Radio emisija, 12.01.2007, govore: Slobodan G. Marković, Petar Luković, Pavle Rak, Andrej Nosov, Sara, Maja i Časlav iz Inicijative mladih.

 
Svetlana Lukić: Dobar dan. Eto vas, eto nas, i nema razloga da dobro ne pobedi zlo. Samo da se, što reče Kurt Vonegat, anđeli organizuju po pravilima mafije.

Deca ne vole da se sklanjaju novogodišnje jelke, pa im mame i tate popuštaju i nedeljama se cela familija sapliće po kući. Ali zašto nedeljama posle Nove godine gradski oci i majke drže na banderama sve one lampione – nije mi jasno. Valjda je to zbog takozvane pravoslavne ili, još gore, srpske nove godine. Sutra uveče će Demokratska stranka Srbije i Arkanova udovica uvesti narod – koji najbolje zna – u srpsku novu godinu, a prekodrinska braća i kosovski Srbi će još jednom sačuvati svoj identitet.

Vladika raško-prizrenski Artemije prošle nedelje je izgrdio sve koji su zaboravili krst časni i slobodu zlatnu i slavili državnu Novu godinu. Srpska pravoslavna crkva je ujedno zatražila od države da ne štampa najavljene lične karte. Vidim da je juče i Jočić rešio da izdavanje ličnih karata ne počne 27. januara, jer je vlada rešila da onaj čuveni čip ipak ne bude obavezni deo lične karte.

Pre godinu-dve, nekoliko stotina pravoslavnih vernika protestovalo je ispred moldavskog parlamenta protiv novih ličnih karata na kojima se nalazi bar kod u kojem oni vide sotonin broj. Sračunali su na računaljku da taj kod daje broj 666, a zna se šta kaže Biblija čiji je ovo broj.

Ne znam da li je moldavski Jočić popustio pred svojom pravoslavnom braćom, ali ovaj naš je rešio da se odrekne čipa, koji je do nedavno branio svim svojim umnim snagama.

Tek je 12. januar, još čitavih nedelju dana ćemo gledati predizborne spotove, u plaćenim terminima će nas terorisati budalastim obećanjima. Simpatični ministar Lalović je pre nekoliko dana obećao milijardu i po radnih mesta i 50 gerontoloških centara, i to samo ove godine. Vidim ga danas, na naslovnoj strani nekih novina se dočepao neke bebe, a majka se smeška – dobila je od Lalovića paketić sa pelenama i valjda Pavlovićevom masti, da se detetu ne ojede guza. Kad može Toma Grobar da ljulja bebe, što ne može nežni i skoro eterični Lalović.

Naš prvi sagovornik je istoričar Slobodan Marković, razgovor smo započeli pitanjem da li postoji srpska nova godina. Srpsko je nebo plave boje, na njemu stoluje Srbin Bog, a oko njega Srbi anđeli stoje i dvore Srbina Boga svog. Opustite se uz ove novokomponovane stihove jednog srpskog sveštenika, govori Slobodan Marković.

Slobodan G. Marković: U vezi sa pitanjem kalendara postoji mnogo paradoksa. Jedan od njih je i da se doček Nove godine 13. na 14. januar naziva pravoslavna nova godina. To je jedan novoskovani termin koji nema veze sa istorijskim činjenicama. Naime, julijanski kalendar, kao što i samo njegovo ime kazuje, vezan je za rimskog vojskovođu Gaja Julija Cezara. Po njegovoj narudžbini taj kalendar je uveden 46. godine pre Hrista, s tim da ga je najverovatnije izradio astronom helenističkog Egipta, Sozigen. To je kalendar koji je bio daleko tačniji od prethodnog, ali koji je, dakle, delo jednog paganskog vojskovođe i jednog paganskog astronoma, tako da što se bilo koje hrišćanske crkve tiče, ona nema nikakvog razloga da bude vezana baš za taj kalendar. Druga stvar su nazivi meseci koje koristimo, koji su takođe paganski, od toga da neki označavaju rimske bogove, kao što su januar ili mart, do toga da juli i avgust označavaju rimske vladare, Julija Cezara i Avgusta Oktavijana. U samim nazivima kalendara i meseci prisutan je paganski karakter ovog kalendara.

Već od IV veka vodila se rasprava o tome kada treba proslavljati Uskrs. Posle skoro 13 vekova, u katoličkoj crkvi je 1582. reformisan kalendar i papa Grgur XIII je doneo bulu, čiji naziv sve govori – Inter gravisima, među najtežima. Bilo je potrebno 13 vekova da se to pitanje reguliše. O čemu je u stvari reč? Pošto julijanski kalendar zaostaje za astronomskom godinom otprilike na svakih 128 godina za jedan dan, od sabora u Nikeji 325. do te reforme nakupila se razlika između astronomske i julijanske godine, koja je u XVI veku iznosila deset dana. I zbog toga je tom papskom bulom odlučeno da nakon 4. oktobra 1582. ne svane peti nego 15. oktobar, da bi se tih deset dana uskladilo. Dakle, razlika je u XVI veku bila deset dana. Ali julijanski i taj novi gregorijanski kalendar nemaju isti stav prema prestupnim godinama, i to prema prestupnim godinama koje označavaju kraj veka, dakle, stotim godinama, i onda se dogodilo da na svakih 400 godina imamo tri godine koje nisu prestupne u gregorijanskom, a prestupne su u julijanskom kalendaru.

1700, 1800, 1900 i 2100. su godine koje su prestupne u julijanskom, a nisu prestupne u gregorijanskom i nakon svake takve godine uvećava se razlika između ova dva kalendara. Ona je između 1572. i 1700. bila 10 dana, između 1700. i 1800. 11 dana, 1800. i 1900. 12 dana, 1900. do 2100. 13 dana i tako dalje. Po julijanskom kalendaru Nova godina je 1. januara, a po gregorijanskom je trenutno četrnaestog. U pravoslavnoj crkvi nije sporna potreba da se reformiše julijanski kalendar, jer očigledno je njegovo zaostajanje za astronomskom godinom, međutim uvek je bilo sporno prihvatanje kalendara koji je donela katolička crkva – u tome je cela stvar. Zbog toga je na jednom saboru, koji je održan maja meseca 1923. u Carigradu i koji je okupio sve predstavnike pravoslavnih crkava, izvršena reforma julijanskog kalendara i to po projektu koji je podneo član srpske delegacije, naš poznati geolog i astronom Milutin Milanković.

Njegova shema kalendara naziva se reformisani julijanski kalendar i prihatile su je carigradska i aleksandrijska patrijaršija, grčka i kiparska arhiepiskopija, rumunska pravoslavna crkva, a mnogo kasnije i bugarska pravoslavna crkva. Nikada je nisu prihvatile srpska i gruzijska pravoslavna crkva, a ruska pravoslavna crkva ju je prihvatila, ali u vreme kada je patrijarh bio u pritvoru, pa je kasnije odbačena. Paradoks je u tome što mi nikada nismo prihvatili sopstveni predlog iznesen u Carigradu. Po toj reformi Nova godina je 1. januara, jer se gregorijanska i reformisana julijanska godina poklapaju. Milutin Milanković je izračunao da na svakih 3300 godina gregorijanska godina zaostaje za jedan dan i napravio je precizniji kalendar, na osnovu kojega godina zaostaje za jedan dan tek na svakih 28.800 godina. Ova dva kalendara se poklapaju do 2800. godine, kada će između njih doći do razmimoilaženja od jednog dana.

Vrlo je bitno napomenuti da nijedna pravoslavna crkva nije prihvatila praznovanje Uskrsa po reformisanom julijanskom kalendaru, već su sve zadržale stari julijanski kalendar. Te crkve su prihvatile samo proslavljanje nepokretnih praznika po reformisanom julijanskom kalendaru, koji je u stvari istovetan gregorijanskom – do 2800. Trenutno, pravoslavne crkve imaju tri različita stava po pitanju kalendara. Jedna jedina, mala pravoslavna crkva, finska, koja pokriva samo dva odsto finskog stanovništva, prihvatila je gregorijanski kalendar. One crkve koje sam već pomenuo su prihvatile reformisani julijanski, a četiri crkve – ruska, gruzijska, srpska i jerusalemska patrijaršija – i dalje koriste stari julijanski kalendar.

U ovoj predizbornoj kampanji zanimljivo je pratiti šta se sve govori kada je u pitanju naša kandidatura za Evropsku uniju. To nije samo pitanje naše spremnosti, jer i kada bi sve ovde bilo idealno, kada bismo imali politiku koja smatra da je Evropska unija prioritet, naš ulazak opet ne bi zavisio isključivo od nas, nego i od samog postupka ulaska. Dakle, naredni korak je da se završe pregovori o stabilizaciji i pridruživanju, pa da se potpiše sporazum o pridruživanju, nakon čega taj sporazum ratifikuje svih 27 zemalja Evrope. Dosadašnje iskustvo pokazuje da te ratifikacije traju godinu i po do dve, pa i duže. Ako uzmemo idealnu situaciju u kojoj mi do juna završavamo pregovore, to jest da se vlada formira veoma brzo i da bude sastavljena od stranaka koje pripadaju isključivo demokratskom bloku, pa da ta vlada odmah učini neku vidljivu promenu u saradnji sa Haškim tribunalom, pa da se nakon toga nastave i uspešno završe pregovori – u slučaju tih mnogih ako, u junu bi mogao da se potpiše privremeni ugovor o stabilizaciji i pridruživanju. Onda moramo da sačekamo proces ratifikacije tog ugovora da bismo mogli da postanemo zemlja kandidat. Nemoguće je da se sve to desi pre 2009, možda i 2010.

Kada postanemo zemlja kandidat, pregovara se o poglavljima. Ta faza pregovora trajala je u nekim zemljama i do deset godina. Neka kod nas traje idealnih 3-4 godine, opet kada završimo pregovore i kada nas pozovu da pristupimo Evropskoj uniji, i to treba da ratifikuju sve zemlje članice. Ako nas pozovu da se priključimo recimo 2014, sledi ratifikacija tada već možda 28 država, jer će i Hrvatska do tada ući u zajednicu. Može da se dogodi da je u nekoj od tih zemalja parlament raspušten, da je neka kriza. Može da se desi ono što se dogodilo u vreme pristupa ovih 10 zemalja – da je Irska u jednom trenutku odbila ratifikaciju, pa je referendum morao da se ponovi. Dakle, kako sada stvari stoje, naš ulazak je u idealnom slučaju udaljen 10 godina. Bitno je uneti malo realizma u razgovor o ovoj temi, tako da građani znaju šta da očekuju. Bitno je reći i da, kada postanemo kandidati, mi dobijamo ogroman broj olakšica kao što je mogućnost pristupa fondovima, koji su od najvećeg značaja za naše građane. U neku ruku to je i veća promena nego kada zvanično postanemo članovi. Možda deset godina i nije tako dug period, jer nama je Milošević tolike godine pojeo – setite se, Osma sednica je bila 1987, pre 20 godina, a kao da je bila juče. Znači, treba da sačekamo polovinu vremena od onda kada je on došao na vlast.

Što se tiče ispunjavanja merila za ulazak, takozvanih kopenhaških merila, tu neće biti popuštanja. Sada su ušle dve zemlje koje u mnogim segmentima ne ispunjavaju sve te kriterijume i to će dovesti do pojačane pažnje javnosti evropskih zemalja. Od propasti referenduma za evropski ustav u Francuskoj i Holandiji, po prvi put se velika pažnja u Briselu poklanja tome kakav je stav javnosti pojedinih članica. Tako će biti važno ne samo to da Srbija ispuni merila za ulazak u Evropsku uniju, nego će jednako biti važno i da zemlje članice imaju percepciju da je Srbija ispunila ta merila. Do nedavno je bilo važno samo ispuniti merila, pa dođe komisija iz Brisela i kaže da je sve u redu. Sada je tu došlo do velike promene i u tom smislu su kampanje koje se odavde pokreću za popravljanje imidža Srbije veoma važne. Kada dođemo na referendume u pojedinim zemljama članicama, biće dovoljno da nas jedna odbaci, pa da ne budemo primljeni. I što duže budemo čekali, sve ćemo teže ući u Evropu, jer će to sve manje zavisiti od podrške Brisela, a sve više od volje pojedinih zemalja članica. Sa svoji sadašnjim imidžom Srbija bi u vrlo malom broju zemalja prošla na referendumu. Evropska unija takođe sve više postaje gerontološka zona, u njoj živi sve starije i starije stanovništvo. Stari ljudi su po prirodi stvari konzervativni, boje se promena, a to znači i proširenja i ne treba očekivati da će oni na dolazak stranaca, autsajdera u budućnosti gledati liberalnije nego sada. Paradoksalno, proces demokratizacije odlučivanja u zajednici može da nas udalji od nje. U tom smislu, 10 godina nije dug proces, evropske integracije traju mnogo duže. Ako naši političari uspeju da nas uvedu u Evropu za 9 ili 8 godina, treba im čestitati i dati im medalju za izuzetan uspeh.

Kada je u pitanju status Kosova, ono što se nameće kao paralela je raspad državne zajednice. Zanimljivo je da je raspad državne zajednice prošao bez velikih reakcija u Srbiji, neočekivano mirno i da su izbori u Crnoj Gori posle toga iz Srbije praćeni sa apatijom. Nikom nije palo na pamet da se ovde zapita – pa dobro, iz Crne Gore je došao taj predlog o uniji nezavisnih država, zar nije bilo bolje da se on odmah prihvati i izbegnu sva lomatanja i uštedi vreme, nego što se išlo u referendum i podizanje tenzija. Crnogorski predlog je zaboravljen, kao da nikada nije ni stavljen na glasanje. A da je on usvojen, Srbi u Crnoj Gori bi bili više zaštićeni. Kako sada tim ljudima objasniti zašto taj predlog uopšte nije ni uzet u razmatranje? To je očigledno bila stvar pogrešne procene i zanimljivo je da je javno mnjenje ovde to primilo vrlo mirno. E sad, kakve to ima veze sa  Kosovom. Da li bi javnost nepovoljan ishod u vezi sa Kosovom takođe primila ravnodušno je pitanje na koje je vrlo teško dati odgovor. Kosovo nije visoko na listi prioriteta u anketama koje pitaju građane koji je najveći problem u Srbiji. Ali ako se setite onog martovskog nasilja iz 2004. i ko je sve sutradan izašao na beogradske ulice, kako se odjednom stvorila atmosfera iz 1991, vi vidite da tu postoji potencijal za nasilje koji je teško izmeriti istraživanjem, ali koji latentno očigledno postoji. Šta god da se dogodi sa Kosovom, najvažnije je da to bude mirna tranzicija, jer ako bude bilo ekscesa, progona i tako dalje, to će strahovito opteretiti našu političku scenu.

Tokom 2006. smo došli u vrlo čudnu situaciju. Sve češće čujemo naše zvaničnike kako saopštavaju da će Rusija staviti veto u Savetu bezbednosti, ukoliko odluka o nezavisnosti bude predložena bez saglasnosti Srbije. Pri tome se zaboravlja da Rusija ne koristi veto od kraja hladnog rata. Tu se postavlja jedno logično pitanje – zašto bi Rusija u ovom konkretnom slučaju stavila veto. Naravno da ona tu možda ima neke sopstvene razloge zbog svojih nerazrešenih pitanja, ali tu postoji jedna shizofrena situacija, koja se ne uočava jasno u našoj javnosti. Kaže se – Rusija treba da stavi veto, Rusija treba da zaštiti srpski stav na Kosovu, a kada to Rusija uradi, mi ćemo da uđemo u NATO i Evropsku uniju. Ali Rusija ne želi da mi uđemo u NATO i Evropsku uniju i to se videlo nakon referenduma u Crnoj Gori, kada je ruski ambasador nekoliko dana posle referenduma poručio Crnogorcima da ne treba da ulaze u Partnerstvo za mir i NATO, to jest da ne treba da gube deo suverenosti koji su tako teško stekli. Dakle, od Rusije se traži da podrži Srbiju, odnosno da odlaganjem kosovskog pitanja olakša srpskoj političkoj eliti da lakše, efektnije i bezbolnije uđe u evroatlantske integracije. To je vrlo neobično, to je shizofreno. Ili tražite rusku podršku, ali onda idete u savez Rusija – Belorusija ili idete u evroatlantske integracije, ali onda tražite podršku na drugoj strani.

Srbija je tokom 2006. uspela da dobije podršku nekih zemalja u vezi sa Kosovom, ali nije uspela da dobije podršku glavnih zemalja koje odlučuju o tome, a pre svega je veliki neuspeh tvrdi stav Francuske, ne samo u pogledu Kosova, nego i u pogledu nastavka pregovora o stabilizaciji i pridruživanju. Sve ukazuje na to da će na proleće 2007. doći do formalizovanja predloga zapadnih sila u odnosu na status Kosova i Metohije i da Srbija tamo neće imati nikakvih ingerencija, osim možda nekih veza sa Srbima na Kosovu. Tendencija je takva, a sigurno je da će se naći diplomatski izraz za to stanje, koji će donekle zadovoljiti Srbiju. Postavlja se i pitanje šta su srpski ciljevi na Kosovu. Da li je srpski cilj da što više ograniči suverenost te države u nastajanju, da je što više osakati u korist međunarodne zajednice, to jest da je navede da napravi što više nekakvih tela koji će da nadgledaju i proveravaju standarde – ili je srpski cilj da zaštiti Srbe na Kosovu. Mislim da je jedino realistično da Srbija pokuša da zaštiti Srbe na Kosovu, a ne vidim da će ih zaštititi ograničavanjem samostalnosti i ovlašćenja kosovskih institucija, jer će upravo to da izazove bes Albanaca i eskalaciju nasilja. Teško je reći šta će se dogoditi, ali sasvim je realno očekivati da se negde u martu, aprilu proglasi neka vrsta samostalnosti Kosova. Od ključnog je značaja da li će se to dogoditi pre ili posle formiranja vlade u Srbiji. Bolje bi bilo da se to dogodi posle, ali pitanje je da li je međunarodna zajednica spremna da nas još jednom čeka, posle svih naših odlaganja kao što je donošenje ustava i odlaganje izbora za mesec dana. Pitanje je da li u međunarodnoj zajednici postoji strpljenje za još dva tri meseca čekanja do formiranja vlade.

Vlastima posle 5. oktobra se ispostavljaju računi iz Miloševićeve vladavine i to nije dovoljno isticano. Stranke DOS-a su tokom kampanje 2000. govorile da je pitanje Kosova demokratsko pitanje, pa će onog trenutka kada Srbija postane demokratska zemlja, ona rešiti to pitanje. U stvari, pitanje Kosova je i pitanje istorijskog nasleđa, svega što se dogodilo i to je nešto što nikada nije eksplicitno rečeno našoj javnosti ni od strane međunarodne zajednice, a još manje od naših političara. Međutim, naši političari koji razgovaraju sa predstavnicima međunarodne zajednice, to vrlo dobro znaju. Vrlo je malo vremena da se to obrazloži biračima i naravno da u samom jeku kampanje to nikome ne pada na pamet. Između 21. i 26. januara može doći do situacije koja bi mogla da dovede do velikog nezadovoljstva. Ako međunarodna zajednica donese odluku da Kosovo na ovaj ili onaj način postane nezavisno, ona mora u tim danima šenlučenja, velike proslave i ludovanja po Kosovu bitispremna da u potpunosti zaštiti Srbe koji žive tamo. Ako bi došlo do neke vrste progona Srba ili, ne daj Bože, do ponavljanja martovskog nasilja iz 2004. u situaciji kada Srbija još uvek nije konstituisala novu vladu, ponovo bi počele da se pričaju one stare priče o vladi nacionalnog jedinstva, a u spoljnopolitičkom smislu tobi nas zaista vratilo na stanje pre 2000. Takođe bi postalo nemoguće pomoći ljudima na Kosovu, jer vlada ne bi bila kredibilna. Zato je od izuzetnog značaja kako će se postaviti međunarodna zajednica, pre svega KFOR na Kosovu. Ako bude došlo i do najmanjeg incidenta, to će izazvati eksploziju u Srbiji, koju naša politička elita neće biti u stanju da kontroliše. Toga treba da nas bude malo strah i nadajmo se da je međunarodna zajednica dovoljno svesna svih mogućih posledica.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Slobodan Marković, a Koštunica u ovoj predizbornoj kampanji izgleda najviše računa na narod, na Velju, Palmu, Cecu i cara Lazara. Nedavno je u Kruševcu gradu nešto zapevao o kosovskom zavetu i rekao nam da je u stvari autor pokliča – ne damo Kosovo – sam car Lazar. Pavle Rak, kojeg ste čuli u Peščaniku pre Nove godine bio je u međuvremenu na Svetoj Gori i kada se vratio pročitao je ovu Koštuničinu besedu o caru Lazaru i napisao otvoreno pismo, ali ne Koštunici, nego, čućete zbog čega, mitropolitu crnogorskom Amfilohiju Radoviću.

Pavle Rak: Pred sam Božić sam se vratio sa Svete Gore i zateknem ovde u Politici veliki oglas Demokratske stranke Srbije na dve strane i užasnem se. Nisam se mnogo iznenadio, jer je lupetanja bilo mnogo i pre toga, ali ovoga puta sam se užasnuo drskošću sa kojom se reinterpretira nešto što nam je barem po ideji svima poznato i što bi trebalo da bude neki osnovni fond naše kulture. Sadržaj oglasa je u stvari neki govor koji je predsednik vlade Koštunica držao u Kruševcu, u kojem kaže da je u Kruševcu zasedala vlada časnog kneza Lazara i donela najznačajniju odluku uopšte u srpskoj istoriji, koja se može sabiti u tri reči – ne damo Kosovo. Posle toga on još kaže da je u svim sadašnjim pregovorima o Kosovu pravda isključivo na srpskoj strani i tu reč pravda on ponavlja ne znam koliko desetina puta u tom tekstu. I još kaže da nije čuo ni jedan jedini argument u korist nekakvog drugog rešenja, sem onoga koje predlaže srpska vlada, sa tom pravdom u svojoj pozadini. E sad, to što on nije čuo drugi argument verovatno je tačno, jer se ponaša kao Odisej – zapušio je uši, zalio ih voskom, pa ne čuje ništa, ali mogao bi sam da ga smisli, jer bi bilo intelektualno pošteno priznati da na Kosovu živi neka druga većina. Taj argument ne mora biti odlučujući, ali argument jeste. Ili, recimo, da smo pre kratkog vremena pokušali da tu većinu listom odande proteramo, ne mora biti odlučujući argument, ali neki argument ipak jeste. Koštunica bi možda mogao da čuje, ako bi Albanci rekli da se svaki Albanac rađa i umire sa mišlju – Kosovo je bilo i uvek će biti albansko. E, to bi on možda čuo. Međutim, nije mene užasnuo sam Vojislav Koštunica, nego me je užasnulo to što on poteže argumente iz naše nacionalne istorije, koji imaju izrazito versku konotaciju. I pošto znam da  je mitropolit crnogorski preko žene našeg premijera na neki način njemu rod, a i mnogo stvari su zajedno radili i pretpostavljam da imaju nekakvu duhovničku vezu, obraćam se ne Koštunici, jer on ima one zapušače zalivene voskom, pa šta god da kažem čuti neće, nego se obraćam njegovom duhovniku, ako smem tako da kažem, Amfilohiju Radoviću. Dakle, otvoreno pismo mitropolitu crnogorskom, gospodinu Amfilohiju Radoviću.

“Preosvećeni,

Tražimo da se čuje Vaša reč kao duhovnika i pastira, jer su predizborne manipulacije kosovskim zavetom i predanjem prevršile svaku meru, jer se ono što je srpskom narodu najsvetije izopačava toliko da to već postaje hula na srpske svece i svetinje. Ne bismo bili tako uznemireni i ne bismo tražili Vašu pomoć da hulitelji nisu iz redova najviših državnih rukovodilaca, Vama veoma bliskih ljudi, tako da i jedno i drugo, to jest i visoki i državnički položaj, kao i rođačka bliskost Vama, mogu da dezorijentišu ne sasvim obaveštene vernike, pa da i ovi hulu na svetoga makar i nesvesno prihvate kao pohvalu i putokaz u životu. Crkveno, a za njim i narodno predanje govore da je knez Lazar pred kosovsku bitku birao i da je svesno izabrao poraz i smrt u bici za zemaljsko carstvo ne bi li zadobio carstvo nebesko. Upravo zbog ovog izbora je, kaže predanje, postao svetac, vođa i primer svome narodu pozivajući ga da odbaci sve zemaljsko, da teži sjedinjenju sa Hristom u krsnoj žrtvi. Ovo je kroz vekove bila temeljna postavka srpske crkve, preko nje se srpski narod upodobljavao narodu Bogonoscu, a Srbija nebeskoj Srbiji. A evo kako govori Vaš rođak i duhovno čedo, predsednik srpske vlade, Vojislav Koštunica, citiram – Građani Srbije, u Kruševcu, drevnoj srpskoj prestonici u kojoj je stolovao čestiti knez, zasedala je ona vlada koja je donela najsudbonosniju odluku u istoriji srpskog naroda. Nema Srbina koji ne zna ime čestitog kneza Lazara i godinu u kojoj se to dogodilo, kakva je odluka tada donesena i zašto je ostala na snazi za sva vremena. Kao i tada, kao i kroz sve vekove, tako se i danas mora glasno reći i daleko čuti, a odluka staje u tri reči – ne damo Kosovo – završen citat.

Dakle, premijer i ne pominje dilemu čestitog Kneza, koju je ovaj bez kolebanja i nedvosmisleno rešio tako što se odrekao i Kosova i svega ostalog ne bi li stekao ono što se izgubiti ne može, nego kliče – ne damo zemaljsko carstvo, a to u svetlu Lazareve dileme lako može da ispadne da nam carstvo nebesko i ne treba, da ga ne tražimo i da ga nećemo. Ovim niskim, a u danim političkim okolnostima lukavim podmetanjem sveti knez Lazar je srozan na nivo uobičajenog ponašanja vladara svoga vremena. Ako već ne otima tuđe teritorije, kao njegovi neposredni protivnici Murat i Bajazit, on ne da, to jest fanatično brani teritorije koje su nekom drugom oteli njegovi prethodnici na srpskom prestolu, na primer, sveti kralj Milutin ili njegov ne baš sveti potomak, Dušan. Ili mislite da su Srbi oduvek bili na teritorijama od Subotice do Peloponeza? Pogledajmo samo mape današnje Srbije i Dušanovog carstva. Naravno, velika politika se kako onda, tako i danas često zasnivala i zasniva na argumentu sile, otimačini i zločinu, a samo ređe na mirnom doseljavanju. Na tome se grade države, na argumentu sile, pa i srpska, američka, albanska, samo ne može se na otimanju tuđeg i na insistiranju na otetom graditi lična svetost vladara i duhovni supstrat naroda. Srpska crkva je to nekada dobro znala, pa je svetost kneza Lazara izgradila na odustajanju od zemaljskog poseda i vladarske pohlepe. Večitog poseda na zemlji nema i ne može ga biti, a težnja da se vlada nad pripadnicima drugih naroda vodi u duhovnu propast. To nam valjda sa neba poručuje sveti knez Lazar, a ne da – ne damo Kosovo. Ako bi se prihvatila interpretacija današnjeg predsednika srpske vlade, onda bi svetska politika vrvela od svetaca, a sveti ne bi bili samo oni retki vladari i velikaši koji su baš poput svetog Lazara i svetog Save ostavili zemaljsko i ustremili se ka nebu. U tom slučaju, celokupna istorija srpske crkve bi bila velika greška ili obmana. Sveti ne bi bili Lazar i Sava nego Dušan. Molimo Vas, ne, tražimo od Vas da kažete svoju duhovničku reč, da odbacite nepodopštine izrečene na račun svetog kneza Lazara, da huli oduzmete uverljivost.

Znamo, hulitelje ne možete ni vi zaustaviti, nekome ko se odlučio da izvitoperava crkveno predanje, a radi trenutnih politikantskih interesa, ni Vi nećete lako zapušiti usta, pa makar se taj izdavao za vernika. Ali ako Vi kažete svoju reč, drugi mu vernici neće tako lako verovati. Ili grešimo, pa je u pravu Vojislav Koštunica, a ne crkveno predanje. Nema pouzdanih izvora koji bi nam nesumnjivo svedočili predsmrtne reči čestitog kneza, poput onih kralja Aleksandra – čuvajte mi Jugoslaviju. Možda je knez Lazar zaista rekao – ne damo Kosovo. Ako je to razlog za to da ga poštujemo kao sveca, zašto nam onda ne proglasite i svetog Slobodana, a kad dođe vreme, to jest kad dotični ode Bogu na istinu i svetog Ratka? Molimo Vas još da ovo obraćanje razmotrite bez strasti, osobito dnevnopolitičkih. U pitanju je nešto znatno više od dnevne politike, duhovna budućnost naroda. Mir Božiji, Hristos se rodi.”

Svetlana Lukić: Sada slušate Petra Lukovića. Počeli smo pričom o spotu na CNN-u, koji je emitovan pre neki dan, kojim Srbija pokušava da popravi svoj imidž u svetu.

Petar Luković: Kako je Srbija razbila blokadu CNN-a, a? Ne, spot je prikazan jutros i ići će četiri nedelje i to za neku smešnu sumu, pola miliona evra, ta reklama u kojoj nigde nema ljudi. Znaš, u svim reklamama imaš neke ljude, turiste koji skaču u vodu sa nekih stena, nekih koji nešto jedu, a kod nas uopšte nema ljudi, samo neka priroda, naravno hram svetog Save, to nije moglo da omane, onda neka reka za koju pretpostavljam da je srpska, otkud znam, možda i nije. Onda su tu neke planine i šume koje su takođe, pretpostavljam, srpske, onda Kalemegdan, pa neki vozić sa nekom decom, možda budućih malih DSS generacija, živela Srbija. Onako jedan grozomorno amaterski spot, podseća me na nekakav dil toga koji ga je radio, kao – hej, majstore, imam ortake, imamo kameru, možemo mi to, mi ćemo to na brzaka. Znaš ona srpska čuvena šema – da se i mi utalimo u nešto.

I izgleda onako imbecilno, ali taj imbecionalizam ne bi bio ni toliko strašan, ostao bi na nivou amaterizma i neprofesionalizma, nečeg što je tipično za nas, da se iznenada tamo ne pojavljuje ogroman grb, sa onim orlovima, samo je još falio Koštunica kako potpisuje ustav i naš Velja Ilić koji širi ruke i viče – živela Srbija. Zašto grb, ja nigde na sličnom mestu nisam video ni grb ni zastavu, piše samo koja je zemlja, jebote. I poslednji kadar je neka ptica, ode ptica iz te zemlje. Ne znam šta je poruka, zemlja bez ljudi iz koje i ptice odlaze. Dobro, kakva je ovo zemlja iz koje čak i ptice na kraju odlaze. Dakle, nikakva blokada CNN-a tu nije ukinuta, niti je osvojena Amerika, niti smo mi sada medijski profitirali. Ti i ja sada da im damo pola miliona dolara, i mene će da puste, i sa pticama i bez njih. Valjda ako već nešto takvo radiš, onda napraviš nešto što se pamti. Pamtim reklamu za Kipar i za Tursku, Maleziju, Indiju – koju god pomenem, sve su fenomenalne. Ovo je apsolutno najgora reklama od svih koje sam video, ta reklama je identična kampanji DSS-a – sve je to kilavo. Ako pamtiš 1999, kada smo se naslušali pesme Volim te, otadžbino moja, pa je l’ se sećaš kako je uz nju išao onaj spot – žito, pa nasmejani ljudi, pa odlučni ljudi, pa borci, pa tenkovi, pa sve. Znaš šta, šta god mislili o tom spotu, taj je spot imao nekakvu priču, ovaj spot nema ništa. Šta je ideja spota, da privuče ljude da na osnovu toga dođu u Srbiju. A drugi deo te kampanje je predviđen u štampanim zapadnim medijima i jedan od osnovnih argumenata te kampanje biće fotografija Koštunice sa glasanja za srpski ustav. Pa, zamisli ti Norvežanina, Šveđanina, Danca, Francuza, Italijanku, pojma nemam, koji će da dođu u Srbiju zato što će videti fotografiju Koštunice koji glasa za ustav. Pa jebe im se i za ustav i za Koštunicu i za sve ostalo.

Svetlana Lukić: A zar nije njihova ideja da se tim spotom menja imidž Srbije? Ja sam to tako razumela, kao da smo mi jedan pitomi svet, pitoma zemlja, da popravimo taj loš imidž.

Petar Luković: Da, verovatno zato nema ljudi. Znaš, kad bi prikazali te ljude verovatno bi ovi pomislili – pa, nisu se ovi baš previše promenili, jer ti kad vidiš te ljude kod Palme ili kod Velje ili na DSS-u teško bi nekog ubedio da je Srbija miroljubiva, tolerantna, obrazovana, civilizovana, koja teži Evropi. Ti ljudi tako izgledaju, jebi ga, šta da ti radim. Uostalom, ti sad gledaš na Palmi plus te njihove kampanje i slušam priče o njihovim rezultatima i 70 odsto  tih rezultata se svodi na to da Palma kaže – evo, mi smo sad u nekom selu kod Jagodine, ovih dana smo uveli struju, tu nije bilo struje 106 godina i sad smo mi uveli struju, to je kapitalan događaj. I srećno stanovništvo se ljubi sa banderama zato što ima struju. Onda je Velja u nekom drugom selu napravio jedan deo puta, drugi deo puta će eventualno da im napravi kada bude video kako će da glasaju. Ali i taj deo puta njih čini srećnim, a u trećem selu dobili su vodu, nisu imali vodu, nisu mogli da se kupaju godinama i sad je tamo potpuno oduševljenje. I kada ti sabereš šta su njihova dostignuća, dakle, to su voda, struja i put, pazi, 2007. godine. Pa, jebo te Bog, i kanalizacija, izvini, i kanalizacija, uvedena je kanalizacija, neće više govna plutati po površini, sada ćemo ih uterati u zemlju, kao što su Rimljani radili pre 14 vekova. E, a šta se ne pominje, ne pominje se Evropa – šta ćeš u Evropi. I onda vidiš tu intenzivnu samodovoljnosti jedne samoizolacije, potrebe da kažeš – ma, nas ništa, bre, ne interesuje, uopšte nas ne interesuje šta se dešava van granica ove zemlje. Čak i mlad svet koji nekom teškom mukom, ne znam kako, pređe granicu pa ode negde, najebao je. Jedan poznanik nedavno je otišao u Dortmund, došao je u 11 sati uveče na železničku stanicu i čovek nije znao da izađe iz stanice, jer se ne kupuju žetoni, nego se ide na kompjuter da se ukuca nekakva šifra, da bi dobio neki mali čip ili već neku kartu da izađeš napolje. Čovek to ne zna, on to nikad nije video. Pa ljudi će da odu, pa će biti izgubljeni. Jedno od osnovnih pitanja ovde je postalo – kako ste se vi snašli u svetu. Pa teško.

Pazi konkurencija, šta će nama konkurencija. S druge strane, kad ti pogledaš, a šta mi radimo u ovoj zemlji, šta mi proizvodimo. Evo ti, na ovom stolu, u mom stanu, šta ti imaš iz Srbije. Mi ne proizvodimo ni peglu, ni čačkalice. Okreni sve te stvari, pa ćeš videti – Made in PRC – People Republic of China, sa simpatičnom skraćenicom koja se zove – PRC. Hoću da kažem da postoji jedna užasna averzija prema svetu koja je vidljiva ili nevidljiva, jer nas svet uopšte ne interesuje. 80 i nešto odsto Srba nikada se nije vozilo avionom, a ja se kladim da bar 90 odsto njih nikada nije ni videlo avion uživo. Zašto bi ga videlo, neće valjda da ide na aerodrom da ga gleda, razumeš. Mi smo jedna od četiri zemlje u Evropi koja nema unutrašnji vazdušni saobraćaj. Pa nema, gde da putuješ iz Beograda, gde da putuješ u Srbiji avionom, gde?

Ta averzija prema Evropi nije samo stvar trenutka ili trenutnog prekida pregovora. Nas generalno to uopšte ne interesuje. Nas interesuju ove lokalne stvari, voda i struja, pa kada imaš vodu i struju, ma idi, bre, ceo svet je tvoj. To je ta domaćinska Srbija. Gledam kako izgledaju ti skupovi, oni izgledaju kao neka vrsta, daleko bilo, parastosa. To je toliko ozbiljno, to je sve tragično, to je sve teško, uzvišeno, tu nema zezanja, ne možeš da čuješ smeh, šalu, ništa, to je sve ozbiljno, smrtonosno. S druge strane, imaš jedan ludistički pokret kod ovog Dinkića. Mislim da je za ovih mesec dana taj čovek obećao, odnosno rasprodao, dao u amanet jedno 6,5 miliona stanova, duplo više firmi. Toliko je zaposlio ljudi da cela bivša istočna Evropa može da nađe uhlebljenje u Dinkićevim planovima. Imaš ove radikale o kojima nemam više šta ni da kažem. Imao sam tu nesreću da sam sinoć slušao Vučića u nekoj emisiji. Njihovo ponašanje na tim televizijama u tim kravatama je potpuno drukčije od njihove kampanje kroz spotove i bilborde. Vidiš te neke ljude koji se pojavljuju u njihovim spotovima, ti ljudi izgledaju kao da su se pojavili iz neke druge partije. Oni koriste dezodorans, neki nasmešeni, mladi ljudi koji ne greše u padežima, izgledaju fino. Jedna od njihovih parola je – živeti kao sav normalan svet. Pazi, oni koriste parolu koju je Građanski savez koristio 1996/97. Međutim, onog časa kada počnu razgovori na televiziji, toga nema, tog sekunda počinje ludilo i to je nezadrživo.

Sama ta kampanja, evo, sad ulazi u zadnju fazu i slušam ta obećanja, tu vrstu ludila. Pa dobro, jebote, to stvarno postaje neka vrsta cirkusa. Možeš čak i da se prihvatiš da partije kupuju ljudima torbe, tašne, pa im daju patike – ne znam da li greše, pa im daju dve leve, ali nebitno je, neka se ljudi snalaze, neka se menjaju. Kada idem po tim gradovima i razgovaram sa ljudima, postoji jedna reč, koju nisam često čuo ni u vreme Miloševića, a to je strah. Uzmi Jagodinu, tu je ovaj Palma, dakle, ne čovek nego drvo, on je tamo feudalni gospodar. Gledao sam ga u nekoj emisiji kako stoji okružen kamerama i pokazuje ovako – odlučio sam da tu bude trgovački centar. Mislim, on je odlučio, ne možeš ti da kažeš da je to glupo, da je bolje da tu bude park. Ne, on je odlučio i ponovo nas vratio u one prve višestranačke dane devedesetih, kada je stvarno postojala ta vrsta straha, koji je bio prosto vidljiv. Tada smo bili suočeni sa onim sumanutim izborom – s jedne strane Ante Marković, hiljadu maraka plata, imaš pasoš, pa možeš da putuješ u svet, a s druge strane Milošević, rat, ludilo. I onda sam mislio – pa jebote, valjda je narod pametan, pa zna šta će da odabere. Onda shvatiš, naravno, da nije pametan i da je odabrao ovo. I sada slušamo sve ove priče o demokratiji, o fenomenalnim slobodnim izborima, a videli smo kako to izgleda kada je bio referendum za ustav. To je iskustvo od pre tri meseca i slutim da je svašta moguće 21. januara. Nemam nikakvu garanciju da će se onaj CESID, koji se onako ponašao 28. i 29. oktobra prošle godine, sada ponašati drukčije, otkud ja znam. Ako su me jednom zajebali, ne znam zašto me ne bi zajebali drugi put. Stvarno više nikome ne mogu da verujem i to je jedna mešavina umora i straha, umora zato što sve to previše traje.

Tema Kosova se u ovoj kampanji tu i tamo pominje. Koštunicu ili bilo koga kada pitaju da li država Srbija, njena vlada, odnosno premijer, odnosno on, ima plan za slučaj da se dogodi neka vrsta nezavisnosti – uslovna, refleksna, sportska, nebitno je, da li imaju plan. Ne, njihov odgovor je sledeći – nije se još u istoriji desilo da nekoj zemlji oduzmu 15 odsto teritorije, mi verujemo u međunarodno pravo, to se neće desiti. Pa dobro, čekaj, polako, pretpostavimo, daj mogućnost da se to desi. Ne, to je nemoguće, mi stvarno ne verujemo u mogućnost da će Ujedinjene nacije to dozvoliti, a osim toga tu je Kontakt grupa, pa Kina i Rusija. Pa dobro, čekaj, da li postoji mala teoretska mogućnost – ne. Oni više nemaju veze sa realnošću, nas vode nekakvi bolesnici. Samo mentalno poremećen čovek odbija da vidi ono što jeste, on vidi svoju sliku sveta u kojoj mi ne učestvujemo, mi nismo tamo. Kažu – Kosovo je u preambuli Srbije, a što bi rekao Nenad Čanak – jeste, pa i na tarabi piše sladoled, pa još nikog nismo videli da liže tarabu.

Tema Evrope, tema Mladića, čega se god dohvatiš, tema svih mogućih afera – ti vidiš da reč je o jednoj vlasti koja je potpuno rastočena. Ne samo što je feudalizovana sa ovim ministarstvima, u kojima svako radi šta god hoće sa parama koje mu ne pripadaju. Ko je bilo gde na svetu video ministra tipa Velje Ilića sa takvim kompetencijama? Zamisli da u Americi postoji ministar kapitalnih investicija, koji bi iz Vašingtona odlučivao da se gradi put u Arizoni, da li je to iko čuo. Ne postoji ni ministar koji je u ostavci kao Dinkić, koji je valjda dao ostavku, a ja želim da verujem da je on konačno dao tu ostavku, a i on tvrdi da ju je dao i da je otišao. Mesec dana nakon davanja te ostavke, on tvrdi da je baš ovih dana on ljudima dao po 5.000 u zdravstvu i da je on to poklonio, dakle, lično i da on lično predstavlja njegov, pazi, njegov nacionalni plan. Ja bih razumeo da Dinkić ima svoje pare, milijardu i 700 miliona dolara, pa da kaže – to je moj plan i ja to mogu da dam kome ja hoću, a takve su njegove reklame na televiziji. I onda mogu da razumem vrstu gađenja od politike kod ljudi, ali ne mogu da razumem ljude koji kažu – ja se ne bavim politikom, meni su svi isti, mene politika ne interesuje. Pa, slušaj, to možeš da kažeš ako živiš na Islandu ili u severnom delu Švedske, stvarno možeš. Ali ne možeš nijednu stvar ovde u Srbiji da obaviš bez politike, žao mi je. Naš život zavisi od nje, moj i tvoj život. Kako da ti kažem, postavlja se pitanje da li će Srbija ostati poslednja, najgora zemlja u Evropi ili postoji neka makar mala nada da krenemo napred, da budemo nekakva mala normalna zemlja. Ne kažem odmah, to je nemoguće.

Udvara se biračima, kao da su oni najgenijalniji, najpametniji, najfenomenalniji, a to je apsolutna laž. Mi znamo kakav smo mi narod, svako od nas zna kakav smo mi narod. Većina tog naroda je glasala za Miloševića punih 15 godina. Ko je kupovao njegove knjige Godine raspleta, ko je kupovao one kalendarčiće, znaš one džepne, u kojima se obeležavaju rođendani, menstruacija ili već šta. Devet miliona ih je štampano svih tih godina. Ko je to koristio i gde su oni posteri sa Miloševićem, koji su prodati u 2-3 miliona primeraka. To je visilo po sobama i ja se stalno zajebavam kada se žale kakav nam je natalitet. Pa naravno da ti je takav, kada ti Milošević visi u sobi. Ko će da tuca u sobi sa Miloševićem koji te gleda. I kada se sve to završilo, ti maltene nisi mogao da nađeš nikog od tih ljudi. Gde su ti socijalisti, nema nijednoga. Pa naravno da ih nema, svi su prešli u druge stranke – pa kako je stvoren DSS? Dileme koje imamo u vezi sa Koštunicom su iste kao one u vezi sa Miloševićem – Mladić, ratni zločini, istorija. Zato najiskrenije verujem da su ovi izbori, neću da kažem istorijski, možda i jesu, pojma nemam, ali su užasno važni. Kako da čovek ponovo izdržava pod Koštunicom, Veljom Ilićem, Dinkićem, Zoranom Stojkovićem? To je stvarno strašno. Voleo bih da živim u zemlji u kojoj će policajac, što bi rekao Nikola Samardžić, pri izlasku iz te zemlje da vam kaže – gospodine, srećan vam put, lepo se provedite i obiđite što više, pa nam se vratite da nam prenesete to iskustvo. Zamisli tu scenu. A ne, nego ti ulaziš u ovu zemlju, a tebe policajac pita, kao što je mene pitao sto puta – a gde je lice putovalo, jer je lice sumnjivo, lice je bilo u inostranstvu, zna jezike, šta je ono tamo radilo.

Želim da ono što je normalno i prirodno postane vlasništvo svih nas, da taj jebani pasoš i ta jebana viza bude nešto što je najnormalnije. Da ne moram da objašnjavam u ambasadi zašto idem u inostranstvo. Nemam pojma zašto, možda ću da odem jednog dana, a onda mi oni kažu – pa vi nemate pozivno pismo. Nemam – e, pa onda nećete moći. E, pa onda ko vas jebe, odbijam da budem deo pozivnog pisma, neću. Imam svoje pravo da kada mi se digne ona stvar, ako mi se putuje i imam pare – da otputujem negde i da ne moram nikome da objašnjavam gde putujem. Zato kažem, kada čovek bude ovde glasao neka pogleda svoj stav, pa neka taj svoj stav poklopi sa nekom od partija. Ne mogu da verujem da u ovoj zemlji danas ne postoji partija koje će pokriti svaku vrstu ukusa. Kod nas postoji sve, ima i koljačkih i manje koljačkih, fašističkih, desničarskih i Obren Joksimović je napravio partiju, imaš manjine jedne, pa manjine druge, imaš dve romske, možeš da biraš da li ćeš Rome ovakve ili ćeš Rome onakve, imaš tri mađarske ili dve, otkud znam. Imaš mogućnosti i ne mogu da poverujem da neko ko je mlad kaže – mene politika ne interesuje, svi su oni isti. Pa nisu isti, sorry, nisu isti. Imamo užasno puno razmaženog tog sveta koji bi najviše voleo da mu neko donese listić, pa da kaže – hajde da zaokružim nekoga. On je iznad glasanja, jebote, on je umetnik, znaš, on nešto radi u životu. Ti ljudi mi se najviše gade, gadi mi se ta lažna prepotencija, kao mi smo iznad, mi nećemo u tome da učestvujemo, a vi ste svi neka niža kasta. Samo se nadam da će puno ljudi izaći i iskreno verujem da postoji ono što mogu da osetim, da kod jedne generacije konačno postoji neka vrsta bunta prema svemu što je anticivilizacijsko. Njima je već dosadno da stalno viđaju sve isto. Znaš šta, živeti u jednoj zemlji među istim ljudima sve vreme, pa nema tužnije stvari. I koliko god me oni ubeđivali da je ovo Srbijica, mala zemlja, prelepa, sa divnim planinama i rekama i božanstvenim pticama koje pokušavaju da pobegnu odavde – mislim, dosadno je. Ne možeš stalno da sediš ovde i da se praviš pametan da je ovde najbolje i da je ovo centar sveta, pupak planete i da odavde popuješ kakav je svet, a nisi nikad bio u svetu. Svaki idiot ovde zna kako se živi u Danskoj, u Nemačkoj, kako crnci užasno žive i belci i svi mogući – čuo je on to od svog kuma, koji mu je preko svog prijatelja to pričao prošle godine.

Sad smo bili u Aranđelovcu i Nikolu i mene su pitali – dobro, a šta vi obećavate. Kada smo rekli – ništa, čovek samo što se nije srušio – pa kako vi ne obećavate ništa – pa ništa ne obećavamo, ni zaposlenje, ni stan, ni kredit, ni smanjivanje stope za prenos stanova od 5 na 2 odsto, ništa vam ne obećavamo, ništa. Nije poenta politike da na takav način manipuliše ljudima. U Srbiji postoji apsolutna posvećenost naroda državi kao takvoj, od države se očekuje sve, da ti da posao, da brine o tebi, da otvori fabrike, da ti da kredite. Država mora da bude kao majka i otac i ljubavnica i švalerka i švaler, sve mora da ti bude država, bez države si nemoćan. Pa neće država da ti daje stanove, neće država da ti daje kredite, bar moja država. To daju banke, pa moraćeš sam da se potrudiš da to nađeš. Ništa vam država neće dati. Čim pređeš granicu to je tako, to je svet, to je Evropska unija, to je Amerika, to je tako i nemoj da se lažemo. Ja ne znam šta zamišljaju ti ljudi koji glasaju za Koštunicu, Ilića, Nikolića, kako se živi u Evropskoj uniji, šta je u njihovoj glavi, kako to izgleda. Evo, sad je bila vest o tome da su iz Bugarske poslali neke koske, nečije mošti, jebi me, sad ne znam, na Kosovo su poslali. Bugari su nam u dobroj volji poklonili te svete mošti koje smo preneli na Kosovo i zanimljiv je kraj te vesti. Kaže da će dolaskom tih moštiju na Kosovo život procvetati u selima gde će mošti biti. Dakle, taj hepening pokazuje da je đavo odneo šalu. Kao da smo svi zaboravili kako je počela 1990, kada smo one mošti šetali po zemlji, pa otvarali jame, pa prebrojavali mrtve, pa šta je sve iz toga nastalo. Ali sama činjenica da se ljudi 2007. bave time, izvini, to je malo bolesno, bolesno je na pojedinačnom, a još je bolesnije na kolektivnom nivou. Zato, kad sve to saberem, 21. januar će biti vrlo bitan za sve nas, jer tri godine pod Koštunicom je bilo užasno naporno izdržati. Meni je to bilo napornije od šest godina pod Miloševićem, na mentalnom nivou mi je bilo gore, odvratnije, jer smo pre te tri godine imali jednu drugačiju Srbiju. To je kao u onim jevrejskim kletvama – da bog da imao pa nemao. Mislm da je došao trenutak da malo odahnemo i da nam svima bude malo bolje. Suprotno od one ptice u spotu, koja odlazi u pizdu materinu, da se mi ipak malo vratimo, da dođemo k sebi ili će ona ptica biti u pravu.

U zadnjih 15 godina ti i ja živimo u četiri države, pa malo je mnogo. I svaki izbori su bili istorijski: da li će 1998. predsednik Srbije da bude Lilić ili Šešelj, pa hajde da glasamo za Milana Milutinovića, manje je zlo nego da glasamo za Šešelja. I hajde da glasamo za Koštunicu 2000. godine, pojedeš govno pa glasaš, gadno ti je u ustima, naravno kada si pojeo govno, ali ipak je on manje govno nego onaj drugi. I stalno tako te dileme istorijske, pa hajde, jebote, sad je bitno, pa daj, pojedi govno, pa još jedanput. Ovo je prvi put u mom životu, da vam kažem iskreno, da sam srećan što glasam za nešto što je slika i prilika mene. Moraju malo ljudi da misle, da ostanu sami makar dva minuta, makar jedan minut, makar 30 sekundi, pa da kažu – jebote, stani, moram o sebi da mislim. Pogledaj nam zdravstvo – ako si, daleko bilo, bolestan pa treba da vadiš nekakvo uverenje, da ideš na nekakve komisije, to se pretvara u noćnu moru. Ako treba da zatvoriš firmu u ovoj zemlji, a imao si nesreću pa si je otvorio, pa si se nešto zajebao i probaš da je zatvoriš, pa najebao si. Svet je smislio sistem – jedan dan otvorio, drugi dan zatvorio, gotovo, završena priča. Ne bre, jebote, ja sam imao neku firmu, taj XPress sam imao, jebote, tri i po godine ne mogu da zatvorim firmu, ne mogu da dokažem da uopšte ne radi. Edukacija, život, zaposlenje, posao, teško je ljudima objasniti da njihov glas ima direktne veze sa njihovim životima, autobusom, cenom hleba i smogom u gradu, sa Pančevom, njihovom decom, školom. 2007. moram da budem do te mere plastičan i primitivan i da objašnjavam ljudima šta znači glasati.

Znaš, osećam se kao 1945, kada su išli u planine da objašnjavaju seljacima zašto je bitno da znaju da čitaju i pišu. Neverovatno je koliko ljudi ne osećaju korelaciju između glasanja i svog života. Znamo gde vodi svako pogrešno glasanje, to smo videli, pa zašto se ljudi ne sete šta je bilo, svi koji su glasali za Miloševića i za radikale, pa u šta su nas uveli. Pa ovi koji su glasali 28. decembra 2003. u šta su nas uveli. Pa dobro, da li ima kraja, da li mogu da računam po prvi put u životu na neku elementarnu logiku ove nacije? Ja bih strašno voleo da živim u zemlji koja ima preciznu ideju šta hoće. Ne bih imao ništa protiv da nam se ovde kaže – Okej, mi nećemo u Evropu, pa ćemo mi koji smo za Evropu nekako da se snađemo, ali nas sve vreme ubeđuju da oni hoće u Evropu, a čine sve da mi tamo ne uđemo. I sad, pola ljudi ovde veruje da oni hoće u Evropu, a mi koji smo malo sumnjičaviji vidimo da oni neće u Evropu. To ti je i priča u vezi sa Mladićem – hoćemo da rešimo problem oko Haga, ali pod b – nećemo da hvatamo Mladića. Ili – mi smo za kapitalizam, ali pod našim uslovima. Nijedna zemlja nema takve probleme u ostvarivanju bilo kog cilja kao što ima Srbija. Kako su druge zemlje iz tranzicije došle u situaciju u kojoj se nalaze, kako su nas prepišale i Albanija i Hrvatska i Mađarska i Slovačka, Bugarska, Rumunija. Kako se oseća premijer Koštunica kada čuje da 5.000 Piroćanaca kopa po knjigama pokušavajući da pronađe nekog Bugarina kao svog pretka, ne bi li dobilo bugarsko državljanstvo, a samim tim pasoš i vizu. 5.000 Piroćanaca hoće da postanu Bugari. Da ti je to neko rekao pre 10 ili 15 godina, ti bi se upišao od smeha, pa svi bi se upišali od smeha da im je 1988. neko pomenuo Čaušeskua i rekao da će Rumunija da uđe u Evropu pre Srbije i Jugoslavije u to vreme, koja tada samo što nije ušla u Evropsku uniju. Zar nekog nije malo blam zbog toga? Uopšte se ne ljutim na Rumune i Bugare, kako da se ljutim, nemam nikakvog razloga, super su oni, čak su i previše fini prema nama, kad pomislim kakvi smo mi bili prema njima u ono vreme. Ne zaboravljam da je gomila ljudi odlazila u Rumuniju da sa 100 dolara pokaže kako je moguće kupiti ceo grad, hotel, žene, decu, da ih poniziš, da pokažeš koliko smo mi fenomenalni, a oni bedni. Točak istorije se malo okrenuo.

Mi smo izgubili godine, godine su straćene, upropašćene. Kada su Bugarska i Rumunija uspele da prođu taj tranzicioni period, da prilagode svoje zakone – pa u devedesetim, nisu to uspele samo u zadnje tri godine, to je proces koji traje 15 godina. Kod nas se očekuje mi to možemo za godinu dana, za šest meseci. Evo, čujem sad da će tri meseca od formiranja vlade biti nastavljeni pregovori sa Evropskom unijom, a već iduće godine ćemo biti u članstvu, a one tamo punopravni članovi i verovatno predsednici Evropske unije i najbolja država na svetu. Svako od nas je gospodar svoje sudbine, svako od nas mora u svojoj glavi da vidi šta hoće. Ne možemo više da budemo taoci ove zemlje, osećam se stvarno kao da živimo u nekoj vrsti rezervata. Izdržali smo kao pojedinci i kao neka vrsta kolektiva ne znam koliko godina. Pa da smo nekog ubili, odležali bi 15 ili 10 godina, a ovo traje od 1987, ovo ludilo traje 20 godina. I dokle? I ako sada ponovo sami sebe kaznimo i sami sebi udarimo kaznu od četiri godine, pa jebiga, bolje nismo ni zaslužili, stvarno.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Petar Luković, član LDP-a. Nesaznatljivi su putevi gospodnji, možda će jednog dana biti i član srpskog parlamenta. On je na početku ovog razgovora pomenuo spot o Srbiji na CNN-u. Primećeno je da  jedna crkva koja se pokazuje u tom spotu nije naša nego rumunska. Odmah je reagovao direktor turističke organizacije Srbije, Miodrag Popović. On je priznao da ta crkva jeste na rumunskoj strani, ali da on ne vidi ničeg lošeg u tome što je ona stavljena u spot kojim se promoviše Srbija. Popović objašnjava da se crkva nalazi na drugoj strani Dunava, a pola Dunava je naše, te nema nikakvih problema.

Sinoć je na Trgu kralja Milana u Nišu održana žurka u sklopu kampanje Inicijative mladih, Mobilizacija građanske Srbije. Možda ste videli da je gradska komisija Niša za imenovanje ulica prihvatila predlog da se ulica Dimitrija Tucovića u ovom gradu preimenuje u ulicu Dragiše Cvetkovića. To je onaj čika što je 1941. potpisao pristup Trojnom paktu. Vraćamo se Inicijativi mladih i njihovoj kampanji kojom žele da motivišu što veći broj mladih i građanski orijentisanih ljudi da izađu na izbore. Slušate Andreja Nosova, šefa Inicijative mladih za ljudska prava i volontere koji učestvuju u ovoj kampanji, Saru, Maju i Časlava. Sa njima je razgovarao Ivan Kuzminović.

Sara, Maja i Časlav: Ciljna grupa su nam mladi apstinenti, pošto vidimo da njih ima sve više. To su ljudi koji ne veruju da bilo kakve promene u ovoj zemlji mogu da se dese, i to su ljudi koji veruju da su svi političari isti. I zato mi idemo pod sloganom Nisu svi isti, i radimo kampanju prema ljudima koji ne znaju za koga da glasaju, koji ne prate aktivno dnevnopolitička dešavanja i sve ostalo. Zbog toga smo im omogućili web glasač, to je vrednosni upitnik od 30 pitanja koja smo postavili demokratski orijentisanim političkim strankama i u zavisnosti od toga kako svaki pojedinac odgovori na tih 30 pitanja program će mu izračunati kojoj političkoj stranci je najbliži po svojim vrednostima. Znači, mi ne pozivamo sve mlade ljude da izađu na izbore, mi želimo da pronađemo one mlade ljude koji dele naše vrednosti kada izađemo na ulicu. I ono što smo mi primetili tokom kampanje jeste da stvarno postoji veliki broj mladih ljudi koji dele te vrednosti, a koji svi misle da su usamljeni u tim svojim vrednostima. I to je ono što je verovatno danas problem u Srbiji, to što neki drugi ljudi imaju tu neku jačinu i znaju da ima mnogo takvih i onda kad se pojave bilo gde ili kad se zalažu za to, oni znaju da imaju tu podršku. Ovde je problem što mladi ljudi koji dele ove vrednosti svi misle da su sami.

Ono što smo radili u julu je bilo direktno, znači odmah smo pričali ljudima – Ratko Mladić u Hag, nećemo da imamo zločince u našoj okolini i da živimo sa njima zajedno, i to je ono što smo mi tad na ulici pričali direktno. Imali smo problema zato što smo delili bedževe i bilo je mnogo reakcija tada u Nišu, uglavnom od starijih žena, neke od njih su bile izbeglice. Ali sada nam to nije prvobitna ciljna grupa, tako da ne ulazimo dalje u priče sa tim ljudima. Znači, mi ne pokušavamo ovom kampanjom da menjamo svest ljudi u Srbiji, mi samo pokušavamo da markiramo one ljude koji misle isto kao i mi i da njima kažemo da je veoma bitno da sada izađu na izbore i daju svoj glas za takvu politiku.

Ja uvek imam problem pred svake izbore sa svojim najbližim prijateljima, jer mi je zadatak da nateram, podstaknem moje najbliže prijatelje koje jako volim, da izađu na izbore i da glasaju. I uvek se tu posvađamo naravno. Izgovori su im različiti, te nemam za koga da glasam, svi su mi isti i tako dalje. Naravno da nisu svi isti, to je upravo ovo što mi hoćemo da kažemo, da postoje partije za koje treba glasati i da su izbori u stvari jedan filter koji se pročišćava godinama i da se taj filter svakim novim izborima čisti sve više i više i na kraju, posle ne znam koliko godina, ja se nadam da će moja deca živeti u nekom normalnijem društvu.

Ljudima je u stvari na neki način muka od izbora, od toga da moraju da glasaju. Svaki put postoji neki imperativ, kao gori mi pod nogama i ja moram nešto da uradim i svaki put izađem na te izbore i opet se ništa ne dogodi i opet je sve isto i svi su isti i tako dalje. Treba da steknemo tu svest da je izlazak na izbore naše građansko pravo i dužnost i mi na taj način ocenjujemo političare, vagamo, merimo i da bi bilo lepo da sutra postanemo društvo koje će da raspisuje referendum za sve i svašta – da li će arhitektura da nam bude ovakva ili ćemo da renoviramo ovu ili onu zgradu, da se građani pitaju za to. Treba da radimo na toj kulturi izlaženja na izbore, jer je to trenutak kada nas pitaju da nešto kažemo.

Ivan Kuzminović: Mislim da smo potrošili energiju i na Borisa, na primer, i šta sad? Neki ljudi kažu – da, ali ti si me ubeđivao 2000 – ne smem ni da kažem u šta sam ubeđivao ljude.

Sara, Maja, Caslav: Da glasaju za Koštunicu. Birali smo manje zlo, jer šta bi bilo da smo izabrali Tomu Nikolića? Šta bi bilo tek tada? To je problem u Srbiji, što ovde stalno biramo manje zlo, bar tako ljudi misle, a to ne treba da bude tako. Znači, treba da biraš nešto dobro u toj opciji, to je predstavnička demokratija, jer ti ne možeš nikad da izabereš čoveka koji će 100 odsto da se slaže sa svim tvojim stavovima. Biraš onoga koji je najbliži tvojim stavovima i treba da kažemo ljudima – mi smo izabrali 2000. nešto što je bilo dobro u Koštunici, a to je da on nije bio Milošević, da nije hteo da ratuje. Imali smo fokus grupe da vidimo šta apstinenti misle i to je bio veoma, veoma bolan proces, jer ti pričaš sa desetoro mladih ljudi koji su super, koji imaju odlične stavove, koji bi vodili ovo društvo daleko. I onda ti svi oni kažu – ne možemo mi ništa, i bolno je da ti vidiš da je apatija kod tih ljudi toliko strašna. Ono što oni treba da se zapitaju je – da li imamo za šta da glasamo, da li neko ima te vrednosti za koje bismo se mi zalagali. I kad izađemo na izbore nije to kraj, to je tek početak, znači, to nije – sada smo vam dali taj glas i vi radite četiri godine šta vam je volja. 11. jula nisam ja izašla sama zbog sebe koja hoće tog Ratka Mladića. Mislim, ja lično hoću da on ode u Hag, ali da je u svakom gradu petoro mladih ljudi izašlo, on bi sada možda bio u Hagu. Znači, niko meni nije kriv zato što Ratko Mladić nije isporučen. Da sam ja svakog dana u Nišu hapšena zbog Ratka Mladića, možda bi on bio tamo.

Sretnem tako moje drugare i drugarice iz gimnazije i obnovimo kontakte i krenemo da se viđamo i ja skapiram da su oni glasači Srpske radikalne stranke. To su ljudi takođe mladi poput nas, oni slušaju muziku koju slušamo i mi, izlazimo na ista mesta, oni nemaju kokarde na čelu i ne nose opanke. Mi smo navikli da pravimo stereotipe o glasačima radikala, a oni su potpuno isti mladi ljudi poput nas. Najlakše se hvataš na priču srpskih radikala. Ti, na primer, ne razmišljaš o politici i onda ti neko kaže – e, znaš, krivi su nam Hrvati za sve što se izdešavalo ovde. I onda je tebi najlakše da shvatiš tu priču, mnogo je lako popiti priču radikala. Meni bi bilo mnogo lakše da skupljam pripadnike radikalne stranke nego ovih demokratskih opcija, zato što izađeš na ulicu i kažeš – e, ona baba tamo je užasna, razumeš, i kao zbog nje ti ne možeš da uđeš u autobus i sedneš na svoje mesto i onda svi kažu – jeeee. Kada radikal nekom priča minut, ti moraš da mu pričaš 10, znači problem je dopreti ispod te neke površne poruke, naročito na izborima. Zato ih mladi verovatno i mrze,  zbog tih površnih poruka koje staju u tri rečenice. Ne možeš u tri rečenice nikom ništa da kažeš, niti u u dva slogana.

Ne bi mi bilo čudno da ista agencija radi kampanju za Demokratsku stranku Srbije i za Demokratsku stranku. Postoje šabloni kojima sve stranke robuju. Video sam najnoviju reklamu za LDP, jako mi se svidela, i uopšte, njihova kampanja malo odudara. Uplašila me malo radikalska kampanja 50 odsto plus tvoj glas.

Da, mene je isto uplašila, moram da priznam, 50 odsto plus 1. Oni su sami sebi priznali moć, dominaciju, time što su rekli 50 odsto  plus samo tvoj glas. I to je zastrašujuće, jer kad vidim taj bilbord na trenutak počinjem da verujem u to i srce počinje da mi lupa i stvarno se uplašim. To je to, da oni tom retorikom uspeju da me u tom trenutku zastraše.

Gledao sam na televiziji, Demokratska stranka je napravila taj spot u kojem Boris Tadić sedi među mladim ljudima i to je neverovatno. Taj čovek kao da je pokupio manire od različitih ljudi, pa skupio to sve u svoj lik, onako sav dopadljiv. Nikada nisam video Tita uživo, ali me to podseća na govorancije koje je Tito držao mladim pionirima. Znaš ono, crno-beli snimak i Tito koji priča, kao priče partizanke uBukvaru. Oli Ren je bio na Exitu i on nam kaže da toga nema u Finskoj. Pa dobro, šta ja imam od toga što toga nema u Finskoj. Bio sam na nekakvom skupu mladih LDP-a, to je slična priča kao DS, žao mi je što to moram da kažem, ali nekako mi se čini da je to onaj otpadak iz DS-a, koji nije uspeo tamo da nađe fotelju. A da ne kažem da se te dve stranke negde preklapaju i po svojim stavovima.

Problem u političkim partijama je i to što podmladci uglavnom služe za to da lepe plakate. Znači, nemaš ti sad neko pitanje, stranačko ili političko, pa kao, hajde da konsultujemo naš podmladak da vidimo šta oni misle o tome. Ne, nego je to neka mašinerija koja treba da trkne i obavi nešto ono kao – idi, kupi mleko. To smo pokušali da promenimo u Nišu. Kada je bila akcija u vezi sa Srebrenicom, kontaktirali podmladke stranaka i ono što je meni super je da je podmladak LDP-a bio za to, mada stranka u Nišu nije i podmladak se pridružio akciji. U Nišu smo pokušavali da podmladcima damo snagu da oni menjaju politiku stranke, da ne budu tu da je prate i da uče kako se radi, da bi nekad možda bili u tom starijem delu, nego da vuku celu stranku napred.

Na sajtu www.dostacutanja.com ljudi mogu da provere, testiraju za koju će političku partiju da glasaju na ovim izborima. U skladu sa svojim odgovorima na kraju će da im izađe taj grafikon i saznaće čije su u stvari stranke oni potencijalni glasači. LDP kao stranka podržava sve vrednosti koje mi podržavamo, a to nisu nikakve političke vrednosti, to su prosto najosnovnije ljudske vrednosti koje postoje u svakom savremenom i modernom društvu. Oni su nam vrlo dobrodošli i mi ćemo ih podržati u kampanji.

Pre je pitanje koja stranka se približava našoj kampanji, nego da li se mi približavamo nekim strankama. Da li će DS da izađe i da kaže – jeste, Inicijativa mladih je u pravu, hajde da sarađujemo s njima. Nama je DSS odbio da učestvuje na web glasaču, mi smo odgovore na naša pitanja od DSS-a uzimali iz njihovih programa i javnih nastupa, jer su oni odbili da sarađuju s nama. S druge strane,  DS nije odbio da sarađuje, ali nam još uvek nije poslao odgovore. Znači, pitanje je koja će politička opcija da se približi našim vrednostima. LDP veoma često poistovećuju sa kampanjom i ja iskreno mislim da je to zbog toga što LDP pokušava da pokaže da to jesu i njene vrednosti i to ih približava našoj kampanji. Na Trgu republike imamo svakodnevne akcije i najviše bih volela da tu dođu pripadnici i DSS-a i DS-a i svih partija i da kažu – jeste, to je ono što treba da se desi u Srbiji, jer je ovo što mi provišemo je, nažalost, minimum minimuma vrednosti modernog društva. Da je Srbija napredno društvo, sve partije bi te vrednosti imale kao minimum i onda bi problem bio samo to što bi DS izručio Ratka Mladića za pet dana, a DSS za 10.

Imamo radionicu Akvarijuma, u kojoj svako kaže svoje mišljenje po brojnim temama. Jedna od glavnih tema nam je Kosovo, pa se kaže – Kosovo je kolevka Srbije. Ljudi različito reaguju, neki stvarno misle da je Kosovo kolevka Srbije, zato što je politička retorika i demagogija godinama bila takva da se Kosovo poistovećuje sa bebom, sa kolevkom, granice sa žilama kucavicama i tako dalje. Ali stvari se menjaju kada ljudima rasvetlite da je to retorika i demagogija i kada im predočite da tu istu politiku nije bilo briga za ljude koji žive na tom Kosovu, bilo da su oni Albanci ili Srbi. Inicijativa mladih za ljudska prava je vodila kampanju – ljudi, a ne teritorija. Ne vidim Kosovo kao kolevku Srpstva, bitno je da ti ljudi dole žive kako treba i da se trudimo da to postane jedno multikulturno društvo kao i svako drugo na planeti Zemlji. Izjava Koštunice da se svaki Srbin rađa i umire sa idejom da je Kosovo kolevka srpskog društva je strašna i to moramo da shvatimo kao demagogiju. Oni su tu da nama služe i da rade ono za šta smo ih mi tu stavili, nisu oni tu da vladaju. Znači, to je problem u Srbiji, što ljudi imaju problem inferiornosti u odnosu na vlast. Kao ja sam videla Borisa Tadića, pa da ga pipnem.

Moramo da shvatimo da smo svi mi ljudi. Mi imamo taj viziting program, u okviru kojeg vodimo troje ljudi jednom mesečno na Kosovo, pa troje Albanaca sa Kosova dovodimo ovde. Ja imam super provod sa svim tim ljudima. Većina ljudi ovde misli svašta o Albancima, a ni ne poznaju ih. To što si drugačiji je prednost, a ne mana. I naša poruka veoma jasno kaže da smo mi tu da podržimo one koji su dovoljno hrabri da budu drugačiji. Na taj način stvaramo društvo u kojem hoćemo da živimo.

Pogledao sam jutarnji program na RTS-u i premijerno je bila prikazana reklama, koja bi Srbiju trebalo da predstavi CNN-u i preko koje će svet moći da se informišu o tome kako Srbija izgleda. Nije mi bilo dobro posle toga. Po toj reklami stiče se utisak da je Srbija jedan veliki manastir, jer je u svakom drugom kadru nekakav manastir, pa su tu nekakva brda i doline. Baš izgleda kao neka prirodna jazbina za ljude koji hoće da se sklone od civilizacije, prava

mala zemlja na brdovitom Balkanu. Kao da kažu – ljudi, ako tražite mir i hoćete da se sklonite od života, dođite ovde, mi imamo brda i doline. Oni su slikali neku mrtvaju, baru koju reka napravi kada se izlije, to je nekakva žabokrečina. Pa su slikali voz, ljudi moji, voz, oni su slikali voz, kao super, imamo voz, dođite. To su slike Srbije koje izgledaju kao Mesečeva površina ili površina Marsa, i onda ti postaviš pitanje – koji mlad čovek će, kada to bude video na CNN-u, poželeti da dođe da se vozi tim vozom kroz jednu veliku mrtvaju. To je užasno. Čak je i voditelj posle toga zaćutao, pa je rekao – ovo su neki pašnjaci i neka brda. Kada to mlad čovek odavde vidi, onda stvarno treba da kaže – čoveče, hajde da promenimo bar tu reklamu u koju je uloženo 500.000 eura. To je neverovatno.

Andrej Nosov: Stalno nas dovode u poziciju da se branimo – to suviše ide Čedi na vodu. Šta da radim što pola podmlatka Demokratske stranke na forumima objašnjava šta to rade ti pederi i ti Šiptari. Šta je minimum minimuma koji mi praštamo da bi nekom dali prefiks demokratski. I onda se pojave i pitaju da li podržavate Čedu. Pa da, podržavam Čedu, podržavam svakog onog koji će da izađe i vrlo jasno kaže – Srebrenica je Srebrenica, Srebrenica je genocid. Ako Boris Tadić bude izašao i to rekao, ja istog trenutka podržavam i Borisa Tadića. Ako Velja Ilić izađe, ne udari pritom nekog novinara, i to isto kaže, ja ću tu njegovu izjavu da podržim i ako ga napadne Kurir, Press i ako mu pišu na bilbordima – ustašo, Jevreji marš iz Srbije, ako mu prete smrću, pa niko ne reaguje, ja ću odmah da ga podržim, ako je izneo takav stav. A ovako, stvarno ne znam kako da podržim Palmu. Hteli smo da lepimo po bilbordima DSS-a – palme ne uspevaju u Srbiji, vratite nam kontinentalnu klimu, pa mo rešili da ne trošimo pare na to. Ako će Srbiju da menja neko kome je u redu i filharmonija i Ceca, pa onda sam za Čedu od glave do pete i jeste, svrstao sam se. Vi ste građanska Srbija, vi delite Srbiju na dve Srbije, na tri Srbije, dosta podela, hoćemo jedinstvo. Aman, dosta sloge, hajde malo razuma, ljudi. 21. januara 2007. hoću da imam u parlamentu opoziciju, hoću da imam svog poslanika, bio to Prokić ili Samardžić. Ja hoću da konačno u ovoj zemlji u parlamentu, institucijama, u vladi, u vlasti počne da se razgovara o ozbiljnim temama. Posle Otpora, posle ulica, posle ubistva Đinđića, posle stalne priče o dve ekstremne Srbije, što su kao Nataša Kandić i Aleksandar Vučić, mi treba da idemo tom sredinom, gde će Vladeta da nas vodi na Cecin koncert. I to je super, to je kao siguran put u Evropu. E, pa znaš šta, muka mi je.

Svetlana Lukić: Bina ispred savezne skupštine je spremna, Ceca je spremna, Velja je spreman, Koštunica je spreman, profesor Vladeta Janković je spreman, svi su spremni da sutra uveče uvedu svoj pravoslavni narod u novu godinu. To će otprilike da izgleda kao na ovom snimku koncerta Arkanove udovice iz juna 2002. Sve se ponavlja. Bio je ovo Peščanik, čujemo se idućeg petka, doviđenja.

 
Emisija Peščanik, 12.01.2007. 

Peščanik.net, 12.01.2007.