Ugnjavih sa Sajmom, ali šta ću, cenjeni publikume. Tamo se za razliku od Srbije bez Sajma knjiga ipak nešto događa, a i red je da ga simbolično zatvorim. Elem, potegnem vam ja u subotu, u pratnji mog štapa u famoznu Halu jedan, kad tamo, na stepeništu stoji neki dilber koji, čim me ugleda, gotovo povika: „Šta će vam taj štap?“

Nisam mu baš najljubaznije odgovorio, a dilber, valjda da se izvadi, reče kako ja, bajagi, još nisam toliko mator da bih se oslanjao na ortopedska pomagala. Vidi se da čovek zna čaršijski red koji izgleda nalaže da se štap pre (pretpostavljam) sedamdesete godine ne sme nositi. U tom smislu, draga srpska omladino, ako neko od vas, ne daj bože, slomi nogu u svojim dvadesetim godinama ili neka ne izlazi iz kuće ili neka gergelja kako zna i ume jer će mu štap presesti, kao što je preseo meni.

A pritom nisam jedini srpski pisac koji se poštapa. Evo, recimo, Milovan Vitezović godinama nosi štap i niko se ne buni. Dobro, Vitez ispunjava starosne uslove za poštapanje, ama štap je počeo da nosi u vreme kada je bio mnogo mlađi od mene. I mlađa generacija je ove godine imala svog predstavnika u poštapanju – Vladu Kecmanovića (u čijem sam slučaju i ja postupio kao oni koje sada kritikujem: pitao sam ga: šta tebi bi ). Da ne dužim, da pređem na poentu – ne sme se nipošto štrčati iznad proseka. Nije srpski poštapati se. I tačka.

Ono jeste, može biti da nisam odabrao pravi model štapa. Kupio sam neki teleskopski, aluminijumski, namerno se nisam odlučio za neku fensi varijantu, jer sam (pogrešno) pretpostavio da će samo podobije štapa odaslati jasnu poruku da mi nešto nije u redu sa nogom, a da mi nije namera da izigravam predratnog gospodina. Kao da bi tu štap pomogao. Nema više gospode, drugovi i drugarice. Upravo su se drugovi i drugarice pobrinuli da ih ne bude. A pritom nismo ostali ni drugovi. Šta smo? Šta da vam kažem! Vašarska gomila, eto prve definicije koja mi pade na pamet.

Ama, ipak nije da nema gospode. Poklonim ja onomad moj novi roman Zoranu Živkoviću, a Zoki me pre neki dan zove telefonom i pita – kad si na Sajmu. U subotu, kažem ja, vidimo se na štandu „Službenog glasnika“. I tako i bi. Kad tamo, Zoran za uzdarje doneo dva kartona dobrog vina. Jeste, braćo, da sam vinu sklon, al sam skloniji lepim gestovima, pa ću u to ime ta dva kartona čuvati u ostavi, da potraje gospodstvo, lako ćemo za vino, pune su ga kafane, lepi gestovi su retkost.

 
Danas, 28.10.2012.

Peščanik.net, 29.10.2012.