Specijalna radna tijela vlada Republike Hrvatske i Republike Srbije nakon višemjesečnog zajedničkog rada sačinila su okvirnu platformu projekta kojemu je svrha dugoročno stabilizirati ekonomsko-političko-sigurnosnu situaciju u Regiji, jugoistočnoj Europi i šire, te su je definitivno usvojila na nedavnome sastanku između prve potpredsjednice Vlade RH g-đe Vesne Pusić i vrhovnog potpredsjednika Vlade RS g-dina Aleksandra Vučića, a danas, 3. ožujka/marta 2014. godine, kada pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu počinje suđenje povodom tužbi za genocid što su podignute od strane Hrvatske protiv Srbije i Srbije protiv Hrvatske, ovim putem javno dostavljaju osnovnu skicu toga projekta Europskoj komisiji, s nadom da će vlada Europske Unije taj akt podržati, kao i potaknuti druge visoke međunarodne institucije da o njemu donesu pozitivan sud, a sve s ciljem osiguravanja stabilnosti, prosperiteta i mirnog suživota ne samo u ovome dijelu Balkana, već, usuđujemo se reći, i na mnogo širim prostorima.

Naziv projekta:

SLOBODNA GENOCIDNA ZONA

Moto projekta:

„Preko genocida do socijalnog mira“

Punktovi diplomatske komunikacije i administrativni centri:

Beograd, Zagreb, Den Haag, Bruxelles

Dodatna infrastruktura (u nacrtu):

Regionalni zavod za zaštitu genocida kao kulturnog, gospodarskog i političkog dobra.

Akutni povod:

To što je suđenje pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu povodom tužbi za genocid između Hrvatske i Srbije u formalnopravnom pogledu potpuno besmisleno, uopće ne dovodi u pitanje njegovu suštinsku smislenost.

S tim u vezi napominjemo da odgovorne političke strukture u Srbiji i Hrvatskoj nisu ni sastavljale spomenute tužbe s ambicijom da predstojeći proces dobiju, već da ga započnu, s osnovnom idejom da isti nikada ne bude okončan. Drugim riječima, one su savršeno dobro znale da se – usprkos strašnim zločinima počinjenim s obje strane u zadnjem ratu – djela s pravnom kvalifikacijom „genocida“ nisu dogodila, pa kad su unatoč tome tužbe za genocid ipak sročile, suludo je pomišljati kako je to posljedica njihove neodgovornosti ili neznanja: naprotiv, radi se o duboko promišljenoj strategiji usmjerenoj ka dugoročnom prosperitetu hrvatskoga i srpskog naroda, te punom ostvarenju njihovih nacionalnih interesa.

Puka činjenica da se genocid ni sa jedne strane nije zbio, ne može anulirati nasušnu potrebu za njegovom stalnom prisutnošću u kolektivnoj svijesti jednoga i drugog entiteta!

Budući da je sadašnji zakonodavni okvir takav da je više nego sigurno kako će Međunarodni sud obje optužnice odbaciti kao neosnovane, ogromna je opasnost da koordinirana inicijativa odgovornih političkih struktura iz Srbije i Hrvatske bude sasječena u korijenu. Upozoravamo da se to ne smije dogoditi! Ergo: Haški sud u slučaju tužbi za genocid ne smije prestajati s radom, pa shodno tome predlažemo takvu prilagodbu legislative koja će omogućiti njegovo permanentno zasjedanje.

Jedini pozitivan ishod eventualnog odbacivanja tužbi od strane Suda jest taj što će građani Hrvatske i Srbije biti s pravom nadrkani na međunarodnu zajednicu i njene ključne institucije (a percepcija međunarodne nepravde koja se uvijek i iznova ponavlja, da se razumijemo, nije nevažan parametar u procesu snaženja nacionalnog ponosa i osjećajnosti), no problem je što će ta nadrkanost biti kratkoga daha, nakon čega nužno slijedi slabljenje jedinstva i osipanje s mukom zbijenoga kolektivnog bića. Kao što se zna: nenadrkane nacije sposobne su samo za srozavanje i gubitništvo!

Važno je napomenuti da hrvatski i srpski narod u potpunosti stoje iza svojih političkih elita. Recentna istraživanja javnoga mnijenja pokazuju kako premoćna većina populacije u Srbiji i Hrvatskoj zdušno podupire tužbe za genocid protiv Hrvatske i Srbije, iako je svaki pismeni stanovnik ovih zemalja – uključujući one što su ispunjavali ankete – upoznat s činjenicom da teški zločini počinjeni u minulome ratu nemaju karakter genocida. U Hrvatskoj i Srbiji, dakle, svi znaju da genocida nije bilo, no to ne može pokolebati zajednička uvjerenja koja su suprotna općim saznanjima.

Bilo bi pogubno tako zdrave osnove za buduće dobrosusjedske odnose dokinuti činom kaznenopravnog cinizma ili normativnom nedorečenošću. Nasuprot tome, konstitucija Haškog suda kao jednog od elemenata slobodne genocidne zone, gdje će se stranke u sporu, ne robujući obavezi oslanjanja na fakte, moći bez kraja i konca nabacivati međusobnim optužbama – i to ne zbog zadovoljenja nekakve apstraktne međunarodne pravde, već isključivo radi unutrašnjopolitičkih potreba – jamčit će vitalnost poletnim balkanskim državama, a to znači i osigurati pretpostavke za njihovu plodnu suradnju.

Opći okvir:

Samo stabilne vlade mogu održavati stabilne valute, stabilna tržišta, stabilne ekonomije i – shodno tome – stabilne odnose među državama nastalim raspadom nekadašnje Jugoslavije. (Time će, dakako, pridonositi i stabilnosti Europske Unije koja vapi za proširenjem.) Da bi vlade bile stabilne, moraju imati priliku razbuditi emocije i mobilizirati nacionalne strasti masa, a ove se potiču permanentnim podsjećanjem na narodno mučeništvo, javnim nastupima i djelovanjem koji su fokusirani na nevine žrtve, povijesne nepravde, nadljudsku patnju i stoljetna stradanja pripadnika izabrane etnije.

Izabirući kroz proteklih dvadeset i nešto godina gotovo bez ostatka vlasti koje stimuliraju takav politički i duhovni ambijent, hrvatsko i srpsko glasačko tijelo pokazuju da se radi o nekoj vrsti uvjetnog refleksa, o nečemu što već možemo smatrati tradicijom i dijelom ovdašnjeg identiteta.

Genocid je, prema tome, prije svega politički resurs. Eventualni nestanak toga resursa, pogotovo njegovo dokidanje aktom pravnoga nasilja, bez sumnje će pridonijeti destabilizaciji ionako fragilnih balkanskih država, i to – bojimo se – na radikalan način. Projekt slobodne genocidne zone – gdje se ne plaćaju takse na neistine, gdje legende i mitologije trijumfiraju nad tiranijom materijalnih dokaza – osigurava, s druge strane, njegovu trajnu reprodukciju.

Još jednom ističemo: samo stabilne vlade – osnažene potporom Hrvata ogorčenih monstruoznim postupcima Srba u prošlome ratu (Vukovar, Dubrovnik, Škabrnja…), odnosno potporom Srba ogorčenih monstruoznim postupcima Hrvata u prošlome ratu (Oluja, Lora, Pakračka Poljana…) – u stanju su jedna drugoj pružiti ruku i na pragmatičnim osnovama ostvariti trgovinsku, ekonomsku, kulturnu i naročito političku razmjenu; jedino one imaju kapacitet da dogovaraju modalitete mira na istim osnovama – i s istom efikasnošću – kao što su Tuđmanova i Miloševićeva administracija dogovarale modalitete rata.

Sve drugo vodi u disperziju plemenske homogenosti, u takva zastrašujuća stanja gdje bi nesposobne i korumpirane nacionalne oligarhije mogle biti izložene opravdanom revoltu svojih sunarodnjaka iz nižega platnog razreda, moguće i zasluženom linču, a to bi u svakom slučaju kardinalno narušilo i odnose među susjedima. Navedeni se rizici, dakako, umnogome otklanjaju pođe li se od proste pretpostavke kakvom su bile motivirane aktualne tužbe: da genocid nije ništa manje stvaran ukoliko se nije dogodio.

Stoga posredstvom Regionalnog zavoda za zaštitu genocida kao kulturnog, gospodarskog i političkog dobra – multidisciplinarnog tijela što ga vlade RH i RS namjeravaju zajednički osnovati, uz potporu Europske komisije i drugih međunarodnih tijela (administrativna sjedišta u Beogradu i Zagrebu, diplomatske ispostave u Den Haagu i Bruxellesu) – treba na daleko širem planu utvrđivati i institucionalizirati iste one žrtvoslovne mantre i jasne ideološke parole kakve se mladim naraštajima u Hrvatskoj i Srbiji ulijevaju u glavu još u obrazovnoj dobi, preko nastave povijesti i kanonskih književnih djela uvrštenih u školske lektire.

Na primjer:

a) Narod nad kojim nije počinjen genocid ne zaslužuje da živi.

Ili:

b) Samo kvalitetno istrijebljene nacije imaju osiguranu budućnost.

Ili:

c) Kolektivna svijest bez jama smrti predstavlja crnu rupu.

A sve je to nužno radi zajedničke pripreme za optimalnu formu političkoga i društvenog angažmana, takvu prema kojoj:

d) Masovne grobnice trebaju diktirati situaciju u zemlji.

Teorijska potpora:

Težnja ka miru uz pomoć „priručnoga rata“ – kako je ustvrdio Claudio Battistelli sa sveučilišta u Padovi, stručnjak za povijest balkanskih sukoba – predstavlja obostrano unosan odnos. „Vlade Hrvatske i Srbije u tom su smislu organizirane kao paracivilne formacije: tijela koja obnašaju civilnu vlast stalnim poticanjem i korištenjem emocija tipičnih za ratno stanje. Čim njihovi predstavnici navuku građanska odijela, prožima ih zanos loše kastriranih vojskovođa. Oni nose priručni rat u aktovkama i vade ga kao spasonosni adut kad god se suoče s nevoljama mirnodopskog tipa.“ (C. Battistelli: „Srbi i Hrvati – nacizam malih razlika“, Oxford University Press, 2008.)

Tumačeći opsjednutost stratištima i masovnim pogibijama u ključu pornografije, koja se „temelji na suočavanju s obiljem“ i „hipertrofiji realiteta kako bi se postigao što snažniji nadražaj“, socijalni psiholog Georgij Viktorov uvodi u stručni diskurs pojam „masturbacionalizma“. „Masturbacionalizam je“, veli, „eksploatacija stradalih sunarodnjaka radi tekućih čulnih i političkih potreba, a službeno se vodi kao iskazivanje pijeteta“. (G. Viktorov: „Porno shop Jasenovac“, Yale University Press, 2010.)

Socijalni aspekt:

Osnovno polazište glasi: Narod koji je doveden do ruba gladi najbolje će se nahraniti svojim povijesnim žrtvama.

U nedostatku povoljnije metodologije, tu je najuputnije slijediti logiku penzionog fonda: prema dostupnim podacima, u ovome trenutku 1,37 mučki ubijenih Hrvata osigurava smisao egzistencije za jednoga živog Hrvata, dok 1,49 zvjerski pogubljenih Srba egzistencijalno uzdržava jednoga živog Srbina. Plan je vlada RH i RS da se do kraja tekuće godine, uz pretpostavku da proces pred Međunarodnim sudom pravde potraje, uspostavi odnos od barem 2 prema 1, a možda i 2,5 prema 1. Dugoročno pak gledano, u interesu rasta i općeg blagostanja valja težiti ka tome da što više mrtvih (Hrvata, Srba) osmišljava egzistencije za što manje živih (Srba, Hrvata).

Cilj je svakoga ovdašnjeg lidera koji drži do uspjeha doći u priliku da parafrazira neprežaljenog Maršala: „Narod koji ima ovakve pokojnike ne treba se bojati sa svoju sadašnjost!“

Međutim, radna tijela vlada RH i RS čvrsto stoje na stanovištu da se ne radi tek o izumu lokalnoga dometa, već da učinkovita eksploatacija genocida može postati originalan balkanski doprinos stabilizaciji međunarodnog poretka.

Bosanski poučak:

Na primjeru Bosne i Hercegovine svi su se mogli uvjeriti do kakvih užasnih posljedica dovodi provala narodnoga bijesa koji nije nacionalno artikuliran i čije hladno oruđe (kamenice, letve, molotovljevi kokteli…) nije usmjereno ka etničkome Drugom. Vodeći ljudi vlada RH i RS – Zoran Milanović i Aleksandar Vučić – uložili su krajnje napore da socijalnu pobunu u susjednoj zemlji u što hitnijem roku nacionaliziraju, ali su postigli relativno ograničene rezultate. Jedan od ciljeva ovoga projekta je da takve pothvate ubuduće uvelike olakša.

Općenito govoreći, mnogo je svrsishodnije kada opljačkani, poniženi, osiromašeni i ogorčeni narodi, umjesto „jebenih političara“, za svoju nesreću prozivaju „jebene Hrvate“ (u slučaju Srba), odnosno „jebene Srbe“ (u slučaju Hrvata), odnosno „jebene Bošnjake“ (u slučaju Srba i Hrvata), odnosno „jebene Bilo Koje“ (u slučaju Bilo Kojih)… samo da to nisu „jebeni političari“.

Ako su političari naprosto „jebeni“ – a ne i obilježeni svima razumljivim etnonacionalnim etiketama – onda je to već jebeno blizu europskih metropola i centara korporativno-političke moći, jebeno je blisko kozmopolitskome ugođaju, onda to priziva sumračne vizije neodgovornog prekarijata koji odbacuje nacionalno naslijeđe i s pjenom na usnama juriša na vladajuću bandu, ne vodeći računa o njenoj etničkoj posebnosti.

Mogući klasni doživljaj tekućih eksploatacija vodi u kaos, destrukciju i nezadrživi nastup anarhije. Po strani od balkanskog iskustva, svatko odgovoran treba znati da jedino srdžba iskaljena prema „jebenim Francuzima“, „jebenim Nijemcima“, „jebenim Englezima“, „jebenim Poljacima“, „jebenim Litvancima“ i – općenito – „jebenim Strancima“ može spasiti jebeni sistem od erozije i vjerojatne propasti.

Financijska konstrukcija:

Iz perspektive strateških smjernica za održivi razvoj Europske Unije, nema opravdanog razloga da se nalazišta masovnih grobnica, crpljenje genocidnih rezervi ili industrijska proizvodnja nacionalnog patništva, tretira drugačije od nalazišta zemnog plina, nasada levantinskih maslina ili ekološkog uzgoja briselske administracije.

U intervjuu zagrebačkom Jutarnjem listu, povodom tužbe za genocid i početka suđenja pred Međunarodnim sudom u Den Haagu, hrvatski ministar pravosuđa Orsat Miljenić je rekao: „Nakon što je u taj posao toliko investirano, dužni smo ga završiti na najbolji mogući način.“ Na pitanje novinarke „koliko će nas to otprilike stajati“, ministar Miljenić je odgovorio: „Mnogo.“

Da, gospodo iz europskih fondova: hoćemo pare!

Peščanik.net, 03.03.2014.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)