila akcija isterivanja albanskog stanovništva. I to ni najmanje nije uticalo na sudije, ništa, o tome neće da razgovaraju, o tome niko u tom sudu neće da izvlači zaključke, niti to da ima u vidu. On se prešao što je to rekao, to će ostati u transkriptu za neke buduće analitičare koji će to čitati i shvatiti da je zapravo ovde na sudu javno priznato da je policija imala zadatak na Kosovu da isteruje albansko stanovništvo iz kuća, iz zgrada i sa Kosova. I to je sada potvrđeno u ovoj presudi, ali nikome to ništa ne znači, kod nas niko ne čita te presude. Ne postoji poruka predsednika države, naš jadni premijer kao da i ne zna da postoji Haški tribunal i da se tamo donose neke presude. Ovde nema nikoga ko će da kaže da nas ta presuda obavezuje, ali da mi i u ovim našim domaćim sudovima dolazimo do tih zaključaka o tome šta se događalo i da javnost treba da bude upoznata s tim, da prestanemo više s tom histerijom, izmišljanjem, falsifikovanjem, nego da priznamo činjenice i da onda vidimo kako sa njima da se nosimo. A ne da kažemo, kao što kaže ovaj načelnik BIA, da je najveća pretnja našoj stabilnosti i miru jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova. On nijednog trenutka nije pomenuo šta se događa zbog pokušaja da se otvori istraga povodom nekih zločina, da se organizuju protesti, to u njegovoj glavi ne postoji, na papiru mu to niko nije napisao i on nema pojma da se po hiljadu i 2-3 hiljade policajaca okuplja i da traži da se otkrije identitet svedoka. To za njih nije relevantno.

Mi smo podneli nekoliko krivičnih prijava, sve su vrlo argumentovane. Na ovu prijavu su oni odmah reagovali zato što ta prijava ima i neku prošlost. 1. januara 2007. smo objavili fotografije boraca Oslobodilačke vojske Kosova pored kojih su pripadnici posebnih jedinica policije sa puškama uperenim u njih. Tada smo identifikovali borce OVK, kao i pripadnike 37. odreda policije, koji ih ubijaju. E, kopije tih fotografija, naravno, ima od 2007. godine i Tužilaštvo za ratne zločine, i mi smo tada i objavili, i to u novinama stoji, da je komandant bio Radoslav Mitrović, ovaj kome se sudi za zločine u Suvoj Reci. Znači, oni sve to imaju; da je to neko drugo tužilaštvo, ono bi svoje podatke koristilo, pokrenulo bi istragu. Međutim,  nisu to uradili. Onda smo mi, raspolažući sa mnogo više dodatno prikupljenih podataka i dokaza, rešili da ih nateramo da nešto urade. Mi smo tako uradili i sa krivičnom prijavom protiv Božidara Delića. Molim vas, reč je o stravičnom zločinu, ulasku u selo Trnje 25. marta 1999. godine, gde nema nikakvih boraca, nikakve oslobodilačke vojske, to je stanovništvo, seljani, žene, deca. Oni bez milosti ubijaju, oni su ostavili jednog Bekima Gašija da celog života nosi tu sliku, imao je majku i četiri sestre. On je bio na nekoj livadi, ali je odande video da u njegovom dvorištu ubijaju majku i četiri sestre. On je o tome i ovde u Beogradu pričao, Tužilaštvo ga je slušalo, mi smo posle toga pustili snimke sa suđenja pred Haškim tribunalom, gde dvojica pripadnika Vojske Jugoslavije iz Delićeve 549. motorijske vojne brigade govore o tom selu i kažu da im je bilo naređeno da uđu u selo i da ubijaju stanovnike. Mi smo to predali u maju 2008. godine, do dan-danas Tužilaštvo ništa nije pokrenulo. Spremamo još nekoliko krivičnih prijava. Pošto imamo Tužilaštvo koje nema nikakvu strategiju, odlučili smo da ih stalno bombardujemo krivičnim prijavama, da ih uznemiravamo, da ih primoravamo da rade i da, na kraju, ako se toliko plaše, ako toliko strahuju, da to i kažu, a ne da Vukčević ode u Brisel i da tamo onako sav važan izjavi kako je procesuiranje ratnih zločina državna politika Srbije. Pa, nažalost, nije.

Taj 37. odred, a pored njega prizrenske posebne jedinice policije i 23. odred iz Novog Sada, važe za policijske specijalne jedinice koje posle granatiranja sela u ta sela ulaze, obavljaju čišćenje, isterivanje stanovništva, oni pljačkaju i na kraju pale sela. To im je izgleda bio prioritet, da sve pobiju, isteraju kako bi mogli da odvlače imovinu. I naravno, ta imovina je završavala u specijalnim stovarištima, u Leskovcu su postojali specijalni objekti za to. Onda se to prodavalo. Bilo je to vreme masovnog oduzimanja skupocenih automobila. Jedan komandir čete otme mercedes, pokloni ga komandiru 37. odreda, ovaj proda pa dobije drugi na poklon. Pod motom „brani se Srbija“, to je bilo vreme pljačke, ubijanja, trgovina je cvetala i naravno, na kraju su pokušali da sklone tragove tih zločina, da se tela žrtava unište, bace negde, zakopaju. Međutim, eto, dogodi se da među tim policajcima ima onih koji hoće da progovore, ima relevantan broj onih koji nisu učestvovali, ali se plaše. Ovaj 37. odred – gde god prođe, tu ostaju tela, a za njima idu razne komunalne službe koje ta tela kupe, odnose ih i zakopavaju. Posle njih idu drugi koji ih otkopavaju i odvoze za Srbiju. Imamo jedan slučaj gde odnose tela sa nekih grobnica, idu preko Crne Gore, tela ispadaju iz vozila, pa se onda vraćaju da ih skupe. To je jezivo. Ovo što je ovaj 37. odred radio mi smo pratii od Prekaza. Donji Prekaz je ostao upamćen po Ademu Jašariju koji na Kosovu danas važi za njihovog heroja broj 1, ali se nikada nije tačno saznalo šta se tu dogodilo. Znalo se da je samo jedna devojčica preživela koja nikada nije progovorila o tome i nikad se niko ne usuđuje da je bilo šta pita. Kada bi se sve to iznelo, kada bi policajci javno pričali o tome šta se dogodilo da bismo mi za najkraće moguće vreme uspeli da ovde u Srbiji imamo javnost koja bi stala iza toga da se oni koji su to učinili moraju kazniti, da ovde suđenja moraju da budu javna, da ih televizija prenosi i da državna politika stvarno mora da bude procesuiranje ratnih zločina. Ovako, dokle god se ova suđenja odvijaju tamo u nekoj zgradi, dokle god nema nikakve političke poruke u vezi s tim, ta suđenja osim što ostavljaju građu, činjenice za buduće generacije, nemaju ništa lekovito, ništa ne menjaju kod nas, među nama i ne menjaju nas.

Nisam očekivala ovu situaciju. Mislila sam, eto, sad kad policajci progovore onda će to biti druga stvar. Mi smo se ranije pozivali uglavnom na žrtve, a sada se pozivamo ipak na policajce. Činilo mi se da je to taj okidač, da će to da okrene situaciju, da ohrabri i podstakne, da dâ snagu čak i policiji, Ministarstvu unutrašnjih poslova koje će da kaže –  obaveza svakog policajca je da prijavi krivično delo. Da stvorimo jednu drugačiju situaciju u kojoj će da prestane ta priča o izdajnicima. Pazite, mene novinarka NIN-a zove da me nešto pita, pa onda kaže – kako ćete da se odbranite od advokata optuženih koji kažu da ste vi sve ovo namestili. Ili me zove novinarka Ema Radosavljević iz Večernjih novosti koja pita – a ko je njih ocinkario? Ona misli da je to cinkarenje, ona ne shvata šta su ovi rizikovali. I za tu istu Emu Radosavljević, koja ne ume da vidi jasno stvari, oni su ocinkarili, znači, odrukali, izdali. Taj pritisak da ovde sud mora da kaže šta sledi onima koji otkriju identitet – da li ovde uopšte postoji svest o tome da postoji neki zakon koji štiti svedoke? Ko će ovde da odgovara za bezbednost tih svedoka, da li će da odgovara država ili će država da se prikloni onima koji protestuju, koji kažu – e, kada su već rekli, sada neka snose ove posledice? Pa, nema, kakve evropske integracije, pa ko će nas ako tražimo da se linčuju, da se bacaju bombe na svedoke, ako Tužilaštvo na to ćuti, ako sud na to ćuti, ako mi nemamo nijednog političara koji će nešto u vezi sa tim da kaže. Mi ćemo za ponedeljak da zakažemo sastanak i sa Tužilaštvom, tražićemo da dođe ministar policije i pitaćemo ih kako će da zaštite ove svedoke. Ako ne budu došli na taj sastanak, onda ćemo se u ime svedoka obratiti Oli Renu i tražiti neku međunarodnu podršku i neko međunarodno rešenje, zato što su ovde u pitanju zbilja suđenja za ratne zločine.

Svetlana Lukić: Naravno da nije tajna da je jedna od rak rana ove države pravosuđe. Misli se tu naravno i na korupciju i na nestručnost i na političku zavisnost sudstva. To uostalom govore i građani u anketama, a to govore i predstavnici Evropske unije koji s vremena na vreme svrate kod nas da bi ocenili dokle smo stigli u  reformama. Pravosuđe praktično uvek prolazi najgore. Zbog toga se građani sve češće odlučuju da se žale Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, i u ogromnom je porastu broj građana koji tom sudu tuži sopstvenu državu. Za prilično kratko vreme, od 2004. godine mi smo izbili na sam vrh, na 13. mestu smo u Evropi po broju zahteva upućenih ovom sudu. A kada bi se računalo prema broju stanovnika, kotirali bismo se na visokom 6. mestu. Pre nekoliko dana sam pročitala kako je to komentarisao naš zastupnik pred Evropskim sudom pravde, gospodin Slavoljub Cerić. On ne spori da je broj ljudi koji tuži državu Srbiju sve veći, ali ima jedno veoma zanimljivo objašnjenje zbog čega je to tako. On kaže da je to verovatno posledica mentaliteta, mi volimo da se parničimo i da idemo pred sud. Ali, gospodin Carić je priznao da je moguće da je to i zbog toga što je naše sudstvo neefikasno i nefunkcionalno. Inače, najveći iznos odštete koji je država morala da isplati našim građanima je 4 miliona dinara, u svim ostalim, kaže, to nije strašno, 1.000 do 2.000 evra. Međutim, važno je istaći da penale plaća sama država, odnosno građani, a ne sudije u čijem je postupku došlo do povrede prava građana. I samo još jedan podatak – Sud u Strazburu je do sada doneo 25 presuda protiv države Srbije, a samo jednu u korist države Srbije. To govori naravno mnogo o sudstvu. E zato je, kao, država rešila da reformiše sudstvo, da nešto pokuša da promeni i ustanovila je instituciju koja se zove Visoki savet pravosuđa. Taj Savet se bira ovih dana, i on ima stvarno neverovatno važnu ulogu, ljudi koji će tu raditi bukvalno će predložiti svakog sudiju, svakog tužioca u ovoj zemlji. To je šansa da se pokuša da se promeni nešto u pravosuđu, ali naravno, to je i šansa da se još jednom propusti šansa i da još dugo živimo posledice korumpiranih, nestručnih i politički zavisnih sudija. E, sad, da je pameti, verovatno bi se u javnosti, u medijima, pre svega na državnom servisu, danima govorilo praktično o svakom kandidatu za taj Savet, da vidimo ko će nam odlučivati, ko će biti sudije i tužioci i ko će nam u velikoj meri određivati živote narednih godina. Dakle, morali bismo da znamo tačno koji su ljudi, kakve su im biografije, šta su do sada radili, da bismo znali šta od njih da očekujemo. E, pošto se to ne događa, onda ćemo mi u ovoj emisiji da napravimo jednu malu simulaciju, uz pomoć profesora Vladimira Vodinelića, profesora prava. Profesor Vodinelić je, samo da vas podsetim, mnogo radio na modelima raznih zakona – zakonu protiv diskriminacije, zakonu o dosijeima, o rehabilitaciji, o vraćanju oduzete imovine itd. Profesor Vodinelić nam govori o jednom predloženom kandidatu koga smo s vremena na vreme mogli da vidimo i čujemo u javnosti, i uglavnom je utisak bio loš. Ali evo kako bi, dakle, na jednoj tako ozbiljnoj raspravi trebalo govoriti po našem mišljenju o jednom od kandidata za Visoki savet pravosuđa. Govori profesor Vladimir Vodinelić.

Vladimir Vodinelić: Reforma sudstva je bila legitimisana upravo potrebom boljitka u našem sudstvu. Ovi zakoni koji su doneti predvideli su između ostalog i taj Visoki savet sudstva koji je ustavna institucija koja bi bila umnogome motor te reforme. Dakle, trebalo bi da doprinese ozdravljenju našeg teškog bolesnika. I pošto će to imati vrlo važne posledice i po one koji će biti u sudstvu i po sve nas, i po zemlju kao takvu, onda je itekako važno ko će ući u sastav tako važnog tela. Visoki savet sudstva će izabrati kompletan sudski sastav, od prvog do poslednjeg sudije. Jasno je koliko je to odgovoran posao. I utoliko je važnije kojeg su profila oni koji će taj posao izneti na svojim plećima. U ovom času postoji, kada je reč o kandidatu za jednoga člana, tri pretenzije, pravni fakulteti koji su ovlašćeni predlagači za tog jednog člana predložili su trojicu. Jedan od njih je Momčilo Grubač, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Union. Drugi je profesor Slobodan Perović, penzionisani profesor državnog Pravnog fakulteta u Beogradu, a treći je još aktivni profesor tog istog fakulteta, Zoran Tomić. Imali smo prilike da čujemo da je Vuk Drašković predložio tog profesora, Slobodana Perovića. Ako se hoće da se ništa ne promeni, da u sudstvu u suštini ostane kako jeste, da sadašnji kadar ostane na mestu kakav god bio, onda je doista Slobodan Perović pravi izbor. Ako se, međutim, hoće da taj Visoki savet sudstva stvori jedan bolji personalni osnov našem sudstvu, onda je to kandidat za izbegavanje. Navodno je to kandidat kojeg je podržao Vuk Drašković. Meni je ta činjenica, ako je doista činjenica, iznenađujuća utoliko pre što je Vuk Drašković autor jedne izvanredne knjige koja se zove Sudija. Stvarni sudija koji je bio žrtva onoga sistema zbog svog časnog opredeljenja, a i onaj sudija koji je opisan u knjizi, daleko su od ovoga kandidata. Ako se ozbiljno misli nešto učiniti u sudstvu u tome Visokom savetu nema mesta takvima kakav je profesor doktor Slobodan Perović. Naravno, ako nešto ovako kažem dugujem slušaocima obrazloženje. Jedan je razlog u njegovom stavu koji znači nepredanost ideji nezavisnog sudije. Drugi razlog jeste njegov neprimeren odnos prema nekim drugim opštevažnim poslovima. Dalji razlog koji je, mislim, takođe važan jeste što se pokazalo već u onome kako je profesor Perović određene stvari obavio u prošlosti, da je on zbog političke računice spreman da potre i osnovnu ideju nekog angažovanja. Još jedan razlog koji ga po meni diskvalifikuje jeste konflikt interesa koji ima njemu jedna bliska osoba. Razlog su i godine tog kandidata, ovaj posao traži energiju, zamislite stvoriti sada kompletno sudstvo, izabrati baš svakog sudiju, to traži da imate određeni kapacitet koji podrazumeva i neku životnu dob. Kada sve ovo uzmemo u obzir, ja doista ne mogu, pošto podvučem crtu, da kažem – eto, ovo bi bio pravi izbor za ovakvo jedno mesto.

Zašto mislim da on nije predan ideji nezavisnoga sudije? Vidite, još devedesetih godina pravosuđe je doživelo neke teške udare. Možete li zamisliti kakav je to udar za jednu nacionalnu instituciju kakvo je sudstvo ako ono ostane bez 700 sudija, trećine svoga ukupnog sastava. U takvom društvenom okruženju, ako ste neko ko je profesionalno okrenut pravu, ako živite od svoga znanja o pravu i prenošenja toga znanja drugima i ako ste na čelu jedne škole kakva je Kopaonička škola prava, koja uspe svake godine da okupi na stotine i hiljade pravnika, onda ćete, ukoliko vam je iole stalo do toga sudstva, podići glas protiv takvog obezvređivanja jedne tako važne društvene institucije. Profesora Perovića nismo čuli tim povodom, a to što je on na čelu te škole koja godišnje okupi tolike pravnike morao je biti odličan povod da se digne glas protiv takvog obezvređivanja položaja sudija. To nismo imali prilike da čujemo, ali smo zato takođe bili uskraćeni i za njegovu reakciju kada je jedan težak drugi udar došao na sudstvo i to iz redova samog sudstva. Godina 1996. ostaće upamćena u srpskoj istoriji po čuvenoj izbornoj krađi. Problem je za nas pravnike bio upravo taj što tu izbornu krađu nisu sprovele sladoledžije ili mlekari nego nažalost naše kolege, i to niko drugi nego sudija. E, u jednoj takvoj situaciji kada stalež tako nisko padne, vi kao staleška organizacija, a on je neko ko je godinama predvodio Udruženje pravnika Srbije i bio na čelu, kao što je i sada, i Kopaoničke škole, ne možete propustiti da sa te pozicije ne dignete glas protiv te pojave. Sve je učinio Slobodan Perović da bi to izbegao. A kao što se u ta dva slučaja nije potvrdio kao neko kome je stalo do sudija, isto tako je propustio da svoj stav prema sudijama afirmiše kada su 1999. trojica sjajnih pravnika i uglednih sudija, Slobodan Vučetić, Boža Prelević i Zoran Ivošević, bili viđeni za odstrel. Opet se radilo o političkoj čistki, to je bilo nešto što se znalo dugo i tu se moglo očekivati da dođe do jedne staleške solidarnosti. Na tim Kopaoničkim susretima gde je toliko pravnika, na stotine i hiljade, bila je sjajna prilika da stanete u odbranu ne samo dotičnih vaših kolega, nego i profesije sudije. To se, nažalost, nije desilo. Vidite, Slobodan Perović je bio jedini koji je bio protiv toga, čak je bio jedini koji je u plenumu glasao protiv toga da se zauzme kritički stav prema ovakvoj pojavi. Mislim da ovi testovi koje je novija istorija ostavila za sobom i na kojima je Slobodan Perović pao bez mogućnosti da se bilo kakvim naknadnim šminkanjem istorije išta promeni u činjeničnom sledu, sami po sebi predstavljaju dovoljan supstrat da formirate čvrst stav kako on svakako nije najbolji izbor za bilo koju radnju, kao što je ta vrlo odgovorna radnja izbora novih sudija koji će to po prvi put postati ili izbora među postojećim sudijama onih koji će opet dobiti priliku da sude.

Radi se o jednom društveno izuzetno važnom poslu. Da bismo i pre nego što se formira taj Savet pravosuđa zauzeli stav o tome da li valja očekivati od nekog kandidata da on taj posao odgovorno i valjano radi, neka osnova nam je i ono kako su se ti koji su kandidovani odnosili prema sličnim, takođe društveno važnim poslovima. I Slobodan Perović je bio u takvim ulogama, on je već obavljao takve poslove, nažalost, rekao bih, na način koji nije primeren i koji nam ne daje osnova da budemo optimisti da će u ovoj prilici biti drugačije. Evo, ja ću vam navesti samo neke ilustracije. Slobodan Perović je bio godinama na čelu Saveznog suda, institucije koja nije radila, koja ništa nije uradila, ali na čelu jedne takve institucije vi ste povrh svih ostalih. Godine su prolazile, ništa nije urađeno, godine su prolazile, a vi ste namicali sredstva, bili ste plaćeni za jednu funkciju, a da niste obavili nikakav posao. Nešto slično se, evo, repriziralo u novije vreme, 2006. godine formirana je Komisija za izradu građanskog zakonika, dve i po godine su od tada prošle, to je posao koji se mogao već obaviti. Na čelu te Komisije opet je bio profesor doktor Slobodan Perović, opet je reč o jednom poslu koji je bez premca – ne znam nijedan sličan zakon koji je rađen, a da su članovi Komisije bili tako nagrađeni i još uvek su, kao što je to u ovom slučaju. To je pozicija koja, dakle, njemu donosi 1.000 evra mesečno i zimi i leti, i u proleće i u jesen, svaki mesec, i tako puta dve i po godine. Javnost, i ja između ostalog kao onaj koji uredno plaća svoj porez, imamo pravo da znamo u šta su investirana ta sredstva. Dakle, opet se radi o poslu koji se godinama povlači, što se on duže odvija to su primanja naravno veća a nesrazmera prema rezultatu postaje sve očiglednija. Ja se bojim, i ovde je takođe posredi jedan društveno izuzetno važan posao, za koji Srbija nema vremena da se radi beskonačno. I evo, ono ponašanje koje smo imali prilike da vidimo na strani kandidata Slobodana Perovića u ovim vrlo sličnim poslovima, čini mi se da njega ne preporučuju za ovaj posao.

Moja je bojazan, opet na osnovu onoga što sam imao prilike da svojim očima vidim i svojim ušima čujem, kada je reč o Slobodanu Peroviću, da mi upravo imamo pred sobom kandidata koji je u stanju da baci u stranu smisao onoga radi čega bi trebalo da je tu, samo ako mu se to iz političke računice čini isplativo. Već sam pominjao Kopaoničku školu prirodnoga prava – dakle, taj veliki skup pravnika u Srbiji na čijem čelu je Slobodan Perović jedan je pravac mišljenja u pravnoj teoriji koji veruje da, osim ovog važećeg zemaljskoga pozitivnog državnog prava, postoji jedno naddržavno pravo, u raznim koncepcijama različito shvaćeno, bilo kosmičkih razmera, bilo nadistorijskih, bilo zasnovanih na ljudskome umu itd. I ta škola gaji tu ideju koja je u istoriji ostala bitna za prirodno-pravnu školu, iako je ona imala i sasvim konzervativnih i sasvim radikalnih, štaviše revolucionarnih opredeljenja, jeste da je ona ostavila vrlo značajne rezultate kad se radi o tim naprednim usmerenjima te škole. Između ostalog, poštovanje ljudskih prava, zalaganje za one vrednosti koje su vrednosti slobode, vrednosti jednakosti. Ako tu ideju doista prihvatite onda je za vas to prirodno pravo mera važećega prava, i onda je između ostalog moguće da važeće pravo bude i nepravo. Ono će biti takvo ako je toliko sukobljeno sa onim što pravda jeste ili što čovečnost jeste, pa je to jednostavno neprihvatljivo. U istoriji, pripadnici prirodno-pravne škole, mnogi, pogotovo oni ugledni koji su doista prihvatili tu ideju i u nju verovali i za nju se angažovali, često su i platili cenu tog angažovanja. Mnogi od njih su bili žrtve režima protiv kojih je samo učenje vodilo, jer je to ideja nemirenja. Međutim, evo, ja sam imao prilike, kao i mnogi drugi, da na toj Kopaoničkoj školi čujem od Slobodana Perovića sledeće: „ako je jedan zakon nečovečan onda je to sramota za zakonodavca, ali na nama, sudijama i pravnicima, je da ga sprovedemo“. Svako ko ume iole da se orijentiše u ideji prirodno-pravne škole reći će da su te reči ravne samoubistvu jednog jusnaturaliste. A zašto bi neko tako nešto rekao? Pa, iz političkog računa. Ako ste ugroženi u jednom društvu, onda naravno, ukoliko biste rekli „moramo da se angažujemo protiv neprihvatljivog zakona vladajuće vrhuške, ako smo doista iskreno opredeljeni za vrednosti koje ti zakoni važe“, došli biste u konflikt sa političkim establišmentom i ugrozili ono do čega vam je stalo, i naravno, ako ste kalkulista onda će vas ta politička računica dovesti, kao njega, do negacije osnovnih stavova škole. Ako je neko spreman da ovakvu jednu poruku pošalje, da pogazi osnovni smisao opredeljenja u koje se kune, onda se bojim da i u Visokom savetu sudstva možemo očekivati izdaju, samo ukoliko se bude radilo o isplativosti sa stanovišta političkog računa. Poslednje što bi Srbija sebi mogla dozvoliti jeste da u tom Visokom savetu sudstva ima ljude neotporne na političke pritiske, a svakako se može računati s tim, jer je podela karata u našem sudstvu između ostalog takva da možete reći da je ovaj sudija ove stranke, onaj sudija one stranke. Svi smo prisustvovali tim činovima izbora sudija koji se svode praktično na jednu trgovinu, ako ti meni ovoga, ja tebi onoga. Ozdravljenje znači baš zalupiti pred nosom vrata takvoj praksi, a ne podleći političkim uticajima ovih ili onih.

Zna se da konflikt interesa može da vas diskvalifikuje za obavljanje nekih poslova. Ja se bojim da je u slučaju Slobodana Perovića posredi jedan takav konflikt zbog jedne njemu bliske osobe. Imali smo prilike da čitamo u novinama, ali ne i da čitamo demantije i odgovore i ispravke, da kada je reč o toj njemu bliskoj osobi postoji neka opasnost sukoba sa pravnim poretkom, moguće je i procesuiranje. Ako imate u blizini neku osobu do koje vam je stalo, a koja bi mogla doći u konflikt sa pravnim poretkom, pa nećete vi biti najbolja uzdanica pravnog poretka da ćete čvrsti kao stena proći kroz tako osetljive poslove izbora sudskog kadra od prvoga do poslednjega. I na kraju, znate, za svaki posao je potrebno imati neki kapacitet koji je nekada i zasnovan na biologiji. Slobodan Perović je na pragu 80. godine života, a ovaj posao je izuzetno zametan i težak. Znam da Srbija nije velika zemlja u smislu da za mnoge poslove može ponuditi ogroman broj kandidata. Mi smo doista za mnoge poslove personalno vrlo tanki, ali ja sam posve siguran da Srbija nije tako mala da bi na poziciji člana Visokog saveta sudstva morala imati nekoga kao što je Slobodan Perović. Ako se želi onemogućiti postizanje ozbiljnih promena, dakle, istinske reforme, onda je ovakav kandidat najbolje rešenje.

  • Stevie Wonder – Free

Svetlana Lukić: Slušali ste profesora prava Vladimira Vodinelića i čuli ste argumente zbog kojih on misli da ne možemo mnogo da očekujemo od predstojećih promena u pravosuđu ukoliko ljudi poput Slobodana Perovića budu izabrani u tako važno telo kao što je Visoki savet pravosuđa. Inače, on je rekao da se govori da ga je predložio gospodin Vuk Drašković, međutim, izgleda da predsednik Tadić nema ništa protiv toga, jer inače ne bi telefonirao, kao i njegov kolega iz Republike Srpske Dodik, da čestita profesoru Peroviću što je osnovao zajedno sa svojim kolegama Savez pravnika Srbije i Republike Srpske. Međutim, zanimljivo je samo da čujete kako se Slobodan Perović obratio svojim kolegama, on je rekao: „kolege, braćo po krvi, srodnici po izvornosti“. Jedino opskurnije obraćanje prisutnima čula sam svojevremeno od ministra vera Bogoljuba Šijakovića koji je pozdravljao vladike jedno šest i po minuta sa „preosvećeni časni presvetli časni čuvari trona Svetog Petra Cetinjskog, časni čuvari groba Svetog Save“ i slično. Dakle, i dalje će iz Evropske unije verovatno stizati negativne ocene o tome dokle smo stigli sa našim pravosuđem, ali zato smo u strašnoj diplomatskoj ofanzivi. Svi su se, počev od tužioca Vukčevića, do čuvenog ministra Jeremića i predsednika Tadića, bacili u akciju da nateraju Evropsku uniju da nas pusti da se kandidujemo za članstvo. Evo samo nekoliko malih vesti, možda ste ih i čuli. Dakle, Jeremić je u poseti Turskoj, i tamo je rekao, odnosno, kako kaže, pozvao je Evropsku uniju da ne okleva sa proširenjem na Zapadni Balkan, Evropska unija će biti sigurnija ako Zapadni Balkan sa Srbijom u centru uđe u kuću Evrope umesto da ogorčena stoji na njenim vratima. Ministar Jeremić je zapretio da možemo opet da poludimo i da pravimo probleme. Malo je zbog one gužve sa Zakonom protiv diskriminacije nezapaženo prošla i izjava predsednika Tadića dok je bio u Španiji, on je tamo rekao da Holandija zbog svojih trauma sprečava naš ulazak u Evropsku uniju. Eto, ti Holanđani, neurotični pa imaju traume. On, na primer, i mi uopšte, nemamo nikakve traume, šta će nam to. Međutim, onda stižu neki konstruktivni predlozi, još budalastiji, još gori. Konstruktivni predlog je stigao od Vladana Batića, poslanika Demohrišćanske stranke, koga je inače u politički život vratila Liberalno demokratska partija. Batić ima genijalnu ideju, i predložiće parlamentu da usvoji rezoluciju kojom bi mi Holanđane abolirali od odgovornosti za događaje u Srebrenici. To bi, kaže Batić, dovelo do promene stava Holandije o evropskoj budućnosti Srbije. Eto tako rade ti proevropljani, a onaj jedan takođe je zalutao, otišao je u kuću Velikog brata i sad bi mi stvarno bilo zanimljivo da gledam kako podnosi predlog rezolucije o zločinu, odnosno genocidu u Srebrenici. E, sada ćete čuti Vladimira Pavićevića. Vladimir Pavićević je asistent na Fakultetu političkih nauka, on se poslednjih godina upravo bavi evropskim integracijama Srbije,  jedan je od aktivnijih članova Liberalno demokratske partije, za razliku od mnogih koji su se malo uspavali, i bave se nekim drugim poslovima. Dakle, Vladimir Pavićević priča o najnovijim događajima u vezi sa našim evropskim integracijama – da ne kažem evroatlantskim, atlantske smo bacili u đubre.

Vladimir Pavićević: Na čemu se temelji stav da Evropa možda i ne treba Srbiji? Temelji se na ideji da mi sa ovom pozicijom koju imamo na Zapadnom Balkanu nosimo neku naročitu težinu. Zanimljivo je da se ta težina koju pridajemo sebi vezuje maltene uvek za neke negativne stvari. Ukoliko Srbija nije sa vama onda neće biti stabilnosti, ukoliko Srbija nije sa vama onda se vi možda plašite tih izbeglica koje mogu da dođu. U međunarodnim odnosima težina nekog aktera ne meri se time koliko ste vi zla ili lošeg sposobni da uradite, nego time koliko konstruktivni možete da budete u međunarodnim odnosima. Meni se čini da u Srbiji danas imamo jedno perverzno tumačenje geopolitike koje podrazumeva upravo ovu situaciju, da mi, budući da jesmo toliko važni i da bez nas nešto ne može da se desi, možemo tu malo i da se zadržimo, malo i da ucenjujemo, malo da se igramo, a to kako će izgledati životi ljudi u našoj zajednici u odnosu na politike koje sprovodimo nije toliko važno. Dakle, ako govorimo o svim ovim nedostacima, usporenosti, pogreškama koje pravimo u procesu evropske integracije, onda se u ovom trenutku postavlja pitanje da li je to sticaj okolnosti, naša nesposobnost ili možda neko upravo namerno to radi kako bi nas zadržao na tom putu, jer put ka Evropi zapravo je put ka nekakvim vrednostima koje bi ovde uredile život. I moguće je da je u ovom mulju najmanje poželjna stvar jedan nivo uređenih odnosa koji će svakome obezbediti neku predvidivost njegovog delovanja, rada ili bilo čega. Moje je mišljenje da ovo jeste velika opasnost za Srbiju i tu opasnost vezujem za delovanje elite na vlasti. Ali mislim da postoji jedna opasnost koju potpuno zanemarujemo, a koja posle dugog vremena usporenog hoda Srbije ka Evropi može da postane vrlo realna, a to je opasnost da će Evropa u jednom trenutku, umorna od svega ovoga, da odustane od Srbije.

Svetlana Lukić: Angela Merkel je juče ili prekjuče rekla da smatra da treba taj proces pridruživanja zemalja koje su zainteresovane za Evropsku uniju privremeno zaustaviti dok se Evropa ne stabilizuje. Uostalom, njih sada očekuju izbori, ali i inače treba da se stabilizuje Evropska unija s obzirom i na svetsku ekonomsku krizu i na krize u svojim zemljama.

Vladimir Pavićević: Upravo mislim na to i ovo što je uradila nemačka kancelarka samo potvrđuje tu tezu, da što mi više budemo otezali sa procesom naše integracije u Evropu to će uslovi pod kojima ćemo ući ili pokušati da se učlanimo biti sve rigorozniji i teži. Kriza nas zaista suočava i sa time kako Evropa odgovara na krizu, dakle, da li je ponudila neke odgovarajuće mehanizme da se za njene članice ublaži efekat krize. Iskustvo zemalja koje su postale članice Evropske unije 2004. godine govori da one jesu više zaštićene. I upravo zbog toga vi imate situaciju da zemlja kojoj nije padalo ni na pamet da ikada postane članica Evropske unije, Island, sada razmišlja upravo o tome da se po ubrzanoj proceduri učlani u Evropsku uniju. Zbog čega? Zbog toga što postoji osećaj veće zaštite ukoliko pripadate širem krugu. U Evropskoj uniji stvari ne teku idealno, Evropa nije neka vrsta raja, i u Evropi se suočavaju sa sopstvenim izazovima mimo politike proširenja. I ova godina će proteći tako što će se naročita pažnja usmeriti na dve velike stvari – jedna su evropski izbori, koji će ipak definisati tu novu strukturu Evropskog parlamenta, a druga je usmeravanje Evropske unije ka Irskoj, u kojoj se očekuje novi referendum o Lisabonskom sporazumu, a stupanje na snagu tog ugovora zapravo nama daje nekakve formalne pretpostavke da možemo da računamo sa članstvom u EU. Mi u formulisanju naših politika najčešće zanemarujemo ono što su politike i interesi drugih, nego se po mom mišljenju dešava da smo toliko usmereni na sebe, na svoje interese, da nam postaje nerazumljivo šta to hoće onaj drugi. Pa, upravo to međunarodno polje, kao i polje politike u bilo kojoj državi, jeste polje u kome se susreću ti interesi. I mi ne možemo danas da kažemo „mi ćemo da očuvamo naš ustavni poredak i da u jednoj fantaziji živimo za ne znam koliko godina“ i istovremeno „pa, eto, mi smo tu dosledni, to radimo“. Ne može, i u odnosu na taj cilj mi moramo da se postavimo imajući u vidu ono što je nekakva realna i objektivna procena stanja i naših mogućnosti. A moje je mišljenje da smo mi upravo u tom segmentu potpuno izgubili kompas.

Svetlana Lukić: Ono što možemo da pratimo najčešće su izjave političara – pre svega mislim na izjave ministra spoljnih poslova Vuka Jeremića, a i Tadića koji je bio u zvaničnoj poseti Španiji, da se ponovo aktivira i ponovo sugeriše javnosti sa tako visokih mesta da bi manje-više sve bilo u redu da nema Holandije, da bi Srbija nastavila taj svoj čvrsti hod prema Evropskoj uniji. Dosta su eksplicitni, pa se Holandija optužuje da nas zbog svojih trauma, jer njen bataljon nije učinio sve što je trebalo da učini u Srebrenici,  na neki način kažnjava.

Vladimir Pavićević: Jedan aspekt te priče tiče se našeg odnosa prema tome šta se desilo u prošlosti i konkretno, šta se desilo u Srebrenici. Međunarodni sud pravde, jedna međunarodna institucija koja je relevantna i priznata i od strane Srbije, saopštio je Srbiji, i Srbija je to uvažila, da Srbija treba da uradi sve da izruči osumnjičene za ratne zločine i za zločin genocida u Srebrenici. Dakle, Srbija je uvažila tu presudu Međunarodnog suda pravde i maltene pokazala da sasvim, u stoprocentnom iznosu, priznaje kao legitiman taj sud time što je upravo tom sudu vratila jedno pitanje koje se tiče Kosova i rekla – u redu, evo jednog međunarodnog foruma čije mišljenje je relevantno i mi ćemo ga saslušati. I Srbija očekuje da Međunarodni sud pravde dâ mišljenje o Kosovu, a istovremeno zna da Srbija sama, i to ministar spoljnih poslova takođe dobro zna, ne radi dovoljno da ispuni ono što je prethodna obaveza, iz prethodne presude tog Međunarodnog suda pravde. To znači da mi ponovo spoljnu politiku shvatamo kao jednu vrstu mogućnosti da razgovaramo, tako, o nekim našim fantazijama. Sa druge strane, tu se postavlja pitanje našeg odnosa prema zločinu koji nije zabeležen u novijoj istoriji, to je zločin u kome je stradalo oko 8.000 ljudi u jednom danu, za koji postoji jaka optužnica za jednog čoveka. Upravo za tog čoveka se vezuje mogućnost Srbije da pokaže da jeste odgovorna zemlja. I Srbija, ne pokazavši da je odgovorna i time što saopštava „nećemo da ga izručimo“, ili čak i ako kaže „ne možemo da ga izručimo“, opet pokazuje koliko je to jedna zemlja koja ne upravlja mehanizmima, koja nije sposobna, zapravo govori da je Srbija neosetljiva na ljudsku patnju, stradanje i na zločin. A to je valjda ona prva stvar sa kojom moramo da se suočimo, jer pripadanje Evropi nije priča koju priča potpredsednik Vlade za evropske integracije, o nekim milionima i milijardama koje samo što nisu stigle i čekaju na nas da bismo ih uzeli. Nego je to priča o Evropi, priča o tim vrednostima koje smo ovde potpuno zapostavili i sada se vrtimo u tom mulju bez ideje kako iz karantina u kome se nalazimo da izađemo. I ta priča da Holandija jeste pod jednom vrstom traume, da postoji frustriranost time, to je zapravo najbezobzirniji način da pokažete kako se odnosite prema ljudskom životu. A valjda je odnos prema ljudskom životu ono što nas okuplja u jednoj političkoj zajednici, valjda politika i nastaje da bismo i naše živote zaštitili i da bismo probleme sa kojima se suočavamo, koje jedni drugima možda nekada stvaramo, ipak mogli da rešavamo. E, taj nastup predsednika Republike, pa i ministra spoljnih poslova, često upravo pokazuje još jednu vrstu perverzije nas samih i našeg odnosa prema ljudskom životu. Stav Srbije da je Holandija jedina zemlja koja sprečava Srbiju da uđe, nije do kraja istinit stav, jer Evropska unija je jedan forum koji daje neke mehanizme da se, ukoliko se desi da postoji jedna zemlja koja je usamljena u nekom mišljenju ili stavu, u jednoj vrsti pregovora izvrši dodatni pritisak i da ta zemlja, ukoliko sve ostale jesu za nešto drugo, ipak prihvati sugestiju svih drugih zemalja. To što stav Holandije jeste najglasniji i što Holanđani jasno kažu – ne možete dalje u proces integracije dok ne ispunite ovu svoju obavezu, samo nam govori da u Evropskoj uniji nema baš puno onih koji se po svom mišljenju razlikuju od Holanđana. Dokaz za to nalazimo upravo u ponašanju drugih zemalja članica EU koje ni na koji način ne vrše pritisak na Holandiju da promeni svoj stav. A već je jasno i da se hapšenje Ratka Mladića i njegovo izručenje u Hag maltene identifikovalo sa punom saradnjom Srbije sa Haškim tribunalom. Kad bi i druge strane saopštile videlo bi se ono što je ipak mišljenje koje tamo dominira, a to je da Srbija nije u stanju da se na dobar način suoči sa nekim svojim greškama. A pretpostavka za naš ulazak u Evropu jeste ta vrsta suočavanja. Ako svi oni smatraju da Holandija ima traumu, pa imaju taj paket pregovora gde se kaže – evo, Holanđanima ćemo da uzmemo ovo, od ovih ćemo da uzmemo ono, hajde, pustite to. Međutim, to se ovde ne dešava, to niko ne pokušava sa Holanđanima da uradi. I umesto što se ide, na primer, u Španiju, što se posećuje Rumunija, što se obilaze ove zemlje koje su rekle – OK, mi ne priznajemo Kosovo i dajemo vam punu podršku. Pa, ideja je da diplomatija ide upravo na ona mesta koja su bolna, koja otvaraju probleme kako bi pokušala te probleme da sanira, a taj problem se ne sanira tako što se u slučajnom susretu na jednom evropskom forumu pozove ministar spoljnih poslova Holandije da dođe u Beograd pa da se uveri u to kako mi sarađujemo. To se radi nekakvim faktičkim delovanjem, dakle, nekakvom akcijom koja ima rezultat. U Srbiji je problem što nemamo rezultat, i otud taj ministar spoljnih poslova i ne dolazi, jer je sve, čitav taj njegov dolazak zapravo jedna farsa, to ne znači ništa.

Svetlana Lukić: Malo smo izgubili pojam o vremenu, pa ćemo nešto što smo spremili ostaviti za sledeći put. A ovo je bio Peščanik za 20. mart. Negde u ovo doba pre 10 godina avio-mehaničari u Avijanu i nekim drugim NATO bazama obavljali su poslednje kontrole aviona koji su 24. poleteli na Jugoslaviju. Dakle, u utorak 24. marta braća razna iz organizacija nacionalističkih desničarskih i fašističkih spremaju žurku u Beogradu, sudeći po njihovim blogovima i po plakatima kojima je Beograd oblepljen. Biće to još jedan narodni odisaj, kada mi miševi, što bi rekao Nemanja Kusturica, treba da se povučemo kući i da spustimo roletne. Videćemo šta će se desiti 24. marta u Beogradu i širom Srbije. A mi se vidimo, odnosno čujemo idućeg petka. Hvala vam što ste slušali još jedan Peščanik.

 
Emisija Peščanik, 20.03.2009.

Peščanik.net, 20.03.2009.