Foto: Ljubiša Ljuba Aranđelović
Foto: Ljubiša Ljuba Aranđelović

Zamislite ovakvu situaciju: Vlada, koja je na vlast došla na talasu nezadovoljstva pojedinim potezima prethodne vlasti, posebno u vezi sa upravljanjem u javnom sektoru, usvaja zakon koji predviđa profesionalizaciju upravljanja javnim preduzećima. Njihovo oslobađanje iz čeljusti partija. I onda taj zakon pet godina primenjuje mestimično i delimično, povremeno i neobavezno. Opis primene koji zvuči kao vremenska prognoza ili slobodnog umetničkog života udvoje. Potom vlast kao novo rešenje donosi novi zakon koji opet ne primenjuje na isti način, samo malo lepše i jače. Pa kao još lepše, brže i novije rešenje donosi Strategiju upravljanja državnim preduzećima, koja kao ultimativno rešenje predviđa donošenje najnovijeg zakona – o upravljanju privrednim društvima koja su u vlasništvu Srbije. I vlast se onda zakune da će procvetati hiljadu cvetova. A u međuvremenu se šteta koju su načinili nestručni partijski kadrovi, koji su bez zakonskog osnova, uz kršenje svih tih prethodnih zakona, sedeli u direktorskim foteljama preduzeća u državnom vlasništvu, meri stotinama miliona evra. I to po konzervativnoj, opreznoj proceni, iako je verovatnije da smo davno prešli na brojanje milijardi. Mada, treba se ograditi: to je šteta za državu, društvo, ali je za nekoga korist. Znate one prirodne zakone – milijarda evra ne može nestati, može samo promeniti oblik i vlasnika.

I sad čekamo, uz one silne vedeove koji mimo zakona upravljaju preduzećima, novi zakon, pa da se osnivački akti i statuti usklade sa tim zakonom (usklađenim sa strategijom), pa da se transformišu u AD-ove i DOO-ove. Glupo je i da pitamo hoće li se raspisivati konkursi za direktore, hoće li se okončati dvadesetak ranije raspisanih. Čemu to, kad uskoro stiže novi zakon koji će promeniti sve.

Ali, ne lezi vraže. Vlada je rešila da neke stvari okonča pre roka i da EPS transformiše i pre zakona. Ali ne na način kako je to ranije učinjeno sa, na primer, EMS-om ili Transnaftom, u skladu sa Zakonom o javnim preduzećima, pa tek potom Zakonom o privrednim društvima koji se primenjuje za sve što nije propisano ZOJP-om. Ne, Ministarstvo rudarstva šalje Nadzornom odboru EPS-a tekst Statuta (taj tok dokumenata se naslućuje iz saopštenja na sajtu EPS-a) kojim se EPS transformiše uz ignorisanje Zakona o javnim preduzećima. Rezervu nad ovom pravnom gimnastikom izrazile su i stručne službe EPS-a, ali nadzorni odbor nije dozvolio da mu stručno mišljenje ometa tok glasanja, usvojio je tekst i vratio ga onome ko mu ga je i dostavio, da ga potvrdi, objavi i okonča ovu skandaloznu transformaciju.

Pa će onda EPS da postane akcionarsko društvo, ali je država vlasnik 100% akcija, pa u skupštini društva postoji samo jedan član – predstavnik države koga imenuje osnivač – vlada. A generalni direktor se bira bez konkursa, među izvršnim direktorima koje imenuje nadzorni odbor, čije članove pak imenuje ona jednočlana skupština.

Ovakvo kršenje propisa i ignorisanja važeće strategije i budućeg zakona toliko je bolno očigledno da jedino mogu da pomislim da žele da nam preusmere pažnju na to kako bi nam izvukli novac iz džepa. Odnosno, kako bi ispod žita, ili ispod uglja, progurali nešto važnije, što se broji u stotinama miliona ili u milijardama evra. Jer nismo naivni da poverujemo da je ovde nekome zaista stalo do korporativizacije, profesionalizacije, boljeg menadžmenta i sličnih fraza koje slušamo gotovo deceniju i po. Šta je do sada sprečavalo profesionalizaciju? Dobro, pitanje je suviše lako – sprečavala ju je sama vlast koja je raspisivala konkurse koji nikada nisu okončavani, koja za 11 godina nije usvojila akt koji propisuje stimulacije za profesionalni menadžment (a sada to prebacuje na nadzorni odbor) i atmosfera koja je jasno poručivala – profesionalci, bežite odavde. Jer za 11 godina važenja zakona koji je propisivao konkurse i profesionalizaciju, 17 od 34 javnih preduzeća u vlasništvu Srbije nisu ni jedan jedini dan imali na čelu direktora izabranog na javnom konkursu.

A u međuvremenu su preduzeća spasavali vedeovi i strani eksperti. Za EPS su konkretno najavljeni profesionalci iz Norveške. Da li treba da poverujemo u priču koju nam pričaju oni koji su US Steel spasavali (nikada objavljenim) ugovorima sa stranim menadžerima? Pa su bili milostivi prema nama i nisu nam dozvolili da se sekiramo, te su sakrili sve dokumente koji bi pokazali veličinu štete od te avanture.

Oni koji su godinama držali nezakonite vedeove na čelu JP-a, a onda u Strategiji mudro zaključili: „Potrebno je napustiti trenutnu praksu imenovanja vršilaca dužnosti direktora na period duži od godinu dana. Takve promene će se najbolje postići usvajanjem novog zakona kojim će se urediti pitanja korporativnog upravljanja“, kao da su te vedeove do sada držali Marsovci, Kurtijevi Srbi ili sudija Majić i tužiteljka Savović lično.

Na kraju, kada se svi delići slagalice spoje – transformacija u trenutku kada je EPS dotakao dno (da sada ne ulazimo u to ko je za to odgovoran), transformacija mimo zakona, na brzinu, smanjivanje transparentnosti, ignorisanje važeće strategije i odredbi budućeg zakona, odnosno apsurdna situacija da će Statut morati ponovo da se menja i usklađuje sa Zakonom o upravljanju privrednim društvima koja su u vlasništvu Republike Srbije – nameće se logičan zaključak da se to čini kako bi se EPS izvukao iz vlasništva Srbije. Pa će i EPS i novog vlasnika i Srbiju biti briga za usklađenost Statuta i novog zakona. U prilog ovoj tezi ide činjenica da vlast horski ponavlja da im to nije namera. Na suprotnom tasu je težak teg – ovo izgleda kao jedini logičan odgovor na ovu grotesku, mada se logika odavde odavno iselila.

Peščanik.net, 06.04.2023.


The following two tabs change content below.
Zlatko Minić, novinar zarobljen u telu mašinskog inženjera. Novinarstvom počeo da se bavi na Radio Indexu, najduže se zadržao u Beti, gde je dužio resor borbe protiv korupcije. To ga je kao predstavnika novinarskih udruženja odvelo u Odbor Agencije za borbu protiv korupcije 2009, a potom u Transparentnost Srbija. Voli sve što vole mašinci koji se bave novinarstvom u organizacijama civilnog društva: javna preduzeća, izborne kampanje, posebno funkcionerske, transparentnost lokalne samouprave. Analizirao brojne propise i (loše) prakse, učestvovao u izradi više antikorupcijskih (loše primenjenih) akata, radio kao konsultant, trener. Koautor nekoliko knjiga i publikacija o temama koje su zanimljive samo grupi ljudi koje sve lično poznaje: „Rečnik korupcije“ (sa prof. Č. Čupićem), „Politički uticaj na javna preduzeća i medije“ (sa N. Nenadićem), „Funkcionerska kampanja kao vid zloupotrebe javnih resursa“ (sa N. Nenadićem) i „Pod lupom – prva petoletka“ (sa N. Nenadićem, izbor tekstova sa stranice Pod lupom na sajtu Transparentnost Srbija, čiji je urednik).

Latest posts by Zlatko Minić (see all)