Praktično svi rezonantni sudski procesi koji su se prosto zakonomerno i sasvim predvidivo uvek završavali presudom na štetu optuženog, osim što su potresali javnost, redovno su inicirali i čitav talas članaka i komentara koje možemo podeliti na dva tipa. Prvi: „I kako će sad to đubre od sudije izaći pred oči svojoj ženi, deci, unucima i svom progresivnom čovečanstvu? Kako će on pod teretom tako teške krivice moći da proživi ostatak svog života a da se ne obesi?“ I drugi: „Sudija je očigledno doneo nezakonitu presudu! Treba ga tužiti Kolegijalnom veću sudija, Vrhovnom sudu, sudu u Strazburu, Ujedinjenim Nacijama, pa neka mu oni sude i osude ga na deset godina! Ne, bolje doživotno!“

Ovakav talas optužbi se danas nadvija nad glavom sudije Blinova, sudije koji je prošlog četvrtka Navaljnom izrekao presudu od pet godina zatvora. No, to će trajati kratko.

Emocije su nešto što je svojstveno svim sudskim procesima, a iz ruskih sudova one prosto kipe kao provrelo mleko iz lonca. To, iz nekog razloga, traje samo nedelju dana do, i nedelju dana posle presude. I do prve prilike, to jest do sledećeg rezonantnog suđenja. A u međuvremenu, sudije sude kao što su sudile i ranije. I budući da presudama naših sudova već odavno niko ne veruje, nikoga više i ne treba ubeđivati u to da ruski pravosudni sistem radi katastrofalno loše. Postavlja se samo pitanje šta s tim činiti. Po ovoj temi je u poslednjih 20 godina bilo mnogo raznih predloga, od čisto praktičnih kao što je povećanje plata sudijama do nivoa sudijskih plata u SAD (što je tokom godina postepeno i učinjeno), do stvarno vrlo maštovitih kao što je zamena kompletnog sudskog korpusa sudijama uvezenih sa Zapada. Ništa se tu nije pomerilo. A znamo i zašto.

Beše jednom jedan sudija po imenu Danilkin. To je onaj što je sudio Hodorkovskom i par meseci se o njemu stvarno mnogo pisalo. Njegova pomoćnica je čak ispričala da presudu Hodorkovskom nije napisao on, već da su mu je dovezli u sefu koji je bio brižljivo zapečaćen. I ko se danas seća sudije Danilkina? Tu je i sudija Sirova koja je sudila grupi Pussy Riot. Tada se digla zaista velika galama! I evo, prođe od tada nepuna godina a sudiju Sirovu smo već svi zaboravili. Beše (tu sasvim nedavno) i sudija Alisov koji je posmrtno osudio Magnitskog. I ko će se kroz mesec dana još sećati sudije Alisova? Sve te sudije i danas sude (bave se ljudi svojim poslom), a za odgovorni zadatak obavljen za račun partije i vlade, u njihovim profesionalnim biografijama je masnim šriftom zabeležen jedan ogroman plus. A nakon kratkog vremena, na njih se potpuno zaboravlja. Na pravosudnoj sceni se potom pojavljuju novi akteri, neke nove „sudijske zvezde“ koje po redu, jedna za drugom donose sve besmislenije presude.

Ako se složimo s tim da u Rusiji ne postoji nezavisno sudstvo, već da postoji sudska vertikala koja obezbeđuje jedinstvo sudske prakse u interesu vertikale vlasti, onda naše negodovanje na odluke sudija treba usmeriti ne na lokalne sudove koji te odluke donose, već na Vrhovni sud i na njegovog predsednika koji u potpunosti podržava i odobrava ovakvu praksu. Jer čak i kada bi se neki od sudija džilitnuo, pokazao izvesnu neposlušnost i recimo oslobodio jednog od dvanaestorice „zatočenika s Trga Bolotnaja“, njega bi s veoma bolnim posledicama prvo poslali na popravni, drugo, „oslobođenom“ bi u tužbu dodali još koji član iz krivičnog zakonika i tako još malo „zaljutili“ presudu i treće, ako se kojim slučajem taj sudija ne da ispraviti nego on uporno nastavlja da propoveda svoju „pravnu jeres“, njega bi prosto kao škart isključili iz sistema, i tako mu pružili priliku da do kraja života dokazuje svoju istinu na Evropskom sudu. Slučaj Olge Kudeškine, koja kao bivši sudija već ko zna koliko godina čeka odgovor na svoju drugu žalbu, tome je odličan primer.

Budući da je sve sporne presude Ustavni sud uvek spremno potvrđivao, svaki pokušaj da se bilo kome od sudija pripiše nezakonitost njegove odluke izgleda prilično glupo. Ovi su pokušaji uvek praćeni kontraobrazloženjem da se takva ili slična procedura može sprovesti samo ukoliko je dotična presuda odazvana ili ako takvu odluku donese sud više instance. Kod političkih procesa koji su imali snažan odjek u javnosti, sudovi viših instanci su tu i tamo ispravljali poneku zanatski zaista neuspelu i nepismenu presudu, što je mlađim i neiskusnijim kolegama donosilo ubedljivo najpouzdaniju zaštitu.

Husarsko-blogerski napadi na sudije-satrape su ne samo beskorisni, već su i štetni. Jer sudije i tužioci takođe nisu slepi. Oni kao i svi mi odlično vide u šta se pretvaraju pretnje usmerene na njih. Zapad je obećao „zakon Magnitskog“ sa spiskom od 1500 činovničkih i sudijskih imena, a na kraju se pojavilo jedno veliko ništa u kome je pomenuto dvadesetoro ljudi. Njima je jasno da ako gospođi Jegorovoj, predsednici Moskovskog gradskog suda koja praktično ne silazi s naslovnih strana novina, ama baš niko ništa ne može, onda do tamo nekakvih običnih sudija koji će oterati u zatvor par desetina „zatočenika s Trga Bolotnaja“ ili na pet godina robije poslati blogera Navaljnog, ruka javnosti žedna pravednosti nikada neće stići. I još nešto. Kako nam svetska praksa potvrđuje, u slučaju nekakvog prevrata ili revolucije, novoj vlasti će poslušne sudije kao što je Blinov biti takoreći neophodne. Jer šta ako novostvoreno „nezavisno pravosuđe“ oslobodi optužbe nekog od stubova pređašnjeg režima?

I tako, šta nam je činiti sa sudijama kao što su Blinov i Danilkin? Boriti se s njima je glupo, a trpeti gomilu takvih pravnika – više nego mučno. Ostaje nam samo da se sećamo davnih sovjetskih vremena i saveta jednog starog iskusnog vodoinstalatera zaposlenog u oblasnom komitetu KPSS: „Deco, da vam kažem nešto. Ovde nema popravke. Mora da se promeni ceo sistem“. Jer dok mi pod našim nogama tražimo dovoljno krupan kamen za sudiju Blinova, oni će još malo pa sve sudove Rusije ujediniti i preseliti ih u Petrograd.

 
Dmitrij Gololobov, Slon.ru, 22.07.2013.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 29.07.2013.