„Ne prođe dan da se netko od njih ne iživi nada mnom! Mučno mi je opisivati brutalnosti i nastranosti kojima sam izložen. Najčešće dolaze noću, s onim svojim znojnim licima i masnim prstima, ali znaju me iskorištavati i usred dana. Nekad pojedinačno, nekad u skupinama. Ne obaziru se na moja zapomaganja. Dašću i sline po meni, a ja više nemam snage da se branim. To su ljudi bez srama. To su perverzni manijaci. To su najgori zločinci. Znam da nakon svega više nisam normalna osoba. Biste li vi bili da ste svakoga dana meta takvih monstruma, najogavnijih napasnika i siledžija? Osjećam se uništenim. Osjećam se kao netko tko je ostavljen na nemilost divljim zvijerima. Ima li pravde u ovoj zemlji, nekoga tko bi me zaštitio od njihove bolesne pohote? Što sam Bogu skrivio ako sam umro?“

Tako govori F.T. (77), žrtva nekrofilije.

Vaš reporter ne može hladno bilježiti tu ispovijed, prsti mu drhte dok prenosi riječi izmrcvarenog sugovornika u notes.

F.T. proživio je život kao ugledni građanin i vrijedan član zajednice, uzoran suprug i otac, neko je vrijeme obnašao dužnost predsjednika Republike Hrvatske, a otkad je umro smrt mu se pretvorila u pakao. Postao je žrtva organiziranog lanca nekrofila, skupine koja nema respekta ni milosti. „Više ni sam ne znam koliko se zlostavljača na meni izmijenilo“, kaže i pokriva dlanom oči, „a postaje sve gore i gore…“

Pokušao je u više navrata zatražiti pomoć, obratiti se nadležnima, kontaktirati s nevladinim udrugama, ali društvo je, čini se, gluho za njegove muke. „Svi se prave da me ne čuju, mamicu im jebem“, konstatira ozlojeđeno.

F.T. je očekivao da će nakon smrti konačno pronaći mir, no dogodilo se upravo suprotno: postao je igračka na kojoj se iživljavaju bolesnici i psihopati; postao je netko kome su oduzeti zadnji ostaci ljudskog dostojanstva; postao je netko do te mjere istrošen da mu je gotovo svejedno je li mrtav ili nije.

F.T. ne može sakriti razočarenje odnosom zajednice prema pojedincima čija je sudbina slična njegovoj. Zbog toga se, nakon dugog premišljanja, i odlučio na otvoreni medijski istup. Govori tiho, rezignirano, a pogled najčešće upravlja prema tlu, kao da ga pritišće stid.

Da sam žrtva pedofilije, veli, svi bi bili užasno zabrinuti, a za žrtve nekrofilije nitko ne mari. Tvrdi da nikako ne može razumjeti taj dvostruki aršin i nedostatak društvene sućuti, a pogotovo ne blagonaklon odnos prema posebno okrutnoj kategoriji zlostavljača, samo zbog toga jer su njihove žrtve nešto manje mlade i nešto manje žive.

„Tko normalan može općiti s pokojnicima, pitam ja vas?“ ogorčeno kaže. „To su izopačeni umovi, mamicu im jebem.“

I dok se slučajevi pedofilije u Hrvatskoj u zadnje doba najčešće vezuju uz djelovanje svećenstva Katoličke crkve, pošast nekrofilije postaje sve raširenija unutar Hrvatske demokratske zajednice, također naizgled ugledne organizacije. Međutim, za razliku od kakvog-takvog sankcioniranja klerika zbog seksualnog iživljavanja nad malodobnicima, teško je oteti se dojmu da ova vrsta devijantnog i nasilnog ponašanja, s nesagledivim posljedicama za žrtve, uživa prešutno državno pokroviteljstvo ili u najmanju ruku biva popraćena koordiniranim nehajem.

Vaš reporter, koji se nakon bolne i dramatične ispovijedi F.T.-a upustio u terensko istraživanje, bio je zaprepašten otkrićem do koje se mjere organizirani lanac nekrofilije ušančio u samome vrhu Hrvatske demokratske zajednice. Pornografski materijali sa sadržajima koji potiču na nekrofilski užitak – s F.T.-om kao najčešćim objektom žudnje – slobodno su izloženi na zidovima stranačkih prostorija, najčešće još i uramljeni, a lascivni izrazi ljubavi i bludnih aspiracija prema pokojniku iznose se otvoreno, bez imalo straha, ne samo u privatnim razgovorima, nego i u javnim istupima.

Vaš reporter nikada se dotad nije zatekao u prostorima gdje su patološki oblici ljudskog ponašanja uzeli toliko maha, pa je u nekoliko navrata čak osjetio snažan poriv za bljuvanjem. Poseban šok, međutim, izaziva činjenica da policija i nadležni državni organi ništa ne poduzimaju, makar im najgora vrsta pervertita takoreći orgija pred očima. To budi potmule sumnje da nekrofilski lobi uživa zaštitu državnoga vrha, na sličan način kao što crkveni vrh štiti pedofile. Srećom, tu su nezavisni mediji… Evo tek manjeg dijela onoga što je zabilježeno u reporterski notes:

Književnik i ideolog Ivan A. (82) ostrvio se prije nekoliko dana na bivšega stranačkog vođu Ivu S. (59), navodeći da je ovaj kao ubačeni agent ljevice „detuđmanizirao“ HDZ i uskratio članstvu iskaze ljubavi prema voljenome vođi, a stranka se sada, prema Ivanu A., može spasiti jedino novom „tuđmanizacijom“, to jest inicijativom u sklopu koje će svaki od članova (ima ih navodno 200 tisuća!) doći u priliku da bez straha obljubi F.T.-a, koji je mrtav već skoro trinaest godina.

Pretendent na stranačko prijestolje Darko M. (49) optužio ja aktualnu predsjednicu Jadranku K. (59) da „gradi kult ličnosti“ i „vješa svoje slike po stranci“, što je za njega nedopustivo „vrijeđanje lika i djela Franje Tuđmana“, nešto potpuno skaredno, te se on u svom programu zalaže za to da se tradicionalni pornografski materijal na zidovima stranačkih prostorija ne nagrđuje fotografijama još živih osoba.

Stranački veteran Vladimir Š. (69) napao je stranačkog veterana Andriju H. (66) kazavši da je ovaj svojedobno „dao ostavku na mjesto voditelja konzilija bolesnog predsjednika“, što je bilo „beskrajno amoralno“, i čak „nedopustivo kršenje liječničke etike“, jer je predsjednik nakon toga preminuo u Gospodinu, a otkad je preminuo, ima tome skoro trinaest godina, Vladimir Š. ga voli mnogo više i češće od Andrije H.

Andrija H. uzvratio je Vladimiru Š. tvrdnjom da je dotični „radio za sve tajne službe koje su postojale na ovim prostorima“, pa dakle uobičajeno „izmišlja optužbe“, jer on, Andrija H., voli pokojnog predsjednika i po nekoliko puta dnevno, a što se toga tiče osobito mu se zgadilo kada je Ivo S. u svoje doba „tražio da se iz svih stranačkih prostorija skinu slike Franje Tuđmana i zamijene njegovima“, pošto ne razumije kako fotografije nekoga živog nekoga normalnog mogu uzbuditi.

Aktualna predsjednica Jadranka K. izjavila je da svatko može pizditi što god ga je volja, ali će ona – i samo ona! – stranku „voditi Tuđmanovim putem“, dok bi svako drugo rješenje bilo „skretanje s Tuđmanova puta“, a na pitanje nekolicine nazočnih novinara kako ona točno zna koji je to danas Tuđmanov put ako je Tuđman mrtav već skoro trinaest godina, šeretski se nasmiješila i zabacila glavu, dajući do znanja da je provela burnu noć na Mirogoju.

Vaš reporter na licu mjesta se uvjerio da bratoubilački rat koji bukti u Hrvatskoj demokratskoj zajednici uopće ne smanjuje, nego samo snaži bludne nagone i opću žudnju prema F.T.-u, nemoćnoj žrtvi pomahnitalih nekrofila.

„O tome se i radi da se oni međusobno kolju, a svi polažu pravo na mene“, utučeno kaže F.T. „Otkad se nadmeću oko toga tko me više voli, silovanja takoreći ne prestaju! Tome mora doći kraj! To mrtav čovjek ne može podnijeti! Kad bi pronašli barem još jednoga pogodnog pokojnika, pa da se broj zlostavljača prepolovi!“

Društva koja ne štite svoje mrtve od patoloških izljeva ljubavi jednako su loša kao i ona koja od toga zla ne štite svoju djecu. Vaš reporter čvrsto stoji na stajalištu da nekrofilskim bolesnicima, poput onih čija smo imena ovdje naveli, nije mjesto na slobodi. Iščupati iz njihovih pohotnih ralja nesretnog F.T.-a, čija je smrt već uništena, najmanje je što država može učiniti.

Zadnji put susreli smo se s F.T.-om u nedjelju. Pogled mu je bio prazan, lišen trunke nade, glas drhtav, pokreti usporeni. Sablasna prilika odavala je svu težinu jedne ljudske tragedije – kada bi nasilja nekim čudom sutra i prestala, traume će ga pratiti kroz čitav zagrobni život.

Dan ranije pohodila su ga čak petorica kandidata za stranački tron, zlokobno se cereći dok su im sline curile iz usta. Već kod drugoga od njih, koji mu se predstavio kao budući predsjednik, iz grobnice se razlijegao bolan krik: „Nemoj me jebat!?“

Vaš reporter drži kako bi Hrvatska demokratska zajednica, budući da služi kao krinka iza koje djeluje organizirani lanac nekrofila, trebala biti zabranjena, ili pak uništena odlučnom državnom intervencijom, poput bilo koje druge zločinačke organizacije. Postoje, doduše, mišljenja kako to nije potrebno, jer će se, zbog nagomilanih mržnji i netrpeljivosti, stranka ionako raspasti sama od sebe. No, cijena koja će za to biti plaćena zastrašujuće je visoka.

„Vidite i sami na što to sliči, mladiću“, rezignirano kaže F.T. „HDZ će se raspasti samo preko mene mrtvog!“

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 31.03.2012.

Peščanik.net, 29.03.2012.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)