Klerofašisti okupljeni u komandnome štabu inicijative „U ime obitelji“ uskratili su pravo novinarima nekolicine većih medija da izvještavaju s njihove pobjedničke konferencije za štampu, a onda se dogodilo „čudo“: velika većina ostalih medija solidarizirala se s „nepodobnima“, pa je proveden uspješan bojkot (post)referendumskog slavlja kršćanske falange gospođe Markić.

Napokon! – zborno su uskliknuli hrvatski novinari. Po prvi put od osamostaljenja Hrvatske „mediji su se ujedinili“ i zajedničkim nastupom pokazali zube „pred nedemokratskom prijetnjom“. Likovanje zbog rečenog podviga na stranicama tiražnih novina traje već danima, naslovi kipte od ponosa i borbene gotovosti, osvrti su natopljeni suzama radosnicama, povijesni se datum udarnički kleše u kolektivnu memoriju i nije isključeno da se već od sljedeće godine 1. prosinca počne službeno obilježavati kao Dan hrvatske medijske solidarnosti. „Grko je medijsko tržište“, bilježi jedan tronuti komentator, „i nema na njemu baš puno primjera suradnje igrača koji se bore za svaku mrvicu prostora: to je moguće jedino ako baš svi prepoznaju potencijalno zlo, a to se, srećom, ovoga puta dogodilo“.

Skrušeno priznajem da me sav taj entuzijazam zaobilazi u širokom luku, kao i obično kada je u optjecaju veličanje kolektivne sposobnosti da se „prepozna potencijalno zlo“ i složno ustane „pred nedemokratskom prijetnjom“. Naprotiv, koliko god „solidarnost“ u konkretnome slučaju bila opravdana i samorazumljiva, njezina euforična glorifikacija prije mi nalikuje zamaskiranom opijelu, obrednome posvećenju vlastite jalovosti, tragikomičnome pokušaju fingiranja nečeg što je davnih dana potrošeno, naime – integriteta, vjerodostojnosti i snage „sedme sile“.

Da tu stvar odmah raščistimo: za razliku od epski raspoloženih kroničara, koji su odredili početak ere novog slobodarstva, držim kako su vodeći mediji ovom prilikom pribjegli brzopoteznom „ujedinjenju“ isključivo zbog toga jer su se na protivničkoj strani zatekli oni koji – barem u ovome trenutku – nemaju moć da im naude. Laude su, dakle, u najmanju ruku neumjesne, jer upravo to što se široka medijska „solidarnost“ sada ostvaruje „po prvi put“ – iako mučni proces „izgradnje hrvatske demokracije“, sa scenama pokolja u prvom planu, traje već skoro četvrt stoljeća – ukazuje na derutno stanje jedne profesije, poglavito kada se nađe „pred nedemokratskom prijetnjom“.

Četrdesetak stranica „Novosti“ ne bi bilo dovoljno za nizanje primjera kada su hrvatski žurnalisti, po pukoj inerciji koju diktira staromodna etika zanata, morali težiti „solidarnosti“, ali se to, naravno, nije događalo: ni kada su kritički raspoložene novinare prebijali i policijski uhodili, ni kada su opozicijske listove spaljivali na gradskim trgovima, ni kada su ih financijski gušili takozvanim porezom na šund, ni kada su urednike hapsili zbog problematičnih naslovnih stranica, ni kada su organizirana suđenja zbog verbalnog delikta, ni kada je tržište novinskih oglasa stavljeno u službu političkih likvidacija, ni kada je uz skute vlasti čučala probrana medijska ergela dok se ostatkom scene bavila tajna policija… da bi se tek sada – nakon što je materijalnim dokazima moguće potvrditi kako u proteklim desetljećima nitko nije bio veći krvnik hrvatskoga novinarstva od hrvatskih novinara – zdušno usprotivili razvrstavanju izvjestilaca na „podobne“ i „nepodobne“.

Budući da u međuvremenu nije došlo do procvata medijskih sloboda, već je – baš suprotno – udruženim djelovanjem politike i krupnog kapitala ostvarena još stroža apstinencija, aktualni preokret ima neodoljivu aromu apsurda: tek kada su masovni mediji profesionalno i moralno devastirani do te mjere da opstaju još samo kao utvrde odgovarajućih centara moći, u stanju su se „solidarizirati“ na platformi očuvanja novinarskog digniteta. A tu se već ne isplati biti naivan: hrvatske medije, s onu stranu liberalnih zakletvi, ujedinjuje prije svega odsustvo rizika, pa njihov skupni pothvat predstavlja tek novu simulaciju, dozlaboga patetičan pokušaj stvaranja lažnoga utiska da dostojanstvo struke oko kojeg su se postrojili još uvijek postoji i nekome nešto znači.

Indikativno je, na primjer, da u zanosu bitke protiv sila mraka nisu našli za shodno solidarizirati se s Matijom Babićem, koji je na portalu Index.hr, oslikavajući kirurški precizno prilike u ovoj zemlji, objavio fotografiju hrvatske zastave s kariranim kukastim križem umjesto grba, da bi uslijedilo policijsko ispitivanje i vjerojatna sudska sankcija. Ako nikako drugačije, solidarnost se mogla iskazati tako da su slobodarski raspoloženi mediji, izvještavajući o slučaju, umjesto Babićevih portreta prilagođenih formatima crne kronike objavili istu zastavu sa svastikom i tako uputili izazov organima progona, tim prije što inkriminirana montaža samo u izvedbi bazdi na satiru, a zapravo je dokumentarni prodor u suru realnost.

Bilo bi, razumije se, pretjerano takvo što očekivati od tradicionalno uravnoteženih domaćih novina, no jedino se o maniji „uravnoteživanja“ stvarnosti sve vrijeme radi, jer ova pokazuje neugodno svojstvo da ponekad bljesne i bez medijskoga skrbništva. Klerofašisti iz falange gospođe Markić, recimo, objektivno su protiv sebe imali pretežan dio nacionalnoga medijskog pogona, a ipak su uvjerljivom većinom izvojevali pobjedu na referendumu. „Solidarnost“ u bojkotu, između ostaloga, proizašla je i iz okrutne manifestacije nemoći, iz zorne potvrde da je utjecaj masovnih medija mnogo manji nego što govori fama o njihovoj važnosti. Dalo bi se pokazati kako je upravo kardinalan nedostatak respekta prema realnosti – a to će reći i sustavan rad na formiranju čitatelja/gledatelja opremljenog nepovjerenjem i ironijskim odmakom – učinio „medijsku moć“ trivijalnom veličinom, takvom da se još može njegovati samo kroz mitomanske žanrove i distribuciju legendi o vlastitoj slavi.

To se lijepo vidjelo i kod izbora taktičkih varijanti otpora „konzervativnoj revoluciji“. Jutarnji list, predvodnik liberalno-demokratske vojske, nakon što je utrošio više godina na plansko ponižavanje hrvatskih radnika, čak se bio upustio u otvorenu agitaciju, s tim da mu je aktivizam pristajao poput silikonskih sisa: sva je tajna herojskoga poprsja u njegovoj lažnosti. Dan uoči referenduma osvanuo je s naslovom „Žele li Hrvati biti Srbi?“ i već uobičajeno – rabeći s nešto više kategoričnosti omiljenu ideološku figuru sadašnje vlasti – zauzeo šovinistički gard ne bi li ukazao na smrtnu opasnost od nadirućeg šovinizma.

Naravna stvar, proizvodnja moralne panike na fonu prijetnje „Žele li Hrvati biti Srbi?“ – odakle može slijediti cijela lepeza zabavnih paradoksa, poput: „Prihvatite ćirilicu da ne biste bili Srbi!“ – zrcalna je slika javnog nadraživanja s protivničke strane, koje nadolazi iz prijetnje „Žele li heteroseksualni vjernici biti izjednačeni s pederima?“ (u slučaju referenduma o braku), odnosno „Žele li uzorni hrvatski katolici biti izjednačeni s pravoslavnim Srbima?“ (u slučaju referenduma o ćirilici). Međutim, radi se o lekciji koju zastupnici „normalne Hrvatske“, pošto su krvavi ispod kože, nikada nisu naučili: ne možeš biti „malo“ nacionalist, kao što nije moguće biti „malo“ silovatelj. Uzaludno je zadavati obvezujuću ideološku matricu i onda se zgražati nad njenim radikalnim ostvarenjem, jer najsočnije osvete nastupaju u vidu krajnjih konzekvenci.

Na sličan način, uostalom, ostvarena je nepriznata fuzija s Katoličkom crkvom. SDP-ova vlast, koja sada nariče nad ugroženim vrijednostima laičke države, ni jednoga trenutka nije pomišljala na izbacivanje vjeronauka iz svjetovnih škola, premda je to elementarni preduvjet za izgradnju sekularnog društva, a oni mediji koji danas frenetično upozoravaju na podivljalu crkvenu neman svakoga blagdana čitateljima besplatno dijele krunice, katoličke kalendare i naljepnice s likom Blažene Djevice. Ta vrsta koketerije, više od ekstremističkih rituala, stvarna je pretpostavka bujanju hrvatskog fašizma, jer je osim svega riječ i o nagonu slijepog samoubojice: o udvaranju glavom o zid.

UVREDE & PODMETANJA

Novosti, 09.12.2013.

Peščanik.net, 05.12.2013.

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić

Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.