Radio emisija 30.01.2009, govore: Vesna Rakić-Vodinelić, Nikola Samardžić, Teofil Pančić i Srđa Popović.

Svetlana Lukić: Dobar dan, poštovani slušaoci, kako ste vi danas? Ako vas zanima, mi smo dobro, hvala na pitanju. Ovo će biti malo neobičan Peščanik, okolnosti su nas naterale da tema Peščanika bude Peščanik sâm, a čućete na koji način. Na početku, samo ukratko šta se dogodilo, odnosno šta smo preduzeli ovih dana. Ušli smo u proceduru prebacivanja sajta u inostranstvo kod provajdera koji može da zaštiti naš sajt. Advokat RTV B92 je u naše ime posebnom odeljenju za borbu protiv visokotehnološkog kriminala podneo krivične prijave protiv NN lica. Podneli smo Republičkoj agenciji za telekomunikacije prijavu zbog ometanja signala Radio B92 u vreme trajanja Peščanika 23. januara i reprize 24. januara, i u procesu je podnošenje krivične prijave protiv NN lica povodom demoliranja mog automobila. A sada ono lepše što smo uradili: izdali smo još jednu knjigu, to je godišnji almanah Peščanik.net, koji se sastoji od najboljih tekstova sa našeg sajta. I eto, pripremili smo ovu današnju emisiju čija je prva gošća profesorka prava Vesna Rakić-Vodinelić.

Vesna Rakić-Vodinelić: Mislim da se radi o jednom masivnom napadu na samu ideju Peščanika i ljude koji su okupljeni oko njega. Bilo bi zabavno da nije zabrinjavajuće. Pošla bih od toga da je Peščanik u optici nekih analitičara, koje bih radije nazvala kvazianalitičarima, svrstan na takozvanu ekstremističku stranu i da se veoma često poredi sa onim idejama, sajtovima, emisijama, časopisima koji se zaista mogu smatrati ekstremističkim sa stavnovišta vrednosti koje promovišu. Zaista mislim da je vrhunac cinizma, i morala bih da kažem i bezobrazluka, smatrati Peščanik jednom ekstremističkom političkom emisijom, ekstremističkom političkom idejom. Zato što sam uverena, čitajući vaš sajt i učestvujući aktivno u emisiji i na sajtu, da Peščanik teži da promoviše ideje koje su krajnji mainstream, dakle, ideje glavnog toka. Dakle, Peščanik nastoji da promoviše, barem u oblasti kojom se ja bavim, ideju pravne države ili vladavine prava – tu ima nekih razlika, ali na njima se neću zadržavati. Nastoji da građane zaista učini svesnim ljudskih prava koja uživaju po našem pravnom poretku, i po pravnom poretku čiji smo deo preko mehanizma Saveta Evrope. Nastoji da zaštiti slobodu misli, slobodu izražavanja, pravo na politički stav. Ideje koje emituje Peščanik izražavaju se na različite načine, svaki od vaših učesnika ima pravo da svoje ideje izražava onako kako smatra da odgovara njegovom temperamentu. Sve te priče da se na Peščaniku psuje, pa se na taj način razvija neka vrsta ekstremizma, su apsolutno neuporedive sa promocijom ideje totalitarne države, promocijom ideje gušenja ljudskih prava, promocijom ideje da je vlast sve, a da su građani krpa o koju treba izbrisati noge i podilaziti im jednom u četiri godine kada su izbori. Dakle, mislim da je vrhunac bezobrazluka i cinizma porediti ta dva stava.

Ono što mene zabrinjava nije toliko poređenje ta dva stava – ono se može pripisati i našim nedovoljnim demokratskim tradicijama i izvesnoj neukosti – koliko odnos naše države i državnih organa prema toj pojavi. Naime, imate nekoga, svejedno kako se zove, ko svim silama nastoji da ubedi građane u to da je bolje živeti u državi vladavine prava nego u totalitarnoj državi, da je bolje imati pošteno nego politički dirigovano pravosuđe, da je bolje uživati ljudska prava i biti ih svestan, a na drugoj strani imate sajtove, ideje, časopise koji promovišu fašizam, Hitlera, smatraju da je antisemitizam u redu, da je diskriminacija princip za koji treba gubiti živote, ne njihove, nego naravno njihovih sugrađana. Dakle, ako se onima koji slušaju Peščanik ne sviđa šta Svetlana Lukić i njeni sagovornici govore, lek je vrlo jednostavan – prebaci se, brate, na neku drugu radio-emisiju koja širi ideje koje se tebi dopadaju. A ako ti se ne sviđa šta piše na sajtu Peščanika, a ti se onda prebaci na sajt Stormfronta.

Dakle, ono što je razlika, pre svega pravna, između Peščanika i ljudi koji su okupljeni oko njega i ljudi koji napadaju Peščanik je sledeća: prvo, Peščanik i ljudi koji su okupljeni oko njega nikada nisu napali nijedan drugi sajt. Na primer, meni se uopšte ne dopada sajt Stormfronta, ali mi nije palo na pamet niti da platim, niti da organizujem neke hakere, a poznajem ih dosta, da taj sajt uguše. Meni se ne dopada šta piše, recimo, na stranicama Nove srpske političke misli, ali ako smatram da je potrebno da im odgovorim, ja ću to napisati, a neću tražiti da se zabrani izdavanje Nove srpske političke misli. Ako imam da primetim nešto protiv onih koji šire fašističke ideje, ja ću im objasniti zašto mislim da šire fašističke ideje, ali neću tražiti da ih neko ubije, niti ću razbijati njihove automobile. To je osnovna razlika.

Dakle, ljudi koji su okupljeni oko Peščanika ne napadaju druge sajtove, ne vrše krivična dela širenja rasne, nacionalne, verske i drugih mržnji, a ljudi koji napadaju Peščanik vrše krivična dela, i to ozbiljna krivična dela koja su povezana sa sajber-kriminalom, koja su inkriminisana Krivičnim zakonikom Republike Srbije i za koje postoji specijalni tužilac koji je osposobljen, ili bi trebalo da bude osposobljen, za gonjenje tih krivičnih dela. Ljudi kojima se ne sviđa ono što Peščanik emituje moraju da učine priličan tehnički napor da bi ometali te emisije, a ljudi koji su okupljeni oko Peščanika niti vrše krivična dela, niti šire mržnju, niti pozivaju na diskriminaciju, a najmanje nam pada na pamet da pokušavamo da napadnemo neki sajt. To, koliko ja znam, nikad niko od vaših saradnika nije zagovarao, izuzev što je tu i tamo psovao, ali psuje i druga strana, pa ne vidim u čemu je problem. I takođe, niko nije pozivao na zabranu određenih emisija, niko nije ometao druge emisije. Meni nikad, na primer, ne bi palo na pamet da razbijam bilo čiji auto bez obzira kakve ideje taj neko promoviše. I tu je ta osnovna pravna razlika.

Postavlja se pitanje da li bi ti koji to čine mogli to sa uspehom da čine, ili bar sa prećutnim odobrenjem glavnog toka javnog mnjenja u Srbiji, da ne postoji određeni stepen organizacije. I to je ono što mene kao pravnika naročito brine. Izgleda mi moguće – mada se u svojoj oceni možda i varam – da osim ove zvanične države koju mi imamo pred sobom, oličenu u Skupštini ovakvoj kakva jeste, Vladi, predsedniku Republike, ministrima itd, da pored te zvanične države postoji nešto što bih sada nazvala sivom zonom države. A tu sivu zonu bi činili određeni kriminalizovani pojedinci koji su sa državom povezani na ovaj ili onaj način, jasnim ili, pak, prećutnim dogovorom, i kojima je u politički krajnje zagađenoj i ekonomski veoma ugroženoj atmosferi koja sada vlada u Srbiji prećutno ili izričito stavljeno do znanja da se mogu dati u slobodan, ničim ograničen lov na ljude koji zastupaju, recimo, ideju slobode govora na način koji se vlasti ne sviđa. Dakle, lovostaja nema, može se slobodno obavljati krivolov u vreme kada to njima najviše odgovara, a šanse da se zbog krivolova odgovara su veoma male.

Mislim da postoji velika razlika između, sa jedne strane, ometanja jedne emisije i sa druge strane, napada na sajt Peščanika. Ja jesam totalni tehnički laik, ali sam ipak razgovarala sa ljudima koji mnogo više o tome znaju od mene, i nekako postoji izvesna saglasnost među njima da je ometanje jedne emisije tehnički složenija i ozbiljnija stvar nego napad na sajt i da je to ometanje veoma teško izvesti, bar bez stručnjaka koje na ovaj ili onaj način kontroliše ili zapošljava država. Meni se čini da bi naši organi gonjenja, budući da je to krivično delo, možda u ovoj prilici mogli da pokažu da su dostojni svoje uloge koju treba da imaju u svakom civilizovanom društvu i da pođu u tim svojim istraživanjima sa jedne teže, ali, moguće je, znatno plodonosnije strane. Hajde da vidimo ko je u poslednje vreme magistrirao, doktorirao ili diplomirao sa radom koji se bavi ometanjem radio signala. Ja znam, na primer, ko je to uradio iz visoke vojne strukture, ali neću da kažem, jer taj rad nisam videla. Kad ga budem videla ja ću reći ime i prezime čoveka koji je na tome magistrirao. Dakle, hajde da vidimo, da pođemo sa te strane – gde se mogu regrutovati, makar i ne bili formalno državni službenici, ljudi koji su u stanju tako nešto da izvedu?

Znate, informativni razgovor naša policija obavlja vrlo olako sa ljudima koji bi možda mogli biti svedoci, a vrlo je izvesno da ne bi mogli biti okrivljeni. Ovde morate da tražite okrivljene možda nekim obrnutim redosledom nego što se to inače u običnim tehničkim, nesofisticiranim istragama traži. Jedan generalni apel kojim se pojedini državni organi obraćaju nadležnim organima da otkriju počinioce krivičnog dela oštećenja tuđe stvari – jer to je krivično delo uništenja vašeg automobila ili razna krivična dela iz oblasti sajber-kriminala – to je jedan tako opšti apel koji nema neku naročitu praktičnu vrednost, jer i bez tog apela nadležni državni organ mora da radi ono što mu je posao, a tako jedan generalni apel da se posao radi zapravo više pokazuje slabost države nego što bi pokazao njenu snagu.

Tako da mi se čini da prvo treba raščistiti i u političkom i u pravnom smislu te osnovne pojmove kao što su politički ekstremizam, zastupanje određenih evropski usvojenih vrednosti za razliku od zastupanja evropski osuđenih vrednosti – jer zastupati danas, na primer, ideju da holokaust nije krivično delo je već krivično delo. Ono što mogu kao pravnik da kažem nije mnogo i nije nešto što će vama pomoći da se izborite sa vašim problemima, i ne znam ni do koga će doći, a to je da je zaista krajnje vreme da se inkriminiše osporavanje holokausta, jer to je sada evropski standard. Donesena je direktiva Evropske unije, okvirna direktiva koja zahteva od država članica da inkriminišu osporavanje holokausta. Mi, hvala bogu, holokaust nismo imali, ali, nažalost, imali smo dokazane, sudski dokazane ratne zločine, i kao što treba inkriminisati osporavanje holokausta, isti ratio legis bi nas naveo na to da inkriminišemo osporavanje sudski dokazanih ratnih zločina.

Takođe postoji u okviru Saveta Evrope konvencija i dodatni protokol o zabrani širenja mržnje i ksenofobije putem interneta. Ja mislim da je kranje vreme da Republika Srbija potpiše i ratifikuje ove međunarodne dokumente, jer će njenim  istražnim organima biti mnogo lakše da gone učinioce krivičnog dela i da imaju više uspeha u tim krivičnim postupcima nego što ih imaju sada. Ja razumem da oni nemaju tehničke mogućnosti kakve imaju oni koji ometaju, ali to je takođe problem ove države. Naša država ćuti ili šalje nekakve blage apele. Znate, ja mogu da dremuckam na svoju štetu i na svoju odgovornost, mogu da hodam po sobi i da se češem po glavi u Oblomovljevom stilu. Ali neko ko je državni organ ne može da dremucka i da se češka po glavi na teret poreskih obveznika, jer to njihovo češkanje i dremuckanje nas košta, mi to plaćamo.

Naše Ministarstvo spoljnih poslova se nekako na mahove bavi određenim pitanjima. Do prekjuče, prioritet je bio status Kosova, a onda smo osvanuli u 2009. godini sa izjavom ministra spoljnih poslova da je sada prioritet svih prioriteta Evropska unija. I sve to ostaje na verbalnom nivou. Mi nismo postigli nikakav rezultat u pogledu statusa Kosova kao dela Srbije – to mora otvoreno da se prizna. Ne možete vi sad očekivati u tim ispitivanjima javnog mnjenja neki veliki euroentuzijazam kada nam je 2008. godina bila obeležena euroskepticizmom državne vlasti koja je nota bene dobila izbore na euroentuzijazmu i odmah se okrenula drugom prioritetu. A sad odjednom proglašavate kao prioritet eurointegracije, u momentu kada su one, po mome mišljenju, pre svega zbog ekonomskih razloga dalje od Srbije nego što su bile, recimo, 2006. ili 2007. godine.

Sudeći po pokazanoj trpeljivosti građana u dugom vremenskom periodu Miloševićeve vlasti, pogotovo njenog zrelog doba – računam od vremena kada je došao na čelo tadašnje bivše Savezne Republike Jugoslavije – sudeći po spremnosti da se zaboravi, ne ono od prekjuče, nego i ono od juče, i sudeći po tome što za razliku od Grčke mi nemamo jake sindikate – niti je bilo uslova da se oni razviju, niti imamo jake i nekompromitovane levičarske političke stranke, niti imamo neki organizovan anarhosindikalni pokret – zaista mislim pre da će se povećati to osećanje rezignacije, potrebe za unutrašnjim egzilom, pre nego što bi se mogli očekivati otvoreni nemiri. I verujem da i naša vlast sa time računa. I zato je strahovito važno da joj se ne dopusti da bude previše spokojna. Možda će ovo što ja kažem zvučati pomalo cinično, ali ja sam duboko uverena u to. A vlast kojoj dopustite da se uljuljka i da bude previše spokojna mnogo se brže kvari i mnogo više počinje da liči na neke koji joj možda nisu uzori, ali čija će iskustva iz prošlosti vrlo lako iskoristiti. I prosto je zato strašno važno da se čuju i vide emisije ili sajtovi kao što je Peščanik, svi još uvek živi i na otpor spremni elementi civilnog društva, bez obzira do kako malog broja ljudi oni dosezali, jer ako svi zaćutimo naša vlast će mnogo brže i mnogo lakše početi da liči na ono što nam je 2000. godine postalo nepodnošljivo. Pa zar treba da čekamo od 2000. do 2020. da nam nešto postane totalno nepodnošljivo i da neprestano u našim vremenski ograničenim životima krećemo od jedne te iste nule i budemo srećni što smo na nuli, a ne u minusu? To je nešto što se protivi zdravom razumu, to je nešto što se protivi ideji da naša deca treba da žive bolje nego što mi živimo. To je nešto što pokazuje strahovitu neodgovornost prema budućim generacijama, nešto što pokazuje da se država odista shvata kao privatna stvar vezana za pojedince koji je trenutno oličavaju.

To ne sme da bude tako, država je civilizacijska tvorevina, a ne samo sila i represija, i kao civilzacijska tvorevina ona mora da bude ustrojena tako da preživi naše pojedinačne živote, pa makar mi bili i šef države i predsednik Vlade ili kralj. I država se tako i ustrojava, ona zahvaljujući tome postoji nekoliko hiljada godina, a država koja tako nije ustrojena nestaće sa lica zemlje. I sada, ako naši vlastodršci, smatraju l’état c’est moi, ili après moi le déluge, ako se koriste poštapalicama dekadentne francuske dinastije oni će, brate,  proći isto kao što je prošla ta dinastija i to mora da im bude jasno. Ovo društvo ne može da izađe na civilizacijsku liniju bez pomoći svoje države, jednostavno ne može, nijedno nije moglo, i ne može ni ovo. I ako se ne osveste na vreme, mi ćemo tonuti do one crte sa koje više nema nikakvog državnog poretka, sa koje više nema nikakve teritorije, sa koje više nema nikakvog, hajde da upotrebim njihov izraz, nacionalnog preporoda. Sve ovo što se dešava, uključujući i epizodu sa sajtom Peščanika, radi protiv ove države. E, tek kada se ona bude osvestila, shvatila da je to jedan antidržavni, teroristički akt, ma koliko možda seiri nad njime, i kada bude počela da se ponaša prema tome kao prema antidržavnom aktu, onda ćemo moći da računamo da su prestali da šetaju po sobi, češkaju se po glavi ili dremuckaju u toku svog radnog vremena.

Svetlana Lukić: Čuli ste Vesnu Rakić-Vodinelić, dekanku i profesorku Pravnog fakulteta Union. U sitne noćne sate Vesna se smiruje pisanjem poezije u desetercu. Neke od njenih pesničkih radova objavili smo u godišnjem almanahu, izboru tekstova sa našeg pokojnog sajta. Moje dve omiljene su posvećene Antoniću i Jeremiću Vuku. Slušate Vesninu poslednju pesmu, koju nemamo gde da objavimo, pa će je u današnjoj emisiji izgovoriti naš web-master Miloš.

Vesna Rakić-Vodinelić:

Sve se ovo ne bi desilo,

samo da je Pera na vreme otišao u policiju

 

Procviljele sve srpske vojvode,

u sužanjstvu sajta Pješčanika.

A da zašto? Veće ni kroza što,

do za glase biračkoga t`jela –

jer se đeca sajta osilila,

pa ne poju umilnih pjesama

kano druga štampa prestonička.

 

Iz sokaka našeg balkanskoga

stari momci kukavičkog soja,

iz boy`s cluba našeg domaćega

Pješčaniku sajta oboriše,

nacistima dušu odmoriše

pak stadoše složno tihovati:

 

“Pješčaniče, leglo izdajničko,

jesmo tebe danas oborili,

i radio-talase slomili!

Nakrivimo masne kapetine

i stegnimo gnusne šapetine,

kano sto je Slobo neprebolni –

sve vršeći strogi legalizam –

zabranjiv`o medije slobodne!”

 

Al` ne vrijedi gasit` Pješčanika,

jer će Cece laktom progovorit`

sa gostima svojim glagoljivim,

makar sajta od blata pravile,

klinastijem sastavljale pismom,

pak sazvaše hakere iz grada.

Niče haker k`o iz zemlje trava

te on stade sajta podizati.

Hoćel` haker virusa otkriti,

il` će pred njim nikom poniknuti?

 

Polećela dva vrana gavrana,

crne glase s terena donose:

„Džaba smo se bili i mučili,

badava smo noćima krečili,

razbijali auta polovnoga,

jer hakeri sajta podigoše

sve pomoću štapa i kanapa!

Otkazaše BIA uređaji

i džebana skupo isplaćena,

stoljetnome čvrstome savezu

svi` zajedno patriotskih snaga!“

 

Gledala ih iz gorice vila,

sestra ljutog Pere, Teofila:

“Niste kadri Pješčanika srušit`

jer pjesak je sitan, a čudnovat –

pa izbija i kad ničeg nema

usred ovog tamnog vilajeta.

Ne volite sa(j)tove gledati,

pa ni ovaj pjesak kako teče,

sve brojeći sate i minute

spektakluka vašeg vladajućeg,

strepnja vaša dublja je od nade –

tako vas je Pisac kalemio!“

Svetlana Lukić: Slušate istoričara Nikolu Samardžića.

Nikola Samardžić: Mislim da se nakon izbora vlast promenila nabolje. Naravno, tokom vremena ta vlast se epočela suočavati sa sopstvenom strukturom, koja je veoma kompleksna, sa problemima koji su sve veći i koji nisu samo problemi Srbije. Sa izazovima raste i plen, a on je nekontrolisana vlast u nedovršenoj tranziciji. Ova vlast je počela vremenom da usvaja matricu prethodne Vlade. I u odnosu prema važećim zakonima i onima koje je potrebno doneti, i u odnosu na prava i slobode koje podrazumeva jedno demokratsko, otvoreno, slobodno društvo. A pretpostavljam da postoji tihi konsenzus o tome da bi to Srbija trebalo da postane. Posledica prihvatanja te matrice prethodne Vlade je pad poverenja u institucije uopšte, i u parlament, i u sudove, i u Vladu. Mi se danas suočavamo sa gotovo neograničenom moći predsednika, koja je bila nezamisliva pre godinu dana kada su tu moć imali Koštunica i Mišković. Danas jedan u politici ne postoji, a drugi se u ekonomiji bori da opstane i taj opstanak se preliva u domen javnog interesa, budući da bi propast njegove kompanije bila ekonomska i društvena katastrofa za Srbiju. Ta brzina promena poslednjih deset godina bi trebalo da bude opomena Tadiću i onima koji su oko njega – da bi sudbina njihovih prethodnika takođe mogla postati matrica koju su oni poneli zajedno sa matricom njihovog vladanja. Tu mislim na Miloševića i, nažalost, na Zorana Đinđića. Vlada koja je došla zahvaljujući njegovom ubistvu, otišla je upravo zbog svog ponašanja kojim je demolirala Beograd, izazvala paniku, strah, nesigurnost i sva ona osećanja koja su dovela do njenog kraja.

Drugim rečima, svaka vlada, svaka vlast kod nas vremenom stekne osećaj da je neprikosnovena, da je trajna, da je večita, da je dugovečna, a vidimo, kad posmatramo to vreme unazad, kako se ti procesi zapravo ubrzavaju. Milošević je podivljao 1998. kad je bio na vrhuncu moći, bez ikakvog razloga je izazvao rat na Kosovu i pod pritiskom Šešelja, Nikolića i Vučića doneo zakone o univerzitetu i medijima, koji su izazvali totalnu društvenu deizintegraciju. Tada nismo mogli ni da pretpostavimo koliko su mediji i univerzitet važni za one sektore društva koji njihove usluge uopšte ne troše, a to je možda 90% Srbije. Njih ne interesuje sloboda medija ili sloboda univerziteta. Ali onog časa kad se te slobode ugroze ljudi osećaju da se ušlo u domen njihove biološke egzistencije. Evo, nas danas sluša na stotine taksista, oni dobro znaju šta ljudi misle, šta osećaju, kakva je njihova neizvesnost u jednom sistemu, da oni ne mogu sami da propisuju cene svojih usluga, a država propisuje cenu benzina, motornog ulja i raznih poreza. Ona ne propisuje cenu koju ćete platiti kad budete popravljali svoj auto kod limara i farbara. I to je taj užasan osećaj zavisnosti od države, koja je gotovo po pravilu nesposobna da rešava suštinske probleme. Zato je bilo potrebno da se završi ta imovinska tranzicija. Da se na vreme privatizovao Telekom, firma s kojom je firma Peščanik u neposrednoj vezi, mi bismo danas imali više novca u budžetu da branimo kurs dinara, možda da investiramo u neke javne radove. Danas bismo imali liberalizovano tržište medija i telekomunikacija koje bi privlačilo nove ulagače. Imali bismo mogućnost alternativnog izbora usluga, od kablovske internet-televizije do obične fiksne telefonije. Onog trenutka kad je to tržište liberalizovano u domenu mobilne telefonije mislim da su to građani ipak osetili, ne samo kao mogućnost izbora, nego i kao neku vrstu građanske, pa i demokratske slobode. I naravno, ne bi se obarao sajt Peščanika, što je izvedeno preko Telekoma i SBB-a, koji su monopolisti u toj sferi. Tako da je sve jasno, u tim firmama se zna ko je oborio vaš sajt, ko je počinio to krivično delo. Veoma je lako saznati adrese mentalnih bolesnika koji ostavljaju svoje poruke na blogu B92 i sajtu Politike, koja je državni medij, koji krše sve moguće zakone, uključujući i krivični zakonik i Ustav, i šire versku, rasnu, nacionalnu i svaku drugu vrstu mržnje i netrpeljivosti. I tu imate veoma jasnu situaciju – dakle, stvar države jeste do koje mere će te slobode i zloupotrebu sloboda tolerisati. Ako je ta sloboda apsolutna, ta sloboda se odnosi i na Peščanik.

Što se tiče same ličnosti predsednika i o tome se može razgovarati. Lično sam s njim imao uvek manje-više prijatna iskustva, s tim što između nas postoji političko neslaganje. Ali ja ne mogu da kažem da je on u ličnom kontaktu čovek koji je netrpeljiv, koji ne razume probleme i kome nije jasno o čemu se govori i na ovome mediju, s tim što je sad ponešto počelo, zbog popunjavanja tih rupa, i da strada, kao vaš automobil. Ja mislim da je loše da se nervoza vlasti prenosi na one koji podržavaju vlast sa one strane koja ne bi trebalo politički da postoji – jer je zabranjena Ustavom i postojećim zakonima – a to je izražavanje besa onih koji su vam razlupali auto i koji su vam uništili portal i koji vam ometaju radio-prenos. Dakle, to je jedno političko mišljenje koje bi trebalo da je zabranjeno, a koje državna televizija i državni mediji neguju. Ja neću da govorim o privatnim medijima, oni bi trebalo da imaju pravo da rade šta hoće. Naš predsednik Republike ima nesporni autoritet, jer je toliko ljudi za njega glasalo. Evo, i ja sam glasao. Možda Pera Luković nije glasao i možda mene i danas ponekad zaboli desna ruka zbog toga, ali mislim da je to u tom trenutku bila jedina moguća odluka. Ali ako on ima neki autoritet koji je na taj način utemeljenm ne vidim zašto ga koristi povlađujući onoj političkoj strani koja krši postojeće zakone i demokratske i građanske norme. Naravno da se pojavljuje mišljenje da on na taj način pokušava da proširi svoje biračko telo, što bi opet moglo imati neke pozitivne posledice da, opet, nije stradao gepek vašeg automobila, razumete? To se prenosi na neki domen koji ugrožava vašu ličnu sigurnost. Ako on namerava da postane srpski Putin, to podrazumeva da će biti ubijeno makar nekoliko novinara, jer je to matrica vladanja u Rusiji. Naravno da je zvanično mišljenje da su stavovi koji se iznose u ovoj emisiji, pre svega Perini ili moji ili vaši, da je to ekstremizam. Srbija je još uvek zatvoreno društvo, ona se još uvek udvara svom najgorem mišljenju.

Rusi su bankrot, oni nemaju para, a te pare koje Rusi treba da uplate, za njih garantujemo mi, a ne oni, garantuje NIS, a NIS je naš. Pa i pošto je kupljen 49%, on je naš.

Čekam Čanka, hajde da ga vidimo više ispred tih rafinerija, on preti već 20 godina. Dragoljub Mićunović nam objašnjava stvarnost već 20 godina. U ovih 20 godina imamo samo destrukciju. Nervoza je bila očigledna u intervjuu predsednika Tadića kad je pozvao stručnu javnost na dijalog. Ja mislim da taj poziv sam po sebi nema veze sa stvarnošću, taj dijalog zapravo postoji u onoj meri u kojoj je medijska stvarnost koju Tadić najviše kontroliše otvorena za taj dijalog. Izrekao je još jednu tvrdnju koja je netačna, mene to veoma zabrinjava, da ne postoje konkretni predlozi naših ekonomista na koji način da se Srbija suoči sa ekonomskom krizom. To nije tačno, u onoj meri u kojoj su ekonomisti u stanju da se obraćaju našoj javnosti posredstvom Peščanika i ove radijske emisije, vašeg portala ili recimo subotnjeg dodatka Blica koji je zaista izvanredan. Nedeljnik Ekonomist su ućutkali, ali i tamo imate kompetentna mišljenja. Vi imate jednu silu ekonomista koji sve otvorenije javno govore o našoj potrebi da učinimo nešto kako ne bismo stradali u toj krizi. I kad to uporedite sa predsednikovim stavom možete doći do zaključka da predsednik ne čita. Možda nema vremena da čita, ali je ekonomska kriza prvorazredno pitanje i on o tom pitanju sigurno razgovara sa svojim najbližim saradnicima, uključujući guvernera Narodne banke koji ne pripada Vladi. I dobro je da on te razgovore vodi, ali on će i od ministarke finansija i od guvernera Narodne banke, pa i od Dinkića manje-više čuti iste načelne stavove, ukoliko su oni spremni da ih iznesu, jer tu nema neke mnogo komplikovane matematike. Ili ćete sve nacionalizovati, pa ćete se vratiti u komunizam – jer postoji zvaničan stav naše političke kulture da je kapitalizam propao, što je ordinarna glupost – ili ćete učiniti ono što je zaista potrebno, a to je da dokapitalizujete ekonomiju, da završite privatizaciju, da spustite ili ukinete odbrambene mehanizme kojima se brani nešto što u našoj ekonomiji ne postoji, da otvorite zemlju prema regionu, pa da poslušate i te privrednike koji ne traže od države novac, pozajmice, jeftine kredite, nego samo žele što manje države u njihovom poslovanju. A državi je potrebno da zapušava sve te socijalne rupe, da plaća porodice haških optuženika, da izdržava 24 ministarstva, PUPS, Rasima Ljajića, ekonomske ambasadore, pa i one sa ambasadorske konferencije u braon i zelenim odelima sa onim bobicama, koji se klanjaju Tadiću kao da on to od njih očekuje. Videlo se koliko je on zapanjen zbog toga, i videćemo na koji način će predsednik to da preseče. Dakle, da li će uništiti ekonomiju da bi izdržavao parazite, uključujući i državne službe, ili će žrtvovati deo tog parazitskog tela kako ekonomija ne bi propala. Mislim da je tu izbor veoma jasan.

Što se tiče spoljne politike, očigledno se luta između svojih stvarnih namera i stvarnosti, na isti ovaj način na koji luta naša ekonomska politika. Stvarne namere su da Srbija postane deo Sovjetskog Saveza, čemu je ona težila i u Titovoj Jugoslaviji, zato se dogodila 1948. i Goli otok. Nije da će biti da smo mi nekako organski vezani za Rusiju, to nije tačno. Onaj ambasador Spalajković je pljunuo Lenjina, a vi danas opet imate tamo i Lenjina i Staljina i Beriju okupljene oko svega nekoliko ličnosti. Videli ste, patrijarha ne biraju vernici i crkva, nego neki novi CK. To je potpuno isto, i u Srbiji i u Rusiji se događa ta transformacija kojoj je non-stop potrebno neko saborno ideološko telo koje će voditi brigu, ne samo o našim duhovnim, nego o sveukupnim potrebama. S druge strane, to nije realno. Rusija je veoma pogođena ovom ekonomskom krizom, u ovoj krizi će stradati najsiromašniji, a izvući će se najbogatiji. Srbija je zbog tih odnosa zapostavila odnose u regionu. Prošle nedelje sam bio u Zagrebu, promovisali smo srpsku istoriju akademika Ćirkovića koja je prevedena na hrvatski, i o tome se povela debata i u Zagrebu i u Beogradu, kojom su dominirale najodvratnije ljudske strasti. Od poricanja prava Hrvatima da imaju svoj jezik, do poricanja prava nama odavde da održavamo bilo kakav dijalog sa Hrvatskom, pa i da prevodimo ono što govorimo i pišemo na hrvatski jezik. S druge strane se suočavate sa činjenicom da su te podele uništile ne samo tržište znanja, nego i jednu kulturu koja je zajednička u onoj meri u kojoj se mi međusobno razumemo – a razumemo se odlično, a najbolje se razumeju oni koji su najgori i tamo i ovde. Oni ne moraju ni da razgovaraju, oni se nekako osećaju nekim parapsihološkim čulima, tačno znaju šta misle i šta im je raditi.

Ova Vlada i predsednik uspeli su da izazovu i dodatni skepticizam u Srbiji u odnosu na Evropsku uniju. Poverenje u evropske institucije, potreba za evropskim procesom je opala upravo zbog propagande koju vode državni mediji, mislim na RTS i na list Politika. I naravno, na odjeke koje ta propaganda dobija u privatnim mafijaškim medijima, u kojima se taj diskurs dodatno spušta i zaoštrava. To znači da ovoj Vladi nije stalo do evropske integracije, evropska integracija ugrožava njihove lične i partijske interese. Hajde, kažite jasno – mi to nećemo, e, onda ćemo mi da izađemo na ulicu pa ćemo da se bijemo ili ćemo da pobegnemo odavde. Ali oni to ne smeju, jer ni to ne bi bilo u njihovom interesu. I oni zapravo ne znaju šta hoće. Tu možda ima osnova za neki optimizam, jer je u pitanju proces koji će sužavati privilegije i taj krug korupcije koji podrazumeva vlast u Srbiji. Samo će taj proces biti usporen, i ako se sve završi na vašem gepeku – a počeli smo od onog gepeka gde je trebalo da prespava jedna ličnost između 5. i 6. oktobra da nas ne bi vratila u vreme koje bi trebalo da je prošlo – onda će sve biti dobro. Zaradiće vaš limar i farbar, i neka na tome sve ostane.

Mislim da strah postoji u ljudima čak i kad nije realan, dakle, kad ne postoji neka stvarna pretnja. Ljudi se zaista plaše stvari koje ne postoje, a ne boje se stvari koje postoje. Ljudi se više plaše vampira nego što se plaše vuka, ljudi se više plaše iracionalnog u drugim ljudima, nego onih osobina koje se stvarno ispoljavaju, ljudi više strepe od budućnosti nego što osećaju nešto loše prema prošlosti. Štaviše, kako vreme odmiče osećanja prema prošlosti se pretvaraju u nostalgiju. Tako da, ako razgovaramo danas o vlasti, mislim da taj strah postoji zbog toga što nije institucionalizovan, dakle, ne postoji nijedna politička partija za koju biste mogli reći da je stvarno opoziciona, svi su se uvezali interesima. Politički sistem se u tom smislu promenio. Ti su interesi postojali i kad su političke stranke izvodile ljude na ulicu, možda nije postojao 1991, ali se interes razvijao vremenom, pa ste imali kao posledicu raspad koalicije Zajedno 1997, imali ste bojkot izbora te godine, imali ste te svađe i prepirke u Savezu za promene i u DOS-u. Ali nikad niste mogli tačno da presečete, da razdvojite šta je u Srbiji vlast, a šta opozicija, tako da, ako je ugrožavanje javnih sloboda i prava posledica straha i potrebe da se ljudi ućutkaju, kao što je gašenje vaše emisije i napad na vaš internet portal, onda je potpuno jasno da tu postoji strah. U ovim političkim partijama u kojima sam bio, pa i u tom LDP koji je kao neka urbana partija, gledao sam kako se odjednom pojavljuju neki padobranci, potpuno nepoznati ljudi. Ko je sad ovaj, boga pitaj odakle se pojavio, a strašno je važan, ima uvek nešto strašno pametno da kaže i naravno, dobija neku funkciju i sve što ide uz to. E, tako se ti padobranci spuste u život, ali to ne znači da su oni suvereni u odnosu na vas. Oni osećaju neki strah i to obostrano osećanje je potpuno razumljivo.

Ali, kad se osvrnete unazad 20 godina vidite da stradaju i jedni i drugi. Mi koji se poznajemo u gradu, pa mi znamo ko je ubio Dadu Vujasinović, mi znamo ko je to, to uopšte nije neko pitanje, ali pitanje ostaje otvoreno u državnim institucijama zbog tih padobranaca koji boga pitaj iz kakvih interesa ne žele da se to pitanje reši. A naravno, razlog zbog koga je ona ubijena opet spada u domen te naše politike koja nikako suštinski da se promeni, jer svaki pokušaj da se ona promeni završava se nekim novim ubistvom, kao što je ubistvo Zorana Đinđića ili kao što je napad na gepek vašeg automobila. Sva sreća da Koštunica nije bio unutra.

Ja tu vrstu strahova ne osećam, moji strahovi su sasvim lični i porodični, uopšte nemaju veze s tim. Ja sam tako lepo i dobro proživeo da se smrti nekako ne plašim, živeo sam i u siromaštvu, živeo sam i u izobilju i živim u izobilju, znam kako i to izgleda. Kako da vam kažem, ja nisam taj padobranac koji je uleteo u naprednjake da mu daju još jedan stan u centru, jer je to cena za Kosovo, i nisam neki novi LDP-ovac. Kao da postoji fabrika tih partijskih klonova. Mogu da radim i u Gradskoj čistoći i ponekad zavidim onim ljudima koji se voze tim kamionima. Kad sam bio mali, neko od tatinih gostiju, mislim da je čak bio akademik Ćosić, pitao me je šta ću biti kad porastem. Ja sam rekao da bih voleo da budem đubretar, da se vozim na onim papučicama kamiona pozadi. Tako da tu vrstu strahova ne osećam. Plašim se za vas. Ono što se vama desilo nekako se desilo svima nama i pretpostavljam da će ova emisija biti veoma slušana, tako da će i svi oni koji nas slušaju danas uspeti da i na taj način racionalizuju zapravo tu pretnju. Oni koji na ovaj način vama prete i koji će pretiti drugima, prete na neki način sebi. Ponavljam, u toku svega što se događalo u proteklih 20 godina, stradavali su i oni koji su napadali. Nekako se niko nije iz toga izvukao, i ne znam ko može biti srećan zbog te opšte nesreće. I ako sad jeste, mislim da uskoro neće biti.

Svetlana Lukić: Nismo čitale komentare o Peščaniku koji su objavljeni ovih dana pokušavajući da sačuvamo pribranost da možemo da nastavimo da radimo svoj posao, ali rekli su nam da se praktično odmah pojavila ta stara teza o Peščaniku kao ekstremističkoj emisiji. A šta je Peščanik? To su njegovi gosti, dakle, naši gosti su tretirani kao ekstremisti, a jedan od njih je i Teofil Pančić. A Teofil Pančić je, tako da kažem, nezvanični stručnjak druge Srbije za ekstremizam.

Teofil Pančić: Uu devedesetim godinama bili smo nacionalni izdajnici. Taj termin “izdajice i strani plaćenici” nasleđen je od komunizma, samo što je tada korišćen za ideološke protivnike komunizma bili oni levi, desni, centralni, liberalni, konzervativni, kakvi god. Znači, to je nešto što je nekoliko decenija bilo zvanična parola. Kroz devedesete je opstala, ali je dobila novi predznak, više nisi bio neprijatelj komunizma, nego si bio neprijatelj naroda, srpskog naroda, s velikim S i velikim N. Onaj trenutak kada stupamo u dvehiljadite godine i kada dolazi demokratija, ti termini zapravo postaju izlizani i kompromitovani. Znači, oni – ne mogu da kažem da nestaju iz upotrebe, ali idu negde na marginu i ostaju u upotrebi jedino još kod radikalne desnice. Radikalna desnica i dalje insistira na tim terminima, ali ono što je nekakav društveni mainstream, njemu treba novi termin. Samo ćeš sebe kompromitovati ako ljude nazivaš izdajnicima.

Svetlana Lukić: Kao izanđala novčanica.

Teofil Pančić: Kao izanđala novčanica, koja je nekada nešto vredela, ali sada više ne vredi, ne možeš da uđeš u prodavnicu da kupiš hleb tom novčanicom. E, brzo nakon 5. oktobra je nađen termin “ekstremisti”. Šta je čar tog termina? On naizgled nije ideološki optužujući i on ne vuče na totalitarizam. Kad ti nekoga nazoveš ekstremistom, ti se ne legitimišeš kao totalitarista, nego naprotiv, tom ekstemisti transferišeš totalitarizam, kažeš, ja sam normalan, lep, demokrata i tako dalje, a on, ona, oni, one su ekstremisti. To je jedna pozicija koja je znatno ležernija, znatno udobnija za onoga ko to izriče.Dakle, došlo se do termina “ekstremizam”. On je samo nova preobuka onog starog termina “izdajnici i strani plaćenici”.

Da li to znači da je taj termin sam po sebi neutemeljen, da ne postoje ekstremisti? Naravno da ne znači, postoje ljudi koji su u raznim smislovima te reči ekstremisti. Međutim, šta je problem sa upotrebom tog termina kod nas? Zašto se kod nas za ekstremizam optužuju ljudi koji ne odgovaraju nijednoj mogućoj normalnoj definiciji ekstremizma. Ako pogledaš bilo kakve političke pokrete ili neke organizacije ili verske zajednice bilo gde na kugli zemaljskoj, koje bi se mogle nazvati ekstremnima, ti ćeš videti da su to neki ljudi koji upražnjavaju ili u najmanju ruku propovedaju nasilje. Propovedaju stvari koje su direktno antidemokratske, propovedaju da ljude treba ubijati, da ljude treba na silu uterivati u ovo ili ono. Dakle, ekstremizam je nužno antidemokratski.

Zanimljivo je kako je ovde došlo do te inverzije, da se taj termin koristi upravo za nas koji sve ovo već godinama pričamo, a za koje bi čak moglo da se kaže da smo zapravo dosadni građanski legalisti. Ljudi, poštujte zakone, ljudi, poštujte Ustav, ljudi, poštujte na kraju krajeva neke elementarne etičke i civilizacijske norme. I to je sve. Kad pogledaš u čemu se sastoji taj čuveni ekstremizam Peščanika, koji čini tu relativno slabašnu takozvanu građansku ili, kako kažu pogrdno, građanističku scenu, ili drugu Srbiju, ti ćeš videti da je skoro sve što se svrstava na tu stranu upravo to – jedna vrsta dosadnog građanskog legalizma. Svaki pošteni anarhista bi nas se odrekao preko novina, mi smo do te mere mejnstrim, u nekom iole normalnom poretku vrednosti, da me je sramota. Totalni mejnstrim.

Ekstremizam, dakle, postoji na ovom svetu, ali nije slučajnost i nije nečije neznanje nego je itekako namera što se ekstremizam pripisuje upravo onima za koje naprosto nema realnog političkog, ideološkog i metodološkog osnova. Jer, hajde da zamislimo na trenutak, rasprave radi, da je to zaista nekakav ideološki ekstremizam – čak i da zamislimo da je to tako, pa opet bi ostala činjenica da se taj tobožnji ekstremizam ne koristi bilo kakvim ekstremističkim sredstvima. Dok su, sa druge strane, njegovi radikalni oponenti itekako skloni korišćenju nasilja i to su bezbroj puta dokazali, 20 godina ova zemlja zapravo živi pod manjom ili većom koncentracijom tog nasilja. Na drugoj strani nema ničega sličnog tome, dakle, čak i kada bi to bilo ono što nije, kada bi to bio ekstremizam, on bi opet bio lišen onog ključnog elementa, realnog, praktičnog, delatnog elementa svakog realnog ekstremizma, a to je ova ili ona forma vaninstitucionalnog, samovoljnog nasilja. Dakle, nema toga, samim tim taj ekstremizam postaje besmislen. Ti kad pogledaš recimo ljude koji su svih ovih godina sagovornici Peščanika – ja sam jedan od njih, ali kao što sam sagovornik tako sam i slušalac, i nisam uvek oduševljen time što neko kaže, ima ljudi koji me maksimalno iznerviraju – ali niko od njih ne može biti svrstan u fioku ekstremizma, jer mu nedostaje i ideološki i praktični osnov da bi u nju bio svrstan.

Zašto to rade? Zašto nam se stalno pripisuje taj ekstremizam? Kažem, jedan razlog je to što je difamatorima potreban termin koji će zadržati privid neutralnosti, racionalnosti, analitičnosti, trezvenosti, da bi se izbeglo to ideološko diskvalifikatorstvo, izdajnici i tako dalje, i onda im taj termin ekstremizam dobro dođe. S druge strane, postoji i onaj sloj naših, kako kaže Dubravka Ugrešić,  finih ljudi, koji ne učestvuju aktivno u tom difamiranju, koji nisu kreatori, ali su neka vrsta korisnika. U kom smislu? Pa, u najmanju ruku u ovom smislu: dakle, za njih se kaže da su ekstremisti, možda nije u redu to što im se radi, ali pošto su oni ekstremisti, onda: a) treba i da očekuju nešto takvo, i b) ja ne moram ništa tim povodom da preduzmem, niti imam bilo kakvu moralnu obavezu da se na bilo koji način solidarišem sa njima, jer oni su ionako ekstremisti. Ako su ekstremisti, onda na neki način prizivaju i zaslužuju to što im se dešava, a zašto bih se, pak, ja stavio ili stavila na njihovu stranu kad sam ja za sve ono što nije ekstremizam i za ono što je lepo i normalno i fino i demokratski i uljudno i tako dalje. I na taj način, znači, imaš jedan tihi, neizgovoreni konsenzus jednog užasno širokog društvenog sloja, srednjeg, višeg, vladajućeg sloja u društvu. Konsenzus koji uključuje i mnoge ljude koji nisu ni na koji način loši i opaki, ali kojima je naprosto lakše, udobnije, manje rizično da tu etiketu prihvate, jer misle da na taj način sebe negde aboliraju, odnosno da ne moraju ništa da urade, jer, zašto bi se ti solidarisao sa nekim ko ionako sebe stavlja na totalnu marginu. I na taj način mi dolazimo u neku potpuno apsurdnu situaciju – ja samo čekam trenutak, ako on već nije nastupio, kada će ta famozna druga Srbija biti proglašena nekom vrstom, recimo, pandana radikalno levim RAF-ovim teroristima u Nemačkoj sedamdesetih godina, dakle, ljudima koji su postavljali bombe naokolo, koji su ubijali i otimali ljude u ime svojih tobože progresivnih ideja. I od kojih su mnogi, hvala bogu, završili na dugogodišnjoj robiji. I onda je svaki normalan, pristojan Nemac, bio on levičar, desničar, mogao mirno da kaže – pa, šta me briga, hteli su to, pa ne možeš ti da ideš okolo da vršiš nasilje i da očekuješ da posle neko da viče da te puste, pa zašto da te puste. E, sad ljudi poput nas treba da odigraju simboličku ulogu te vrste margine, iako njoj ni na koji način ne pripadaju, ni na koji način, ni ideološki, ni delatno, ni sa koje god strane da zahvatiš, ne pripadaju tom društvu, ali prosto smo, kako da ti kažem, postavljeni na to mesto. Nismo se postavili, nego smo postavljeni, jer nekome jako odgovara da mi igramo tu ulogu. I to je na kraju, kad sve sabereš, koalicija onih koji naprosto – ko iz svog konkretnog interesa, a ko iz čistog, pukog komformizma – zapravo gledaju kako se taj pojam ekstremizma prosto lepi i ostaje tu gde jeste. Pa ti sad dokaži da nisi.

Svetlana Lukić: Teofil Pančić kod nas na sajtu ima stalnu rubriku Peščani sprud, koju smo objavili i u posebnoj knjizi. Slušate noćas napisani Peščani sprud.


Peščani sprud
Neprijatelj prisluškuje

Nešto mahnito mi pada na pamet, to je valjda od ovih naglih promena vremena: a šta ako Ratko Mladić ometa Peščanik, kako u etru, tako i u sajber prostoru? Mislim, ilegalisanje ume da bude pomalo i dosadno, nečim treba ispuniti to vreme, pa zar nije bolje da to bude kakav korisni patriotski rad, a ne večito ono oficirsko igranje šaha kao loš erzac za terenske strateške operacije?

Znam da ovo zvuči šašavo, ali to ne mora da znači da ne deluje. Iza svega stoji, da se ne lažemo, jedna respektabilna tradicija. U onoj istoj vojsci – netragom nestaloj poput zemlje koju je umela da sačuva od svega osim od sebe same – u kojoj je stanoviti, tada sasvim anonimni Mladić Ratko bio pukovnik, ja sam bio vezista. Kasnije je Mladić brutalno pogazio zakletvu datu toj vojsci i okrenuo cevi ka ljudima od kojih se sastojala, a mene ionako niko ništa nije pitao. No, vratimo se u onaj nedužni, „nulti“ trenutak mog više nego mirnodopskog topčiderskog vojnikovanja; na zidovima našeg bataljona pisalo je: „PAŽNJA, NEPRIJATELJ PRISLUŠKUJE!“ To, kanda, zato što smo vezisti; nisam proveravao da li na zidovima prostorija vojne policije piše da neprijatelj podriva, kod ABHO jedinica da neprijatelj truje, a kod inženjeraca da neprijatelj minira, ali, kako god, poruka je bila jasna u svojoj nebuloznosti: s jedne strane, sam bog zna šta je to Neprijatelj imao kod nas da prisluškuje kad smo uglavnom krali bogu dane i čekali da se sve to već jednom završi, ali s druge, Neprijatelj je morao da postoji i da rovari/prisluškuje, on nam je bio od presudne važnosti, jer ako nema zlog Neprijatelja, šta onda mi tu uopšte radimo osim što se zamajavamo o trošku dobrih i naivnih poreskih obveznika?

Dvadeset i kusur godina kasnije, jedino što se promenilo je da Neprijatelj izgleda više ne prisluškuje, nego je prisluškivan, a bogme i ometan. Ne u razvoju, nego onako, uopšte. Prešao u defanzivu, sateran u ćošak načisto. E sad, kakav je Peščanik kao Neprijatelj? Prilično bedan, mora se reći, ali ni onaj s kojim sam se suočavao dok sam po Košutnjaku, na očigled zabavljenih rekreativaca, razvlačio žice induktorskog telefona, nije bio mnogo bolji, to jest, bio je skoro podjednako virtuelan u svom neprijateljskom svojstvu, ali opet i neophodan: živeo Neprijatelj, jer bez njega, naše patriotsko naprezanje gubi svaki smisao! Zato, tamo gde ga nema, ima da ga napravimo, pa šta košta.

Stvari, dakle, u zemlji Srbiji, a u januaru 2009. stoje ovako: Peščanik je Neprijatelj, a Ratko Mladić je Prijatelj. Teško je drugačije objasniti kako je moguće da je dve trećine učesnika jednog, reklo bi se, ozbiljnog istraživanja, izjavilo da ni po koju cenu, čak ni za džabe, a kamoli za tamo neke milione Judinih evra, ne bi prijavilo Ratka Mladića onom užasnom Novom svetskom poretku. Da Cecu Lukić, daleko bilo, stave izvan zakona, teško da bi nakupila toliki procenat ponosnih jataka, iz čega zaključujem da su zloglasna nepočinstva Cece Lukić daleko strašnija od onih Mladićevih, ako takvih uopšte ima. Kako je to moguće? Pa, lepo: vratite se na prvu rečenicu ovog pasusa. Dobro, pustimo sad Peščanik, ali šta to Ratka M. čini Prijateljem dve trećine građana Srbije? Čime ih je on tako zadužio?

Jedva da ima stvari strašnijih i groznijih od onih za koje je optužen Ratko Mladić. Kad tako pogledaš, teško da bi iko osim njegovih neposrednih saučesnika imao razloga da ga čuva i brani. Kojim se onda putem stiže od šačice saučesnika do šezdeset i pet odsto anketiranih punoletnih građana Srbije? Mogućnost 1: ljudi ne veruju da je on odgovoran za ono za šta ga optužuju, dapače, sigurni su da to nije tako. Odavde se račvaju dva putića, dve podmogućnosti; podmogućnost 1a: nije Ratko Mladić odgovoran za zločine, za granatiranja, za etničko čišćenje, za ubistva zarobljenika i civila, za genocid, nego je odgovoran neko drugi. U redu: ko? Ime, adresa, JMBG? Suvislog odgovora nema pa nema, osim ako ne mislite da je, recimo, za Srebrenicu  kriva „francuska obaveštajna služba“, kao što je blagoizvoleo izjaviti Slobodan Milošević, postidevši i onog poslovičnog Maksima koji od pamtiveka žustro udara po diviziji. Dakle, ako na to ili nešto slično pristanete kao na potencijalno ozbiljan i istinit iskaz, sledeće je da će se od vas tražiti da spontano priznate da je Sarajevo pod opsadom držao Hogar Strašni sa svojim pijanim vikinzima. Zato idemo na podmogućnost 1b: niko nije odgovoran, jer tih zločina ni nema, oni su izmišljotina Imperijalističke Antisrpske Propagande. Nevolja sa ovom podvarijantom je u tome što podrazumeva postojanje masovnih ritualnih samoubistava etnički nepodobnih Bosanaca, i ništa manje masovnih samoiseljavanja, samospaljivanja kuća, samopljačkanja, samozatvaranja u samoorganizovane logore poput Keraterma etc. Odlično, samo što tako nečega nema ni kod Montipajtonovaca.

Zato prelazimo na mogućnost 2: Ratko Mladić jeste učinio ono što mu se stavlja na dušu, ali to je i trebalo da učini, to je za orden a ne za robiju, to je patriotski podvig na diku njegovu i svih nas. Jedina nesumnjiva vrlina i prednost ove druge mogućnosti je što se tu igra otvorenih karata, bez nepodnošljivog pratećeg licemerja. Đavo tu nije prerušen, nego ponosno pokazuje rep, rogove i kopita, odišući sumpornim parfemom, tražeći od svih nas da priznamo da je vrlo seksi. I mnogi, bogme, priznaju, ne bez požudne iskrenosti koja obara s nogu.

Godine nam prolaze u ovom čudnom limbu, nazad, kao, nećemo, napred, fakat, ne možemo; zarobljeni u čistilištu zatvorenom na obe strane, često se žestimo na masovni zaborav, ali to je privid: nama zaborava, jer nikada nije ni bilo svesti o Onome Što Se Dogodilo. Ne možeš zaboraviti ono što nikada nisi znao, a nisi znao jer si se odlično potrudio da ne znaš i da ne shvataš, pošto je tako lepše i lakše. Zato je sve to ovde tako kako je, uglavnom nikako, i zato je Peščanik Neprijatelj, a Ratko Mladić Prijatelj: zato što ti prvi dodijava svojim čudnim zahtevima i merilima, a drugi ti samim sobom nekako poručuje da se opustiš i uživaš, sve je u redu u najboljem od svih svetova.

Sada shvatam da je ona parola sa zida Prvog gardijskog bataljona veze duboko istinita, svevremena: da, Neprijatelj zaista prisluškuje; prisluškuje i osluškuje Istoriju, krvavu, dronjavu i bednu, a onda besramno izveštava o onome što je čuo.

Svetlana Lukić: Slušate advokata Srđu Popovića.

Srđa Popović: Najvažnije je što je ovo nasilje prema ljudima koji su drugog političkog uverenja. Dakle, to je političko nasilje i ovde postoji jedna država koja je dozvolila da se stvori takva klima da je to takoreći očekivano i ljudi nisu začuđeni. Niko nije začuđen, a zašto nije začuđen? Zato što Peščanik napadaju godinama i to napadaju uglavnom državni mediji, napadaju političari, napadaju državni analitičari, napadani ste sa skupštinske govornice, što je nečuveno. I to je naizgled neki paradoks i vama to i spočitavaju. Kao, pa šta vi zamišljate, da ste vi toliko važni, je li tako, to je jedna emisija koju vodite vas dve sa stotinak sagovornika, to niko ne sluša. Stvarno, to izgleda nekako paradoksalno, to je činjenica. Kada biste vi imali neku kliping-službu, vi biste mogli tomove da objavljujete o tome ko sve, zašto i kako vas je napadao. E sada, ako pogledamo šta je Peščanik – Peščanik je u stvari jedan nedeljnik, vi ste jedan radio-nedeljnik. Ja sam imao prilike da čujem gospodina Žarkovića, urednika Vremena, kako s velikim bagatelisanjem i nipodaštavanjem govori o Peščaniku kao o nekoj marginalnoj pojavi, a njegov nedeljnik je, to ja znam pouzdano, u trenutku kad je prodat imao tiraž od 5.000 primeraka. Peščanik nedeljno sluša 350.000-400.000 ljudi. Na osnovu čega se ta emisija tretira na taj način meni nije jasno, ali u stvari razumem. Postoji jedan ogromni raskorak, između sredstava kojima vi raspolažete, između činjenice da taj nedeljnik prave dve osobe – Svetlana Lukić i Svetlana Vuković, to je redakcija toga nedeljnika – i uticaja koji on ima meren slušanošću, meren tiražom. To je, dakle, u ogromnoj nesrazmeri sa ljudskim i materijalnim resursima. I zato nije paradoksalno što doživljavate takve napade, naročito u jednoj sredini gde je većina medija skliznula u mainstream i ne želi da se dotiče tema kojih se vi dotičete.

Vaš najveći greh u očima vaših političkih protivnika, jer vi imate političke protivnike, je u stvari to što vi u svojim emisijama pokrećete tabuizirane teme, teme o kojima se ne govori. One su proglašene za irelevantne, idemo dalje, to nije važno, i onda, naravno, izazivate i pažnju, i odatle i vaša popularnost i vaša slušanost, a odatle i vehementnost napada. Iz tog jednog istog razloga, zato što vas dve očigledno uspevate – ja nisam došao da vam laskam – svojim radio-nedeljnikom da vršite veliki politički uticaj, zato, naravno, mora s vama da se obračuna onaj ko se s vama ne slaže i koji stoji na dijametralno drugim pozicijama. Teme koje vi pokrećete, neke od njih privlače gromove – vi govorite o odgovornosti za ratove, a samim tim i za sudbinu Srba van Srbije koje su ti ratovi ojadili, govorite o ratnim zločinima, govorite o Srebrenici, govorite o iracionalnosti ukopavanja u gubitničku borbu za Kosovo, takozvanu, koja ne služi apsolutno ničemu, izuzev da se pomoću nje prkosi Evropskoj uniji i da se izbegnu obećane evroatlantske integracije.

Oni toliko lažu, svi znaju da oni lažu, oni znaju da svi znaju da oni lažu, ali je nezgodno kad postoji bilo koji medij koji će da kaže: pa sad ste slagali. Smetate im time što govorite o tom nedemokratskom i bankrotiranom sistemu jednoga diktatora Putina, što pominjete taj zaokret od onoga državnog koncepta koji je formulisao Đinđić, a to je Srbija u Evropi, ka tom hladnoratovskom antizapadnom prestrojavanju koje je u toku i čiji je glasonoša, recimo, ministar spoljnih poslova Jeremić, svakako po instrukcijama Borisa Tadića, ne može drukčije biti, ne bi bilo ni normalno da je drukčije.

Dakle, kad bih ja hteo Peščaniku da dam neko drugo ime, ja bih mu dao ime Stanje nacije, što je ime jedne emisije za koju uopšte ne znam zašto se pravi. Suština i uloga medija, koja je ovde totalno zapostavljena, sem u Peščaniku, je kontrola vlasti. Meni je žao što ove aksiome politikološke ovde moram da iznosim, ali građani glasaju jedanput u četiri godine za vlast i u periodu od jednih do drugih izbora oni su politički pasivni, njihov je jedini zadatak da prate da li ljudi kojima su poverena neka javna pravna ovlašćenja koriste ta ovlašćenja u skladu sa svojim mandatom i u skladu sa svojim obećanjima i u skladu sa očekivanjima birača. I da onda na osnovu toga tek na sledećim izborima nekako glasaju. I u stvari, tu mediji predstavljaju sponu između birača i politike. Oni treba da vas obaveste šta se događa, pa ćete vi onda to da ocenjujete kako hoćete. Oni moraju da kritikuju vlast kada sami vide da ona svoja ovlašćenja ne obavlja u skladu sa mandatom, i vi time u stvari – sad ću da odem vrlo daleko, ali to je tačno – vi tek tada dobijate birača koji je obavešten, birača koji razume konkrete političke procese koji su u toku i koji na taj način vrši svoj suverenitet. On ne može da vrši taj svoj suverenitet koji mu je proklamovan u članu 2. Ustava ako nije obavešten, ako ne razume šta se događa, a vlast čini sve da on niti bude obavešten, niti da razume šta se zbiva. I zato je ta vaša uloga tako važna. Taj antagonizam koji vlada prema medijima od strane vlasti, on je potpuno prirodan, on je psihološki nužan. Pa niko ne voli onoga koji ga kritikuje i ne može se očekivati da će on nekim moralnim naporom da se izdigne iznad te psihološke nužnosti, pa će vas tolerisati. Neće vas tolerisasti, jedno što po Ustavu i zakonu, i to je jedino što se od njih i očekuje, to mora da trpi. Na vlasti je, da, i to mora da trpi. Vlast u Srbiji i u staroj Jugoslaviji nije navikla da trpi, ona je navikla da se džilitne, ona je navikla da vas ućutka, ona je navikla da vas zabrani. Svima su puna usta vladavine prava, međutim, da ostvarite tu vladavinu prava vlast mora da trpi kritiku.

Na jednom forumu sam pročitao nešto vrlo glupo, a mislim da se jako lako lepi za prosečnog čoveka, za normalnog birača – poruka je glasila da je ovo što se vama nedavno dogodilo napad ekstremista na ekstremiste. I to sam već čuo na dve-tri strane, to mi se sviđa, to su baš dobro pogodili. Ljudi imaju različita mišljenja i potpuno je normalno da svako veruje u svoje mišljenje, i potpuno je normalno da svako smatra suprotno mišljenje u izvesnom smislu ekstremnim, znači pogrešnim, znači preteranim, znači netačnim. I u tome ja ne vidim nešto naročito neobično, neobično je možda što se Peščanik, odnosno njegovi sagovornici, trude, ja se trudim da svoja mišljenja nekako argumentujem. Da li ja dobro argumentujem ili ne, možda da, možda ne, ali po svojoj savesti ja pokušavam da to učinim najbolje što mogu, jer u to verujem. I ne buni me mnogo što neko drugi ima drukčije mišljenje i smatra moje mišljenje pogrešnim – pa i ja smatram da je njegovo pogrešno, nemam sa time nikakvih problema. I u tome se sastoji valjda neki, što bi se reklo, društveni proces mišljenja u kome se mišljenja sukobljavaju, pa ćemo videti šta će iz toga da ispadne, ko će da ubedi tu javnost koja se tu pojavljuje u jednoj malo pasivnoj ulozi, koja samo prima ta mišljenja kroz medije.

Neobično je što ta druga strana koja vas najviše napada ne želi da argumentuje, ona uopšte ne želi da razgovara o temama o kojima vi razgovarate, a kamoli o argumentima koje navodite, nego se Peščaniku, što ja kažem, izdevaju imena. Ispoljava se agresija i mržnja, a od argumenata nema ni traga. I moram sada da odam priznanje Slobodanu Antoniću, on je jedini čovek koji, po meni neuspešno, ali to nije važno, pokušava da nešto argumentuje kada govori o Peščaniku. Poslednji argument koji sam čuo, recimo, baš nije najbolji, čitao sam ga danas u Politici – on kaže da su demoliranje vaših kola, ometanje signala i napad na sajt tri nezavisna događaja koji između sebe nemaju ničeg zajedničkog. Sem žrtve. Pa je li malo? I kaže da vi to, pošto je vas pogodilo, paranoidno povezujete. Pa naravno da povezujem kad me napadaju s tri strane, ali bih rekao da ni to nije najgore. Mnogo je važnija jedna druga stvar kad govorimo o tom navodnom sukobu dva ekstremizma. Vidite, čija su mišljenja ekstremna, a to ne znači ništa drugo nego netačna, pogrešna, pristrasna, ne može nikakav neutralni sudija da proceni, jer svi živimo u istoj zemlji, u istim okolnostima, tu ne postoji neutralni sudija. Neutralni sudija je ta neka najšira javnost, tih recimo 300.000-400.000 ljudi koji vas slušaju oni misle na jedan način, a oni koji čitaju Vreme ili Politiku ili NIN, što je nažalost postalo isto, oni misle na drugi način. Stvar je u tome, kao i u slučaju atentata na Đinđića, kakvim se sredstvima služite. Mi možemo i danas da se sporimo oko toga da li je Đinđić bio u pravu ili su bili u pravu njegovi politički protivnici, činjenica je međutim, da Đinđić nikoga nije ubio, a da su njegovi protivnici njega ubili. Taj izbor sredstava najbolje definiše političku poziciju.

Postoje, znači, politike zbog kojih se ubija i postoje politike koje pokušavaju da misle, argumentuju i polemišu. Koliko je meni poznato, Peščanik nikad nije razbio auto gospođe Smajlović, niti je ometao signal RTS-a, niti je obarao sajt NIN-a, niti je nasilno prekidao političke tribine koje mu se ne sviđaju, niti je slao preteće poruke gospodinu Vukadinoviću. Politički ekstremizam se poznaje po sredstvima koja ste spremni da upotrebite, dakle, kao i obično, ta politika se poznaje po svojim delima. I to izjednačavati je sramno, glupo, netačno, smišljeno, jer se izjednačuju stvari koje se nikako ne mogu izjednačiti. Na rečima smo svi za vladavinu prava, na rečima smo svi za bolji život građana, kako govore radikali. Bio je onaj jedan političar koga citiraju decenijama zbog formulacije „ja sam za sve što je dobro“, svi su za sve što je dobro, ali da vidimo šta radite, po tome se razlikujemo, po tome šta radite. Inače, svi smo za sve što je dobro. Eto, mislim da je ta laž i ta floskula i ta glupost koja nameće ljudima neku misao kako ste ekstremni i vi, a ekstreman je i onaj što vam je slupao kola, prosto nepodnošljiva.

Mislim da je normalno da je ova vlast u ovom trenutku jako osetljiva na medije i da pokušava sve da ih glajhšaltuje, a vas pošto ne može da ućutka ili da vas zastraši. Jer, ono do čega će ovde doći sledećih godinu dana će biti vrlo neprijatno. Nisam nikakav ekonomski stručnjak, garantujem i nudim opkladu ko god želi da je prihvati, da neće biti rasta od 3,5%, da neće inflacija biti 8% i da oni to odlično znaju i da su jako nervozni jer ne znaju kako će javnost na to reagovati. I onda dolazi do onoga što je jedanput formulisao Miroslav Krleža, da kad se sprema tuča u kafani prvo se razbije sijalica, pa ćemo onda u mraku sve da rešimo. To je na taj način brutalan i drzak, neobičan napad, napad kojim je htelo da se kaže: evo šta vam sve možemo i vi nemate nikakvu odbranu od toga. A vi ste ipak dobili tu odbranu, a dobili ste odbranu zato što imate tih 350.000-400.000 slušalaca koje bih hteo da kvalifikujemo ovde. To je 350.000-400.000 ljudi koji nisu usamljeni. Mislim da postoji jedna tiha većina koja misli kao ovih 350.000-400.000 slušalaca. Ti slušaoci su ljudi koji nisu kapitulirali, koji još nisu obeshrabreni, koji još nisu odustali. Mislim da postoji veliki broj ljudi koji deli njihovo mišljenje, ali je odustao.

Pa kako da se ne uspavate kad gledate kako funkcioniše Skupština? Skupština, najviša vlast u zemlji, izraz narodnog suvereniteta, bulazni, danima se u toj Skupštini, usuđujem se to da kažem, bulazni. U njoj se ruši dostojanstvo te vlasti pod vidom intervencija u cilju zaštite dostojanstva. Kakvog dostojanstva? O čemu oni pričaju kad se jave da štite dostojanstvo? Skupština Srbije je nacionalna sramota Srbije. Pa zar je čudo da onda ljudi gube poverenje i odustaju, ne zato što misle da je ovaj život normalan i da tako treba da izgleda, nego zato što su izgubili svaku nadu. Vlast čini sve da im nadu ubije. Eto, da samo govorimo o tim evroatlanskim integracijama i o toj priči na kojoj je Boris Tadić dobio izbore koja se sad pretvorila u svoju suprotnost, jer ona se sada pretvorila u pronalaženje izgovora da se ne ide u tu Evropsku uniju. Nećemo da idemo u Evropsku uniju jer ne možemo da nađemo Mladića. Jeste bio tu, ali sad ne znamo gde je, ali stvarno, bio je malopre tu. Ne možemo zato što nikad nećemo priznati Kosovo – niko im taj uslov ni ne postavlja, oni ga sami postavljaju i onda ga shvataju kao prepreku. Očigledno je, mi imamo teritorijalne pretenzije prema susednim državama. U glavama postoji još uvek ideja velike Srbije, ona je trenutno zaustavljena, onemogućena, ali uspećemo uz pomoć naših prijatelja, bankrotirane Rusije, koju sad odjednom proglašavaju za nekakvu strašnu silu i za nekakav uzor pravoslavne demokratije – sad se pojavio i taj pojam. Kao što je nekad postojala socijalistička demokratija, sad postoji pravoslavna demokratija.

Mi ćemo na kraju svoje ciljeve ipak ostvariti. Teško je s tim naslagama u glavama ljudi, to je vrlo teško, vi tome smetate, jer vi pokušavate nekim teleskopom da ispitate tu lobanju.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Peščanik, a sutra u podne na portirnici Radija B92 biće prvih pet primeraka knjige Peščanik.net, pa dođite da vidite šta to tako strašno piše na sajtu Peščanika. A knjigu će dobiti prvih petoro koji se jave na telefon 301-2092. Hvala vam, čujemo se idućeg petka, doviđenja.

Emisija Peščanik, 30.01.2009.

Peščanik.net, 30.01.2009.