Ovo bi se moglo nazvati i: čari poslaničkog imuniteta i dvojnog državljanstva. Branimir Glavaš, odranije poznat organima gonjenja, napustio je diskretno teritoriju Republike Hrvatske u trenutku kada je njemu i saučesnicima u ratnom zločinu Županijski sud u Zagrebu izricao prvostepenu presudu. Dobio je deset godina, koliko da znate.

Tako se „Cirkus Glavaš“, kako se to zvalo ovde u Zagrebu, posle više od dve godine krivičnog postupka preselio gde nego u Zapadnu Hercegovinu, utočište svakog dripca kome je IQ veći od broja cipela. U subotu je MUP Hercegovačkog kantona ozbiljno saopštio da je lice Glavaš Branimir podnelo zahtev za izdavanje lične karte u Ljubuškom; pasoš mu ionako neće trebati iz razloga interpolske poternice koja će uslediti. Saučesnici su popili po pet godina i otišli u pritvor.

Tako je Branimir Glavaš još jednom namagarčio hrvatsku državu i pravosuđe.

Ali, idemo od početka: taj vrli muž nevelikog, ali zdepastog stasa i s licem lasice bio je na jedvite jade konačno nekako optužen za niz ubistava, mučenja, protivpravnih lišenja slobode i sličnih nadasve patriotskih postupaka u Osijeku tokom strašne 1991-1992. godine, kad je mutna Drava nosila leševe vezane lepljivom trakom (odatle i naziv predmeta: afera „Selotejp“). Ljude pogrešne nacionalnosti gutali su mrak i magla i niko nije smeo ni da pita šta je s njima. Jednog su naterali da pije kiselinu iz akumulatora; druge su na obali Drave jednostavno i ekonomično ubijali metkom u glavu (jedan je, sećate se, preživeo i svedočio). Uloga Branimira Glavaša u ubistvu načelnika osječke policije Josipa Reihl Kira (1. juli 1991), mada je notorno poznata, nije razmatrana u ovoj istrazi. Sve se to, naravno, znalo od početka, ali je Osijek bio „izvan kontrole hrvatskog rukovodstva“ (tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac, svedočeći na sudu), lična svojina Branimira Glavaša i Vladimira Šeksa. Mirni sugrađani gledali su, slušali krike i pucnje i – ćutali. Na kraju je nekako sklonjen i postavljen za inspektora Hrvatske vojske u činu generala, hvala lepo. Svi su i dalje ćutali, a Osijek je odahnuo.

Vrag je odneo šalu kad su se Sanader i Glavaš pre par godina dohvatili: Branimir je odvojio deo osiječkog HDZ i napravio stranku koja je uspela na lokalu i ugurao se u hrvatski Sabor. Sada Glavaš tvrdi da je ceo ovaj krivični postupak zapravo politički obračun Sanadera s njim. Osiječke braniteljske udruge stale su na zadnje noge, demonstrirale i ritualno spalile zastavu HDZ u centru grada.

Krivični postupak, međutim, prepušten je u jednom trenutku u sposobne ruke Vladimira Fabera, iskusnog policajca (sada je ravnatelj policije MUP Hrvatske). Pojavio se i prvi svedok-saradnik (to se ovde zove „pokajnik“), mladi policajac koji nije mogao da izdrži teret na savesti. Nađene su preživele žrtve i drugi svedoci. Zavera ćutanja razbijena je uz teške muke; pretnje (čak i batine) svedocima nisu pomogle. Stvar je rasvetljena i Faber je dao uhapsiti Glavaša. Tada i počinje „Cirkus Glavaš“: U pritvor je Branimir otišao u generalskoj svečanoj uniformi i uz pratnju svojih pristalica. Iz pritvora je izašao kad se vlast odgovarajuće olako prepala od njegovog štrajka glađu, za koji ovde doktori tvrde da je medicinsko čudo. Onda je izabran za saborskog zastupnika, uprkos krivičnom postupku u toku; prezumpcija nevinosti, naravno. Predmet je prebačen u Zagreb, jer se osiječki sud pokazao kao paralisan i nesposoban.

Branimir se Glavaš junački branio, optuživao HDZ i „neprijatelje Hrvatske“ uopšte, zastrašivao svedoke, držao političke govore, razboljevao se kad je trebalo; nije pomoglo. Pravda jeste bila i spora i selektivna, ali su mu konačno stali na rep, pa makar i prvostepenom blagom presudom (s obzirom na broj žrtava i posebno otežavajuće okolnosti i motive izvršenja krivičnog dela). Spretnom i bezobraznom Hercegovcu preostao je samo jedan izlaz: majka postojbina gde ničija tuđa ruka ne stiže, zmijski krš u koji ni Unprofor, Ifor i Eufor nisu smeli da zađu. Pa nije ni naš Legija Ulemek tek tako gajio bratske odnose sa tamošnjom braćom u Kristu. Krajem prošle godine Branimir je Glavaš tamo sa rodijacima sredio državljanstvo BiH, sluteći neizbežni ishod. On jeste rođen u Slavoniji, tamo je neprimetno živeo i dogurao do sekretara gimnazije dok ga u ratu nije krenulo, ali su mu mater i ćaća iz okoline Gruda; bilo je dovoljno. Kažu da se prijavio na adresi jednog od bezbrojnih „generala“ HVO u Ljubuškom. Eno ga gde sedi po kafićima i čeka ličnu kartu.

Pre svog naglog odlaska iz Zagreba ostavio je Glavaš video-traku sa porukom urbi et orbi: Sanader ga je, kaže, žrtvovao kao janje nevino, agnus Dei itd. Slikao se u odelu, sa hrvatskom zastavicom u reveru i ispred police pune knjiga pažljivo odabranih za tu priliku (možete misliti), mada po čitanju knjiga ranije nije bio poznat. Sanader je pobesneo na zanimljiv način: optužio je sud da je presudu Glavašu izrekao baš desetak dana pred lokalne izbore. Vidi, vidi, nije to bez neke, što bi rekli Hercegovci. Ima tu još toga: znalo se da Glavaš uživa zastupnički imunitet, a da presuda na deset godina povlači obavezni pritvor. Sud je, naravno, smesta uputio zahtev Mandatno imunitetskom povjerenstvu Sabora da po hitnom postupku imunitet skine po sili zakona, ali tamo nije bilo nikoga. Povjerenstvo će se sastati u ponedeljak, dok vi ovo budete čitali – ako se sastane, to jest. Pa onda Sabor mora to skidanje i da izglasa – čim se bude sastao, to jest. Sudeći po Sanaderovoj ljutitoj izjavi o trenutku izricanja presude, ishod glasanja nije baš izvestan. Sve je to od akademskog značaja, jer eno Branimira u Ljubuškom, pak mu možete staviti soli na rep, jer je državljanin države koja svoje ne izručuje, kao ni Hrvatska i Srbija, uostalom. Sanader je, doduše, najavio nameru da zaključi bilateralne ugovore o izručenju dvojnih državljana zemljama u kojima je krivično delo počinjeno, ali se odmah ogradio: osim u političkim slučajevima, pak vi sad vidite šta su ti slučajevi.

Jednom reči: soli na rep, a Glavaš će se smejati i dalje.

 
Danas, 10.05.2009.

Peščanik.net, 11.05.2009.