Krleža je volio zapisivati svoje snove. Ako je vjerovati njegovim Dnevnicima (izdanje u pet tomova, Oslobođenje, Sarajevo 1977.), gotovo cijelu 1943. proveo je sanjajući, uglavnom u bunilu i noćnim morama, izvan budne stvarnosti u kojoj se u to vrijeme, uglavnom, ratovalo, ubijalo i umiralo. Ali ovaj san je iz vremena mira, zabilježio ga je 28. kolovoza 1967, u pet i petnaest ujutro. Ljeto je, njih šest-sedam, našlo se oko Boninova, i kreću na kupanje. Predvodi ih, redom od sebe mlađe, Ivo Vojnović.
Krleža mu, da starca ne udari sunčanica, ustupa svoj slamnati šešir, fjorentinac. Tu su, u grupi, Milovan Đilas i Ivo Andrić. Knez Ivo kikoće se dok uzima šešir i stavlja ga na glavu, “a onda ga uz smijeh svojih pratilaca skida i dribluje kao nogometnu loptu. Moj fjorentinac je, zgažen i prezren, odletio u prašinu, uzvišenom gestom kneževske Nemilosti, uz grohot čitave pratnje, očiti znak zbogom! Maršovan sam, ali pretvorljivo ipak ne ću da uzmem tu sramotu na znanje, stupam dalje za gospodom kao da se ništa nije desilo. Progutao sam izazov svjestan da mi se piše zlo, ne će tu više biti za mene kolača, i tako, s osjećajem poniženja, vučem se na repu povorke sunčanom avenijom.”
Razlozi za prezir
Dva dana nakon ovoga sna, navršilo se trideset osam godina od smrti Iva Vojnovića. Umro je u neimaštini, dezorijentiran i napušten od sviju, pustošen kojekakvim identitetskim demonima, svojim i svoga vremena, u jednome beogradskom sanatoriju, u Krunskoj ulici. A Milovan Đilas, drugi protagonist ovoga sna, baš je nedavno bio izašao s dugogodišnje robije, živio je povučeno u svom stanu u beogradskoj Palmotićevoj ulici, i uživao ugled – premda u tome baš i nije bilo velikoga užitka – najvećega disidenta cjelokupnoga komunističkog svijeta. Treći sanjani, Ivo Andrić, već šestu je godinu živio kao nobelovski laureat, čašćen najvećom slavom kojom je svjetska kultura častila nekoga Jugoslavena, ali nije bio sretan, a ni bogat.
Materijalnih dobara se odricao, nakon što ih je prekasno stekao, a prema sreći kao da je osjećao neki zazor. Za Andrića sreća je bila nedostojan i neostvariv životni koncept. Krleža ih je prezirao svu trojicu. Iva Vojnovića zbog njegove ceremonijalnosti, intelektualne labilnosti i Kneževih fantazmagorija o porodičnom podrijetlu, ali je, možda, glavni razlog za antipatiju bio taj što stari Vojnović nije pokazivao interesa za mladoga Krležu. Đilasa, pak, nije volio, jer ga je Đilas samom svojom pojavom podsjećao na činjenicu da nije otišao u partizane. Tvrdio je da bi ga Đilas strijeljao. Osim toga, on je, za razliku od Krleže, bio ludo hrabar čovjek, koji je, opet za razliku od njega, umio ostati sam. Obojica su, svaki na svoj način, bili mučenici.
Ivu Andrića je prezirao zbog koječega, a najviše, ipak, zbog toga što je Andrić zaslužio Nobelovu nagradu, za koju su, već 1958, od jugoslavenskih institucija, bili predloženi i jedan i drugi. Prezirao ga je na način na koji neki današnji Hrvati preziru Andrića, i u tome je, doista, bilo nekoga frustrirajućega šovinizma i orijentalizma. Istina, negativnu predrasudu o Bosni i o Turcima, Krleža je imao samo ako bi Bosna i Turci bili metaforizirani u osobi Andrićevoj, dok naši suvremenici takvu predrasudu uzgajaju i inače.
Dječje dostojanstvo
Ako na snove gledamo kao hladni promatrači, čitatelji kojima se životi drugih doimaju poput literarne fikcije, može nam se učiniti da je u rano jutro 28. kolovoza 1967. Miroslav Krleža imao više razloga da sebe smatra sretnim i životno ostvarenim, nego Đilas i Andrić. A za razliku od kneza Iva, čiji je život bio jedna duga i pomalo mučna travestija, bio je, u očima drugih, tako velik i intelektualno moćan da mu ni snovi nisu trebali biti neprijateljem. On, za razliku od Andrića, nije činio kompromise da bi bio to što jest, nego je stvarao svijet i društvo u kojem su drugi morali činiti kompromise ako ne bi bili dovoljno snažni da mu se suprotstave. On, za razliku od Đilasa, nije ubijao pa se pokajao, niti se borio za slobodu da bi pobijedio svoj prethodni prezir prema slobodi.
Svu trojicu je Krleža mogao gledati sa svojih gvozdovskih, intelektualnih, moralnih pa i književnih visina. Tako se to nama čini, jer mi živote drugih često doživljavamo kao plod vlastite mašte, a ne kao nešto što se doista živjelo. U vrijeme ovoga sna, Miroslav Krleža imao je navršene 74 godine, i sve, ili skoro sve, bilo je već gotovo. Ali u osnovi, bio je to ganutljiv san jednoga četrnaestogodišnjaka. Kao da između i nije postojalo tih šezdesetak godina, tokom kojih je gradio svoj javni lik, pisao, govorio i stvarao cijelu jednu kulturu, s autoritetom s kojim su neke druge kulture stvarali Geothe, Voltaire, Njegoš… U snu je njegovo dostojanstvo dječje, kao u filmovima o okrutnosti engleskih dječačkih internata ili kao u internatskoj prozi Hermana Hessea.
On, nesretnik, s užasom gleda kako Ivo Vojnović njegovim šeširom, kao nogometnom loptom, dribluje nevidljivoga protivnika, i tiho podnosi da mu se svi, tako poniženom, smiju. Uzalud Krleži sve što budan ima, uzalud mu njegovo krležijanstvo, skupa sa stotinama darovitih i nedarovitih epigona, kada sve to, zapravo, u snovima ništa ne vrijedi, jer čovjek nema načina da se zaštiti od svojih snova i od poniženja koja mu snovi donose. Nema načina, jer on ima fantaziju, koja ga i čini piscem. Krležin san od 28. kolovoza 1967. ganutljiv je čitatelju, jer je i sam sanjao, i još uvijek sanja, dramaturški i strukturno skoro istovjetne snove. Moguće frojdističko, kao ni babsko, oneiromantsko objašnjenje takvih snova nam je savršeno nevažno.
Općenito, oneiromantija, u znanstvene, psihodijagnostičke ili terapeutske svrhe, kao i oneiromantija kao histerični pokušaj da se budućnost iščitava iz snova, suprotni su onome što je od svojih snova činio Miroslav Krleža kada bi ih zapisivao. Snovi su bili njegova jedina građanska autobiografija. Drugu nije ni napisao. Tako je, na kraju, i onaj njegov Dnevnik za 1943. najbolja i najautentičnija hrvatska ratna knjiga. Kada više nije mogao sačuvati svijet od budnih, Krleža je zaspao.
Slobodna Dalmacija, 04.04.2012.
Peščanik.net, 18.05.2012.
